Only zunzarije&vuvuzele

Drž' penzića...

Kada se u medijima piše ili govori o umirovljenicima, onda prevladava blagi prijezir mladih medijskih naraštaja s primjesama nelagode i dvojbenosti – „a kaj nama ti penzići uopće znače i kaj nam trebaju." Ništa ne pridonose punjenju proračuna, doduše zbog brojnosti važni su kao birači prigodom izbora, ali upravo zbog te brojnosti najviše opterećuju dva, uvjetno rečeno fonda iliti «blagajne» gotovog novca, a to su mirovinski fond i zdravstveni fond. I samo zanovijetaju kako je nekada bilo bolje.

Penzić sa ove strane sjeća se sada svojih mrtvih kolega po mirovini kak' su gundrali da se za stare Austrije čak i bolje «puštalo» golube, jer je i grah onda bio bolji, a živući svih jugosfera, jer se onda bolje gospodarilo pa su i navedeni fondovi bili puniji. Moguće bi bilo oportuno formirati ministarstvo za pitanja umirovljenika i tako objediniti segmente, koji već postoje u aktualnim ministarstvima i pogrebnim društvima, u svrhu optimalnog i što agilnijeg transferiranja staračke populacije prema grobljima kao poznatim lokacijama. Intenzivirati i uvođenje interneta u sve vrste ukopnih mjesta – od grobnica do urna.

Političari su, premda nitko na stadionima još ne viče - ubi' penzića, nezadovoljni što je u spomenutim «blagajnama» sve manje novca, a sve više potreba. Ali, drž' penzića osjeća se „in the air". Krucijalno je pitanje čega je to posljedica? Neka svatko odgovori na to pitanje sam sebi.

Moj naklon

Tako to vidi medijski konzument. No moguće je da se ipak malo varam. Nikada mi ni na kraj pameti nije bilo da ću se jednom nakloniti tridesetak godina mlađem komentatoru Večernjeg lista gospodinu Gojku Drljači.Manjak novcaPolitičari su, premda nitko na stadionima još ne viče - ubi' penzića, nezadovoljni što je u spomenutim «blagajnama» sve manje novca, a sve više potreba. Ali, drž' penzića osjeća se „in the air". Krucijalno je pitanje čega je to posljedica? Neka svatko odgovori na to pitanje sam sebi Naklon pa i dizanje šešira ne će izazvati neki veći napor jer liječnici ionako tepaju da sam sve više u «gardu» skijaša, pa mi na ramenima sjedi goropadna ne baš laka baka reuma. Ipak, Chapeau, g. Drljača za Vaš komentar objavljen 31. srpnja pod naslovom: „Starenje pojedinaca i društva nije isključivo problem već prilika". Premda nam se taj naslov čini parafrazom poznatog stava o krizi kao prigodi za novi uspon i razvoj, bilo kakav, ovdje su i naslov i stav i odgovarajući i poticajni. I naravno ugodno iznenađujući. Ne da g. Drljača voli penziće, ali o njima piše s određenim poštovanjem izvrsnog gospodarstvenog analitičara.

Zašto Chapeau, pa i iz „stava skijaša"? Zato jer se u našoj političkoj zajednici, koju Drljača opisuje kao nemuštu, svi previše fokusiraju na to da su preveliki broj starih i starenje kao takvi isključivo problem, uglavnom slažući se, tepam si, s mojim stavovima iz uvoda. Riječ i sam sadržaj riječi – problem, preširoko su u modernoj uporabi pa izgleda da se od nevjerodostojnih opinion makera nameće stav da je problematično i živjeti, a ne samo starjeti, kada se oni ne bi nametali kao spasitelji zajednice od - problema. Teško je reći jesmo li u pravu, ali odgovor se može naslutiti i u prečestoj, gotovo svakodnevno i u svakoj prigodi, uporabi sintagme „no problem", kao svemogućem rješenju ne samo glede navedenih makera, nego i običnih ljudi. Umjesto da se svijet vrti oko one poznate „stvari", nama se kao ona poznata stvar nameće – problem. Starkelja i penzića.

Pitanje mirovina

Uz starkelje i starenje ne samo u nas nego i na „ovim prostorima", pa i na širim prostorima EU, ali i ostalih dijelova svijeta vezano je pitanje mirovina, mirovinskih fondova, broja umirovljenika pa i neukusne primjedbe i usporedbe o tomu koliko svaki radni djelatnik ili djelatni radnik nosi na svojim leđima onih koji žive od njegova rada.

