Razgovor s povratnikom Markom Babićem

Stara poslovica kaže da je jedan od putova k sreći ne ostaviti svoj dom zauvijek. S tom su se željom milijuni hrvatskih emigranata opraštali od svoje domovine odlazeći širom svijeta. Jedan od te dragocjene mase Hrvata koji je bio prisiljen ostaviti svoj dom i otisnuti se na kraj svijeta, u Australiju, bio je i naš današnji sugovornik, gospodin Marko Babić. Kažu da ljudi odlaze u svijet kako bi našli ono što misle da im treba i vraćaju se kući da to nađu. Tako se i naš Marko, isto kao i mnogi drugi stariji iseljenici koji ne žele ostaviti kosti u tuđini, nakon burnog emigrantskog života odlučio vratiti u Lijepu Našu i tamo provesti svoje zadnje dane. Nedavno je doputovao u kraći posjet obitelji i prijateljima u Australiju pa smo njegov boravak u Melbourneu iskoristili kako bismo čuli njegovu interesantnu emigrantsko-povratničku priču.

Gospodine Babiću, prilično ste poznati u hrvatskoj zajednici Melbournea, ali za one koji će Vas ovim putem upoznati, predstavite se našim čitateljima.

Prije svega zahvaljujem na prigodi da kažem nešto o svom emigrantskom životu i povratku natrag u domovinu. Rođen sam 1947. godine u selu Babići između Aržana i Vinice, na granici Dalmacije i BiH. U obitelji nas je bilo petero braće i dvije sestre. U tim krševitim krajevima nije bilo lako prehraniti tako brojnu obitelj pa smo se trbuhom za kruhom odselili u Slavonski Brod 1953. godine. Prvi put sam pokušao i uspio pobjeći preko granice u Austriju 1963. godine, sa svega 16 godina. Boraveći u imigrantskom pritvoru u Salzburgu, imao sam prigodu upoznati vlč. Vilima Cecelju koji je posjećivao nas Hrvate, donoseći nam osnovne potrepštine i emigrantski tisak. Budući da sam bio maloljetan, austrijske su me vlasti nakon nekog vremena vratile natrag u Jugoslaviju. Zbog ilegalnog prelaska granice, za kaznu sam proveo gotovo mjesec dana u slovenskom zatvoru i još mjesec dana u hrvatskom, nakon što sam vraćen u Slavonski Brod.

Tako sam od rane mladosti osjetio okrutnost jugoslavenskih vlasti, ali ne samo ja, nego i moj stariji brat Matko koji je studirao na vojno-pomorskoj akademiji u Divuljama kod Splita i nakon toga čak je jedno vrijeme plovio kao član posade na Titovu brodu Galeb. Početkom 60-ih osuđen je na 13 i pol godina robije zbog tzv. neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ i njezinih naroda. Kaznu je u cijelosti odslužio u Staroj Gradišci i Lepoglavi gdje sam ga posjećivao i vidio u kakvim ga nehumanim uvjetima drže.

Pobjegao sam u Austriju ponovno 1965. i iako sam imao 3 godine zabrane ulaska u tu zemlju, zalaganjem vlč. Cecelje i još nekih naših ljudi u Beču, austrijske vlasti dale su mi azil i dopustile otići u zemlju mog izbora. Budući da sam znao i volio igrati nogomet, preko nekih kontakata u kampu gdje sam čekao azil imao sam ponudu ići u Ameriku igrati nogomet za Cleveland Croatiju. Tamo sam trebao otputovati sa svojim bratićem Mirkom Kolovratom, ali su između nas nastale neke trzavice pa je on otišao za Ameriku, a ja u Australiju.

Kako ste se snašli po dolasku? Kakva je tada bila situacija u Australiji i je li bilo teško uklopiti se u našu zajednicu ovdje i australsko društvo općenito?

U Australiju sam stigao 1966. u čuveni izbjeglički logor Bonegilla. U taj su izbjeglički centar došla dvojica Hrvata i nakon razgovora pitali me bih li htio doći igrati nogomet za Melbourne Croatiju. Odmah sam pristao jer sam čekajući na azil u Austriji i čitajući emigrantski tisak bio dobro upoznat sa situacijom u hrvatskoj zajednici Melbournea i znao da je Melbourne Croatia najveći hrvatski nogometni klub u iseljeništvu. U našu zajednicu ovdje uklopio sam se bez ikakvih problema dok je uključivanje u australsko društvo išlo znatno teže. Prije svega zbog jezične barijere, šoka zbog suočavanja s jednim potpuno drukčijim, slobodnim svijetom, u kojem u to vrijeme nije bilo nikakvih identifikacijskih dokumenata pa sam recimo ja prvih 20 godina vozio auto bez dozvole. Ali i zbog činjenice da su u to vrijeme rođeni Australci prema nama, pridošlim izbjeglicama, držali određeni odmak, što je, kako vidimo, i danas slučaj s izbjeglicama svuda po Europi i svijetu.

