''Nije to naš rat'', kažu vrli domoljubi iz bizarne koalicije

Svjetsko nogometno prvenstvo za nas je završilo odličnim 3. mjestom i nakon opravdane euforije i slavlja Vatrenih sada se trijezne glave možemo vratiti drugim najvažnijim 'sporednim' stvarima u domovini i svijetu. I dok neki postižu zadivljujuće rezultate i u svijet šalju lijepu sliku o Hrvatskoj, na drugoj strani imate one koji u službi svog bolesnog ega (ako ne nečeg još goreg) ljubomorno žele privući pozornost na sebe vješajući Hrvatsku na stup srama i nanoseći joj gadnu štetu. Upravo to su uradili 'slučajni' predsjednik Milanović i stranački ratoborna opozicija, koja se inače voli kititi domoljubljem, nedavnom odlukom da odbiju pomoć u osposobljavanju ukrajinskih vojnika.

Stara kineska poslovica kaže da se ono što rijeka krije na dnu vidi tek kada voda padne vrlo nisko. Trebaju li Milanović i balkanski plitka opozicija nakon ovako sramotne odluke pasti imalo niže da bi ogolili svoje pravo lice?

Moramo učiti iz povijesti

'Mi ne ćemo pomoći barbarski napadnutoj i dijelom okupiranoj Ukrajini zato što volimo Hrvatsku' - tako bi se otprilike mogao opisati način na koji funkcionira njihov začahureni mentalni sklop. Najžalosnije je to što su za tu sramotnu odluku glasovali i zastupnici iz grada heroja Vukovara, čak i branitelji koji su iskusili pakao kroz koji sada prolaze napadnuti ukrajinski gradovi i narod.

Znaju li oni da su svrstavanjem na stranu agresora, a ne žrtve oskvrnuli dignitet Domovinskog rata i ljudsko dostojanstvo onih koji su svoj život položili u obrani od velikosrpske agresije?

Odlukom da uskrate pomoć ukrajinskoj vojsci sigurno su razgalili srce 'brata' Putina koji sanja imperijalno Rusko Carstvo od Vladivostoka do Jadranskog mora, ali i bacili veliku ljagu na Hrvatsku u očima njezinih saveznika i cijelog slobodoljubljivog svijeta.

''Nije to naš rat'', kažu vrli domoljubi iz bizarne koalicije SDP-a, Domovinskog pokreta, Možemo i Mosta. Pa, i nije, još. Ali bi se itekako moglo dogoditi da bude. Zar nije svojevremeno to isto govorio i Alija Izetbegović, dok mu taj 'tuđi rat' nije pokucao na vrata i razvalio narod i državu? A slično i britanski premijer Neville Chamberlain koji je u rujnu 1938. nakon Hitlerove invazije na Čehoslovačku rekao: ''Zar nije grozno, fantastično i upravo nevjerojatno to da sada kopamo rovove i vježbamo nositi zaštitne plinske maske zbog nekakvih svađa u dalekoj zemlji među ljudima o kojima mi ne znamo ništa. Izgleda nevjerojatno da bi te svađe, koje su se u principu već sredile (Hitlerovom okupacijom Čehoslovačke) mogle biti predmet rata.''

Moramo učiti iz povijesti. Međunarodna zajednica imala je mnogo prigoda zaustaviti Hitlera prije nego što su počeli valovi njegove invazije na druge zemlje. Ali je propustila to uraditi. Znamo uz kakve posljedice za cijeli svijet. Diktatori kao što su Hitler i Putin moraju se poraziti prije nego što nas uvuku u svjetski rat. Na sreću, izgleda da su sadašnji lideri Amerike i europskih zemalja (osim Milanovića, Vučića i Orbana) naučili nešto iz povijesti i poduzimaju sve da zaustave i poraze Putina u Ukrajini. Dok ne bude kasno.

