Događaji u Ukrajini trebaju nam otvoriti oči, povratiti snagu i vjeru u vlastite snage i vrijednosti

 Repriza barbarskog razaranja

Masovna ruska invazija na Ukrajinu koja je počela prije nešto više od dva tjedna na bolan način podsjetila nas je na isto tako brutalnu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku početkom 90-tih. Reprizu barbarskog razaranja Vukovara i drugih hrvatskih gradova uz strašnu patnju napadnutog naroda i herojstvo njegovih branitelja sada gledamo u ukrajinskim gradovima i selima. Po pitanju tko je žrtva, a tko agresor i kakvi su Putinovi ciljevi nema bitne razlike između velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. i ove današnje velikoruske na Ukrajinu. Zabrinjavajuća razlika je u tome što ovaj rusko-ukrajinski rat predstavlja daleko veću prijetnju globalnom miru i sustavu međunarodnog prava koji je u zadnjih 75 godina omogućio svijetu neviđeno razdoblje rasta i prosperiteta. U njega su uključeni puno veći igrači, ulozi i interesi što će izazvati razorne ekonomske poremećaje i posljedice na globalnom planu, posebice u Putinovoj Rusiji pod drakonskim sankcijama Zapada što bi u konačnici moglo nepredvidljivog Putina gurnuti u izravni nuklearni sraz sa zemljama NATO saveza.

Ratovi 90-tih na prostoru bivše Jugoslavije bili su sasvim druga situacija jer su se vodili u ozračju ne baš pretjerane zainteresiranosti svjetskih velesila i vodećih EU država za ''sukobe balkanskih plemena''. Ubijanja i patnje napadnutih Hrvata i Bošnjaka nisu ih osobito brinuli jer su to neki smatrali opravdanim, čak i zasluženim, kao kaznu za razbijanje Jugoslavije. To je davalo vjetar u leđa Miloševićevim osvajačkim hordama i dobro podmazanim lobistima koji su vještim diplomatskim manevriranjem i propagandom o borbi protiv ''ponovo vaskrslog hrvatskog fašizma'' i ''džihada u Bosni'' uspijevali zadržavati EU zemlje i velike sile od miješanja u sukobe sve dotle dok zvjerski masakri, poput onog na Ovčari, primitivno razaranje Dubrovnika i Sarajeva te genocid u Srebrenici nisu postali neizdrživi civiliziranom javnom mnijenju Zapada.

Hrvati kao primjer

Ako postoji išta dobro u vezi s ratom onda je to da agresija izvana i tragedija napadnutih naroda zbliži ljude. Ujedini ih u suočavanju sa zlom kojem zajednički pružaju jak otpor. Napadnutim Ukrajincima, koji sada pate isto onako kako su patili napadnuti Hrvati i Bošnjaci u petogodišnjoj velikosrpskoj agresiji, ta patnja i borba bit će donekle lakša kada vide kako se cijeli demokratski svijet odmah solidarizirao s njima i od prvog dana im na sve moguće načine pokušava dati potporu. Možemo li se pomiriti s time da veći i jači susjedi guše i gutaju manje oko sebe ne dopuštajući im mogućnost da slobodno i samostalno odlučuju o svom životu i sudbini?

U pravu je dakle hrvatska vlada što se odmah pridružila zemljama demokratskog Zapada u pružanju pomoći Ukrajini. Tim više što je prijateljska Ukrajina pomagala Hrvatskoj za vrijeme trajanja velikosrpske agresije i među prvima je priznala kao samostalnu i neovisnu državu. Utjeha napadnutim Ukrajincima može biti i primjer Hrvata koji su, bez gotovo ikakve pomoći sa strane, uspjeli u neravnopravnoj borbi pobijediti daleko nadmoćnijeg agresora i na kraju osloboditi okupirana područja.

Hrvatski branitelji, svojom iznimnom hrabrošću i žrtvom, pokazali su tada svima što znači biti pravi domoljub. Njihova bezuvjetna ljubav za svoju domovinu i nepokolebljiva spremnost da je obrane zadivila je svijet i ostat će nadahnuće mnogim narodima u obrani od vanjskog osvajača.