Bilo je, naravno, teških trenutaka kada sam, u tim prvim danima, razmišljao kako bih se pješke vratio u Europu da je to bilo moguće. Vezanost uz obitelj koju sam ostavio u Hrvatskoj bila je vrlo jaka, što mi je rastanak i odlazak iz domovine toliko daleko od kuće činilo dodatno teškim. Vrijednost domovine i obitelji spoznamo tek kada ih izgubimo. Ali kada se uzme u obzir situacija u ono vrijeme i kada se nakon svega podvuče crta, ja sam zahvalan Australiji što me je primila, dala mi slobodu i mogućnost da sebi stvorim novi život vrijedan čovjeka, u njoj zasnujem obitelj i što danas imam dvoje krasne djece i četvero prekrasne unučadi. I sigurno, da ne volim Hrvatsku iznad svega zbog čega sam joj se ponovo vratio, jedina zemlja u kojoj bih živio jest Australija jer je sigurno i udobno mjesto za život, a osim toga u njoj imam djecu, unučad i toliko puno prijatelja i poznanika. Ali ljubav za Hrvatsku je jača i odvukla me je natrag u Lijepu Našu. Ja sam u Australiji proveo više od pedeset godina, ali nije bilo dana da nisam razmišljao o Hrvatskoj, sanjajući njezinu slobodu i kako bi se bilo lijepo jednog dana vratiti. Zato je najveći događaj u mom životu to što sam doživio ostvarenja sna milijuna Hrvata, a to je slobodna i samostalna Hrvatska.

Odmah po dolasku u Australiju uključili ste se u športske, društvene i političke aktivnosti hrvatske zajednice. Što ste sve radili za to vrijeme?

Bio sam mlad, pun zanosa i ideala i sudjelovao sam u svemu što se događalo. Nastojao svima pomoći koliko sam mogao. Meni je Hrvatska bila na prvom mjestu i u aktivnostima za njezinu slobodu nisam gledao tko kojoj organizaciji ili društvu pripada i ništa mi nije bilo teško. Spomenuo bih ovdje usput jednu zgodu kada sam s gospodinom Mirkom Furjanićem bio na domjenku kod predsjednika Tuđmana i kada sam vidio Lošu, onako markantnu pojavu u bijeloj admiralskoj odori hrvatske vojske pomislio sam – kada bih znao da ću umrijeti taj čas, rekao bih: hvala ti, Bože, neka sam to doživio.

U vrijeme mog dolaska u Australiju politička situacija u hrvatskoj zajednici bila je vrlo složena. Bilo je puno naših organizacija i društava i svi su oni vodili svoju politiku na jedan način. Normalno, najjači je bio HOP na čelu s tada najutjecajnijim hrvatskim emigrantom u Australiji Srećkom Roverom. Nažalost, kako mi Hrvati izgleda ne možemo bez podjela, i on je bio podijeljen na dvije struje. Jedna koja je držala stranu poglavnika, a druga Bonefačića i ljudi oko njega. Bila je jaka i Seljačka stranka, ali opet podijeljena pa smo imali dvije seljačke stranke, Hrvatsku seljačku stranku i Hrvatsku republikansku seljačku stranku. Dosta glasni bili su i Luburićevi Otporaši koji su izdavali vrlo kvalitetnu tiskovinu Drina. Bilo je tu i pristalica dr. Branka Jelića iz Njemačke i nekih drugih ljevičarskih pokreta koji su, nezadovoljni pristupom Zapada prema pitanju hrvatske slobode, zagovarali čak sovjetsku Hrvatsku. Ja sam se družio uglavnom sa svima jer sam bio u krovnoj organizaciji, Hrvatskom narodnom vijeću.

Kako bilo, na političkom planu bilo je vrlo interesantno i živo. Svatko je radio kako je mogao i mislio da je najbolje. Ali nije bilo lako. Svi znamo koliko je Jugoslavija sa svojom diplomacijom i Udbom u to vrijeme bila jaka. No, nisu nas na oku imali samo jugodiplomati i udbaši, nego i australske vlasti. Njihove tajna i javna policija, kao što to rade službe u svim uređenim državama, htjele su znati što se događa u etničkim zajednicama, a poglavito u hrvatskoj, kako sukobi Jugoslavena i Srba s jedne strane, a Hrvata s druge ne bi nanijeli štetu australskom društvu i ugledu.

