Otočka reportaža

O dimnjacima znamo relativno malo i to utilitarno, kao projektiranima i građenim dijelovima kuća koji služe za odvod dima iz kućnih ložišta bilo koje vrste i ma kako se ona zvala. Najjednostavnije rečeno, kada je vatra civilizacijski „ukroćena" i uvedena u nastambe, bitno je bilo imati ložište, gorivo, upaliti gorivo, a produkt sagorijevanja, poznat po križaljkaškom rješenju kao dim, i na bilo koji način, najčešće cijevima, dovesti do vrha i krova zgrade. Glavna misao vodilja bila je ona narodna - tko se dima ne nadimi, taj se ni vatre ne nagrije, a intelektualni i stručni napor bio je - što više korisne vatre, a što manje nadražujućeg kašlja i „krvavih" očiju u životnom prostoru.

Prvi susret mladog pretendenta za rad u novinarstvu (taj sam) zbio se 1959. godine kada mi je „za probu" ponuđena korektura tanke knjižice, tiskanje koje je autor, čije sam ime zaboravio, jedva uspio namoliti tada poznatog i uvaženog zagrebačkog novinara Milivoja Hubera, glavnog urednika Privrednog vjesnika. Premda sam prošao korektorski test, koji mi je trasirao novinarsku karijeričicu, teksta se ne sjećam, ali se zato, po onoj - jedna slika govori više od tisuću riječi, sjećam nezaboravnih fotografija tada za mene nepoznatih, čudnih, ali vrlo lijepih arhitektonsko- građevinskih oblika u velikoj većini starinskih dimnjaka iz naselja Stara Baška na Krku. I u toj knjižici dimnjake slikovitog dizajna, ali građevinski gotovo umjetnički izvedenih i prilagođenih za svoju svrhu, a to je učinkovito odvođenje dima od ložišta u atmosferu u svim vremenskim uvjetima iz kuće, nazivalo se fumarima čime ću se služiti i u ovoj reportaži.

Budući se bilo kakvi početci pogotovo u mladosti usađuju trajno u pamćenje, moja pratnja u bilo kojem sastavu bila je uvijek kasnije iznenađena mojim pogledom i snimanjem krovišta i dimnjaka pogotovo u starim jezgrama brojnih primorskih i priobalnih mjesta i gradova, pogotovo otočkih.

Tako je bilo i prije tri godine kada sam snimio dvjestotinjak fotografija u jednom od najpitoresknijih ljetovališta, Komiži na Visu, gdje je bivši slogan o Mediteranu kakav je nekada stvarno bio došao do punog izražaja, jer ga moderna turistička betongradnja još nije, zbog urbanog smještaja, mogla „zabetonirati". Što i kako smo uspjeli snimiti prikazuje se u nastavku točno onako kako smo izabrali i snimili. Bez guštanja, strasti, ispravaka i popravaka. „Pucanje" pa što ispadne.

Da bi o dimnjacima – fumarima saznali više zaguglali smo se do knjige autor koje je Akademik prof. dr. sc. Rudolf Lončarić, dipl. ing. Građevinarstva, a objavljena je pod naslovom „DIMNJAK KULTURNO - POVIJESNI I TEHNIČKI ELEMENT HRVATSKOG GRADITELJSTVA". Nakon ovog naslova nitko više ne može reći da dimnjaci nisu nekaj, bogzna kaj. Radi se o povijesti, tehnici, racionalnom i nacionalnom graditeljstvu. Tako da ne bude – nismo znali!

Za sve što će nam u ovoj skromnoj reportaži trebati da čitateljima približimo temu, stručne spoznaje i podatke crpimo iz spomenute knjige uz punu zahvalnost Autoru, sa željom da ipak ne budemo preopširni, a znatiželjnima preporučujemo guglanje.

Naglasak je na pojmu – ognjište pa citiramo autora koji kaže: Pojam ognjište predstavlja mjesto gdje se loži vatra u nastambi sa ciljem korištenja pozitivnih prednosti i blagodati vatre.

Naziv ognjište ima posebnu važnost jer predstavlja simbol življenja ljudi na određenom lokalitetu u rodnom domu. Mnogi pisci su opisivali ognjište kao element iskonske pripadnosti svojoj rodnoj grudi – rodnom domu.

