Jasenovačka toljaga

Nakon presude dva međunarodna suda u Haagu da su Srbi počinili genocid u osvajačkim ratovima 90-tih, a posebice nakon nedavnog usvajanja Rezoucije o Srebrenici u UN, nitko nije trebao imati dilemu hoće li na vlast u Srbiji ponovo vraćeni velikosrpski ološ na čelu s Miloševićevim ministrom za ratno huškanje iz toga vremena, Aleksandrom Vučićem, pokušati pronaći nekakav smokvin list kojim će umanjiti i prekriti tu sramotu. I naravno, koga bi drugoga nego Hrvate. Još od Načertanija njihovu glavnu i najdražu metu. A nije iznenađenje ni što su, po već uhodanom bizantskom običaju, za svoje prljave igre poturili i žrtvovali nekog trećega, ovaj put Crnogorce.

Jedna stara poslovica kaže – Prevari me jednom, tvoja sramota. Prevari me dvaput, moja sramota. Ali ako netko nekoga prevari i treći i sto treći put i to mu stalno uspijeva onda je to, budimo malo blaži od Einsteina - očiti znak nedoraslosti i nedostatka zdrave prosudbe prevarenoga.

Svi oni koji su se makar i površno bavili povijesnim zbivanjima na 'našim prostorima' znaju da su velikosrpski manipulatori u namjeri ostvarenja svojih grabežljivih ciljeva prevarili Hrvate i druge 'bratske' narode ne jednom ili dvaput, nego bezbroj puta.

Uz neprekidnu diplomatsko-propagandnu kampanju kojom su im osporavali pravo na identitet i slobodu ne zaboravimo da su samo u prošlom stoljeću Srbi započeli i vodili sedam ratova za proširenje granica Srbije na njihove teritorije. S posebnim žarom protiv Hrvata kako bi ostvarili svoj vjekovni san o izlasku na more.

Središnje mjesto jasenovačkoga mita

Jednostavno je nemoguće ispratiti i nabrojiti svu količinu laži, urota, podvala i mitova koje su velikosrpski predatori proizveli i plasirali u javnost kako bi obmanuli ciljane žrtve i dobili potporu vlastitoga naroda i međunarodnih centara moći za svoje osvajačke planove i ratove. Od svih zlonamjernih podmetanja kojima je beogradska imperija laži nastojala i još uvijek nastoji ocrniti obranu hrvatskoga naroda od njihovoga širenja i okupacije, ništa mu nije nanijelo toliko štete koliko konstrukcija monstruoznoga mita o 'preko milion pobijenih Srba' u ustaškom logoru Jasenovac za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U dugotrajnoj i neprekinutoj kampanji progona i sotonizacije Hrvata od strane velikosrpskih krugova u Beogradu i Srpske pravoslavne crkve, promocija toga mita imala je, a i danas ima, središnje mjesto. Zašto?

Zato što je laž o tako golemom broju srpskih žrtava u Jasenovcu bila toliko moćna da su njome mogli zasjeniti sve dotadašnje zvjerske zločine i neizdrživo nasilje nad Hrvatima za vrijeme velikosrpske diktature prve Jugoslavije, što je posljedično iznjedrilo ustaše i Jasenovac. Ali i opravdati barbarski genocid nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnim putevima, nakon što je Drugi svjetski rat već bio završio.

Jednostavno rečeno, mit o stotinama tisuća ili čak preko milijun srpskih žrtava u jasenovačkom logoru školski je primjer još jedne vraški spretne velikosrpske prevare i uspješnog lobiranja tako da su je mnogi strani dužnosnici, institucije i mediji prihvatili kao istinu i prenosili dalje.

Na taj je način Jasenovac postao sinonimom za tlačenje i blaćenje Hrvata, i kao što vidimo po najnovijoj perfidnoj kampanji iz Vučićeve Srbije, još uvijek je najznačajnije i nezamjenjivo oružje u rušenju ugleda i sabotaži današnje hrvatske države ('ponovo vaskrsle NDH'). Nakon Drugoga svjetskoga rata velikosrbi i jugokomunisti pretvorili su, dakle, jasenovački mit u zastrašujuću toljagu kojom su tukli po glavi svakog istinoljubivoga Hrvata koji se usudio raskrinkavati njihove laži i nije se mirio s 'novom' okupacijom. Njime su spriječavali svaki pokušaj borbe hrvatskoga naroda za slobodu te ga prisiljavali da se stalno posiplje pepelom i brani od optužbi da je fašistički.