Moram istaknuti da australske vlasti nisu blagonaklono gledale na naše želje i borbu da se Hrvatska oslobodi jugosrpskog jarma jer su zbog globalne situacije i odnosa u svijetu slijedile tadašnju politiku zapadnih centara moći o očuvanju Jugoslavije kao cjeline. Stara emigracija strpljivo je pripremala teren, taktizirala i čekala jer je vjerovala da će Amerika srušiti Jugoslaviju radi rušenja komunizma. U ono vrijeme mnogi smo čvrsto vjerovali da će nam Amerika pomoći srušiti Jugoslaviju i uspostaviti samostalnu hrvatsku državu jer smo bili na glasu kao veliki antikomunisti. Onda su se početkom sedamdesetih počele pojavljivati nove struje novopridošlih mladih ljudi u hrvatskim iseljeničkim zajednicama ovdje u Australiji i po zapadnoj Europi koje smo mi zvali proljećari, a koji su zagovarali radikalniji pristup borbi za slobodu Hrvatske. Posebice nakon dolaska Brune Bušića u emigraciju.

Jedna od posljedica rastućeg nezadovoljstva jalovog čekanja na tuđu pomoć bila je i stvaranje tajne organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) s ciljem da se Jugoslavija ruši svim sredstvima pa među ostalim i oružanom borbom. Samo da se već jednom riješimo jugosrpskog jarma.Tako je nastala Bugojanska skupina.

S tim sam ljudima bio povezan jer sam u to vrijeme skupa sa sestrom držao kafić u Melbourneu u koji su zalazili braća Andrić, Pavao Vegar, Vejsil Keškić i mnogi drugi, među ostalima i Blaž Kraljević. I ja sam isto trebao biti dio te skupine, ali sam u to vrijeme imao slomljenu nogu pa na žalost ili sreću nisam otišao. Kada se kao svježa snaga na političkoj pozornici ovdje u emigraciji pojavio Hrvatski državotvorni pokret (HDP) na čelu s Tomislavom Kvaternikom, što je bilo konspirativno ime za gospodina Nikolu Štedula, jedno vrijeme bio sam tajnik ogranka u Sydneyju koji je tada bio najjači u cijelom svijetu. Predsjednik tog ogranka HDP-a bio je Imoćanin Stipe Šuto, brat legendarnog Ante Šute koji je bio vrlo aktivan u Melbourneu.

Moram svakako naglasiti koliko je sposoban i neslomljiv Hrvat bio pokojni Nikola Štedul i koliko je svojim radom i optimizmom širio pozitivne domoljubne energije u iseljeništvu, zbog čega se našao na popisu za likvidacije i bio žrtva Udbina atentata 1988 god. u Škotskoj i jedva preživio. U svemu što se zna i što se ne zna, njegov doprinos u borbi za uspostavu današnje hrvatske države u emigraciji i za vrijeme Domovinskog rata bio je golem. Jedan od onih kremen Hrvata koji je cijeli svoj život žrtvovao za Hrvatsku. Nažalost, on sam i sve što je uradio, nakon Tuđmanove smrti, bilo je gurnuto u stranu i u zaborav. Tek ga je pred samu smrt tadašnja predsjednica gospođa Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala visokim hrvatskim odličjem.

To je ta naša zlokobna povijesna sudbina. Među nama Hrvatima uvijek se nekako dogodi da oni koji su najviše radili i žrtvovali se za svoj narod opet postanu žrtve, a u prve redove probiju se i poberu vrhnje oni koji su najmanje zaslužni.

Vratimo se malo športu. Kako je tekla Vaša nogometna karijera?

Odmah po dolasku u Australiju odigrao sam nekoliko utakmica za Melbourne Croatiju, ali se nisam uspio izboriti za stalno mjesto u prvom timu. Krajem 60-ih pred crkvom u Cliffton Hillu nakon mise mi je prišao jedan čovjek i upitao bih li došao na Tasmaniju igrati nogomet za Hobart Croatiju. Uz određene sam uvjete pristao i otišao dolje. Tu sam imao više uspjeha jer smo odmah druge sezone osvojili prvenstvo i kup Tasmanije (Ampol cup), a bio sam izabran i u reprezentaciju Tasmanije.

