Između osvajačkog velikosrpskog „antifašizma“ i obrambenog hrvatskog „fašizma“

Još malo vremena dijeli nas od proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza. Najsretnijega dana za sve one koji su se borili i umrli za hrvatsku slobodu i državu, a najnesretnijega za one koji su ih brutalnom oružanom pobunom i agresijom pokušali u tome spriječiti, ali nisu uspjeli.

Veličanstveni trenutak kada je Tuđman razvio golemi hrvatski barjak na vrhu kninske tvrđave simbolizira dakle ne samo pobjedu nad opakim neprijateljem koji nas je htio uništiti, nego i postignuće svega onoga za čim su najvrjedniji sinovi hrvatskoga naroda naraštajima patili i ginuli. Barbarsko divljaštvo i masakri nad Hrvatima koje je za sobom ostavljao Miloševićev velikosrpski fašizam u agresiji na Hrvatsku jasno su nam dali na znanje da bi bez slobode i vlastite države koje su izborne u Domovinskom ratu hrvatski narod ostao talac i sluga jugosrpskih divljaka. Sve dok, stalno zlostavljan i proganjan, ne bi nestao u nasilju i nepravdi.

I dok se Hrvati u domovini i širom svijeta spremaju 5. kolovoza još jednom dostojno proslaviti pobjedu svoje slobode, ljubomorni velikosrpski grabežljivci, bijesni zbog neočekivanog i ponižavajućeg poraza, nikako se ne mogu pomiriti s time pa neprestano smišljaju nove podvale i laži kojima bi im to slavlje uprljali i pokvarili.

Nedavni Vučićev lukavo planiran i medijski bombastično popraćen nenajavljen posjet Jasenovcu, koji je 'zabranila ustaška vlada', nije ništa drugo do jedna u nizu očito podmetnutih provokacija kojom je želio poniziti i uvrijediti Hrvate. I, nekoliko tjedana prije proslave Oluje, u svijet poslati što ružniju sliku o današnjoj 'NDH' i Hrvatima 'fašistima'.

Kao što vješto zna ubaciti svađe i podjele među svoje oponente u Srbiji, to isto radi i s ciljanim žrtvama u susjedstvu kako bi, zaokupljeni međusobnim svađama i trvenjem njega ostavili da na miru širi 'srpski svet'. Od mladih dana dobro obavještajno istreniran i vođen, 'mali Putin' zna kako manipulirati onima koji su mu meta. Poglavito njemu 'najdražima' - Hrvatima. Kojima je, kao i svaki ljubomorni velikosrbin, patološki opsjednut.

Dakle, cilj njegova dolaska u Jasenovac bio je hrvatski narod i njegovu borbu za slobodu u Domovinskom ratu još jednom ocrniti mrakom fašizma da bi se opravdali srpski agresorski ratovi 90-ih, izjednačila krivnja i prikrila vlastita odgovornost i odgovornost Srbije za nezamislivo bestijalne zločine „koji spadaju među najodvratnije koje ljudski rod poznaje“ (Alphons Orie, jedan od sudaca haaškog tribunala).

No bez obzira na to što mu lukavo tempirana podvala nije uspjela, ipak je zahvaljujući histeriji svojih borbenih medija te uz pomoć dobro podmazanih i najvišim srpskim odličjima dekoriranih vanjskih lobista, poput Zuroffa, uspio ovu današnju, modernu i demokratsku Hrvatsku, članicu EU-a i NATO-a, dovesti u apsurdnu situaciju da se pred svijetom mora braniti – da nije fašistička!?

Vidite taj apsurd. Umjesto da 5. kolovoza slobodarski svijet slavi i hvali Hrvatsku prisjećajući se kako je slomila kralježnicu Miloševićevu velikosrpskom fašizmu i zaustavila njegove agresorske ratove koji su na prostoru bivše Jugoslavije ostavili za sobom grozne slike genocidnih zločina, koncentracijskih logora, razrušenih gradova i sela, ona se uoči proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti napada jer je zabranila Miloševićevu ministru i Šešeljevu najboljem učeniku provokativni posjet Jasenovcu.

