Only zunzarije&vuvuzele

Rješenje priče o zaduživanju je nešto japansko – ili Okinawa ili Rashomon

Dočitavši subotnju kolumnu «Ekonomija ekonomistima» iz Večernjakova Obzora, iz tipkovnice jednog bivšeg ministra financija osjetio sam se debelim krivcem za našu državnu prezaduženost koje itekako osjećamo, ali i problemima koje je jadan ministar, zajedno sa još šest njegovih ministarskih plačidrugova, imao na svojem radnom mjestu LisnicaNaime, u tom nalaženju i snalaženju i ja često nalazim sve veću proračunsku rupu na sve praznijoj vlastitoj proračunskoj lisnici, jer se boljša polovica, na s razine neprikosnovenog šefa, kartično permanentno za svoje potrebe zadužuje u nekom kreditnom bankarskom ili drukčijem financijskom mehanizmu. Tako da se mogu i kraljevski našaliti i reći – etat (et ministres du finance, moj vjerojatno pogrješni dodatak) - c'est moi...gdje je zaduživanje egzekutirano, bez njihove krivnje. Oni su, vojničkim rječnikom, samo izvršavali naređenja. Radi demokracije, dodajmo.

Budući da sam i sam doma ekonomist koji se permanentno, na temelju znanstvenih i financijskih mjerila, bori za nalaženje akcijski najsvježijeg mljevenog mesa iz nekog supermarketa, za koje se može saznati jedino kada je mljeveno, ali ne i kad je «pokojnik» preminuo ili koliko je dugo odstajalo u rashladnoj vitrini prije mljevenja, ili svježe povrće s područja nekog drugog kontinenta, imam razumijevanja i osjećam sućut prema državnim ministrima financija.

Naime, u tom nalaženju i snalaženju i ja često nalazim sve veću proračunsku rupu na sve praznijoj vlastitoj proračunskoj lisnici, jer se boljša polovica, na s razine neprikosnovenog šefa, kartično permanentno za svoje potrebe zadužuje u nekom kreditnom bankarskom ili drukčijem financijskom mehanizmu. Tako da se mogu i kraljevski našaliti i reći – etat (et ministres du finance, moj vjerojatno pogrješni dodatak) - c'est moi...

Da se moram pokriti zvuhima, jer mi bivši ministar autoritarno nameće kompleks krivnje onim povijesno poznatim J' accuse...to je činjenica. Kriv sam, a ne ministri financija, što sam izašao na izbore, premda su me uvjeravali da je to moja društvena, i demokratska, i civilna obveza; što sam izabrao moje predstavnike u Parliament, premda zaokružujući nisam znao koji su moji i saznao to kasnije ako sam ispravno glasao. Kriv sam ili nisam znao, kako ispravno glasovati, ali sam glasovao za one političare koji nam najviše obećavaju, a nema institucije kojoj bi se kao izbornik mogao obratiti da mi kaže koji to političari obećavaju najviše, koji najmanje, jer svi obećavaju maksimalno.

„Kriv sam"

Kriv sam zato što godinama više trošim nego što proizvedem, a želim raditi, ali mi država to ne omogućuje. Lijepo je na odlasku iz RH izraelski veleposlanik rekao: »Uloga i dužnost suvremenih vlada je da stvore uvjete i da ulože sredstva koja će učiniti mogućim i dostižnim naše osobne ciljeve». Bivši ministar, nemrem ne reć, očito nije dijelal u takvoj vladi, premda dalje pojačava moju krivnju da ne volim uopće čuti riječi poput štednja, skromnost, fiskalna konsolidacija, da sam podržavao velebne državne projekte financirane zaduženjem u inozemstvu, uz istovremeni zahtjev za većim plaćama, mirovinama, besplatnim zdravljem, školovanjem, sve «besplatno» i dvanaest godina studiranja.

Pokorno priznajem da sam se jemput 2005. provozal novom nesuđenom cestom Kralja Tomislava, a suđenom Dalmatinom, vezano vjerojatno uz Ilirce iz plemena Delmata. I na kraju najkompleksniji optužujući kompleks krivnje – Ja ( s veliko J), premda je bivši ministar to poopćio, kolektivizirao izrazom Vi, dakle svi Mi, izuzimajući samo Sebe i Ostalih Šest Bivših, ponavljam, Ja sam doveo javni dug do razine održivosti, ne slušajući, (pazi sad!) ministre financija, a sada ih još lažno optužujemo Mi za ono protiv čega su se jedini jadni i neshvaćeni borili! Bivši ministar optužnicu završava: «Kakvo licemjerje...», čemu se glasajući s obje ruke pridružujem i Ja, ali ne mislim isto.