Boravak na Tasmaniji važan mi je iz još jednog razloga. Tu sam upoznao jednog izvanrednog čovjeka, nažalost sada pokojnog - Mirka Furjanića, iznimnoga hrvatskog domoljuba i gospodina u svakom smislu te riječi. Zato bih o njemu htio reći nešto malo više. Vidite, mi imamo Hrvata koji su dobri ljudi, ali nisu dobri rodoljubi ili obratno. Kod gospodina Furjanića to je bilo skladno stopljeno u jedno. Ne mogu riječima opisati veličinu tog skromnog čovjeka i njegovu ljubav za sve što je hrvatsko i što ima veze s nogometom. Rekao bih, bio je uzor čovjekoljublja i domoljublja. Nema političara, pjevača, športaša, svećenika..., koji je dolazio iz Hrvatske, a da ga Mirko nije ugostio, odjenuo i još novčano darovao.

I dok živim imat ću neizmjernu zahvalnost prema uspomeni na toga plemenitoga hrvatskog dobrotvora i prema svemu što je uradio na promociji hrvatske zajednice i nogometa ovdje u Australiji. Uostalom, za to je bio nagrađen odličjem od engleske kraljice. Čuveni hrvatski redatelj Jakov Sedlar jednom je doputovao u Australiju da napravi film o njemu ali ga, iz razloga koje ne želim sada spominjati, nije napravio.

Mirko je inače imao poznati krojački obrt i prodajne punktove na Tasmaniji, a ja sam nekoliko godina radio za njega kao menedžer. I tako smo za vrijeme dugogodišnjeg druženja došli na ideju da organiziramo redovite turnire svih nogometnih klubova s hrvatskim etničkim predznakom iz cijele Australije. U tu svrhu osnovali smo Hrvatski nogometni savez Australije, kojem se poslije priključio i Novi Zeland. U znak zahvalnosti, za doživotnoga počasnog predsjednika izabran je gospodin Furjanić. Od tada taj savez svake dvije godine u drugom gradu Australije organizira nogometne turnire klubova iz naše zajednice koji su s vremenom postali najmasovnija manifestacija i okupljalište Hrvata izvan Hrvatske. To je u ono vrijeme bilo trn u oku jugoslavenskih tajnih služba koje su pokušavale sve kako bi nas podijelile i razbile. Ali im nije uspjelo jer smo znali s kim imamo posla i zašto to rade. Stalno su bile podmetane razne spletke i 'incidenti' i gospodinu Furjaniću i svima nama koji smo bili uključeni u organizaciju tih turnira.

Nije bilo teško dokučiti zašto. Svatko, a posebice oni Hrvati koji su iz Hrvatske dolazili posjećivati rodbinu u Australiju i pri tom nazočili masovnom okupljanju na tim turnirima, po našim domovima i klubovima i na drugim mjestima gdje smo se okupljali u većem broju, na našim zabavama, misama, utakmicama, piknicima, imali su prigodu osvjedočiti se u veliku ljubav i privrženost iseljenih Hrvata našim tradicionalnim identitetskim vrijednostima. Našim pjesmama, folkloru, barjacima, tradicionalnim hrvatskim jelima, pićima i igrama, sklonosti međusobnom druženju, srdačnom rukovanju i zagrljajima pri tim susretima, što nas je održalo i održava skupa.

I onda kada čovjek danas dođe u Hrvatsku i vidi koliko se sve to u njoj ubrzano urušava i odumire, dođe mu u srcu jako žao što je toliko dragocjena masa Hrvata, koji su bili i ostali svoji i vjerni svome, bila prisiljeno ostaviti svoja ognjišta i raspršiti se širom svijeta. Osobito mi je teško kada vidim da djeca hrvatskih iseljenika vani više drže do hrvatskih tradicionalnih vrijednosti i kulture od njihovih vršnjaka u Hrvatskoj.

Ovdje bi htio spomenuti još jedan interesantan događaj iz svojih davnih emigrantskih dana i osobno zalaganje da se ispravi uvrjedljiva nepravda prema nama Hrvatima ovdje. Naime, u posjet Melbourneu zbog odigravanja utakmice protiv reprezentacije Australije iz Hrvatske je 70-ih došao u Europi tada jak i dobro poznat košarkaški klub zagrebačka Lokomotiva, današnja Cibona, koju je u to vrijeme trenirao Matija Rimac, a u kojem su igrali tadašnji vrhunski igrači, Knego, Gospodnetić, Avberšek, Bočkaj...