"Ruski svet"

U pravu su i vojno-politički analitičari koji u vodećim svjetskim medijima uspoređuju Putina s Hitlerom i tvrde da nije ništa drugo do Milošević s atomskim bombama u džepu. Naime, isti izgovor koji je zlorabio Hitler, krajem 30-tih i Milošević, početkom 90-tih godina prošlog stoljeća da bi širili granice planiranog Trećeg Reicha, odnosno planirane Velike Srbije, sada zlorabi Putin za širenje do granica ''carske Rusije''. On, dakle, nije prvi brutalni diktator koji zlorabi izgovor zaštite ruskih manjina u susjednim državama da bi se proširio na planirane granice nečeg što velikoruski ideolozi u Moskvi zovu ''Russky Mir'' ili ''ruski svet'', a što bi objedinjavalo svo ruski govorno stanovništvo u različitim susjednim zemljama koje su nekada pripadale Sovjetskom savezu.

Zvuči odnekud poznato, zar ne?

Svoj plan Putin je počeo agresijom na Gruziju 2008. i odcjepljenjem Abhazije, nastavio okupacijom Krima i istočnih dijelova Ukrajine (Donbas i Lugansk) te sadašnjim pokušajem njene potpune vojne okupacije. I ako ga se tu ne zaustavi pitanje je gdje će stati. Očito, Putinova Rusija radi isto ono što je radila i Miloševićeva Srbija. Nameće sebe silom manjim i slabijim susjednim narodima.

A to možeš samo ako imaš superiornu, dobro naoružanu i ustrojenu vojsku. Stoga se Putin odmah po dolasku na vlast više od svega usredotočio na stvaranje jake vojske i razvitak najmodernijeg naoružanja.

Jučer huligan s tribina, danas neupitni diktator

Interesantno, to isto radi, od kada je došao na vlast i postao novi srbijanski vožd i Aleksandar Vučić. Negdašnji Arkanov huligan s tribina, Šešeljev potrčko i Miloševićev ministar propagande, a sada neupitni diktator, uz pomoć velikog ruskog brata (i da ironija bude veća uz obilatu ekonomsku i financijsku pomoć Zapada) u velikoj je mjeri putinizirao, pravoslavizirao, ćilirizirao i militarizirao Srbiju. Dakle, drčno uradio sve obrnuto od onog što je Zapad (ekonomski uzdižući Srbiju) od njega očekivao i tražio da bi je odvojio od ruskog utjecaja.

Takav Vučić jednostavno se morao dogoditi Srbiji. To je taj bizantski mentalitet koji tako funkcionira. Uvijek je potreban vođa kojeg onda narod bespogovorno slijedi.

Ako pogledate povijest Srbije vidjet će te da je to njeno prirodno stanje. Na čelu je uvijek vožd dok ga neki drugi ambiciozni vožd ne ubije ili ne svrgne s vlasti da bi došao na njegovo mjesto. Vučić je očito prihvatio ulogu ''umivenog'' Miloševićevog nasljednika i sada, sjedeći udobno na nekoliko stolica istovremeno (ruskoj, europskoj, kineskoj, američkoj) na kojima ga svi maze, lukavo prede čekajući pogodan geopolitički trenutak za ''drugo poluvrijeme'' i ostvarenje svog ''srpskog sveta''. Usput stalno namigujući i obećavajući vodećim EU zemljama i Americi – ''Ja sam vaš, samo me još malo više pomognite i ojačajte''.

''Svatko onaj tko je koristio njihove usluge skupo ih je platio''

Oni na Zapadu koji vjeruju da bi uz pomoć Vučića mogli nekako uvući Srbe u krug zapadno europskih naroda bit će jako iznenađeni kada im Vučić konačno pokaže svoje pravo lice i shvate kako ih je cijelo vrijeme vukao za nos.

Tu notornu dvoličnu igru i velikosrpske podvale još je prije više od sto godina jasno uočio i u svojoj knjizi ''Južnoslavensko pitanje'' izvrsno opisao dr. Ivo Pilar:

''Zapad već 400 godina radi Sizifov posao oko pridobivanja simpatija balkanskih Bizantinaca. Pri tome su žrtvovane neizmjerne vrijednosti bez ikakvog uspjeha. Nitko nije shvaćao i ne shvaća činjenicu da nepravoslavni Zapad sasvim prirodno uopće ne može pridobiti simpatije (svetosavskih) pravoslavaca. No lukavi Bizantinci shvatili su nepogrješivim nagonom krivi pravac naše (zapadne) ambicije te nam svakom zgodom šapću - Niste nam još dovoljno izišli u susret, žrtvujte nam još malo više pa ćemo biti vaši.''

