Kruno Jurčić: (Prepričano) Igrači igraju, a treneri uvijek plate glavom
I novine, kao i dobro jelo, moraju malo odstajati da bi bile ukusnije, odnosno čitljivije. Tako danas reagiram na jučerašnji članak u Večernjaku, u kojem istaknuti nogometni stručnjak komentira stanje u talijanskom nogometnom klubu Parma. Kao laiku poznati trenerski stručnjak, iliti stručni trener, i novinski komentator, i kolumnist Jurčić poznat mi je, a možda sam i neprecizan, kao trajni „grijač" Dinamove trenerske klupe, kojem se povremeno kada Veliki trener tako odluči, dopusti malo hlađenja, a glede Parme svojedobno me je zanimao roman Parmski kartuzijanski samostan i po njemu snimljen film sa Gerard Pfilipeoomi Danielle Darieux, a aktualno isključivo varirajuća kvaliteta Parmighiana u europski velikim robnim kućama.
Međutim ne mogu odmah na početkune reći da me je trenerski stručnjak fascinirao mudrom izrekom glede stanja u Prvoj HNL ligi, gdje decidirano kaže da pravi problem nisu treneri iako oni uvijek plate glavom. Pod ono – plate glavom - sigurno nije mislio na dekapitacije u stiliu ISIL-a, jer je sam nakon trenerskih, po njemu „dekapitacija", sačuvao i glavu i mjesto na Dinamovoj trenerskoj klupi, a „zločesto" bi se moglo odčitati i nešto love, ali da je moguće ponovno malo rashlađivanje back sidea, ako Veliki trener tako odluči u jeku kampanje o Novom Dinamu. Glave svih trenera su još uvijek na svojim pravim mjestima, na vratovima, a tomu u prilog mogle vi se navesti njegove misli i razmišljanja o svojim sudrugovima i supatnicima glede „plaćanja glavom", o kojima je dao zanimljive novinski i novinarski uokvirene izjave.
No prije toga ipak dopustimo si reći da kao ekonomi s iskustvom u ekvilibriranju i čarobiranju kućnim životnim prostorom i tomu odgovarajućim penzičkim životom, kada bi bili u dvojbi – promijeniti trenera ili momčad, i mi bi promijenili trenera jer je jeftiniji od cijele momčadi, a i ljudsko/resurski gledano jedan čovjek je puno manji kadrovski problem od cijele momčadi. To uostalom znaju i treneri pa se u ugovorima osiguravaju tako i da nakon „nogometne dekapitacije" glava i-te- kako, ostane na ramenu s dovoljno sredstava (dolari i lira nisu hrpe papira) do novog angažmana iliti poziva sa zagrijane Dinamove rezervne trenerske klupe.
„Umrijeti u Hlebinama"...
Za legendarnog trenera Červara istakao je njegovu izjavu da on (Červar op.p) nije kandidat za izbornika, nego opredjeljenje, uz pitanje, a komu to u Hrvatskoj treba opredjeljenje? Červar, moj je komentar, očito nema u Hrvatskoj opredjeljenje pa zato imamo nama čitateljima poznatu fertutmu o izboru novog izbornika, a pozadina je uvijek negdje iza, pa nije vidljiva i poznata. Zanimljiva je Jurčićeva misao, ako smo ju dobro iz novina shvatili, da nema ništa protiv stranaca (devet) u momčadi protiv Osijeka, ali je naglasio da bi kod dovođenja morali imati jače kriterije, jer većina tih igrača ne zadovoljava kriterije za rezultate koje žele i klub i javnost.
Ovo nam se nekako čini heretičkom izjavom jer se zna da Veliki trener bira i dovodi takve igrače, pa bi se moglo dogoditi da Jurčiću trenerski dres bude zakucan za Dinamovi trenersku klupu, pa bi se, moguće, bilo teško odazvati mogućem sirenskom pozivu nekog drugog izvandinamovskog kluba. A glede stava da Jurčić cijeni Špacu, pod čime mislim na gospodina Stanka Poklepovića, tu sam subjektivan jer se radi o mojoj generaciji koja se nekoliko puta u kriznim Hajdukovim situacijama, Hajduka kao velikog kluba i kada naizgled posustaje, pokazala spasonosnom pa mu to i kao mojem FB prijatelju želim i sada, u čemu ima, vjerujem, ne samo moju potporu.
Načelni je stav da mi je u modernom nogometu koji igraju strani igrači bez nacionalnosti u srcu, ali i neki domaći, ali s enormno plaćenom nogometnom kompetencijom, važno, kao ipak Dinamovcu u srcu, u kojem ima mjesta i za Hajduka, Rijeku, Osijek i ostale, da dobro igraju s kockicama i slovo"d" na srcu, i ostalim znakovima, i da vrate u njih uložen novac vraćanjem gledatelja na stadione, ma kakvi oni bili, i zadovoljstvom prije svega gledateljima, a onda i ulagačima i budućim dioničarima. Na moguće zlurado - umrijet ćemo – u Hlebinama, pitamo - hoće li netko u čast nas naivaca ikada snimiti film sa sigurnom publikom, koji bi se zvao – „Umrijeti u Hlebinama"...
Antun Drndelić