Možemo li ignorirati glavne uloge koje su odigrale velikosrpska politika i tiranija u tragedijama Bleiburga i Jasenovca?

Hrvatska i Srbija su dvije države čiji su odnosi već dugo vremena opterećeni mnogim ranama što se još duboko osjećaju. To posebice dolazi do izražaja u mjesecu svibnju koji je znakovit je po svršetku 2. svjetskog rata kada se te rane još više povrjeđuju na komemoracijama žrtvama Jasenovca i Bleiburga. Naravno, sjećanje i odavanje pijeteta žrtvama iz 2. svjetskog rata, posebice Židova, sasvim je u redu, ali nije u redu kada se žrtve jednog totalitarnog režima na nečastan i duboko uvrjedljiv način zlorabe za sotonizaciju žrtava drugog totalitarnog režima i vječitog ocrnjivanja fašizmom cijelog jednog naroda kao što to Hrvatima velikosrbi i 'bivši' Jugoslaveni na svojim komemoracijama na jednoj i drugoj obali Save svake godine rade. Stoga, jednostrano prenositi njihove propagandne mitove i laži protiv Hrvata u najboljem slučaju je naivno. Budući da već i ptice na okolnim granama znaju koliko puno toga ima zlonamjerno izmišljenog, prenapuhanog i zataškanog u njihovim notornim pričama istrgnutim iz konteksta.

Kontekst je ključ razumijevanja svega

Zaista je impresivan kreativni napor koji su jugotitoistički, a poglavito velikosrpski, umjetnici laži uložili da bi od tog mračnog simbola ustaškog režima izgradili i u svijet lansirali monstruozni mit o 'preko milijun pobijenih Srba i Židova' kako bi njime mogli gušiti želju hrvatskog naroda za slobodom, utaočiti ga u prošlost Drugog svjetskog rata i svaki njegov novi naraštaj vezati u lance nekakve fašističke paranoje i nametnute krivice.

Zlorabeći svoje ekskluzivno pravo na pisanje i tumačenje hrvatske povijesti II. svjetskog rata, velikosrbi i jugokomunisti su nam desetljećima nametali da slušamo i pričamo samo o zločinima koje su počinili ustaše nad Srbima u Jasenovcu i NDH, skrećući time pozornost s neopisivog terora i zvjerskih zločina nad hrvatskim narodom prije pojave ustaša i NDH, poglavito onih masovnih, četničkih i jugokomunističkih, u ratu i nakon njega, da se ne bi istraživali i tražila njihova odgovornost i kazna.

Za pokušati razumjeti hrvatsko-srpske sukobe i ratove mora se znati povijest i kontekst. Kontekst je ključ razumijevanja svega. Ni jedan povijesni događaj ne se može ozbiljno razmatrati ni razumjeti ako se ne stavi u kontekst vremena i okolnosti u kojima se dogodio. Tako se ni jasenovački logor i stradanje Srba u njemu ne može gledati izolirano od povijesne dubine, širine i okolnosti koje su dovele do toga.

Ako dakle tako gledamo na Jasenovac onda bi se moglo reći da je on prije svega bio posljedica dugogodišnjeg zločinačkog nasilja velikosrba nad hrvatskim narodom u vrijeme diktature prve Jugoslavije, straha od ugroze tek uspostavljene NDH te načina i uvjeta pod kojima je ona jedino mogla biti stvorena i u savezništvu u kojem je jedino mogla biti stvorena.

Naravno, to nije i ne može biti opravdanje za zločine koji su se dogodili u tom zloglasnom ustaškom logoru ali, tragajući za uzrokom, svaka bi ozbiljna rasprava o njemu trebala obuhvatiti širi vremenski okvir i masovni velikosrpski teror nad hrvatskim narodom u prvoj zajedničkoj državi između dva svjetska rata.

Einsteinov apel

Opće je poznato da zločini i nasilje uvijek izazivaju reakciju. To je temeljna činjenica koja se iz konteksta priče o Jasenovcu olako ili namjerno zanemaruje. Posebice kod onih srpskih 'istoričara' koji taj ključni element u hrvatsko-srpskim odnosima ili omalovažavaju ili potpuno isključuju iz područja svog interesa. Kako bi povijesnu istinu mogli preoblikovati u srpsku 'istinu' koja opravdava velikosrpsku politiku i zločine.

Funkcija svakog karakternog povjesničara i novinara prije svega je da otkriva uzroke, dokaze i činjenice i stavlja ih u kontekst određenog događaja kako bi ga se moglo bolje razumjeti. Primjer za to je i poznati profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Nikola Samardžić koji je na svom Twitter nalogu naveo da su Srbi počinili toliko užasnih zločina nad Hrvatima prije toga da je Jasenovac bio samo odgovor na te zločine.

