Ograničenost i poskupljenje fosilnog i uranovog goriva kao i problem zatopljenja zemlje donijeli su bum obnovljivih energija, a problem CO2 , tzv. renesansu nuklearnih reaktora.

Danas na Zapadu, za razliku od Hrvatske, vlada entuzijazam za primjenu obnovljivih energija kao važan dodatak za energetsko rješenje do polovice ovog stoljeća. Prije ili kasnije, obnovljiva energija bi trebala biti konačno samoodrživo energetsko rješenje na zemlji. U svijetu se događa energetska revolucija, a mnogi izgleda da to niti ne registriraju. Dok solarni uređaji postaju jeftiniji, a njihovo gorivo besplatno i neograničeno, dotle fosilna goriva i uran nepovratno poskupljuju i rezerve se smanjuju. Danas je većini jasno da fosilna i uranska civilizacija polako izumire. Upravo ta spoznaja je postala spiritus movens za ubrzanu primjenu obnovljivih energija i eventualno nuklearnu fuziju. Koji su indikatori te revolucije?

Dosada isključivi trend centralne proizvodnje električne energiji s velikim centralama opada, a etablira se trend decentralizirane proizvodnje u mini centralama s dodatnim velikim spektrom obnovljivih izvora - poput vjetra, solarne energije (toplinske i fotoelektrične), biomase i geotermije. Njemačka je do 2004. godine instalirala 17 tisuća kilovata snage vjetroturbina koje su te godine proizvele 25 milijardi KWh energije. Što je puno više negoli Hrvatska ukupno godišnje proizvodi.

Solarni su kolektori za dobivanje tople vode i pomoć u grijanju prostorija u Njemačkoj, gdje je insolacija dva puta manja negoli u Dalmaciji, postali tržišno interesantni. Stotine firma stvaraju nova radna mjesta. Solarno grijanje i hlađenje je također u porastu za domaću upotrebu i posebno za izvoz.

Godišnja svjetska proizvodnja fotoćelija je 1.5 milijarda vata s godišnjim rastom od 30 %. U SAD-u samo privatnici su 2004.godine investirati $500 milijuna, a već 2006. dvije milijarde dolara u proizvodnju solarnih ćelija. Japan je prva zemlja gdje potrošači nabavljaju foto solarne sustave i bez državne subvencije. Čak je predsjednik Bush u siječnju ove godine u govoru "State-of-the Union" naglasio: "Amerika mora postati neovisna o uvozu nafte i nadam se da će demokratski kongres odobriti više novaca za obnovljive energije".

M. Nitzsche, glavni menadžer Saveznog udruženja za obnovljive energije, nedavno je izjavio: "Danas u Njemačkoj konačna energija koju sam potrošač troši za struju, toplinu i prijevoz dolazi 6.4 % od obnovljive (bez hidrocentrala), a 5.7 % od nuklearne energije".

Svaka zemlja mora izabrati svoj inteligentni energetski "miks" prema ekološkim, financijskim i zemljopisnim uvjetima. Smatram da se kod nas preusko predlaže i nedovoljno traži inteligentni energetski "miks".

Prije bilo kakove diskusije o gradnji novih elektrana treba riješiti problem štednje i efikasnost potrošnje energije. Kao ilustracija važnosti štednje struje koja ne košta ništa ilustrira jedna nedavna studija u Njemačkog: "Standby" i prividno isključeni električni uređaji troše u Njemačkoj toliko električne energije koliko dva 900 MW reaktora. Domaćinstva imaju i drugi dodatni prostor štednje.

Da bi spriječili mogući kolaps našeg energetskog sustava trebamo čim prije provesti potpunu modernizaciju naše električne mreže. I to iz dva razloga. Naš visoko naponski prijenos i niskonaponska distribucija električne energije nepotrebno gubi toliko energije koliko električne energije danas troši sva naša industrija (vidi npr. dr. Molak, Vjesnik 22. veljače 2006.).

Drugi po mom mišljenju i najvažniji razlog je činjenica da je Europa preko UCPTE mreže (Union pour la Coordination de la Production et de Transport d' Electricite) energetski povezana i ove godine se na europskom sumitu diskutira o zajedničkom europskom energetskom rješenju. U Njemačkoj se kritizira transportni sistem, koji mnogi smatraju najboljim na svijetu. Slično kao i u nekim drugim zemljama, moralo bi se osnovati posebno, neovisno od HEP-a, poduzeće koje bi isključivo kontroliralo električne mreže. Ono bi bilo istodobno konkurencija HEP-u, jer bi moglo kupovati stranu električnu energiju. Italija danas uvozi znatan dio električne energije, pretežno iz Francuske. Ako bi se slučajno realizirala nerealna prognoza gospodina Peveca o gradnji reaktora u Europi, onda bi za nas bilo suvišno graditi nuklearku, jer se ona može graditi bilo gdje u dometu europske mreže.

