Hrvatska je dio EU a ne dio tzv. Regije

Nakon raspada bivše Jugoslavije i pobjede u Domovinskom ratu Hrvatska je ušla u novu fazu odnosa sa Srbijom. Taj odnos još je jasnije definiran njenimulaskom u NATO i EU, čime su parametri njene sigurnosti i ovisnosti o balkanskom zaleđu bitno promijenjeni. Ipak, u Hrvatskoj se to dovoljno ne shvaća jer je ona po svemu sudeći još uvijek toliko opterećena odnosima sa Srbijom da bi se slikovito mogla opisati kao elegantna dama koja se na zabavi u društvu zemalja EU sada ne može opustiti ni uživati jer cijelo vrijeme brine hoće li se svojim ponašanjem zamjeriti 'velikom bratu' u 'svojoj' Regiji.

Nameće se dakle pitanje - je li Hrvatska previše balkaniziranaza društvo EU zemalja i osjeća li se to s jedne i druge strane kao problem? Očito da. Prema mišljenju mnogih uglednih analitičara uspješna povezanost Hrvatske s drugim članicama EU nije moguća sve dok se ona ne lustrira od svojih jugobalkanskih vrijednosti i načina ponašanja i ne prigrli europske vrijednosti i način ponašanja.

Opsjednutost Srbijom i Balkanom još uvijek je duboko usađena u psihu hrvatskog čovjeka. Od vodećih političara, novinara i intelektualaca do običnih ljudi na ulici u Hrvatskoj vrlo rijetko ćete čuti da pričaju o Austriji, Italiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Češkoj i Europi općenito. Ali zato ćete puno čuti i pročitati o Srbiji, BiH, Kosovu. Netko tko izvana dođe u Hrvatsku stoga ima osjećaj da sve što se događa u njoj i u svezi s njom ima smisla samo ako je na neki način povezano s Srbijom i bivšom Jugoslavijom. I odmah pomisli- kada bi se Hrvati u Domovini uspjeli riješiti jugobalkanskog političkog naslijeđa i kompleksa, žuljavo pitanje pripada li Hrvatska EUropi ili 'našoj Regiji' samo bi od sebe isparilo. Hrvatska bi se tada mogla opustiti, disati punim plućima i okrenuti se prosperitetu u društvu EU i NATO zemalja bez ikakve zadrške.

Nakon raspada Jugoslavije a poglavito nakon ulaska u NATO i EU, logično je bilo očekivati da će komunikacije i povezanost sa zemljama srednje Europe (Austrija, Njemačka, Češka, Slovačka,Mađarska) čijem krugu Hrvatska po svemu pripada biti puno čvršće i plodonosnije. Na čemu je prvi hrvatski predsjednik inzistirao i predano radio. No, zahvaljujući povratku na vlast 'bivših' Jugoslavena i Mesićevom famoznom Balkanskom summitu šefova zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) u Zagrebu 2000-te, na kojem je potpisan zaokret natrag, njene najrazvijenije veze na svim područjima, ponovo su postale one sa Srbijom i balkanskim zaleđem. Naime, nakon Tuđmanove smrti i povratka na vlast 'bivših' Jugoslavena, njegovi nasljednici na položaju predsjednika države, Mesić i Josipović, bivši premijeri Račan i Milanović, te Milanovićeva ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, stalno su u prvi plan stavljali odnose sa Srbijom i isticali kako je neizbježna sudbina Hrvatske da se ponovo reintegrira u 'Našu Regiju' i ostane dio nje. Doda li se tome, u istom tonu, sinhronizirano medijsko ispiranje mozga narodu 'prednostima'ponovne regionalne integracije sa Srbijom i balkanskim zaleđem, u Hrvatskoj je općenito ojačao utisak kako bi ovaj put to zaista moglo biti drugačije i imati neku kvalitetu. Nema smrtonosnije zablude od toga.