Oni koji se zalažu za bojkot pomoći Ukrajini imaju zaista vrlo malo povijesnog znanja i morala. Vidite, da je međunarodna zajednica, a mogla je, solidarno zaustavila Hitlera na vrijeme, životi milijuna ljudi bili bi spašeni. Sličan propust napravljen je i s malim balkanskim Hitlerom, Slobodanom Miloševićem. Dakle, ako se Putin ne porazi u Ukrajini, ista sudbina zateći će nakon toga Moldaviju i baltičke zemlje, pa onda Poljsku i tako redom.

Domino-efekt

Jasno je da će epilog rata u Ukrajini u velikoj mjeri odrediti budućnost Europe i cijelog svijeta, pa tako i Hrvatske. Ako Putin pobijedi, čeka nas ono što se dogodilo nakon Hitlerove okupacije Čehoslovačke jer je očito da on slijedi istu matricu. Padne li Ukrajina, možemo dakle očekivati domino-efekt i Treći svjetski rat.

Svi razumni ljudi u Europi stoga znaju da je rat u Ukrajini i njihov rat. Hrabri ukrajinski narod koji žrtvuje živote svojih najboljih sinova i trpi golemu patnju i razaranja u obrani svoje zemlje bije, dakle, i naše bitke jer time slabi rusku vojnu prijetnju Europi i NATO-u. Iznimno je važno da Putinova osvajačka mašinerija polomi zube na Ukrajini jer to smanjuje rizik napada na druge zemlje.

Da bi se umanjila ta opasnost, važno je da Europa i cijeli slobodoljubivi svijet ostanu čvrsto ujedinjeni u pomoći ukrajinskom narodu da se obrani od Putinove agresije. Ako se pokolebaju i posustanu, to će samo povećati njegove grabežljive apetite i volju da osvaja dalje. A onda se sve to skupa može otrgnuti kontroli i prerasti u nuklearni rat u kojem više ne će biti pobjednika.

Ako, dakle, stvari gledamo u široj slici, pomoć Ukrajini da se obrani od ruske agresije i hrvatski je nacionalni interes. Osim toga, kada jedna golema država i vojna supersila napadne manju susjednu da bi ju okupirala, pa uza sve grozne zločine, silovanja i pljačku još namjerno razara njezin elektroenergetski sustav kako bi se nedužni i nemoćni civili smrznuli usred zime, onda je propagiranje nekakve neutralnosti u odnosu na taj rat odvratna sramota, a pomoć napadnutoj državi moralna obveza.

Još kada imate navodno hrvatska piskarala i političare, tipa Žarko Puhovski, Dalija Orešković, Božo Petrov..., koji kao ispriku za sramotno odbijanje pomoći u treniranju ukrajinskih vojnika nude objašnjenja kako nije bilo u pitanju davanje pomoći Ukrajini već nekakav Plenkovićev trik, onda se normalnom čovjeku želudac okrene naopako. Očitu sabotažu tako vitalne pomoći za obranu Ukrajine svoditi na osobni sukob Milanovića i Plenkovića nije ništa drugo do udbaški podmuklo podmetanje koje može zadovoljiti samo sitne duše i lako izmanipulirane korisne budale.

Katastrofalne posljedice

Zar ne bi bilo ljudski i pošteno da Hrvatska, koja je prošla kroz sličan pakao za vrijeme velikosrpske agresije i okupacije, u skladu sa svojim mogućnostima, sada na sve načine pomaže Ukrajini?! No umjesto da u tome prednjači i hvali hrabri ukrajinski narod što nas podsjeća koliko je borba za slobodu važna i vrijedna žrtve, trenutačni hrvatski predsjednik od početka ruske agresije tambura po Putinovim notama i sabotira svaku pomoć napadnutim Ukrajincima. Cinično prebacujući krivicu za taj 'nepotrebni rat' na NATO i EU. Zašto se tako ponaša, ostaje pitanje na koje mnogi traže odgovor.

Kako bilo, zdrava matica hrvatskog naroda ne bi smjela dopustiti da joj začahureni 'bivši' jugoboljševik iz sela 'Mala Moskva' kod Sinja i jeftini oportunisti iz borbom za vlast opsjednute opozicije nametnu sljepilo na opasnost koju Putinova Rusija i bratska mu Vučićeva Srbija predstavljaju za budućnost Europe i Hrvatske.