Mi moramo obnoviti naše postojeće hidrocentrale i fosilne elektrane s učinkovitošću od 35 %, jer moderne elektrane imaju danas efikasnost od 45 %. Dodatne elektrane, ako se pokaže da su potrebne, moraju biti tzv. kombinirke na plin i paru. One su 30 % jeftinije od konvencionalnih i mogu se brže sagraditi, jer paru direktno proizvodi vrući otpadni plin iz turbina. One imaju 60 % električne efikasnosti, a kako se mogu graditi u centru grada (npr. u centru Berlina) može se koristiti preostala toplina tako da je konačna ukupna učinkovitost 90 %! One se mogu, za razliku od nuklearnih reaktora, na brzinu uključivati ili isključivati što je vrlo važno u "miksu" s obnovljivim energijama, čiji pogon ovisi meteorološkim uvjetima. Nadalje, mogu biti u pogonu i s vodikom, koji će se moći proizvoditi s obnovljivim energijama. To bi bila priprema za eventualnu buduću vodikovu ekonomiju u koju mnogi stručnjaci vjeruju.

Ništa ne kaže da mi moramo CO2. ispuštati u zrak. Njemačka gradi čak u Berlinu elektranu na mrki ugljen u tzv. clean coal tehnologiji. U našem scenariju nuklearni reaktor ne dolazi u obzir iz više razloga. Premda su za provedbu gornjeg scenarija potrebne velike financijske investicije, one nisu riskantne, dok je nuklearka još skuplja, a financijski riskantna investicija. Novac se može samo jednom potrošiti. U siječnju ove godine je firma za financijske analize "Standard & Poor" ocijenila da su investicije u nuklearke najriskantniji kapital. Otkada je država prestala davati subvencije za gradnju, pogon i zatvaranje reaktora nije bilo novih narudžbi u SAD-u. Nadalje, ne mora biti nesreća tipa Černobil, nego je već nesreća 1979. godine u Harrisburgu (SAD) dovoljna da milijarde eura nestanu u nekoliko sekunda.

Za malu Hrvatsku gradnja jedne nuklearke je energetski slijepa ulica.

Po našim novinama, iz nekih po mom mišljenju neopravdanih razloga, širi se mit o renesansi nuklearnih reaktora. U Europi i SAD-u za sada se gradi samo jedna jedina nova nuklearka, i to u Finskoj. Konzorcij Francusko-Njemački "Areva-Siemens" ponudio ju je Finskoj s vrlo niskom cijenom radi pomanjkanja konkretnih narudžbi. Čak Europska komisija istražuje da li je time Konzorcij povrijedio financijska pravila komisije. Njemačka, Švedska, Španjolska i Švicarska se zakonski odriču investicija u nove EPR (Europian Pressurised Reactor), a Njemačka planira postepeno do 2020. godine zatvoriti sve svoje (17) nuklearke.

Mnogi ne vide nikakvu bitnu prednost nuklearnih reaktora pred kombinarkama. U zadnje tri godine cijena urana je četverostruko poskupila. Za jedan kilogram urana obogaćenog s U235 treba 1000 kg uranove rudače. Kod obrade rudače i njezinog obogaćenja, kod radioaktivne dekontaminacije i zatvaranja nuklearki producira se jedna trećina CO2 plinskih elektrana. Energetski, svjetske rezerve urana su manje negoli rezerve plina. Nakon pola stoljeća pogona nuklearnih reaktora nema na čitavom svijetu niti jedno odobreno spremište za visoko radioaktivne otpatke. Realna cijena novih sigurnijih reaktora je nepoznata, jer je jedan takav kompleksni sustav kao što je nuklearka nemoguće u principu kompjutorski u detalje simulirati.

I visoko tehnološki razvijene zemlje imaju problema s pogonom nuklearnih reaktora. Tko je imao prilike vidjeti kompleksnost manipulacije s radioaktivnim gorivom, u usporedbi s fosilnim, s pravom će se prestrašiti opasnosti od radioaktivnog zagađenja - čak i u zemljama s visokom tehničkom kulturom.

Obični kratki spoj 25. srpnja ove godine u Švedskom Forsmak-1 nuklearki je za 23 minute izbezumio iskusne tehničare, jer nitko nije razumio što se događa. Nekadašnji Vattenfallom (Forsmak graditelj) stručnjak Höglund je izjavio : "Puki je slučaj da nije došlo do otopljenja nuklearne jezgre". I u ovom slučaju kao i kod kidnapiranja aviona koji je prošao bez žrtava, ne znači da putnici nisu pretrpjeli psihičke štete.

"Last but not least", mada su novi nuklearni reaktori vrlo sigurni, ako isključimo terorizam, bilo bi tehnički neodgovorno tvrditi da ne može doći do nesreće tipa Černobil. Gdjegod je čovjek uključen pogreška je moguća i vjerojatna. Malu vjerojatnost nesreće treba 'pomnožiti' veličinom nesreće. Kod Černobila radioaktivno zagađeni teritorij je veličine polovice Hrvatske. Rusija ima prostora za iseljenje, no Hrvatska ne.

Slučaj te supernesreće bio bi materijalno i psihološki konac Naše Lijepe. Zato - videant consules!

Ivo Derado

{mxc}