Only zunzarije&vuvuzele

Kiseli krastavci od kojih trnu zubi

Iako smo sami sebi obećali da o Haagu, i svemu što taj sudski (ICTY) grad i proces znače za moju zemlju više ne ćemo pisati, jer se svodi na iluzionizam na najvišoj razini, kolokvijalno rečeno na «šibicarenje», nakon što smo dva dana prije presude, u travnju prošle godine na Portalu objavili vlastito viđenje, stav i prognozu ( koja se nažalost obistinila), najnovije traženje žalbenog vijeća da Tužiteljstvo nađe neke druge temelje, osim onih u presudi, natjeralo nas je još jednom potražiti u my documents stare, uvijek aktualne stavove i podsjetiti se što smo napisali 2003. godine i ne/objavili u Vjesnikovim Stajalištima.

S obzirom da smo tada odnose suda 99 posto utjelovljene u osobi Carle Del Ponte, svemoćne, sveprisutne i gadljivo nametljive Glavne tužiteljice, koja je «drmala» cijelim područjem, pod egidom stava – ako me ne budete pokorno slušali sve bum vas tužila Vijeću sigurnosti UN, a od Europe ni «friška figa», onda kada se uvodio u praksu termin zapadnog Balkana, slobodno ocijenili farsičnima, treba prvo pokušati objasniti značenje samog izraza - farsa.

Vulgarna komedija

Opet jednom posegnimo za Klaićevim Rječnikom stranih riječi gdje piše:» Farsa – lakrdija, šaljiva igra niske komike; lakomislena i vulgarna komedija; šaljiv, Olujno moreSve podsjeća, kulturalno rečeno, na iluzionizam, a govorom s placa, na «šibicarenje». Polazni položaj – prijevara. Problem je jedino u tomu što je i sudstvo, kao temeljno sidro uljudbe namjerno «otkvačeno», pa je uljudba slobodna za sve moguće utjecaje olujnog mora i oceana što je poznato iz svakodnevicenepristojan ispad».

Ipak ne treba se ovog objašnjenja držati k'o pijan plota, jer zbivanja, pa i opisi u slijedećim tekstovima pokazuju da se ne radi o komediji, nego o tragediji za neke od nas koji ovdje živimo, a tragikomičnoj sudskoj predstavi, eventu čak, i za one koji žive izvan Hrvatske, i na koje događaji nemaju egzistencijalnog utjecaja, ali im mogu služiti za dobru intelektualnu i ciničnu zabavu, u kojoj će osmijeh, pa i otvoreno smijanje prikriti rukom na ustima, što svakodnevno vidimo i na televiziji. Radilo se o vremenu «lova» na generala Gotovinu, a završili smo članak slijedećim riječima:

«Stoga bi general Gotovina trebao promijeniti svoju ulogu u već dobrano razvijenoj drami, koja sve više poprima karakter tragikomedije, pa i farse, i preobraziti se u taoca Hrvatske i Europske unije, tako da se s tim nagodbenjačkim sudom nagodi i obeća (riječ generala) da će se u Haag, gospođi Del Ponte, dovesti, taxijem, došetati ili naprosto doći i pristupiti (kako lijepo kaže Premijer – misli se na I. Račana, op.p.) Haškom sudu, tek kada Republika Hrvatska bude, kao punopravni član, primljena u Europsku uniju po stvarnim kriterijima, ako ta država tamo uopće i spada, s obzirom na svoj balkanski rep, i ako ju tamo žele u svojem društvu kao suverenu državu, a ne neozbiljnim i ucjenjivačkim insistiranjem na predaji. Pa nisu Haški sud i njegova "vojska", (u kojoj ima i poraženih) pobijedili Hrvatsku, niti njezinu vojsku u nekom ratu, da bi im se hrvatski general morao predavati. Ili se opet jednom vodi rat poslije rata...

Da nije istinito, bilo bi farsično».

U jednom članku iz istog razdoblja dali smo i vlastito viđenje u jeku realizacije nastojanja glavne tužiteljice da svim silama uz primjenu i korištenje javnih i tajnih službi uhvati generala Gotovinu, inspirirano westernima, što Vjesnik nije objavio, pa je ovo prvo objavljivanje jednog inserta nakon deset godina.

«Pogledom u okoliš, šetajući gradom, svakodnevno su mi oči otvorene, naravno ispod oka, da me netko ne upuca, tražeći poznate filmske "lovce na glave" Clinta Eastwooda, poznatog kao prljavi Harry, Seana Conneryja, a možda iz Kalifornije skokne i Schwartzeneger, ( Irak je ipak predaleko i tamo se gine), zapuštenog izgleda, nenjegovane brade, neugodnog vonja, s debelim podočnjacima, kako napeti, u poslu zarade pet milijuna još uvijek zelenih baksa traže bjegunca, koji se krije moguće u gudurama Nevade, na Corsici, ili» tu negdje oko nas», kao istina u seriji "X - files".