Dobrodošlicu im je u zračnoj luci u Essedonu pripremio jugoslavenski veleposlanik dočekavši ih sa srpskom glazbom i Žikinim kolom. To me je jako pogodilo pa sam se osobno potrudio pronaći hotel u kojem su košarkaši Lokomotive i njihovo vodstvo odsjeli, i u neformalnom druženju uspio dogovoriti s nekoliko ljudi koji su bili na istoj valnoj dužini kao i ja da ih na samoj utakmici dočekamo kako spada, na hrvatski način. Dao sam napraviti cvjetni aranžman od crvenih i bijelih karanfila u obliku hrvatskog grba i prije same utakmice s australskom reprezentacijom koju je izravno prenosila ABC TV, na parketu dvorane u Albert parku predao sam ga gospodinu Zvonku Avberšeku, kapetanu Lokomotive, a nekoliko naših lijepih djevojaka uručilo svakom igraču uz poljubac kitu crveno-bijelo-plavog cvijeća povezanu hrvatskom trobojkom. Jedini koji je navodno odbio primiti tako aranžiran buket bio je Milivoj Omašić. Nakon toga Udbin povjerenik u jugoslavenskom konzulatu Lončarić zabranio im je svaki kontakt s nama Hrvatima.

Inače, što se moga osobnog angažmana na športskom planu tiče, bio sam dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Australije i NK Hajduk Chelsea. U to sam vrijeme uz pomoć dobročinitelja i roditelja vodio nogometnu reprezentaciju hrvatskih klubova Australije na turneju po Hrvatskoj i BiH, pri čemu su nam veliku pomoć pružili tadašnji čelni ljudi HNS-a u Zagrebu, gospodin Ante Pavlović i gospodin Srebrić. U sklopu te turneje sudjelovali smo na turniru Kvarnerska rivijera i u vrlo jakoj konkurenciji postigli fantastičan uspjeh. U razigravanju smo pobijedili Orijent i zagrebački Dinamo s 2:1 i plasirali se u finale sa splitskim Hajdukom. U finalu smo 12 minuta prije kraja vodili s 1:0 , no onda je Hajduk izjednačio pa smo igrali produžetak za tzv. zlatni gol koji je postigao legendarni Dario Srna i tako je Hajduk osvojio kup. Za taj veliki uspjeh naših dečki iz Australije svakako je bio zaslužan i njihov tadašnji trener, Vlado Vaniš.

Moram isto tako reći da gdje god smo gostovali u Hrvatskoj i u BiH, svuda smo bili lijepo dočekani pa je tako i meni osobno ukazana čast da na finalu hrvatskoga nogometnog kupa između Hajduka i Varaždina u Splitu održim mali govor. Nakon povratka u Australiju organizirali smo uzvratni posjet i sudjelovanje mladih igrača Hajduka iz Splita na jakom međunarodnom turniru u Adelaideu gdje su juniori Hajduka osvojili kup. Između ostalih pobijedili su i Bayern Leverkusen, a u finalu glasoviti Liverpool s 3:1. Vodili smo ih i u druge gradove po Australiji, na razne zabave i večere po našim klubovima, a bili su i gosti SBS radijskoga programa na hrvatskom jeziku koji je vodio gospodin Nikola Rašić, tako da su se lijepo proveli, isto kao i mi za vrijeme gostovanja u Hrvatskoj. Bila su to krasna vremena međusobnog druženja, poštivanja i obostrano korisne suradnje domovine i dijaspore.

Osim toga kao predsjednik nogometnog kluba tada Hajduk Chelsea, a danas Dandenong City, vodio sam juniore na međunarodni turnir na otok državicu Fiji gdje smo opet dogurali do finala. Valja spomenuti da su neki od tih dečki iz Hajduka Chelsea poslije postali poznati igrači u klubovima australske prve lige, a neki i reprezentativci Australije poput Eugena Galekovića, Ljube Miličevića, Mate Dugandžića... Neki su se okušali i u hrvatskoj prvoj ligi poput Ljube Miličevića u Hajduku i Kreše Bačića u Hrvatskom dragovoljcu.

Kojih se ljudi i kojih trenutaka rado sjećate iz emigrantskih dana?

