Izokretanje istine u 'srpsku istinu' i stvaranje novoga mita

Budući da Miloševićevi i Šešeljevi nasljednici te osuđeni i neosuđeni ratni zločinaci po Vučićevim medijima i na kontramitinzima Oluje stalno patetično cmizdre o tome da je 'ustaška vojska u Oluji izvršila najveće genocidno etničko čišćenje nakon 2. svjetskog rata', pogledajmo malo koliko u svjetlu dokumenata, svjedočenja i činjenica ta tvrdnja drži vodu.

Kako bi se potpuno jasno uvidjelo da je to tipično velikosrpsko okretanje pile naopako i licemjerno izrugivanje istini, identično onomu koje su pred Haaškim sudom demonstrirali Milošević i Šešelj, prisjetimo se ponovno izjava i svjedočenja neposrednih svjedoka i sudionika tih događanja. Poglavito najviših dužnosnika tadašnje terorističke paradržave na okupiranom dijelu Hrvatske.

Sam predsjednik 'Krajine', Milan Babić, priznao je u Beogradu odmah nakon njezina pada da je 'krajinsko vodstvo' samo pripremilo i izvršilo evakuaciju civilnoga stanovništva . Tu njegovu izjavu prenio je isti dan Reuters i mnoge druge svjetske agencije. Isto je priznao i 'sekretar krajinske vlade u dva mandata', legendarni Savo Štrbac, koji je u to vrijeme usklađivao aktivnosti 'vlade' u Kninu s Miloševićevom vladom u Beogradu. On je govoreći u ime 'krajinske vlade', na TV Banja Luka 7. kolovoza 1995. rekao: „Odlučeno je da se ide u egzodus da bi se biološka masa srpske nacije sačuvala za ono što slijedi...“

Zanimljivo, unatoč toj snimci gdje je javno, pred TV kamerama, priznao da je to uradila njegova 'vlada' taj isti Štrbac, najednom je postao glavni suradnik i skupo plaćeni prikupljač 'dokaza' potrebnih Carli del Ponte za montiranje optužbe da su 'udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja Srba iz regije Krajina izvršili Tuđman i hrvatska vojska predvođena generalom Gotovinom'?!

Taj zlonamjerno izrežirani pokušaj izokretanje žrtve zločinačkog pothvata u izvršitelja zločinačkog pothvata, svojim je svjedočenjem na Haaškom sudu do kraja razobličio i pokopao krunski svjedok pokajnik, Slobodan Lazarević. On je bio potpukovnik kontraobavještajne službe JNA koji je cijelo vrijeme trajanja terorističke paradržave na okupiranom dijelu Hrvatske radio u 21. korpusu tzv. vojske Krajine kao oficir za vezu s Beogradom i s raznim međunarodnim organizacijama na terenu, poput UNPROFOR-a, Međunarodnoga crvenoga križa, ECMM-a i stranim novinarima. Bio je i predstavnik 'Krajine' na nekoliko međunarodnih mirovnih pregovora s Hrvatskom.

Takva pozicija, bliski odnosi i svakodnevni službeni kontakti s vodećim osobama iz vrha vojno-obavještajnog aparata JNA, Srbije i 'Krajine' omogućili su mu da bude izravni sudionik i svjedok najvažnijih događaja iz tog vremena. Posebice dobro informiran o svemu što se događalo na okupiranom dijelu Hrvatske. Od početka velikosrpske agresije do njezina sloma u Oluji.

Zgroženom i razočaranom onim što je vidio i doživio u 'Krajini', Lazareviću je proradila savjest pa je kao pokajnik pristao reći sve što zna. Bio je krunski svjedok optužnice protiv Miloševića, ali i obrane generala Gotovine.

Svjedočeći pred Haaškim tribunalom 2. lipnja 2009. on je do u detalje dokazao kako je istina upravo suprotno od onog što su 'haaški' tužitelji i Savo Štrbac u montiranoj optužnici protiv hrvatskih generala tvrdili. U više je navrata dokumentirano i vrlo učinkovito opovrgnuo optužbu tužiteljstva da su Gotovina i hrvatska vojska u Oluji 'protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine'. Posebice u sučeljavanju s 'predsjednikom RSK', Milanom Martićem, kada je nepobitno dokazao (prikazom snimki evakuacijskih vježbi 'krajinskih vlasti' iz srpnja 1995.) da je egzodus uvježbavao i zapovijed za iseljavanje izdao sam Martić, a tekst te zapovijedi o 'nužnosti evakuacije sveg stanovništva nesposobnog za borbu' bio je objavljen u vodećem beogradskom listu Politika.