Za početak dimnjaci kao neizostavni i oblikovni dijelovi građevina visokogradnje predstavljaju prepoznatljivi element koji karakterizira obitavalište ljudi od prapovijesti do danas. Oni nisu samo građevinski dio zgrada u kojima obitavaju ljudi, nego i značajni kulturološki element vezan na mnoge znamenitosti i dogodovštine koje su uz njih vezane.

Možda ćemo ipak biti malo pretenciozni kada kažemo da nas dimnjaci prate od rođenja, a neke i do kraja života. Dimnjaci simboliziraju sreću (dimnjačari), svjetlo, toplinu, rađanje (gnijezda roda na dimnjacima), izvor i održavanje života, jer gotovo svi daronosci Djedovi Mrazovi Santa Clausi i ostala djeci draga družina zajedno sa sobovima i sanjkama dolaze kroz dimnjake i sl. Podsjetimo se s kakvom se pozornošću prati boja dima iz Vatikana prigodom izbora Papa.

Dimnjaci i dimnjačari imaju svoje mjesto u kulturnom stvaralaštvu, književnim djelima, filmovima- od igranih do dokumentaraca, pa i crtića, operama, dramama, televizijskim emisijama i serijama, i naravno pjesmama, Ovom prigodom prisjetit ćemo se Stjepana Đimija Stanića i njegova dimnjačara Štefa, koja je uvrštena u domaće trajne hitove, a pjeva ju uz Barbaru Trohar

„Jel dimnjačar
Mlad ili star,
Svakoj pećki zna
Popraviti kvar...

Da nam se ne bi prigovorilo da smo objavljujući komižanske fumare isključivo otočki orijentirani, recimo da se znanstveno, prema Akademiku prof. dr. sc. Rudolfu Lončariću, dipl. ing. građevinarstva dimnjaci po svojim značajkama na starim građevinama razvrstavaju na sljedeća područja:

- Sjeverozapadna Hrvatska i Zagreb s okolicom;
- Slavonija;
- Lika i Gorski Kotar;
- Istra i Primorje s otocima;
- Dalmacija s otocima;
- Dubrovnik s okolicom i otocima.

U ovoj reportaži prikazat ćemo uglavnom dimnjake –fumare iz Komiže i Visa, a zainteresirane upućujemo na knjigu gdje je autor u poglavlju o Dimnjacima Dalmacije s otocima prikazao fotografije fumara iz Biograda, Brača , Brodarice, Hvara, Primoštena, Skradina, Splita, Šibenika. Topića,Visa i Zadra, naglašavajući da hrvatski krajevi posjeduju vrlo bogato narodno blago graditeljske baštine koje je obilježeno vrlo vrijednim arhitektonsko oblikovnim rješenjima zgrada s dimnjacima kao njihovim krunama, koje posebno obilježuju svoje zgrade kao njihov zajednički i sukladni završni oblik.

Sreća je, naglašava autor, da su mnogi dimnjaci diljem naše zemlje očuvani i svjedoče povijesno vrijeme, stil i arhitekturu vremena i uljudbe kada su izgrađeni.

Već je ranije bilo spomenuto, da je dimnjak kruna graditeljskog objekta, koja označava njegov vrh i predstavlja skladnu i ukupnu kompoziciju građevine.

Na kraju iskočimo malo iz ozbiljnosti prikaza naše uljudbene baštine i na ovom području, vratimo se u naše vrijeme, pa si dopustimo malu slikovitu šalu u kojoj je momak na slikanje nagovorio djevojku u pozi poznatog baruna Münchhausena, snimljenu na jednom „ uređaju" u Viškoj rivi koji ima slične značajke kao i dimnjaci – od ložišta nadalje, do dugog „fumara", samo je ne baš mala razlika u vrsti „goriva", pa se na kraju iz uređaja o kojemu je riječ može čuti i pucanje. Ne znamo je li nagovor bio uz onu regionalnu .' op, mala, 'op, sjedi mi na top, pa da vidiš, pa da vidiš kako puca top... Je li poslije slikanja bilo pucanja ne znamo jer smo morali požuriti na autobus za Komižu u kojem je vozač već živčano stiskao trumbicu, iz opet jedne poznate – požuri jer autobus već trubi...

Tekst i fotografije: Antun Drndelić