Stavljajući Hrvatsku na suprotnu stranu od demokratskog Zapada i onih koji nesebično podupiru iznimno hrabri ukrajinski narod u obrani svoje slobode, ali i slobode cijele Europe, Milanović i među hrvatskim svađama utaočena opozicija, hrvatsku državu i vladu suočili su s ozbiljnim izazovima. Prvo, kako nastaviti učinkovitu potporu Ukrajini u sklopu tog međunarodnog napora, i drugo, kako se unutar EU-a i NATO-a izboriti da Hrvatska ne bude prezreno odgurnuta na marginu i izolirana kao nepouzdana članica i saveznica. To bi imalo katastrofalne posljedice, kako na sigurnosnom tako na političkom i ekonomskom planu.

Hrvatski predstavnici u tim međunarodnim organizacijama sigurno će morati otrpjeti neugodne kritike i pitanja u vezi s pravcem u kojem Milanović, njegovi mentori iz sjene i podržavatelji u opoziciji zaokreću Hrvatsku. Pritužbe na račun toga su brojne. Tek će se vidjeti koliko će tako neshvatljivo ponašanje otkačenog redikula Milanovića i dubokom državom kontaminirane opozicije stajati Hrvatsku, politički i ekonomski.

Kočničari napretka hrvatske države

Zaista je začuđujuća podudarnost Milanovićeve politike s onom koja se već desetljećima vodi iz Beograda. Dizajniranom da današnju Hrvatsku u svjetskoj javnosti brendira kao nesređenu balkansku zemlju međusobno zavađenih plemena, nesposobnu za vlastitu slobodu i samostalnost. Sve što je Milanović uradio na funkciji predsjednika države od dana svoje bizarne inauguracije do sada ukazuje da je vrlo blizu tom cilju.

Njegova dosadašnja politička biografija sadrži prilično dugačak popis rušenja temeljnih vrijednosti, ugleda i interesa novonastale hrvatske države. Ali najveći mu je 'uspjeh' to što je boraveći na čelnim pozicijama vlasti svojim primjerom u hrvatskim društvu uspio uzgojiti na desetke tisuća malih Milanovića koji, uz malu pomoć sa strane, uživaju u podmetanju i raspirivanju međuhrvatskih svađa i podjela. Što teško može biti iznenađenje za bilo koga tko poznaje njegov životopis i pozadinu iz koje je izbačen na hrvatsku političku scenu.

Pravo iznenađenje zapravo je neugodna činjenica da 30 godina od postojanja slobodne i samostalne hrvatske države u njezinu Saboru s lijeva i desna sjedi toliki broj jeftinih oportunista i (geo)politički nepismenih zastupnika. Koji, skupa s dubokom državom, predstavljaju stvarnu preprjeku izlasku Hrvatske iz nametnute luđačke košulje jugobalkanskog načina rada i ponašanja čiji je autentični predstavnik Milanović. Ništa ne može umanjiti njihovu odgovornost za štetu koju time nanose hrvatskom narodu i državi.

Njima je očito neugodno da se svijetu prikazuju kao dinamični i moderni hrvatski političari željni napretka svoje države u duhu europskih vrijednosti i kulture. Umjesto toga oni su, iz njima poznatog razloga, postali njezini kočničari i nastavljači traumatičnih podjela iz jugobalkanske prošlosti. Razjareni podmetači 'bivših' svađa i politike koja se, preko duboke države, 'nevidljivo' podmeće iz Beograda. Razumne ljude brine takvo stanje i činjenica da zahvaljujući zaslijepljenim svađama i podjelama koje su već otišle predaleko Hrvatska iznutra i izvana postaje sve slabija.

Sudeći prema šteti koja se time nanosi nije sigurno kako će se budući događaji u Hrvatskoj i u vezi s Hrvatskom odvijati. Ali je sigurno da u svemu tome postoji jedan jasan gubitnik. To je hrvatski narod.

Željko Dogan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.