Lazarević je naglasio da ako ikog treba optužiti za iseljenje hrvatskih Srba, onda su to jedino bivše vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu. Kao razlog naveo je da su 'krajinske vlasti' uoči Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širile strah od dolaska 'ustaša', koji je planski pokrenut iz Beograda: „Vlasti Krajine željele su da se civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo informisanja u Kninu, a po naredbi krajinskih vlasti provodili su ga čak i svećenici Pravoslavne Crkve. Pripreme za zbjeg počele su širenjem glasina da su Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i civilima da će ustaše da kolju decu.“

Na upit zašto su se s vojskom povlačili i civili Lazarević je odgovorio: „U Krajini nije bilo muškaraca civila, svi su bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što nije bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima. Oni koji su se opirali iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja krajinske vojske i policije.“

Prema Lazarevićevu svjedočenju „vodstvo u Beogradu masovnim egzodusom lokalnih hrvatskih Srba željelo je steći jeftine političke poene jer je već imalo svoj scenario njihovog iseljenja iz Hrvatske i naseljavanja u BiH i na Kosovo“. Taj spektakularno pripremljeni zbjeg praćen mnogobrojnim kamerama stranih medija trebao je u očima svijeta prikazati Srbe kao žrtve i amnestirati Srbiju pred međunarodnom javnošću od petogodišnjega genocidnog ubijanja, razaranja i etničkog čišćenja Hrvata na okupiranim područjima.

Moglo bi se navoditi još mnogo izjava i svjedočenja drugih visokih 'krajinskih' dužnosnika poput generala vojske 'RSK' Milisava Sekulića, koji je u svojoj knjizi 'Knin je pao u Beogradu' isto tako jasno i do u tančine opisao način na koji su 'krajinske vlasti', po naređenju iz Beograda, izvršile unaprijed pripremljenu i organiziranu evakuaciju stanovništva 'Krajine'.

I sam je Milošević na sjednici svog Vrhovnog Savjeta Obrane, 14. kolovoza 1995. jasno dao na znanje da su 'krajinske vlasti' protjerale hrvatske Srbe, citat: „Vi ste najstručniji deo ove naše vojske. Znate, tamo je palo naređenje da svi iziđu iz Krajine tog istog dana. Bez čak stvorenog kontakta s hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, tko bi stigao do Knina da im pomogne? Pa tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više ih je izginulo u bežaniji nego što bi ih izginulo držeći linije.“

Zašto je Milošević s takvim prijezirom govorio o hrvatskim Srbima, objasnio je Lazarević pred sudom u Haagu: „Iako okruženi sa svih strana i nismo imali nikakvu šansu, Milošević je naredio da izvršimo kontranapad i tako možda izginemo svi do jednoga. Njegova ideja je bila da zbog naše žrtve u borbi do kraja, hrvatska vojska napravi krajinsku Srebrenicu da bi Beograd svijetu mogao poručiti – Nitko ovdje nije cvijeće. Svi smo mi isti.“

Naime, od početka ratova 90-ih beogradska strategija bila je da izbjegne odgovornost glavnog i najvažnijeg izvora agresije. Zbog toga su Srbi nestrpljivo zagovarali uhićenje i osudu generala Gotovine.

Činjenicu da nije vojska generala Gotovine izvršila 'etničko čišćenje' lokalnih Srba nego 'krajinske vlasti' prije njezina dolaska, potvrdili su i promatrači UNPROFOR-a i mnogi strani dužnosnici na terenu. Među njima i tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, Petar Galbraith, koji se i sam u jednom trenutku popeo na traktor u izbjegličkoj koloni. On je na sudu u Haagu kategorično rekao: „To nije moglo biti etničko čišćenje jer kada je hrvatska vojska stigla, tamo stanovništva više nije bilo.“

Negdašnja glasnogovornica haaškog tužiteljstva, Florence Hartmann, u razgovoru za BBC 12. ožujka 2008. rekla je da je vodstvo u 'Krajini' na mig iz Beograda naredilo hrvatskim Srbima povlačenje iz Hrvatske: „Činjenica je da postoji dokument, pismena zapovijed kojom se iz Beograda srpskim vlastima u Krajini naređuje da se povuku.“ Dodala je: „To svaki izbjegli Srbin može potvrditi.“

Ti od Beograda izmanipulirani, izdani i na prijetvoran način evakuirani 'krajinski' nesretnici, od kojih su mnogi otišli nepovratno u traktorskoj koloni, najbolje znaju što je prava istina. I bez obzira na to koliko ih od tada do danas njihovi 'bivši' manipulatori prisiljavaju da misle i lažu isto kao i oni, kako ih je protjerala hrvatska vojska, to ih ne će učiniti da se u dnu duše osjećaju manje obmanuto i manje mizerno tamo negdje na Kosovu, u BiH, u Srbiji ili gdje god danas razbacani žive.