Vodeći hrvatski političari, javni radnici i institucije moraju dorasti takvim izazovima i adekvatnom reakcijom na takva zlonamjerna podmetanja energično se odupirati pokušajima velikosrba u Beogradu i njihovih petokolonaša na daljinski upravljač. Ne smije se dopustiti da se pravedan, obrambeni rat i njegove osloboditeljske akcije (Bljesak i Oluja) kojima su vraćeni okupirani dijelovi, ocrnjuju i kriminaliziraju.

Očiti nedostatak jasno artikulirane javne reakcije službene Hrvatske na zlonamjernu sotonizaciju i spletke velikosrba iz Beograda mogu se protumačiti samo kao neznanje, prešućivanje zbog korumpiranosti ili ucjene.

Zašto bi uostalom trebalo dopustiti Vučiću podmuklo manipuliranje žrtvama Jasenovca kada se on toliko kompromitirao svojom ulogom u barbarskoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH da danas apsolutno nema nikakvo moralno pravo spominjati NDH, ustaše ni Jasenovac?

Zbog čega bi genocidni velikosrpski fašizam, kojem je jedna od perjanica u agresiji na Hrvatsku i BiH bio Aleksandar Vučić, danas trebalo tretirati drukčije od onog Hitlerova? Kada je po načinu provedbe i posljedicama za napadnute narode bio nedvojbeno kopija Hitlerove agresije na Čehoslovačku i Poljsku.

Ako se zna da je zloćudna politika stvaranja Velike Srbije do sada ubila i uništila živote milijuna ljudi, proizvela nezamislivo krvoproliće i mržnju među susjednim narodima, kako je moguće nakon toga promicati i predstavljati kao perjanicu dobrosusjedskih odnosa nekada bliskog Miloševićeva suradnika i najradikalnijeg Šešeljeva ratnog huškača. Sjetite se Vučićevih ranih radova. Postoji li išta u njegovoj biografiji što bi nas moglo uvjeriti da je on častan čovjek, dobar susjed i mirotvorac? Ali zato postoji puno toga što potvrđuje da je ratni huškač („Glina nikada više neće biti ustaška“, „stotinu muslimana za jednog Srbina“, „bulevar Ratka Mladića“...) te opasan i prevrtljiv licemjer s podmuklim i mračnim namjerama. Na sve to je još prije više od 6 godina u svom komentaru „Europe has a troublingly short memory over Serbia's Aleksandar Vucic' (Indenpendent, 14. svibnja 2016.) tj. „Europa ima zabrinjavajuće kratko pamćenje o Aleksandru Vučiću“, upozorio ugledni novinar i poznavatelj prilika na Balkanu Robert Fisk. A takvih i sličnih upozorenja o Vučiću na internetu možete naći na stotine. Nedavno je i Latinka Perović, nekad poznata srbijanska liberalna političarka, a danas ugledna povjesničarka, na forumu „Kuda ide Balkan?“ u Novom Sadu isto tako zabrinuto podsjetila i upozorila: „Velikosrpstvo je glavni uzrok svih ratova i strašnih zločina na Balkanu, a Vučić glavni faktor nestabilnosti u regionu. I to nije od jučer, srpski nacionalisti su Jugoslaviju oduvijek shvaćali kao proširenu Srbiju. I danas, sva ta politička praksa i ideje o jedinstvu Srba (srpski svet) naoružavanje, odnos prema ratu u Ukrajini, sve je to manifestacija stanja tog duha“ (Slobodna Dalmacija, 16. srpnja 2022.).

Obmana je da Vučićev diktatorski režim želi „stabilizaciju regiona“ jer stabilizacija nije u njihovoj prirodi ni karakteru. Svatko dakle tko misli da se sa Srbijom kojoj su Vučić, Dačić i Vulin na čelu mogu graditi iskreni dobrosusjedski odnosi, taj ili je kompletno lud, ili je potkupljen, ili ucijenjen ili je jednostavno lakovjerna i korisna budala.

Užasna mješavina Miloševićevih i Šešeljevih ratnih huškača i zločinaca, sada omotanih u plašt „antifašista“, brani svoju agresiju na Hrvatsku i BiH istim onim žarom i „argumentima“ kojima su ju i započeli početkom devedesetih. Je li teško razumjeti gdje to Srbiju i 'region' ponovno vodi? Jer, bez obzira na to u koji se plašt umatali, iz njih uvijek viri samo jedno – grabežljivo velikosrpstvo.