Poznavao sam mnoge čelne i važne ljude u hrvatskoj zajednici Melbournea i Sydneyja iz tog vremena, gospodina Butkovića, Šarića, braću Andriće, Blaža Kraljevića, Srećka Rovera, Antu Šutu, Zdenka Marinčića...i nabrajati sve oduzelo bi mnogo vremena pa se ispričavam onima koji su još živi i s kojima sam surađivao, a ne spominjem im imena. Upoznao sam i mnoge poznate osobe iz australskoga javnog života, poput bivšega prvog ministra gospodina Boba Hawkea s kojim sam, da se pohvalim, popio nekoliko pića još dok je bio vođa sindikata, pa tadašnjeg lidera opozicije gospodina Peackoka i njegovu obitelj. Onda jednoga izvanrednog čovjeka i prijatelja, vlasnika noćnih klubova i restorana u Melbourneu, Briana Goldsmitha, oca čuvene australske glumice i pjevačice Tottie Goldsmith. Dok sam boravio na Tasmaniji upoznao sam gospodina Michaela Hodgmana, zastupnika liberalne stranke u parlamentu koji se toliko sprijateljio s nama u hrvatskoj zajednici Tasmanije da se šalio kako će morati promijeniti prezime u Hodgmanović. Isto tako velikog prijatelja Hrvata, gospodina Briana Harradina, jednog od najmoćnijih neovisnih senatora u australskom parlamentu koji se u to vrijeme jako zauzimao za nas.

Od hrvatskih političara i javnih ličnosti izdvojio bih apsolutno karizmatičnoga pokojnog predsjednika Tuđmana s kojim sam se sreo nekoliko puta u Hrvatskoj, ali i ovdje kada je bio u posjetu Australiji. Čast svakome Hrvatu, ali Tuđman je za mene kao političar i državnik bio vrh vrhova. U tu kategoriju iznimnih spada i pokojni kardinal Franjo Kuharić koji je isto tako na mene ostavio nezaboravan dojam. Moram reći da sam i u Hercegovini sreo Hrvate koji su me jako impresionirali poput generala Zlatana Mije Jelića i Ante Rose, ali i Marina Sopte koji je bio savjetnik predsjednika Tuđmana.

Kakva je razlika između hrvatske iseljeničke zajednice onda i sad?

Nas je u ono vrijeme nosio idealizam, neizmjerna ljubav i borba za hrvatsku slobodu do kraja, bez obzira na posljedice. To je nama bila svetinja. Prije je svijet bio podijeljen na komunizam i kapitalizam. Danas je to drukčije, danas u svijetu vlada globalizam u kojem je novac svetinja. U iseljeničkoj zajednici osjeća se ljubav za Hrvatsku, ali to više nije onaj idealizam i spremnost na krajnju žrtvu. Doduše mi to više ni ne možemo tražiti od mladih naraštaja u iseljeništvu jer je hrvatska država stvorena. Stoga mi se čini da će naša zajednica slijediti sudbinu drugih etničkih zajednica u ovoj državi, a to je postupna asimilacija u mainstream australsko društvo uz nostalgično zadržavanje neke vrste veza i uspomena na razini folklora i tamburice. Nešto slično što se dogodilo u Americi, vrijeme čini svoje. Svaka etnička zajednica u drugoj državi nakon nekog se vremena razvodni i utopi u šire društvo. Zato bih preporučio našim ljudima ovdje da vole Australiju kao svoju državu, pridonose njezinu prosperitetu, ali da unutar svoje etničke zajednice njeguju slogu i one izvorne vrijednosti po kojima smo kao hrvatska zajednica ovdje prepoznati. Isto tako da posjećuju Hrvatsku i ne zaborave odakle su im korijeni.

Radite, živite i stvarajte ovdje, ali ne zaboravite ono tamo. Idite na odmor u Hrvatsku i ako vam se ukaže prigoda, možete otvoriti neki posao za sebe tamo, kao što to puno stranaca iz Europe i cijelog svijeta radi, i možda budete uspješniji nego u samoj Australiji.

Dat ću vam jedan primjer. Jednom sam s nekim društvom iz Australije navratio u restoran na jednoj od najboljih lokacija na splitskoj rivi. Konobarica koja nas je posluživala i čula kako miješamo engleski i hrvatski, upitala je odakle smo. Kad smo joj rekli, kazala nam je da je i njezina gazdarica, vlasnica tog restorana koji fantastično posluje, Hrvatica iz Sydneyja. Pitao sam je kako i ona nam je ispričala da je njezina gazdarica s prijateljicom jednom došla kao backpackers-turist proputovati Hrvatsku, zavoljela Split i uvidjela da tu postoji mogućnost za otvoranje biznisa. Počela je tako da je uz mali novac i vjerojatno uz pomoć roditelja kupila neku derutnu zgradu koju je obnovila i u njoj otvorila backpackers-hostel, što je među mladim turistima jako popularno. I nakon tri godine zaradila dovoljno novca da kupi taj prestižni restoran na splitskoj rivi.

