Only zunzarije&vuvuzele

 Teško topništvo piarista protiv vlade

Unatoč najdebljim vugorkima iz objave lista poreznih dužnika, koji ovaj čas potresaju, štoviše drmaju sezonom kiselih krastavaca, i trebali bi zasjeniti ostale slasne osvježavajuće kiselkaste ljetne plodove, neki trajniji pa i dugotrajni, naizgled tanji i mršaviji, imaju svoju vrijednost i stalno se provlače medijskim vijugama. Zbor čelnica i čelnika piarističkih agencija i poduzeća neprestano je u pogonu i u najboljem gospel stilu prosvjeduje protiv odluke/zabrane vlade da državna poduzeća i institucije više ne smiju koristiti i plaćati njihove usluge.

Piaristi se zabrinuli za razvoj poduzetništva

Iako nam nije u gro planu sam prijepor, ipak nekoliko rečenica o njegovu sadržaju. Piaristi, njih devet, izrazili su svoja mišljenja u najnovijem broju Foruma, pa ih koristimo u dijelovima prema vlastitom izboru bez ikakve loše namjere, uz simpatije prema toj u nas još uvijek novoj stručnoj djelatnosti, kojom smo se imali čast baviti, kada se o tome vrlo malo znalo, prije četrdesetak godina. Realni, onda isključivo politički, PR «stanovao» je na nekim drugim adresama.

Piaristi zamjeraju vladi da je zaboravila prigodom donošenja zabrane objasniti zašto ju je zapravo donijela. Nekoliko sudionika u svojevrsnoj anketi naglašava da su PR agencije svega pet posto prihoda ostvarivale s državnim organizacijama, a ostalih devedeset i pet posto kroz suradnju s privatnim sektorom. Puca se iz teških topova o tomu da se samo jednom segmentu pružatelja intelektualnih usluga poručuje da je nepoželjan i sumnjiv. Zamjera se da ostaje dojam da je zabrana donesena arbitrarno, emotivno, bez jasnih kriterija.

Izražava se stav da je društvo, u kojem premijer svim institucijama ili kompanijama gdje vlada ima većinski ili pretežiti udio zabrani rad s jednom industrijom, bez obzira kako velika ili mala bila, društvo koje ne potiče razvoj poduzetništva. Ništa nije «lakše» ni mišljenje kako država ima pravo odreći se nečijih intelektualnih usluga na temelju rezanja javnog proračuna, ako smatra da joj te usluge nisu potrebne,Tko su oni?Postavlja se pitanje za koga mi to u stvari glasujemo i kojeg su kova ti ljudi koji na temelju naših glasova dobivaju političke položaje i rangove. Njima, odlično plaćenima, s visoko rangiranim mjestima u državnoj i političkoj hijerarhije i s podobnošću bilo komu, onda trebaju, uz njihove odlično plaćene stručne službe, i vanjski ugovorni posebno skupo plaćeni i odvjetnici, i pravnici, i konzultanti, i informatičari, i lobisti, i piaristi, koji, usut, naglašavaju da bez njih vlada i javna tijela ostaju bez dijela znanja i kompetencija koncentriranih u PR agencijama koje najbrže usvajaju svjetske prakse, inovacije i nove tehnologije ali ovo izgleda kao osobni obračun s kritičarima vladine komunikacijske strategije. Na to se veže i mišljenje da se ne radi o novcu, jer ga niti nema, a vlada je cijelu struku pokušala zabraniti i diskreditirati zbog kritika koje je struka izrekla. Očekivano je i da se uz topove primijeni najteža «raketa», a ona se odnosi na brojna međunarodna udruženja koja ističu kako je ovakva praksa zabranjivanja presedan u demokratskom društvu.

Za koga mi to u stvari glasujemo?

Iako ne znamo motive vlade, možemo pretpostavljati i osobno i na temelju izraženih piarističkih mišljenja da se radilo o uštedama koje su se prelomile na ovoj djelatnosti, pa stoga treba pozorno saslušati i argumente piarista iz Hrvatske udruge komunikacijskih agencija koje citiramo: «Svi se pitamo čime je struka odnosa s javnošću zaslužila ovu pljusku jer, da je vlada zaista željela uštedjeti, zar se ne bi na istom udaru našle sve intelektualne usluge uključujući i odvjetnike i pravnike, poslovne konzultante ili informatičke stručnjake». Tomu smo slobodni dodati i lobiste. Isto tako ne možemo ne reći da situacija s FIMIMEDIJOM, koja nije bila PR agencija, ali je bila nešto drugo, o čemu se raspravlja u najvećim sudnicama, sigurno ima u svemu tomu percepcije i političkih, i stručnih krugova i javnosti.

I sada dolazimo do onoga što nas zanima kao obične građane, pučane i glasače. Postavlja se pitanje za koga mi to u stvari glasujemo i kojeg su kova ti ljudi koji na temelju naših glasova dobivaju političke položaje i rangove, mogućnost raspolaganja našim sredstvima iz proračuna i tomu odgovarajući utjecaj na svakodnevicu, naše živote i živote naše djece, našu i njihovu budućnost, a onda troše naš novac na brojne stvari i znanja koja očito nemaju, koja su trebali steći školovanjem (tijekom cijelog života), usavršavanjem, razvojem, sazrijevanjem i radom u općem interesu. A njima, odlično plaćenima, s visoko rangiranim mjestima u državnoj i političkoj hijerarhije i s podobnošću bilo komu, onda trebaju, uz njihove odlično plaćene stručne službe, i vanjski ugovorni posebno skupo plaćeni i odvjetnici, i pravnici, i konzultanti, i informatičari, i lobisti, i piaristi, koji, usut, naglašavaju da bez njih vlada i javna tijela ostaju bez dijela znanja i kompetencija koncentriranih u PR agencijama koje najbrže usvajaju svjetske prakse, inovacije i nove tehnologije.

Nameće se «zločesto» pitanje pa koga smo mi stvarno izabrali na izborima, osim da smo izabrali one koji su bogomdani da bi, kada zasjednu u fotelje, oni dalje, za naš novac birali one bez kojih oni ne mogu raditi i djelovati. I nisu korisni. Jesu li i piaristi izborni kandidati ili proteze.

U tom bi kontekstu trebalo pozitivno ocijeniti odluku vlade i glede angažiranja unutrašnjih već plaćenih ljudskih i kadrovskih resursa, ali i uštede sredstava, za vanjske intelektualne usluge, ako se u tomu ustraje. Piaristima preostaje da se i dalje dokazuju, jer nije za ničiji imidž slikanje bivšeg premijera i njegovog piarista, rame uz rame na optuženičkim stolcima.

DRAN