Sve ostalo je samo kamuflaža i izgovor da bi se ostvarile njihove bolesne fantazije.

Promicanjem osuđenih i neosuđenih ratnih zločinaca iz velikosrpskih agresorskih ratova devedesetih u glavne medijske zvijezde u današnjoj Srbiji nastoji se u glave običnih ljudi u Srbiji usaditi misao da je grabežljivo velikosrpstvo sasvim u redu. U tome prednjači Vučićev Goebbels, Milomir Marić, svakodnevnim dovođenjem ratnih zločinaca u svoje emisije i gadljivim ponavljanjem jednih te istih floskula i laži. Možete ga sto puta uloviti i upozoriti da laže, kao što to neki uljuđeniji gosti njegovih emisija na TV Happy često rade, ali on i dalje nastavlja valjati svoje bajkovite besmislice kao da se ništa nije dogodilo.

Iz briljantnih oda laži „oca otadžbine“ Dobrice Ćosića opće je poznato da nema toga o čemu velikosrbi ne lažu. Lagati maštovito i bezobzirno o očitim istinama postala je njihova specijalnost. S posebnom strašću kada su u pitanju Hrvati. Tu se velikosrpska pohlepna mržnja i ljubomorna želja za uništenjem svega hrvatskog pokazuje u svoj svojoj punini i dubini.

Ali jedna laž koju najviše ponavljaju i na čiju promidžbu ulažu najviše orkestriranog političko-medijskog napora jest nametanje svom narodu, „braći Jevrejima“ i cijelom svijetu uvjerenja da su Hrvati „nepopravljivi fašisti“. Zato što se već više od 150 godina nepomirljivo opiru okupaciji i srbizaciji Hrvatske.

Notorna praksa prikazivanja Hrvata kao fašista, a Srba kao antifašista i nevinih žrtava „ustašoidnih Hrvata“ u Vučićevoj Srbiji doživjela je svoj puni procvat i postala vrlo profitabilna industrija. Toliko zahuktala da od tog unosnog biznisa osuđeni i neosuđeni ratni zločinci, udbaši, filmaši, tabloidi, medijski tajkuni i strani lobisti mogu živjeti kao bubreg u loju. To je jasan signal da će ocrnjivanje i optužbe na račun Hrvatske ostati konstanta politike Vučićeva režima u Srbiji.

Oni koji se nikada nisu i ne će pomiriti s hrvatskom slobodom, ne će prestati s uništavanjem svakog političkog i moralnog kredibiliteta hrvatskog naroda i države.

To je glavni razlog zašto, putem diplomacije, medija, „kulture“ i obrazovanja u Vučićevoj Srbiji ratni zločinci i huškači iz vremena agresije na Hrvatsku, svakodnevno i sustavno u dušu mladih naraštaja Srba nastavljaju usađivati trajnu mržnju prema Hrvatima i „pravo“ na pretenzije prema hrvatskim teritorijama. Dok se čeka pogodan trenutak kada će im to opet poslužiti kao pogonsko gorivo u borbi i okrutnim likvidacijama „ustaša“ u „ponovo vaskrsloj NDH“.

Zvati druge ljude fašistima dok si sam fašist („zlatousti“ Bokan na primjer) temeljni je način ponašanja velikosrba. To je govor mržnje koji izokreće stvarnost i pretvara je šizofreničnu zločinačku propagandu. U bolesnu projekciju mita i želje za Velikom Srbijom koja se jednostavno zove maligno velikosrpstvo. Sa svim svojim užasnim posljedicama koje lančano izaziva i ostavlja za sobom. Strijeljanje Radića i hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini - Jasenovac - Bleiburg - Vukovar- Ovčara - Voćin - Škabrnja – Srebrenica… Što je sljedeće u pohodu „do istrage naše ili vaše“?

Žalosno je kada se zdravim razumom pogleda što je sve hrvatski i srpski narod propatio zbog luđačke velikosrpske ideje. Hoće li se zbog te djetinjasto naivne opsesije Velikom Srbijom već viđene tragedije jednima i drugima opet ponoviti?