Moguće je zamisliti nailazak u Haag i na haaški uljuđeni europske asfalt mjesecima neokupanog Zapadnjaka, u tenkiću iz serije "Alo,Alo", kako za sobom navlači ragu s, preko sedla, prevaljenim beživotnim tijelom, s ulovljenom glavom, koje uz mukli udar tijela o asfalt, strovaljuje pred noge plavokose Ca (r)lamity Jane, poznate ljubimice Divljeg zapada, koja mu pompozno uručuje potvrdu o ulovu na 5,000.000 "zelembača", naplativo u Case of USA.

Pogled u, kroz tisak sve transparentniju, tzv. međunarodnu zajednicu pokazuje pojačanu, štoviše razigranu aktivnost haške Glavne tužiteljice, koja je, vidjet će se kasnije, ključarica ulaza Hrvatske u EU, i koja je u stanju nadopunjavati, u stvari autorizirati, izjave i prioritete američkog šefa State Departmena, "srediti" i njemačkog kancelara Schroedera zbog njegovih izjava o ulazu RH u EU, i šire.

Iz repertoara tzv. međunarodne zajednice dolazi i izjava jednog Britanca da ulazak u EU Hrvatska može očekivati za desetak godina, kao i jednog britanskog ministra nedavno o tomu da za Hrvatsku " put prema Bruxellesu vodi kroz Haag". Ako most preko rijeke Save zovemo savskim, preko Drave dravskim, preko Dunava dunavskim, je li previše nategnuto i pretjerano ozbiljno Republiku Hrvatsku, kada , na putu u Europsku uniju prođe kroz Haag, nazvati, moguće, haškom Hrvatskom.»

Zabilježili smo i još jedan farsičan prikaz o «lovu» na generala Gotovinu. Iz članka pod naslovom '"Gaće" kao glavni dokaz da Gotovina nije u Hrvatskoj', koji također Vjesnik nije objavio, objavljujemo početak:

«Napokon se, čini se, ispunjavaju uvjeti za toliko emotivno čekani početak pregovora s EU za ulazak u to elitno društvo europskih država. Ključni dokaz da umirovljeni general Gotovina nije u Hrvatskoj, da je nedostupan organima ganjanja te države, pa ga ta država ne može ni uloviti, niti "liferovati u Haag", nađen je u Italiji, članici EU, i ovjekovječen na televiziji u slici premijera s ključnim "gaćama" u rukama. Sve ovo uz smjernu ispriku haaškoj Glavnoj tužiteljici kao i engleskim i svim drugim inozemnim državnim i obavještajnim strukturama, koje su umirovljenog generala "locirale" u nizu mjesta i lokacija u Hrvatskoj, bližim ili daljim okolnim državama. Što, naravno, istodobni i ne znači da umirovljeni general svojedobno nije bio u Hrvatskoj, ali i nizu drugih zemalja, ovisno o vremenu o kojem se promatra, želi ili priželjkuje "lokacija".

Za sada se, u interesu istrage, ne objavljuje je li nedavno u nađenim gaćama "stanovao" umirovljeni general, jer je u tijeku DNK analiza, koja bi trebala ustanoviti postojanje ljuskica kože stanovnika, moguće neki zaostali "vjetar", da se ne ide dalje u elaboraciju nekih očekivanih analitičke radnje, sadržaja i podrobnosti.

Sve to pokazuje čime se sve, uza aktualne svjetske probleme glad, siromaštvo, međunarodne napetosti oko nuklearnog naoružavanja i razoružavanja, ratove, turboglobalizaciju i njezine posljedice, sl., aktualno bavi tzv. međunarodna zajednica. I naravno Hrvatska.

Rad i djelovanje haaškog tužiteljstva, kao jedne od prvih violina tog svjetskog orkestra, je poznat i manje-više transparentan, pa ga više ne treba podrobnije elaborirati. Ali "gaćama" o kojima je riječ, po završenoj istrazi, kao ključnom dokazu za punu suradnju Republike Hrvatske, kao članice UN s haaškim tužiteljstvom, utemeljenim od strane UN, bavit će se i njihov elitni organ -Vijeće sigurnosti, članice kojega su respektabilne članice utemeljiteljice svjetske organizacije, sada u reorganizaciji. Time nikako ne želimo ni uvrijediti ni podcijeniti niti to elitno društvo, niti bizarni dokaz, pa se unaprijed ispričavamo što to iznosimo. Ali činjenica, a to su "gaće" je uvijek činjenica."

Događaju koji su uslijedili su poznati pa ih ne bi elaborirali, jer držimo da ih je dovoljno da bi ilustrirali svu farsičnost i tragikomičnost, naravno za one koju su izvan Haa(ajme majko)škog zatvora, a puna tragedija za one koji su tamo i moraju sačuvati zdrav razum u tom kolopletu političkog/pravnog i, bogzna što još, ozračja nove pravde, o kojoj nema priručnika, enciklopedija, leksikona, načela, ali ima pritisaka, izmotavanja, izmišljanja, prilagođavanja, o kojoj sve znaju samo Jupiteri (bogovi), što sve nema prevelike veze s uobičajenim mišljenjem običnog čovjeka o pravdi, zakonima i ostalim rekvizitima pravnog poretka u cjelini.