Jedan internetski portal je prije nekoliko dana to pokušao elaborirati enormnim teretom nego što je moja ne baš laka baka reuma, pa je ravnomjerno i jednakomjerno na radnička pleća natovario svu političko upravnu strukturu i državnu administraciju, kao i ostale koji ne privređuju, natovario i umirovljenike. Kao umirovljenici nismo se „šteli mešat" u ostale, ali smo oštro u komentaru ispod članka reagirali na stav da su umirovljenici opterećenje na radničkim plećima, jer se mirovine isplaćuju iz mirovinskih fondova, u koje su umirovljenici uplaćivali tijekom cijelog radnog staža. Ti fondovi, odnosno njihovi voditelji, trebali su tim sredstvima gospodariti s pozornošću dobrog gospodara, ukamaćivanjem, investiranjem i svim novčanim transakcijama u korist budućih umirovljenika da bi oni koji odrade svoj radni staž bili u mirovini zbrinuti za pristojan život. Broj propalih ili neodgovarajuće upravljanih mirovinskih fondova odgovarajući je broju propalih država na „ovim prostorima" od jugosfera do danas, kada je pitanje kulminirajuće. Kako su umirovljenici zbrinuti poznato je, pa to ne bismo navodili.

Broj korisnika mirovina

Naveli bismo samo da broj korisnika mirovina nije rastao „prirodnim" putem, prema godinama života i dužini radnog staža, nego po nekim drugim poznatim i nepoznatim, jasnim i nejasnim kriterijima, mjerilima i aršinima. Pitanje je postoji li raščlamba o broju umirovljenika po dva navedena kriterija, te po drugim kriterijima, među njima je i famozni dokup staža, ali i broj tranzicijskih umirovljenika koji su završili „na Zavodu", u najboljim i najzrelijim djelatnim godinama, dok su njihove tvrtke bile kupljene, ali ne da proizvode u gospodarske ili proračunske svrhe, nego da budu prodane, a bonitet im je bio da se prodaju bez zaposlenika i s njima odgovarajućih problema, jer su problemi transferirani i locirani „na Zavod".

S druge strane danas pišemo i o „zombi tvrtkama",Zombi tvrtkeS druge strane danas pišemo i o „zombi tvrtkama", koje su kupljene, radnici su otišli ća, ruševna zdanja dugo godina nisu u nikakvoj funkciji, nema poreza, nema punjenja proračuna, netko se debelo obogatio uz potihi refren – mir, mir, nitko nije kriv... Osim umirovljenika. Vjerojatno će to netko izanalizirati za trideset ili pedeset godina, a od „vuka i pojedenog magareta" ostat će samo razbacane kosti koje su kupljene, radnici su otišli ća, ruševna zdanja dugo godina nisu u nikakvoj funkciji, nema poreza, nema punjenja proračuna, netko se debelo obogatio uz potihi refren – mir, mir, nitko nije kriv... Osim umirovljenika. Vjerojatno će to netko izanalizirati za trideset ili pedeset godina, a od „vuka i pojedenog magareta" ostat će samo razbacane kosti.

Onima koji se olako obraćaju umirovljenicima kao opterećenju i problemu, uz ono „Sram vas bilo", kako smo završili komentar na spomenutom internetskom portalu, treba stalno ukazivati da kada šeću, ili putuju, ili hodaju bilo gdje u nesretnoj Lijepoj Našoj, gledaju oko sebe i zapaze, ali i upamte. Sve ono što je izgrađeno u Republici Hrvatskoj, ili od Domovinskog rada obnovljeno, ali i sve trajno i starije, izgrađeno napravljeno je i izgrađeno od strane tih „problematičnih" umirovljenika, i njihovih prethodnika u više prethodnih država, koji su pošteno radili i pošteno zaslužili svoje mirovine.

Onima, koji tiho urlaju – drž' umirovljenika, preostaje najteže; objektivno ocijeniti koliki je njihov doprinos u svemu tomu; što su oni privredili i opredmetili kao novu vrijednost za buduće generacije. To je nepoznato i nikada se ne će javno saznati. A što su izgradile i razvile generacije umirovljenika, To se ne samo zna nego se i vidi. Toliko o problemima 'starkelja'. Je li pretenciozno glede aktualnih prepucavanja o tomu tko je stvorio državu, takvu kakva je, reći da su ju stvorili umirovljenici, koji sada smetaju mladima i starijim mladićima i damama u njihovom vođenju politike s poznatim rezultatima. Sve ostalo, pogotovo o prigodama koje se mogu iskoristiti glede starenja populacije piše u sjajnom komentaru g. Drljače, kojemu na kraju još jedan – Chapeau, kao i najbolje želje da i u godinama radnog staža, za koje se zalaže i opravdava kao produljenje radnog vijeka piše, komentira i uređuje sve bolje novine, što treba biti i Večernjak.

DRAN

.