Dakle, iz svih svjedočenja, potkrijepljenih vjerodostojnim dokumentima, kristalno je jasno da je vodstvo lokalnih Srba, na mig iz Beograda, unaprijed uvježbavalo, organiziralo i u cijelosti nadziralo odlazak hrvatskih Srba s okupiranih područja. No unatoč tome i unatoč haaškoj presudi koja je s Oluje skinula stigmu te zlonamjerno podmetnute krivnje, odmah nakon poraza u agresiji na Hrvatsku velikosrpski spin doktori i umjetnici laži usredotočili su se na izokretanje istine u 'srpsku istinu', odnosno stvaranje novog mita. O tome kako je 'ustaška vojska u genocidnoj Oluji izvršila najveće etničko čišćenje nakon 2. svetskog rata proteravši preko pola miliona nevinih Srba'. Koristeći se svakom prigodom da tu mitsku laž prošire svijetom. Po istoj matrici po kojoj su poslije 2. svjetskog rata konstruirali monstruozni mit o 'preko milijun pobijenih Srba u Jasenovcu'.

Umjesto da svojom nazočnošću na Vučićevim kontramitinzima blaćenja Oluje daje potporu velikosrbima iz Beograda u kriminaliziranju Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, Pupovcu bi bilo mnogo bolje da u svojim 'Novostima' objavi nevjerojatno iskreno i upečatljivo svjedočenje potpukovnika KOS-a Slobodana Lazarevićeva na sudu u Haagu. Kao neobično vrijedan izvor činjeničnih informacija koje daju nepristranu i realnu sliku tzv. Krajine i karaktera Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih velikosrpskih zlikovaca čija je politika gotovo istrijebila Srbe s tih područja.

Možda bi nakon toga mnogi hrvatski Srbi koji nisu dovoljno upoznati o stanju velike ljudske patnje, industrije smrti, pljačke i kriminala u propaloj 'Krajini' počeli više cijeniti Tuđmana, Oluju i današnju Hrvatsku. Zato što nakon noćne more koja se zvala 'Republika srpska krajina' danas žive u demokratskoj, tolerantnoj i sigurnoj državi Europske zajednice i NATO saveza. Koja ih je primila natrag, sve im oprostila, obnovila kuće, dala mirovine i omogućila da se zaposle na ključnim mjestima u državnim i društvenim institucijama i na najvišim pozicijama vlasti.

Tko na svijetu ne bi poželio takvu 'ugroženost' kakvu ima Pupovac i njegova ekipa u Hrvatskom državnom saboru i izvršnoj vlasti? Rade Šerbedžija na Brijunima, Aca Stanković na HTV, Dejan Jović na zagrebačkom sveučilištu, Danko Končar u gospodarstvu, Mile Kekin u..., i da ne nabrajamo dalje, odvelo bi nas predaleko.

Ono s čime bi svaki hrvatski Srbin trebao biti na čistu jest da 'bivša', balkanski perfidna industrija laži, mitova i podvala za potrebe velikosrpskog širenja na Hrvatsku i druge susjedne zemlje ne može egzistirati usporedno s civilizacijskim dosezima i razinom demokracije u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

A je li Oluja bila nužan i opravdan odgovor na zločinačku agresiju i otimačinu hrvatskog teritorija ili je to bila 'agresija na Republiku Srpsku krajinu u kojoj je ustaška vojska izvršila najveće etničko čišćenje nakon II. svj. rata' kako se papagajski kokodače po Vučićevim medijima i kontramitinzima, suvišno je polemizirati s onima za koje činjenice, dokumenti i sva svjedočenja neposrednih svjedoka nemaju nikakve važnosti. S onima koji se nikada nisu i ne će pomiriti sa slobodom i samostalnošću Hrvatske. S onima za koje su Hrvati 'pokatoličeni Srbi' i 'ustaše', Vukovar, Knin i Dubrovnik 'drevni srpski gradovi', a Dalmacija, Lika, Banovina i Slavonija 'vekovna srpska zemlja'.

Očito, u pobuni i agresiji na Hrvatsku 1991. – 1995. velikosrbi nisu ostvarili svoje ciljeve, ali ih se nisu ni odrekli. Uostalom, oni to i ne kriju.

Željko Dogan

Povezano: Ž. Dogan: Ususret proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti (1)

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.