EUPrema mišljenju mnogih uglednih analitičara uspješna povezanost Hrvatske s drugim članicama EU nije moguća sve dok se ona ne lustrira od svojih jugobalkanskih vrijednosti i načina ponašanja i ne prigrli europske vrijednosti i način ponašanja.Pogledajte samo kako se politika Miloševićevih nasljednika na vlasti u Beogradu u odnosu na današnju Hrvatsku uopće nije promijenila. Konkretna politika svih dosadašnjih predsjednika i vlada u Srbiji nakon Miloševića bila je grčevito nastojanje da se koliko je god to moguće održe i učvrste bivše veze i odnosi ali i velikosrpski naboj među srpskom manjinom u svim bivšim jugorepublikama i pokrajinama. Nakon poraza u ratu, njihova ključna strategija je da pod krinkom 'brige za Srbe u Regionu', uz pomoć udbaškog podzemlja i vanjskih sponzor nastoje što više destabilizirati ciljane susjedne zemlje. Prvenstveno Hrvatsku.

Pogledajte koliko se u posljednje vrijeme, a poglavito zbog proslave Oluje, na Hrvatsku, EU i međunarodne centre moći iz Beograda obrušavaju lavine 'bivše' antihrvatske mržnje i velikosrpskih promidžbenih laži. Za njih čitava hrvatska povijest počinje s 1941. godine, Pavelićem, ustašama i Jasenovcem i nastavlja se 'uskrsnućem Tuđmanove NDH' u Domovinskom ratu. Izvan toga oni u Hrvatskoj ne zapažaju i ne prihvaćaju ništa drugo.

Sva ova plima balkanski patetične antihrvatske promidžbe u vezi s 'ponovnim buđenjem fašizma' i 'ugroženosti Srba', kojom službeni Beograd numorno zatrpava Hrvatsku, EU, međunarodne institucije i Izrael, nije ništa drugo do tipična miloševićevska šprdačina s diplomacijom i istinom. Između ostalih činjenica koje učinkovito razbijaju velikosrpski mit o Hrvatima kao netolerantnim fašistima i Hrvatskoj kao fašističkoj državi jest i podatak da veliki broj Srba iz Srbije i drugih naroda širom svijeta dolazi i želi doći živjeti u Hrvatsku.

Interesantno je da tu malignu antihrvatsku kampanju potiču i svijetom širi sada ona ista ekipa velikosrpskih fašista (Nikolić, Vučić, Dačić) koji su skupa s Miloševićem 1991. godine inicirali velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i druge susjedne zemlje i u njima odigrala veliku ulogu. A to nije bilo ništa drugo do fašizam. Čisti Hitlerov fašizam. Ne smije se zanemariti činjenica da su oni ponovo izabrani na vlast u Srbiji najviše zahvaljujući predizbornim obećanjima svome narodu kako se nikada neće odreći 'zapadne srpske graniceVirovitica, Karlovac, Karlobag' ni 'srpskog Vukovara'. Što samo potvrđuje da ti 'bivši' velikosrbi nikada nisu i neće prestati osporavati suverenitet Hrvatske i svojatati njena područja, kao ni područja još nekoliko zemalja s kojima graniče. I sada takvi, koji imaju najmanje prava govoriti o fašizmu-Hrvatskoj, 'svome Regionu' i cijelom svijetu iz Beograda drže lekcije o mirotvorstvu i antifašizmu. Zar to nije zaista notorni balkanski bezobrazluk koji nema nikakve veze s zdravom pameću?

Sva ta histerična dreka o 'ponovnom buđenju fašizma u Hrvatskoj' i Oluji kao 'najvećem zločinu i etničkom čišćenju nakon 2. svjetskog rata, koja opet grozničavo trese Srbiju, pokazuje kako velikosrpsku vladajuću garnituru ne interesira suočavanje s stvarnom istinom, budućnost srpskog naroda ni mir u 'Regionu'. Već 'demokratska' mobilizacija' onih koji smatraju da ratovi na području bivše Jugoslavije nisu okončani na pravi način i u tom smislu podgrijavanje nade da će doći do njihove obnove. U za njih pogodnom trenutku.