MinistarBivši ministar, nemrem ne reć, očito nije dijelal u takvoj vladi, premda dalje pojačava moju krivnju da ne volim uopće čuti riječi poput štednja, skromnost, fiskalna konsolidacija, da sam podržavao velebne državne projekte financirane Dalmatinazaduženjem u inozemstvu, uz istovremeni zahtjev za većim plaćama, mirovinama, besplatnim zdravljem, školovanjem, sve «besplatno» i dvanaest godina studiranja.Da su bivši ministri financija domovinski junaci na žrtveniku pogrešne primjene saborske demokracije, njih sedam, sami samcati, k'o Sedam samuraja, protiv zaduživanja ilustrirano je i njihovom bespoštednom borbom «do zadnje kapi krvi, znoja, a, moguće je, i vode u čaši na govornici, kada su od strane beskompromisnih jurišnika u odorama saborskih zastupnika oboružanih «streljivom» i oružjem iz arsenala rezultata demokratskih izbora, bivši ministar nas i podsjeća i proziva, citiramo: »Koliko ste puta gledali proceduru usvajanja proračuna u Saboru? Kada ministar financija stoji pet sati za govornicom odbijajući svih 476 amandmana, kojima se (do jednog!) traži povećanje rashoda, dakle povećanje deficita i javnog duga».

Nema što, herojstvo je reći 476 puta ne, za što je potrebna i cisterna vode kao potpora suhoći jezika, ali i dodatno priznanje jer nema dame koja je svom pitatelju isto toliko puta odgovorila poznato – ne, a ni bivši ministar financija nije ženskog roda, a u dengerizam se ne razumijemo.

Moje je da na kraju, nakon duboke introspekcije, vireći ispod desnog vuha, kao u američkim filmovima, pred nezakonitom, samoizabranom porotom spremnom na linč kažem: I am not guilty, premda je porota, u sastavu koje je sedam bivših ministara financija, nametnuta po autoru kolumne, rekla svoje. A da bum platil i plaćal dok sam živ, i ja i moja deca i unuci i praunuci, garantira mi porezni sustav i njegova bit, osjećajući teret plaćanja daleko više i teže nego porotnici. Podsjećam da se radi o bivšim ministrima financija, koji su se svi redom televizijski nasmijani samozadovoljno i ritmički hvalili kako su nas još jednom uspješno zadužili....

„Porota"

Ta «porota» u sastavu - 6 minus jedan - bivših ministara financija, šest nazočnih i jedan, koji je u isto vrijeme održavao svoju poznatu pressicu na nekom drugom mjestu, bila je na obilježavanju dvadesetogodišnjice primjene kune kao platežnog sredstva. Već smo spomenuli filmsku reminiscenciju na sedmoricu bivših ministara financija kao japanskih «Sedam samuraja», ili američkih «Sedmorice veličanstvenih», a za šestoricu je slična «Se(i)x pistols», ali i Guns N' Roses, pa je moguće na njihovu ulasku na obilježavanje u Hrvatsku Narodnu Banku kao glazbena kulisa bila emitirana, izbor je vaš, «Knocking on Heaven's Door» ili «Appetite for Destruction».

Predlažemo i domaću inačicu «Sedam financijskih Kalimera», jer jadanje o neznanju i nekrivnji sedam bivših ministara financija neodoljivo podsjeća na ljubimca televizijske i strip publike, koji se pametan stalno jadao da njega nitko ne sluša. Premda je dolarski raj i destrukcija negdje drugdje, a ministri unatoč preuzetoj ulozi Cro Kalimera osim što ništa ne znaju jedino sigurno znaju gdje je lova. To su resorski potpisivali.

Rješenje priče o zaduživanju koja će generacijama biti rastezana kao kauguma, bez želje da se nađe, treba dakle potražiti na ili Okinawi, oprostite opet filmski potaknuto mislimo, ili u također japanskom Kurosawinom filmu «Rashomonu», gdje se uobičajeno «rješavaju» sve zagonetke. Unatoč izmotavačkom pristupu bivšeg, a vjerojatno i bivših ministara financija, u čije će se društvo ritmički uključivati i budući...

Ne bili li političare i državne kadrove uz ostale testove sigurnosne zajednice trebalo preispitati na detektoru amnezije jer stalno ponavljaju da ništa ne znaju, ništa nisu čuli, da nisu pratili medije, da se ničega ne sjećaju, i sl.?

Dran