Kod nas u Hrvatskoj najveći je problem masivna i korumpirana birokracija zaostala iz bivšeg sustava i vlada koja vlada na isti način. Ali ako se ne predajete lako i uspijete nekako izdržati sve to i naći svoje mjesto pod suncem, bit će vam bolje nego u Australiji. To je vrlo individualno. Uspjeh je svuda u svijetu, ako niste kriminalac ili političar, rezultat teškog rada i upornosti. Znam puno pametnih i dobrih Hrvata koji su doživjeli neuspjeh u poslovnom životu ili brodolome u privatnom jer se nisu dovoljno trudili, već išli crtom manjeg otpora. Svaka čast našim uspješnim ljudima koji su u Australiji stvorili velike biznise, poput gospodina Ivana Filipovića, Nikole Babića, Branka Klarice i još nekih ovdje u Melbourneu, gospodina Marka Franovića u Sydneyju. Imamo ih i u Canberri, Adelaideu, Perthu i nekim drugim gradovima i svakako ih treba spomenuti i pohvaliti, ali je malo takvih Hrvata. Za one mlade Hrvate iz Australije, koji su željni dokazivanja i uspjeha, Hrvatska je dobra prilika za pokušaj. Pa ako i ne uspijete, uvijek se možete vratiti nazad i nastaviti tamo gdje ste stali.

Vratili ste se u Lijepu Našu za stalno. Kako ste se uklopili u današnju hrvatsku svakodnevicu? Što Vas je razveselilo, a što razočaralo?

Vratio sam se u Hrvatsku, preciznije u Opatiju, prije 6 godina i živim umirovljeničkim životom. Pratim politička zbivanja u Hrvatskoj i moram reći da sam prilično razočaran hrvatskim političarima i načinom na koji se politika vodi. Smeta mi da Hrvatskom danas ne upravljaju oni domoljubi koji su za njom patili i zbog nje krv lili. Poslije Tuđmana na njezinu čelu više nismo imali državotvornog Hrvata. Mesić, Josipović, Milanović, Sanader, sve su to bili reciklirani 'bivši' Jugoslaveni i lutke na koncu stranih sponzora i interesa.

Jedini uistinu sposoban hrvatski političar koji je istinski zastupao interese hrvatskog naroda, ali je vladao tek nekoliko mjeseci i za to kratko vrijeme posložio malo stvari kako treba i postigao neke rezultate u sređivanju javnih financija bio je Tim Orešković. Na istom tragu bila je i nešto pokušavala tadašnja predsjednica gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, ali je i ona sklonjena. Dobar je bio i Karamarko koji je počeo provoditi lustraciju i više povezivati izvandomovinsku i domovinsku Hrvatsku, ali je i njemu podmetnut Plenković da ga politički uništi. Na trenutačnog hrvatskog predsjednika Milanovića uopće se ne isplati trošiti riječi. To je nekakav otkačeni čudak bez ikakvog dodira s današnjom hrvatskom stvarnošću. On još uvijek nostalgično luta po šumama i gorama svoje bajne jugokomunističke mladosti, a u zadnje vrijeme i po ruskim stepama. Osim što se stalno zajapureno svađa sa svima, nitko ne zna što on hoće i koga predstavlja. Vjerojatno ni on sam. Jedino se sa sigurnošću može reći da ne radi za hrvatske interese.

S druge strane Plenković je jedna interesantna osoba. Ako te ne zanima politika hrvatskih nacionalnih interesa, on je sasvim u redu jer u njemu možeš vidjeti jednoga uglađenog europejca, modernog čovjeka i umjerenog političara. Problem je u tome što u njemu nema hrvatskoga domoljubnog žara pa izgleda više EU-ov nego hrvatski političar. Meni se čini da je on sluga Pariza i Bruxellesa koji je na vlast u Hrvatskoj instaliran da sruši Karamarka i razvodni HDZ kao krovnu državotvornu i domoljubnu stranku. Ovaj današnji, Plenkovićev HDZ je kao juha bez soli, niti smrdi niti miriše, što bi narod rekao. Mi smo imali Mačeka kao on, Subašića kao on, Bakarića kao on i da ne nabrajam dalje.

Problem je i to što ima svu vlast, ima medije, određuje sve ministre, a poslije, kada se otkriju kao lopovi, on se pravi kao da ništa ne zna i da ni za što nije odgovoran.