Koliko su 'bivši' velikosrbi u Beogradu izgubili dodir s stvarnošću i ponašaju se kao da su još uvijek u bivšoj Jugoslaviji potvrđuje i nedavna izjava srbijanskog premijera Vučića da je njemu važnije crtanje kukastih križeva na na seotskim putevima oko Knina u Hrvatskoj (tko ih crta i s kojim ciljem trebalo bi pitati njega i Pupovca) nego sastavljanje srbijanske vlade!? Iako u hrvatskom društvu nema ozbiljnijih međunacionalnih trzavica 'bivši' velikosrbi i Jugoslaveni preko svojih profesionalnih aktivista i 'korisnih budala' stalno ih podmeću. Oni nikada neće dopustiti hrvatskom narodu da u miru uživa u svojoj samostalnoj državi i njenom bogatstvu. Njihov cilj je preko podmetnutih incidenata što više zatrovati Hrvate međusobnim podijelama na 'fašiste' i 'antifašiste', kako bi im u novom 'Regionu' unutar EU, kojeg već doživljavaju kao novu Jugoslaviju, mogli ponovo ukrasti ono što su im 'fašisti'- Tuđman i hrvatski branitelji - ostavili u naslijeđe. Slobodu, samostalnu državu i razvitak, u skladu s bogatstvom i potencijalima koje Hrvatska ima .

Pogledajte samo kako danas tri bivše Miloševićeve dalekometne haubice, (Vučić, Dačić, Nikolić) politikom 'mira, zaborava i dobrosusjedske suradnje', poduprti SPC –om, pokušavaju što dublje prodrijeti i uključiti Srbiju u planove, poslove i politiku svih bivših jugorepublika. Osim Slovenije. Kako nastavljaju svoju 'bivšu' politiku ocrnjivanja hrvatskog naroda fašizmom i sabotiranja hrvatske države na svakom koraku i u svakoj prigodi. Grabeći usput bilo kakvu motku kojom će mlatnuti 'novoustašku' Hrvatsku i 'netolerantne Hrvate' koji ugrožavaju miroljubive (veliko)Srbe u Hrvatskoj. Njima je teško prihvatiti činjenicu da hrvatski Srbi i Srbi općenito više nemaju prava kontrolirati i određivati kako će Hrvati u Hrvatskoj živijeti. Odnosno da hrvatski narod sada u svojoj državi ima pravo biti slobodan i živjeti onako kako on to želi. Bez da ga se stalno plaši da time ugrožava Srbe.

VelikosrbiOni nikada neće dopustiti hrvatskom narodu da u miru uživa u svojoj samostalnoj državi i njenom bogatstvu. Njihov cilj je preko podmetnutih incidenata što više zatrovati Hrvate međusobnim podijelama na 'fašiste' i 'antifašiste', kako bi im u novom 'Regionu' unutar EU, kojeg već doživljavaju kao novu Jugoslaviju, mogli ponovo ukrasti ono što su im 'fašisti'- Tuđman i hrvatski branitelji - ostavili u naslijeđe.Grubo miješanje u unutarnje poslove Hrvatske iz Srbije i bijesomučna kampanja ocrnjivanja hrvatskog naroda i države fašizmom u posljednje vrijeme poprima razmijere kolektivne histerije iz doba Miloševića. Podmuklo uplitanje u proces proglašenja Stepinca svecem katoličke crkve, traženje da se zabrani proslava Oluje, četničke provokacije kako bi se izavali neredi i ekstremizam u Hrvatskoj, pritisak na EU i 'međunarodnu zajednicu' da discipliniraju'fašističku' Hrvatsku, očiti su znaci kako su'bivši' velikosrbi na vlasti u Beogradu očajno nezadovoljni i frustirani njenim bijegom iz jugobalkanske tamnice. Odnosno kako se nikako ne mire spostojanjem neovisne hrvatske države i još uvijek se osjećaju kao važan i neizostavan čimbenik u njenom životu i politici. I svi bi morali biti zadovoljni i pomiriti se s time.

S hrvatske strane, automatski se nameće pitanje koji je najučinkovitiji način da se takvi velikosrpski pajaci, na pumpani antihrvatskim otrovom na uljudan način neutraliziraju, marginaliziraju i natjeraju da sami uvide uzaludnost svojih 'bivših' manipulativnih napora u odnosu na Hrvatsku. No, takve koji su cijeli svoj život živjeli na račun velikosrpskih laži i bili odgajani u duhu i slijepoj vjeri da su protuhrtvatski mitovi stvarnost, ne vrijedi uvjeravati ni upućivati molbe da se prestanu miješati u unutarnje stvari Hrvatske i druge obmanjivati ocrnjivanjem hrvatskog naroda i države fašizmom.