Moćan propagandni stroj

Budući da kraj Drugoga svjetskoga rata i uspostava nove, komunističke Jugoslavije nisu nimalo oslabili apetite Beograda za željenim hrvatskim teritorijama i bogatstvom, velikosrpski 'istoričari' i propagandisti, štiteći se Jasenovcem, uzeli su sebi ekskluzivno pravo da povijest hrvatskoga naroda iz Drugoga svjetskoga rata, broj stradalih i današnji izgled Memorijalnog centra kreiraju po vlastitom ukusu.

Desetljećima su valovi velikosrpskih umjetnika laži uzimali neograničenu dozu literalne slobode proizvodeći beskrajne, srcedrapajuće i zastrašujuće priče o patnji i smrti zatočenika te stalnim hranjenjem mržnje prema 'fašistima Hrvatima' te su svjesno među Srbima stvarali pretpostavke za pobunu i opravdanje grabežljive agresije na Hrvatsku 1991.-1995.

Sjetimo se kako je tada moćni Miloševićev propagandni stroj, sastavljen od velikosrpskih intelektualaca, vjerske i medijske elite i dobro podmazanih vanjskih lobista, žestoko upinjao uvjeriti svijet da se u Hrvatskoj 'sprema novi Jasenovac' jer se 'ponovo probudio fašizam'. Upravo to mu je služilo kao paravan da prikrije svoj vlastiti i izvrši pritisak na Zapad da stoji po strani dok ne završi s 'denacifikacijom Hrvatske'. Na isti način i s istim ciljem na koji danas Putin pokušava 'denacificirati' Ukrajinu.

I što se od tada do danas u Srbiji promjenilo? Ništa. Pogledajte kako svi audiovizualni mediji i tabloidi u Vučićevoj Srbiji nastavljaju biti megafonom osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima, političarima, 'istoričarima' i psihopatama svih profila koji svakodnevno propagiraju grabežljive velikosrpske ideje i šire otrovnu mržnju prema nepokorenim susjednim narodima. S posebnom strašću prema Hrvatima, neumorno ponavljaju stare i fabriciraju nove ratnohuškače laži o Jasenovcu, trudeći se da njihov narativ, brojevi, jezive priče, izložbe i filmovi prikažu Hrvate kao najgore monstrume. Oni time pripremaju teren za, kako sami kažu, 'drugo poluvrijeme'. Za koje se samo čeka pogodan trenutak.

Odvratno je što im pri tome pomaže prateći orkestar dobro uhljebljenih 'bivših'Jugoslavena, udbaša i jeftinih oportunista hrvatskoga podrijetla poput Lordana Zafranovića, Igora Mandića, Borisa Dežulovića, Ante Tomića, Hrvoja Klasića, Stipe Mesića i gomile drugih koji su za novac i lagodan život uvjek spremni prodati svoj narod i državu kao što su prodali sami sebe.

Sveobuhvatno istraživanje je nužno

Sve u svemu, to što sada rade Vučić i Dodik u režiji ratnoga zločinca iz Borova sela, Voćina i mnogih drugih stratišta po Hrvatskoj i BiH, Dragoslava Bokana, neviđena je zlouporaba žrtava iz Drugoga svjetskoga rata i agresorskih ratova 90-tih. Takvo besramno manipuliranje povješću danas je u Europi moguće jedino u Vučićevoj Srbiji.

Ponovno forsiranje Jasenovca u srpskoj politici i propagandi samo je, dakle, dimna zavjesa kojom se nastoji zakloniti i u drugi plan potisnuti genocid i barbarski zločini počinjeni u velikosrpskim agresorskim ratovima 90-tih, nedavna rezolucija UN-a, ali i nastojanje Beograda da omekša i lakše zaobiđe prepreke utjecaju i širenju 'srpskog sveta' na teritoriju današnje Hrvatske.

Kako bi se već jednom stalo na kraj zlouporabi Jasenovca konačno bi trebalo pristupiti sveobuhvatnom znanstvenom istraživanju i otkriti što se u tom kontroverznom logoru iz Drugoga svjetskoga rata zapravo događalo, koliko je ljudi u njemu stradalo i koliko je on prenapuhana velikosrpska priča kojom se zamagljuje povijesni kontekst i glavni uzrok srpsko-hrvatskih sukoba.

Očito, taj nesretni povijesni događaj nije do kraja znanstveno istražen ni verificiran zbog goleme važnosti koju je naknadno izgrađeni mit o njemu imao u očuvanju Jugoslavije i ocrnjivanju borbe hrvatskoga naroda za vlastitu slobodu i državu. Na narastajuću plimu ponovnoga ocrnjivanja Hrvata i današnje hrvatske države s fokusom na mit o Jasenovcu koja iz Vučićeve Srbije postaje sve žešća i agresivnija, službeni je Zagreb dužan adekvatno odgovoriti. Prije svega sveobuhvatnim istraživanjem područja logora kao i raskrinkavanjem pozadine divljeg pretjerivanja broja žrtava i iskrivljavanja povijesnih činjenica.