Što god se dogodilo i što god će se dogoditi ubuduće između Srba i Hrvata, uvijek je to bila i bit će borba između osvajačkog velikosrpskog „antifašizma“ i obrambenog hrvatskog „fašizma“.

Kada osvajačka i pljačkaška velikosrpska ideja ne bi stajala na putu dobrih odnosa, Srbi i Hrvati bez sumnje bi imali vrlo bliske i prijateljske odnose.

Isti je slučaj i s odnosom Srba i Bošnjaka, Srba i Crnogoraca, Srba i kosovskih Albanaca. Do srpskog je naroda kada će odbaciti lance kojima ga povlaštena velikosrpska elita drži vezane s utopističkom idejom Velike Srbije i mržnjom prema susjedima koji se ne slažu s njom.

Ovako ne postoji ni jedan racionalni razlog tražiti prijateljstvo s Vučićevom Srbijom. Njezina politika i dalje je dominirana sotonizacijom Hrvatske i Hrvata na račun dobrosusjedskih odnosa. Putem diplomacije, medija, filmova i na sve moguće načine Vučićev režim svijetom žestoko širi prljavu antihrvatsku promidžbu, a srbijanske službe koje su duboko penetrirale u hrvatsku politiku, vitalne državne institucije i medije podmeću „incidente“, afere, podjele, kaos i nezadovoljstvo.

Iskreno, teško je razumjeti u takvim okolnostima zašto bi se današnja hrvatska država, članica EU-a i NATO-a previše trudila oko bliskih veza s tipično balkanski nesređenom državom kojoj su na čelu najbliži Miloševićevi suradnici. U čijoj su skupštini strijeljani hrvatski zastupnici na čelu s mirotvorcem Stjepanom Radićem. Koja nam je stvorila ustaški režim i Jasenovac kao neminovni proizvod krvavog velikosrpskog terora i nasilja. Koja nas je okrutno zlostavljala, sustavno uništavala, pljačkala i progonila u dvije Jugoslavije. Iz koje je nakon toga krenula brutalna agresija kada su pobijeni i osakaćeni desetci tisuća Hrvata, razorena, etnički počišćena i popljačkana jedna trećina Hrvatske.

Velikosrpstvo nije samo zlo i prijetnja susjednim narodima nego i glavni kamen spoticanja na putu da srpski narod razvije i ostvari svoje istinske vlastite potencijale. Teret odgovornosti jest na poštenoj političko-intelektualnoj eliti u Srbiji da postane dominantna snaga u društvu te prihvati demokratske i moralne principe ponašanja koji su prihvaćeni u civiliziranim zemljama. Vučićevu Srbiju u čijim medijima sijači „bivše“ velikosrpske mržnje i zla svakodnevno u najprimitivnijoj formi rabe iste laži, iste optužbe i iste mitove, očito čeka još dug put do priključenja civiliziranom dijelu Europe.

Iako je velikosrpstvo vojno poraženo u agresiji na Hrvatsku i polovično u BiH, ono nikada ne će biti poraženo kao ideja. Sve dotle dok se u Srbiji i među Srbima uzgaja i postoji snažan grabežljivi nagon za otimanjem i pljačkom tuđega, postojat će i želja da se to ostvari. Ako pogledamo trenutačnu situaciju u Vučićevoj Srbiji, vidjet ćemo da je u svim svojim oblicima i nazivima („srpski svet“) velikosrpstvo zapravo uvijek nagon za širenjem granica Srbije i dominacije na račun manjih naroda.

Ono što prigodom svakog obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti moramo jasno i glasno poručiti Vučiću i velikosrbima na njihovim kontramitinzima proslavi Oluje u Bokanovoj režiji („heroja“ pokolja u Voćinu) jest: Niste nas uspjeli pobijediti u ratu, ne ćete nas uspjeti ni obmanuti u miru. Domovinski rat i Oluja bili su i ostat će najsvjetliji trenutci naše povijesti. A „ustaše“ –Tuđman, hrvatski generali i branitelji, koji su obranili i oslobodili Hrvatsku od vašeg grabežljivog fašizma, naši su heroji i ponos.

Željko Dogan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.