Treba ih jednostavno ignorirati jer u situaciji kada im se ne pridaje nikakva pozornost oni gube osjećaj bivše nadmoći i važnosti kojom su opsjednuti u odnosu na druge. Posebice prema svojoj najdražoj žrtvi - Hrvatima. Ako se dakle hrvatski narod i mediji ne bi spuštali na njihovu razinu već ih dostojanstveno ignorirali a hrvatski političari odlučno i argumentirano davali im do znanja da vide što je pozadina neutemeljenog blaćenja hrvatskog naroda i države 'fašizmom', možete se s priličnom dozom sigurnosti kladiti da bi odnos velikosrba na vlasti u Beogradu prema Hrvatskoj i Hrvatima bio daleko kvalitetniji i sa više respekta nego je to sada.

Iz izjava i reakcija trenutnog ministra vanjskih poslova, Kovača, sasvim je razvidno da kada u Hrvatskoj nisu na vlasti političari opterećeni jugokomunističkom prošlošću uopće nije problem uočiti što se iza toga krije i stvari nazvati pravim imenom. Reći popu pop a velikosrbima na vlasti u Beogradu stop i okrenuti se onima koji žele pomoći Hrvatskoj a ne onima koji je žele uništiti. Hrvati više ne smiju na vlasti imati političare koji će poslušno klimati glavom i posipati se pepelom svaki put kada velikosrbi iz Beograda i njihovi vanjski sponzori kritiziraju 'fašističku' Hrvatsku. Ili one koji stalno sumnjaju u sebe jesu li dovoljno politički korektni i tolerantni prema grlatim 'ugroženima', postajući njihov talac i žrtva.

Ukratko, iz svega ovoga važno je zapamtiti nekoliko stvari. Prvo, Hrvatska mora odbaciti regionalno balkanski i graditi image prepoznatljive i privlačne EUropske zemlje koja ima puno toga ponuditi svijetu i primati od svijeta a ne ponovo biti talac i žrtva Srbije i 'svoje' Regije. Drugo, mjesto i uloga Hrvatske u 'njenoj' Regiji mora se temeljiti na hrvatskim nacionalnim interesima. A ne na velikosrpskom nametanju osjećaja vječite krivice, ocrnjivanju fašizmom ili višim interesima Europe i 'međunarodne zajednice' centara moći nesklonih slobodi i prosperitetu hrvatskog naroda. Treće, proces debalkanizacije i europeizacije Hrvatske mora se nastaviti ustrajno i uz široku potporu državnih institucija i naroda. I ta politika mora biti iznad bilo kakvih stranačkih i partikularnih interesa.

Naravno da je današnjoj Hrvatskoj u interesu mir i sigurnost u njenom balkanskom zaleđu i strah da bi njena čvršća orijentacija i povezanost sa članicama Višegradske skupine i EU članicama općenito, smanjile njenu ulogu u 'Našoj Regiji' očita je glupost. Biti EU stabilna i prosperitetna država ne znači da bi Hrvatska sebe time automatski diskvalificirala od igranja uloge u svom balkanskom zaleđu. Naprotiv. Da li čvrsta povezanost Izraela s Europom i SAD čini ga manje važnim igračem u svom bliskoistočnom okruženju?

Vodeći hrvatski političari i narod ne smiju više živjeti u sumnji da su sudbinski neraskidivo vezani s Srbijom i Balkanom već da su država s tipično europskim indentitetom i budućnošću koja je u jednom dijelu svoje nesretne povijesti bila otrgnuta od Europe i bila zatočena Srbijom i Balkanom.

Što čovjek više studira i razmatra grozna iskustva Hrvatske iz dvije bivše jugobalkanske tamnice tim više i dublje postaje njegovo poštovanje prema europskij i zapadnoj uljudbi općenito. Nadajmo se da će novi naraštaji Hrvata, posebice novi hrvatski političari donositi što više te uljudbe i načina ponašanja u u jugobalkanski inficiranu Hrvatsku i da će njihova usredotočenost biti na eurohrvatsvo a ne na regionalno balkanstvo. Hrvatska će biti prokleta ako dopusti da kotač svoje povijesti vrati unatrag i dopusti da balkansko-velikosrpski utjecaj ponovo prevlada u njoj. To bi bilo ravno samouništenju.

Željko Dogan

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.