Šutnja hrvatskih političara i institucija

Zaista je žalostan kukavičluk vodećih hrvatskih političara i institucija da se s više autoriteta zauzmu kako bi se jednom zauvijek riješila ta enigma.

Osim bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se otvoreno zalagala za formiranje komisije međunarodnih stručnjaka koja bi obavila taj posao, svi ostali hrvatski političari nevoljni su uraditi bilo što po tom važnom pitanju. Još uvijek se osjeća neka 'bivša' bespomoćost i strah od zadiranja u to osjetljivo pitanje budući da su svi dosadašnji pokušaji u tom pravcu nailazili na ogorčen otpor, hajku i etiketu revizionizma. Ako je tako bilo za vrijeme bivše Jugoslavije, zašto tako mora biti danas?

Naime, Hrvatima i svim drugim narodima 'na našim prostorima' povijest je dala tisuće pisanih i praktičnih primjera koji im očito pokazuju na koji ih način velikosrbi manipuliraju, djele i iskorištavaju za svoje ciljeve, ali oni i dalje slijepo nasijedaju na njihove stupice i uglavnom se mire s time.

Postoji, dakle, jedno pitanje koje je važnije od svih ostalih - Ako oni nisu u stanju to uvidjeti zašto misle da bi im trebalo biti drugačije? Zar nije vrijeme da se u današnjoj samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi jednom zauvijek rasčisti s nametnutim mitovima iz bivših Jugoslavija i konačno iziđe iz mraka jasenovačkoga i jugo-velikosrpskoga?

Ugled hrvatskoga naroda ne može se braniti nametnutom šutnjom, nego odvažnošću u traženju prave istine. Istraživanje i otkrivanje prave istine o Jasenovcu trebao bi nam biti poučan primjer da bolje razumijemo velikosrpske podvale i naše zablude iz prošlosti, kojih smo još taoci, bolje se nosimo s današnjim izazovima i bolje prediđamo ono što nas čeka u budućnosti.

Budimo jasni, reći da na osnovu svih dostupnih činjenica i dokaza koji sve više isplivavaju na površinu ima smisla pristupiti sveobuhvatnom istraživanju pune istine o karakteru i broju žrtava jasenovačkoga logora ne znači osporavati patnju i zločine koji su se u njemu dogodili. Postoji razlika između razjašnjenja i opravdanja.

Sjećanje na zločine i patnju zatočenika, dakle, svakako je potrebno, ali ne smije se dopustiti da se stvarne žrtve skrnave mitom o stotinama tisuća izmišljenih i zlorabe za buduće velikosrpske osvajačke planove jasno naznačene u Točki 34. Deklaracije usvojene na nedavno održanom (veliko)Srpskom Saboru u Beogradu.

Povezivanje s patnjom židovskoga naroda

Kako se, dakle, danas odnositi prema teškom pitanju Jasenovca? Onako kao je još 400 godina prije Krista rekao poznati grčki filozof Platon: "Slijedi dokaze gdje god da te vode". Puna istina o Jasenovcu, bez obzira bila ona ugodna ili neugodna za one koji je osporavaju ili one koji je zagovaraju neophodno je potrebna.

Tražiti punu istinu o tom kontroverznom logoru iz Drugoga svjetskoga rata nije ni antisrpstvo ni antisemitizam ni 'ponovo buđenje fašizma', već legitimno pravo hrvatskoga naroda da se zaštiti od zlonamjerne sotonizacije i tendencioznih laži koje su velikosrpski propagandisti i lobisti proširili i još uvijek šire svijetom u pripremi terena za buduće osvajačke planove i ratove.

Jednom se mora stati na put sramotnoj zlouporabi stvarnih jasenovačkih žrtava za interese velikosrpske politike i propagande, ali i prepisivanju patnje židovskoga naroda iz Drugoga svjetskoga rata u tu svrhu. Na to su, nakon takvoga pokušaja s 'Darom iz Jasenovca', upozorili i oštro kritizirali mnogi židovski intelektuaci.

Naime, velikosrbi su vrlo lukavo procjenili da, jednom kada se uguraju u vagon monumentalne patnje židovskoga naroda iz Drugoga svjetskoga rata, njihovim lažima će samo nebo biti granica.