Pilar već tada upozorava: ''Zapad želi upotrijebiti Srbe kao političko oružje sprječavanja ruskog utjecaja i prodora u Europu. Samo izgleda zaboravlja da propada svatko tko se do sada služio njihovom pomoću.''

I to potkrjepljuje ovim primjerima: ''U početku, Srbi koji su živjeli u staroj Raškoj prikloniše se Bizantu u borbi protiv Bugara i Hrvata. Podupirani Bizantom uskoro Srbi slomiše moć hrvatskog plemstva u Zeti i Duklji (crvena Hrvatska) i ti krajevi postadoše s izmiješanim obilježjima koji se kasnije tijekom stoljeća posrbiše. Kada se Bizant slomio 1204. god. ugrabiše mu oni državnu crkvu i htjedoše progutati čak i svog dotadašnjeg gospodara kada se 1346. Dušan Silni okrenuo i udario na sam Bizant. Nakon toga služahu Turcima tako uspješno da su na tim prostorima čak i njih progutali. Turci se služahu Srbima od 1557. do 1689. za prodor u Europu, a upravo Srbi, od 1804. do 1912. zadadoše smrtonosni udarac turskoj vladavini u Europi. Nakon toga služili su Austrougarskoj monarhiji tako da su i neke njene velike dijelove htjeli progutati što je dovelo do 1. Svjetskog rata. Godine 1848. poslužili su Austriji u borbi protiv Mađara, a od 1878. Mađarima protiv Hrvata pa nakon toga Srbi bijahu glavni u rušenju i austrijskog i mađarskog carstva''.... ''Svatko onaj tko je koristio njihove usluge skupo ih je platio.''...''Oni se uvijek daju upotrijebiti kao sredstvo za navalu, ali tako da pri tome nastoje po mogućnosti za sebe prisvojiti što više od onog koji napada i onog koji se napada. Tako da na kraju budu onaj treći koji se najslađe smije.'' zaključuje Pilar.

Nije na odmet, dakle, u ovakvoj situaciji osvrnuti se malo na povijesne događaje da bi bolje razumjeli ove današnje.

Ne kaže se uzalud da je povijest učiteljica života. I to da nam se stalno ponavlja, jednom kao stvarnost, a drugi put kao farsa.

Nova rastuća globalna prijetnja?

Hladnokrvna i okrutna Putinova agresija prouzročiti će još puno strašne patnje i štete ukrajinskom narodu. Ali i ruskom pod preko 5 tisuća različitih vrsta sankcija koje se najviše očituju u gotovo potpunoj zabrani pristupa zapadnom tržištu, tehnologijama i financijskim tokovima. To će sigurno zadati katastrofalni udarac Putinovoj oligarhiji i ekonomiji koja je duboko ovisna o međunarodnoj trgovini.

No, u vezi s tim postoji jedan problem. Rusija je poznata kao veliki proizvođač i izvoznik nafte, plina, žita, zlata, nikla, željeza i drugih rudarskih sirovina, a Kina kao najveći svjetski kupac tih sirovina. Komunistički režim u Pekingu sada će sigurno iskoristiti sankcije da za još povoljniju cijenu dobije sve te sirovine i još intenzivnije nastavi razvijati strateško partnerstvo s Putinovom Rusijom u borbi protiv ''zle'' Amerike i Zapada. Dakle, rat između Rusije i Ukrajine na duži rok još će više ojačati komunističku Kinu i s vremenom je pretvoriti je vodeću svjetsku silu, a samim tim i novu rastuću prijetnju globalnom miru koji je do sada počivao na ravnoteži snaga.

Događaji u Ukrajini trebaju nam otvoriti oči

''Neočekivana'' ruska agresija na Ukrajinu podsjeća nas da ne smijemo biti pasivni i nespremni glede obrane naše slobode i teritorijalnog suvereniteta.

Unatoč svim promašajima, lutanjima, međusobnim svađama i podmetanjima sa strane, vjera i domoljublje trebaju biti jaki i duboki u nama. Istinsko domoljublje, a ne ono iz vlastitog koristoljublja kojeg smo se nagledali u zadnjih 20-tak godina. Isto kao i jugonostalgično- liberalnog ljevičarstva koje sponzorirano izvana profesionalno prezire hrvatsko domoljublje, cinično odbacuje naše temeljne vrijednosti i pokazuje vrlo malo poštovanja prema slobodi i postignućima vlastitog naroda.