Zločini i teror nad Hrvatima u diktaturi prve Jugoslavije bili su doista toliko brutalni i nepodnošljivi da nisu mogli ostati bez reakcije i odgovora. Ne samo s hrvatske strane nego i cijelog civiliziranog svijeta. Tako nisu ostavili ravnodušnim ni čuvenog znanstvenika Alberta Einsteina, kojeg sigurno nije puno zanimala, ali je zapanjen zvjerskom okrutnošću nad hrvatskim narodom i sluteći kuda to vodi osjetio potrebu da javno digne svoj glas u njegovu obranu. Nakon strijeljanja hrvatskog vođe i mirotvorca Stjepana Radića i još četvorice drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, a povodom brutalnog ubojstva čuvenog hrvatskog povjesničara, književnika i političara, Milana Šuflaja, kojeg su nešto kasnije agenti srbijanske tajne policije zatukli metalnim šipkama usred dana u Zagrebu, on je skupa sa piscem Heinrichom Mannom uputio pismo - apel Ligi Naroda (tadašnjoj UN) sa zamolbom da se velikosrpska tiranija nad Hrvatima žurno obuzda i zaustavi. Šaljući ga vladama i organizacijama sveg civiliziranog svijeta, Einstein je u tom pismu upozorio na stanje ''užasa i terora velikosrpske diktature protiv hrvatskog naroda'' i istaknuo potrebu da se to što prije spriječi, citat:

''Kao što činjenice potvrđuju taj se teror samo pogoršava. Imajući u vidu ovakvo alarmantno stanje u Hrvatskoj tražimo od vas Međunarodne Lige za ljudska prava da preduzmete sve potrebne mjere za zaustavljanje ove beskrajne i divlje tiranije. Zločini kao sredstvo postizanja političkih ciljeva ne smiju se tolerirati. Slavljenje (srpskih) zločinaca kao nacionalnih heroja ne smije se tolerirati.

Osjećamo da je dužnost Međunarodne Lige za ljudska prava apelirati na sve one koji poštuju slobodu i ljudska prava naroda da se suprotstave tiraniji koja vlada u Hrvatskoj i počnu dostojanstvene prosvjede protiv toga. Sve zemlje, poglavito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija i mjesta gdje Međunarodna Liga za ljudska prava postoji imaju odgovornost da djeluju kao štit protiv nasilja nad ovom malom, miroljubivom i prosvijećenom nacijom.

Očekujući vašu odluku šaljemo vam srdačne pozdrave.

A. Einstein
H. Mann April, 1931., Berlin.''

Od Radića do Oluje

Ako bi dakle željeli izvršiti ozbiljnu analizu jasenovačkog logora moramo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag prije njegovog nastanka. Pozabaviti se položajem i zlostavljanjem hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji i pitanjem gdje se to on mogao svrstati u metežu II. svj. rata. Pri tom je ključno osvrnuti se na sudbinu i ubojstvo hrvatskog mirotvorca Stjepana Radića i njegove miroljubive politike u Beogradu.

Malo se zna, posebice izvan Hrvatske, kako je on uzaludno obijao utjecajne pragove i kucao na vrata i savjest centara moći u Londonu, Rimu, Berlinu, Moskvi, Parizu,.. upozoravajući na neizdrživ položaj hrvatskog naroda i moleći za pomoć da ga se zaštiti i izbavi od brutalne velikosrpske okupacije i represije. I kako mu je svuda (negdje izravno, a negdje u rukavicama) bilo cinično rečeno da se vrati natrag u Jugoslaviju i za prava svog naroda bori demokratskim putem u beogradskoj skupštini. Da bi nakon toga u toj 'demokratskoj' skupštini, skupa s još četvoricom hrvatskih zastupnika, bio ustrijeljen kao pas.

Time je velikosrpsko nasilje prešlo crtu s koje više nije bilo povratka. To je zapravo bio okidač koji je proizveo ustaše i NDH, a nakon toga posljedično Jasenovac, Bleiburg, Vukovar, Ovčaru i Oluju.

Zar se i magična privlačnost Titove Jugoslavije kao 'zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti' i njena miroljubiva politika 'bratstva i jedinstva' nije rasprsnula kao mjehur od sapunice pod pritiskom grabežljivog velikosrpskog nasilja koje se više nije moglo skrivati?

Koliko je dakle Srba i Hrvata danas svjesno činjenice da ustaše i njihovo ekstremno neprijateljstvo prema Srbima nije proizveo 'urođeni hrvatski fašizam', kako se zlonamjerno podmeće iz Beograda, već neizdrživi velikosrpski zločini, pljačka i nasilje nad hrvatskim narodom koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog vođe Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Da nije bilo brutalnih likvidacija, pljačke i posrbljivanja Hrvata prije toga, bi li bilo ustaša, atentata na kralja Aleksandra, Jasenovca, Bleiburga?