Za svakoga tko poznaje povijesni kontekst i temeljni uzrok srpsko hrvatskih sukoba i ratova zaista je prvorazredi cinizam i podvala povezivati patnju i žrtve židovskoga naroda u Hitlerovoj Njemačkoj s patnjom i žrtvom Srba u NDH. Iz jednostavnoga razloga što Židovi za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Njemačkoj nisu imali dobro naoružanu vojsku i gerilu koja je rušila Hitlerovu državu i činila zvjerske masakre nad njemačkim civilima. Kao što su to radili srpski četnici i partizani u Hrvatskoj.

No to izgleda uopće ne smeta bogato sponzoriranim i visokim srpskim odličjima dekoriranim velikosrpskim lobistima iz redova židovskoga naroda poput Effraima Zurofa i Gideon Greifa koji, prepisujući velikosrpska divlja pretjerivanja broja žrtava Jasenovca i iskrivljavanja povijesnih činjenica, svijetu naturaju upravo takve podvale ('Jasenovac-Auschwitz of Balkan'). Uz to im još kao bonus pomažu nijekati genocid u Srebrenici.

Začarani krug hrvatsko-srpskih odnosa

Korijen srpsko-hrvatskih sukoba i ratova leži, dakle, u stalnom nastojanju velikosrpske nacionalne i vjerske elite da okupira i Srbiji priključi željene hrvatske teritorije i žilavom otporu hrvatskoga naroda da ih u tome spriječi. To je taj začarani krug u kojem se ('do istrage naše ili vaše') vrte hrvatsko-srpski odnosi i razlog koji dovodi do stalnoga i nepremostivoga neprijateljstva.

Ozbiljnom znanstvenom analizom borbe Hrvata protiv Srba lako se može utvrditi da ta borba nikada nije bila zbog toga što, kako velikosrbi tvrde, 'Hrvati mrze Srbe samo zato što su Srbi'. Nego očajnička obrana hrvatskoga naroda za preživljavanje i opstanak u svom domu i svojoj domovini. Puno je nevinih ljudi u toj borbi i na jednoj i na drugoj strani izgubilo živote i stradalo.

Raskrinkavanje zločinačko pljačkaške velikosrpske politike i propagande kao temeljnoga uzroka svih sukoba i žrtava 'na našim prostorima' ni na koji način ne bi trebalo vrijeđati obični srpski narod koji brine svoje brige i ne gleda grabežljivo u tuđe dvorište. Strahote i tragedije kroz koje su prošli milijuni nevinih Hrvata i Srba zbog zloćudne velikosrpske politike Beograda teško je dokučiti, razumjeti i izmjeriti bez obzira koliko dugo razmišljali o tome. No pri tome nam mora biti savršeno jasno da sve dotle dok se u prvi plan ne stavi rješavanje glavnoga uzroka, a to je grabežljivi velikosrpski ekspanzionizam, međusobna mržnja i sukobi neće prestati.

Na žalost, svjedoci smo kako ponovo zahuktala antihrvatska propagandna mašinerija u Vučićevoj Srbiji radi sve upravo suprotno od toga. Zbog toga normalizacija hrvatsko srpskih odnosa danas izgleda sve dalja. A 'drugo poluvrijeme' sve bliže. Što se može napraviti?

Da bi se izbjegli budući ratovi važno je spriječiti stvaranje uvjeta koji su u prošlosti dovodili do njih. Rješenje nije u izjednačavanju krivice i popuštanju velikosrbima. Svi znamo, a u to smo se mogli uvjeriti 90-tih, ako im Hrvati popuste i prestanu se braniti od njihovih planova i napada, Hrvatske više neće biti.

Jedna stvar nam mora biti jasna - grabežljivo velikosrpsko ludilo prema Hrvatima i drugim susjednim narodima nikada se neće moći do kraja iskorijeniti. Ali je važno spriječavati njegovo prelijevanje preko granice i nastojati ga držati na podnošljivoj daljini i razini. Valjda smo se izborili za toliko slobode da negdašnjem Miloševićevom ministru za ratno huškanje, a današnjem predsjedniku Srbije i njegovoj velikosrpskoj kamarili u Beogradu sada možemo otvoreno reći da su pročitana knjiga i da im najnovija perfidna propaganda i grabežljiva pohlepa za otimanjem tuđega koja je temeljni uzrok svih ratova, žrtava i stradanja na 'našim prostorima' - u Hrvatskoj više neće proći. Ne smije se dopustiti niti jednog trenutka da 'bivši' neprijatelji hrvatske slobode i samostalnosti pomisle kako će nas opet, po tko zna koji put, prevariti i Hrvatsku sebi podložiti.

Željko Dogan