Naime, za prvi, primjerni međunarodni ratni ad hock sud u Nuernburgu formiran na kraju II. svjetskog rata se točno znalo da je to sud pobjednika i da će poražene stići pravda ruke pobjednika. Tamo nije bilo spomena o zločinima koje su počinili pobjednici, jer, vjerojatno nije bilo prilično ni pomisliti da bi pobjednici mogli i pomisliti da čine zločine. Zločine su činili samo poraženi. U ICTY-ju se ne sudi poraženima ni pobjednicima, sudi se svima koji su sudjelovali u sukobu, koji se ocjenjuje kao građanski rat, pa su svi što god su radili činili zločine i za to moraju odgovarati, biti suđeni, zatvarani. U ratu, o kojem se radi, mislimo na ono što zovemo Domovinskim ratom, nije bilo agresora, rat se dogodio zbog utjecaja kozmičkih zraka ili isijavanja Sunčevih protuberanca, ili klimatskih promjena općenito, pa je i suđenje stoga dobrano klimatološki označeno, idi mi /dođi mi., da baš ne istrošimo do kraja izraz – farsa.

Odugovlačenja i smicalice

Žalbeno vijeće umjesto da odlučuje po presudi i žalbama stranaka, što je normalno i što se uči na pravnim fakultetima, a to su u ovom slučaju Tužiteljstvo i okrivljeni, izmotava se, ne postupajući po žalbama i tražeći od Tužiteljstva nove krimene, u stvari obnavlja i na «macina vratanca» traži preinačenje optužbe, pa i postupka u cjelini, što je, sve je moguće, u skladu sa Statutom Haa(ajme majko)škog suda, a rezignirani promatrač sa strane može očekivati još daljnje odugovlačenje i smicalice.

Zar je onda čudno što Večernjak prenosi izjavu admirala Davora Domazeta Loše, koji starom rimskom poslovicom – Quod licet Jovi, non licet bovi, u prijevodu – što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno govedu - pojašnjava najmanje dvolično stajalište glede slučaja njemačkog pukovnika Georga Kleina, koji je naredio bombardiranje u Afganistanu u kojem je ubijeno sto ljudi, ponajviše civila. Spomenuti pukovnik će biti postavljen na situacijsko mjesto, koje automatski uključuje čin generala. Dakle, bit će promaknut. Odgovoran za smrt 100 ljudi ne će u Haag. Naravno u prispodobi s našim generalima koji čame u Haa(ajme majko)škom zatvoru i optužbom za prekomjerno granatiranje, i kojem nije dokazana niti jedna žrtva.

Tomu dodajemo da smo nedavno u našem izdanju NYT pročitali da se zadatci za izvršenje borbenih ciljeva ubojitih američkih bespilotnih zrakoplova izdaju isključivo na najvišem zapovjednom mjestu, a da se civilne žrtve, tamo gdje se te letjelice rabe, ako se za njih slučajno sazna, objašnjavaju, da ako su bile na tim prostorima onda se i očekuje i pretpostavlja da su protivnička strana - militanti, pobunjenici, rebels, kako ih se već naziva, pa prolaze otprilike kao i ciljevi našeg zlatnog Olimpijca iz Novigrada – glineni golubi. I nitko im nije kriv. A prema teško dostupnim podatcima, koji probiju izvještajnu blokadu, radi se ponekad o obiteljskim okupljanjima, svadbama.

Logika je ista kao i da treba rušiti crkvene zvonike jer su to izvrsna mjesta za mitraljeska gnijezda, pa se pretpostavlja da su uvijek tamo, u svakom tornju nepoćudne bogomolje.

Zanimljivo je da Večernjakov novinar u spomenutom tekstu ocjenjuje njemački skandal iz hrvatske perspektive još većim, jer je časnik naložio napad čije su posljedice desetine mrtvih civila koji nisu imali nikakve veze s militantima unaprijeđen, a naši generali su u (ajme majko) zatvoru u Haagu. Novinar zaboravlja na svu slojevitost pučanstva ove nesretne zemlje, u kojoj svi, pa i nedavno «friško» odlikovani ne misle tako. Da ostale ne nabrajamo.

Uza sva objašnjenja i izmotavanja, diplomaciju i diplomatičnost, zastrašivanje iz repertoara pendrek demokracije, netko ima, pouka je iz filmova o Jamesu Bondu, a to su Jupiteri ( i njihovi sateliti) iz rimske poslovice, licence to kill, a netko nema.

Ovi drugi su očito goveda, iz rakursa ovlaštenog za izdavanje licenci za ubijanje. I to je sva filozofija nove/stare ne/pravde, pa i haa(ajme majko)ške, na koju su reagirali i djelovali svojim sentencijama već Stari Rimljani. A vjerojatno je poznata i iz Biblije. A, i ranije.

Sve podsjeća, kulturalno rečeno, na iluzionizam, a govorom s placa, na «šibicarenje». Polazni položaj – prijevara. Problem je jedino u tomu što je i sudstvo, kao temeljno sidro uljudbe namjerno «otkvačeno», pa je uljudba slobodna za sve moguće utjecaje olujnog mora i oceana što je poznato iz svakodnevice.

DRAN