'Dok svi Hrvati nisu podržavali ustaški režim u 2. svjetskom ratu, većina njih je podržala neovisnu hrvatsku državu'

Opisujući Pavelićevu političku karijeru američki povjesničar i publicist židovskog podrijetla, profesor Michael McAdams, u svojoj iznimno poučnoj knjizi ''Croatia: Myth and Reality'' (Hrvatska: Mit i Stvarnost) navodi da je strijeljanje uvjerenog mirotvorca Radića na podu beogradske skupštine nazočnom zamjeniku čelnika hrvatskih zastupnika dr. Anti Paveliću bio neporeciv dokaz da se velikosrpskog terora i okupacije hrvatski narod može osloboditi jedino oružanom borbom. On se stoga povlači iz parlamentarnog života prve Jugoslavije, odlazi u ilegalu i osniva Hrvatski Oslobodilački Pokret-Ustaše, s ciljem da se za hrvatsku slobodu i neovisnost od Srbije i Jugoslavije izbori jedinim preostalim i mogućim načinom-silom oružja.

Professor Michael McAdams dalje objašnjava kako se na početku II. svjetskog rata Pavelić sa svojim ustašama priključio silama Osovine jer mu jer Hitler odmah obećao dati ono što je Hrvatima demokratska Europa stoljećima branila - samostalnu hrvatsku državu. Siti velikosrpskog terora i zločina, a gladni vlastite slobode i države, NDH je podržala velika većina hrvatskog naroda. McAdams kaže: 'Dok svi Hrvati nisu podržavali ustaški režim u 2. svjetskom ratu, većina njih je podržala neovisnu hrvatsku državu'.

On dalje objašnjava da nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. iako imenom neovisna ta država to uopće nije bila već je bila podijeljena na dvije okupacijske zone, njemačku i talijansku. Nakon toga Mussolini je priključio velik dio dalmatinske Hrvatske Italiji.

S druge strane, kao cijenu za svoju ''neovisnost'' i savezništvo s Hitlerom, Pavelić je morao provoditi njemačke antisemitske zakone i istovremeno se boriti protiv vojske Titovih partizana i kraljevske vojske-četnika da bi sačuvao svoju državu. Posljedica toga je bio koncentracijski kamp u Jasenovcu.

Od diktature kralja Aleksandra do diktature Aleksandra Vučića

Još nešto je vrlo važno primijetiti u spomenutom Einstenovom apelu, kojeg je skupa s potpisima mnogih tada istaknutih svjetskih intelektualaca i uglednika objavio New York Times u broju od 6. svibnja 1931. godine. Još je dakle prije gotovo sto godina upozoreno i naglašeno s vrlo respektabilnih adresa da se zločini koje čine Srbi kao sredstvo za postizanje svojih političkih ciljeva ni slavljenje takvih zločinaca kao nacionalnih heroja ne smiju tolerirati.

Osvrnemo li se s ove vremenske distance na neprekinuti niz brojnih političkih ubojstva koje su od tada počinili (veliko)Srbi nad Hrvatima i kako su zbog toga bili obilato nagrađivani i slavljeni pa pogledamo trenutnu situaciju u Vučićevoj Srbiji, vidimo da se u tom smislu ništa promijenilo nije. Velikosrpski ratni zločinci iz davne i nedavne prošlosti i notorne udbaške ubojice u srbijanskim medijima svakodnevno se promoviraju i slave do neba. A oni poraženi iz nedavne agresije na Hrvatsku postali su glavne medijske zvijezde čiji je zadatak priprema terena za 'drugo poluvrijeme' i pumpanje revanšističke mržnje prema 'ustašama' (Hrvatima).

Dakle, od diktature kralja Aleksandra do diktature Aleksandra Vučića neprekinuto ide potpuno uhodana matrica proizvodnje i slavljenja zločinaca za postizanje velikosrpskih političkih ciljeva. A ta matrica je uvijek ista-stalno optužuju žrtve svog napada da one rade tebi ono što ti radiš njima tako da one ne optužuju i ne napadaju tebe.

Tome je Vučić dodao ponovo zahuktalu i dobro podmazanu industriju sotonizacije Hrvata Jasenovcem koja je gora i produktivnija danas nego u Miloševićevo vrijeme. Njegova moćna propagandna mašinerija 24 sata dnevno bjesomučno bombardira obični narod u Srbiji nametanjem već odavno nametnutog uvjerenja kako je sve zlo (učinjeno i neučinjeno) prema Srbima od strane Hrvata, zlo koje je svojstveno Hrvatima kao 'genetskim fašistima' koji eto, iz čista mira, mrze Srbe samo zato što su 'grehom rođenja Srbi'.