Događaji u Ukrajini trebaju nam otvoriti oči, povratiti snagu i vjeru u vlastite snage i vrijednosti. U pripadnost Europi i demokratskom Zapadu. Upozoravajuća sličnost između velikosrpske agresije na Hrvatsku i velikoruske na Ukrajinu jasno nam ukazuje što je alternativa. Zamislite na što bi sličio život u okupiranoj Hrvatskoj pod Miloševićevom velikosrpskom diktaturom? Ili u Ukrajini ako je Putin uspije okupirati i nametnuti joj svoj režim?

Bez obzira kako će se ovaj rat u Ukrajini završiti, pobjedom ili porazom Rusije, demokratski Zapad, poglavito EUropa moraju razmišljati duboko o pripremi učinkovite obrane svoje slobode, koja će trajati sve dotle dok traje prijetnja s Istoka. Putinova brutalna agresija na Ukrajinu osvijestila je ljude na Zapadu da malo više cijene slobodu i demokraciju u kojoj žive. NATO se probudio i predvođen Amerikom potvrdio kao jedina kredibilna sila obrane slobodnog i demokratskog Zapada. Njemačka će povećanjem vojnog budžeta za 100 milijardi eura ponovo postati jedna od glavnih brana ruskom prodoru u zapadnu Europu. Vidimo kako Amerika i Europa, uključujući tu i države koje nisu članice NATO-a (Švedska, Finska, Švicarska) čvrsto jačaju međusobnu vojnu suradnju i obrambeni savez pred nadolazećom ruskom prijetnjom.

Koga to Milanović zapravo predstavlja?

I dok u ovakvo kritičnoj situaciji svi politički lideri demokratskog Zapada i članica NATO-a zbijaju redove i udružuju snage kako bi se oduprli Putinovim osvajačkim namjerama prema Europi i Balkanu, hrvatski predsjednik Milanović javno je podržao Putina, izjavio da se protivi ''širenju NATO-a na Istok'' i sudjelovanju hrvatske vojske u zajedničkim obrambenim zadacima.

Neshvatljivo, sramotno i poražavajuće po ugled hrvatskog naroda i države.

Uljuđena Europa i hrvatski prijatelji na Zapadu ostali su zgroženi ovako diletantski neodgovornim istupom predsjednika jedne male EU i NATO članice koja doslovno ovisi o pomoći i zaštiti ta dva zapadna vojno - ekonomska saveza. Žalosno je zaista gledati kako se na čelu hrvatske države trenutno nalazi nekakav dezorijentirani postkomunistički klaun s (geo)političkom zrelošću četverogodišnjeg djeteta. Treba li se onda čuditi što su svojevremeno, dok je Milanović bio premijer, nakon sličnog blaćenja vlastitog naroda blebetanjem o ''slučajnoj državi'' i ''paradoksalnoj naciji'' pred najvišim njemačkim dužnosnicima u Berlinu, njemački mediji komentirali njegov nastup riječima: ''Hrvatska ima premijera u pelenama''.

Kada se tome dodaju njegove nebulozne izjave potpore Putinovom i Vučićevom pijunu u razbijanju BiH, Miloradu Dodiku, i priznanju genocidne tvorevine tkz. Republike Srpske (''Ja je akceptiram'') onda se postavlja pitanje koga to Milanović zapravo predstavlja i tko stoji iza njegovog dovođenja na mjesto predsjednika Hrvatske.

Sva sreća što više nitko ozbiljan ne drži do njegovog tragikomičnog lupetanja niti ga smatra političarem vrijednim pozornosti i poštovanja. Tako da mu u ostatku mandatu preostaje jedino druženje s Dodikom i eventualno Vučićem i Putinom. I ono u čemu je apsolutno najbolji – stalnom potpaljivanju sukoba, svađa i podjela kojima slabi Hrvatsku iznutra i ruši joj ugled vani u svijetu. Pratite malo strane medije. Vidjet ćete kako zbog Milanovićevih izjava i ponašanja Hrvatska u očima svijeta postaje sve više problematična, balkanski prevrtljiva država kojoj se ne može vjerovati.

Hrvatska je oduvijek bila dio zapadne uljudbe i civilizacije i nikakvim mentalno okorjelim Jugoslavenima ne bi se smjelo dopustiti da joj tu pripadnost balkanski primitivno prljaju i kvare.

Željko Dogan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.