Najveći je problem to što je oporba u još većem neredu... Desnica se raspala. Hrvatska stranka prava koja je nekad bila druga ili treća snaga u Saboru, zbog sitnih hohštaplera, sebeljublja i međusobnih borbi za prevlast, urušila se do neprepoznatljivosti. Druge desne stranke isto tako. Uzmimo za primjer gospodina Škoru koji je inače pametan čovjek i kremen Hrvat iz naroda, ali se pokazao nezreo za politiku. Dopustio je da ga se na predsjedničkim izborima vješto iskoristi kako bi Milanović došao na tu funkciju i kasnije odbaci kada više nije trebao. Bez obzira na to, Škoro je na predsjedničkim izborima došao vrlo blizu da uđe u drugi krug i time pokazao da se može kada se domoljubna srca u oporbi slože. Nažalost, sloge i političke zrelosti u oporbi, ali i kod većine birača nema. Bio sam na osnivanju ogranka Škorina Domoljubnog pokreta u Rijeci na kojem sam mu, videći kako stvari idu, rekao da je okružen pogrešnim ljudima. On me samo malo čudno pogledao i ništa nije rekao.

Ono što me najviše začuđuje je ignorantski odnos svih vodećih hrvatskih političara nakon Tuđmana prema izvandomovinskim Hrvatima, jedinom sigurnom osloncu Hrvatske u miru i u ratu. I jedinoj realnoj snazi koja ima znanje, sposobnost i volju da od današnje Hrvatske napravi uspješnu i prosperitetnu zemlju. To jest, ono što je napravila židovska, irska i kineska dijaspora od svojih matičnih zemalja, kada bi se današnja hrvatska država na isti način čvrsto povezala sa svojom golemom dijasporom. Samo, ono što su u bivšoj Jugoslaviji radili velikosrbi i jugokomunisti, danas u dubokoj državi rade njihovi potomci još uvijek budno bdijući da 'neprijateljska emigracija' nema nikakav utjecaj u današnjoj hrvatskoj državi.

Dakle ovako, ja sam se vratio u svoju samostalnu hrvatsku državu, što mi je najvažnije, a to koliko je ona slobodna i uređena drugo je pitanje. Smatram da u današnjoj Hrvatskoj treba puno toga mijenjati iz korijena. Prije svega trebamo se riješiti 'bivših' sluga i lopova. Kroz našu povijest mi smo uvijek bili dobri sluge, a loši gospodari i taj nas usud prati do današnjih dana. Nažalost, kod nas kad se pojavi neka zdrava domoljubna stranka, pokret, organizacija ili sposoban domoljub koji bi takvo stanje mogli promijeniti nabolje, neka 'nevidljiva ruka' izvana i iznutra ih potkopa i uništi. Jedino im to nije uspjelo uraditi s Tuđmanom i Hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Očito je dakle da u današnjoj Hrvatskoj preko duboke države i korumiranih političara još uvijek vladaju srpske, ruske, francuske i engleske tajne službe. Ali ne treba biti pesimist, ima puno pravih i poštenih domoljuba i ja se nadam kako ćemo na sljedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima izići masovno i izabrati takve ljude s kojima će Hrvatska uistinu procvasti.

Puno mladih ljudi u Hrvatskoj sanja o životu negdje drugdje, u drugim zemljama, što biste im Vi preporučili?

Nije dobro olako donijeti tu odluku. Oni koji razmišljaju o tome da napuste svoj dom, neka zamisle sebe u poziciji stranca u tuđoj zemlji. Daleko od kuće, obitelji i prijatelja. Nemojte nikome dopustiti da vas uvjeri kako je iseljenički život nešto lijepo i romantično. Otići živjeti u druge zemlje avantura je u nepoznato.

Mladi ljudi koje vuče želja otići živjeti u strane zemlje moraju znati da to nije odlazak u neki užitak ili odmor na nekoliko tjedana u mjesta s razglednica, već da ih čeka dugogodišnji mukotrpni rad i borba za uklapanje u novu, tuđu sredinu.

I dokazivanje u prilično nesklonim i neravnopravnim uvjetima. Da, vani se, uvjetno rečeno bolje živi, veći je standard i sve je to lijepo za neko vrijeme, ali postaje sve napornije, i što čovjek ide stariji, sve se više pita je li taj novac koji se može zaraditi vani vrijedan života izvan domovine. I to od čega ste pobjegli, što se više bližite kraju života, postaje vam ono što vam najviše znači. Zato smatram da je bolje živjeti nešto lošije kao svoj na svome u svojoj domovini, nego nešto bolje kao stranac u tuđoj.

Željko Dogan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.