'Mali Rusi'

Cilj ove najnovije antihrvatske propagandne ofenzive je da se taj jadni obični narod stalno pumpa strahom od 'ustaša' kako ne bi počeo misliti slobodno svojom glavom i na temelju povijesnog iskustva i golih činjenica logično zaključio da je uzrok sveg dosadašnjeg međusobnog hrvatsko-srpskog zla, ratova i stradanja, zločinačka velikosrpska politika i želja za širenjem na hrvatske teritorije.

No, mogu Vučićevi mediji i propagandna industrija proizvesti još koliko god žele zlonamjernih filmova i priča o Jasenovcu kojima će nastojati maskirati i opravdavati velikosrpske osvajačke ratove i zločine. Mogu se propinjati do neba da bi i na sve druge načine Hrvate prikazali kao ustaše i fašiste, ali to neće spriječiti hrvatski narod da im u svakom idućem osvajačkom pohodu na Hrvatsku stane na put. Kao što će to sigurno uraditi 'balije' 'milogorci' i 'šiptari' kada prema njima krene velikosrpska agresija.

Aktualni primjer Ukrajine jasno pokazuje da ne možeš negirati identitet susjednom narodu, ubijati ga u njegovoj zemlji, otimati mu teritorije, razarati gradove i sela i očekivati da se taj napadnuti narod ne brani nego ti zbog toga bude prijatelj. 'Mali Rusi' rade upravo to.

Očito, u knjizi hrvatske povijesti iz vremena II.svjetskog rata i bivših Jugoslavija ima puno zatamnjenih i krivotvorenih stranica, sivih zona i pitanja na koje istraživačka znanost treba dati pravi odgovor. Ne treba se bojati da istina o jasenovačkom logoru neće izići na površinu. Veliki Einstein je rekao: '' Vrijeme ima svoj lijevak kroz koji sve laži i obmane jednom iscure u more ništavila''. Treba nastaviti s istraživačkim radom koji će bacati više svijetla na konspirativno-obmanjivačku komponentu u srpsko-hrvatskim odnosima koja ne započinje niti se završava II. svjetskim ratom, Pavelićem i Jasenovcem.

Pri tome je važno činjenicama i dokazima suprotstavljati se zlonamjernim lažima i fikcijama kojima prošlost hrvatskog naroda ocrnjuju oni koji mu, iz grabežljive pohlepe za tuđim, žele ukrasti i budućnost.

Moramo odbaciti aveti fašizma i komunizma

Kako bilo, II. svjetski rat je bio i prošao. Hitler, Mussolini, Pavelić i Tito odavno su mrtvi. Nema više ni NDH ni Jugoslavija. Sve je to prošlost na koju se više ne može utjecati ni promijeniti. Samostalna i demokratska hrvatska država članica civilizirane EU zajednice naroda i obrambenog NATO saveza konačno je stvorena i na tim temeljima treba slobodno bistriti prošlost i graditi bolju budućnost.

Stoga širenje Jugo i NDH nostalgije u današnjoj Hrvatskoj je djetinjasto i (ako nisu u pitanju profesionalni provokatori) dolazi uglavnom od ljudi koji nemaju i ne žele imati nikakvu odgovornost za posljedice koje takve stvari mogu izazvati.

Vrlo je važno da konačno raščistimo i odbacimo aveti fašizma i komunizma. Te dvije, Hrvatima izvana nametnute, sotonske i zločinačke ideologije u prošlosti su nam nanijele puno zla, međusobnih sukoba i patnje. Tko god se vraća u taj za nas koban period fašističkog i komunističkog totalitarizma da bi osuđivao jedne, a slavio druge, time produžuje stare i izaziva nove podjele i sukobe u hrvatskom društvu.

Ako potičemo i dopuštamo da se hrvatska mladež ponovo zapetljava u vražje kolo vješto podmetanih svađa i podjela od prije više od 80 godina, hrvatski će narod postati narod samouništenja. Moramo se fokusirati na ono što je važno za budućnost ove Hrvatske i naše djece.

Zdravo misleći domoljubi, potomci ustaša i partizana, koji danas žive slobodno u svojoj vlastitoj državi, jednoj od najljepših na svijetu, ne smiju dopustiti da ih se ponovo osedla tragičnim podjelama iz prošlosti nego neopterećeni time trebaju graditi pravednu i ponosnu Hrvatsku. Sretnu domovinu svih onih koji je vole i priznaju za svoju državu.

Željko Dogan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.