Štajnerovih potresnih 7000 dana u Sibiru i 11 godina ukrajinske grčevite borbe protiv ruskoga otimanja ukrajinskoga državnoga teritorija

Mediji su 19. studenoga 2024. upozorili javnost kako je 1000. dan od početka ruske agresije na Ukrajinu. Unatoč mnogim analizama i projekcijama koliko bi taj rat mogao trajati te čestom podsjećanju na izjavu novoizabranoga američkoga predsjednika Donalda Trumpa kako će rusko-ukrajinski rat zaustaviti u 24 sata, gotovo je neprimjetno prošao opširan razgovor umirovljenoga generala Fredericka Benjamina (Bena) Hodgesa, objavljen samo dan poslije toga, 20. studenoga 2024., na mrežnim stranicama The Kyiv (Kijiv) Independent, u kojem je primijetio da „svi ljudi koji govore o tome kako je danas 1000 dana - to je samo 1000 dana od invazije velikih razmjera“. Pritom Ben Hodges, nekadašnji zapovjednik kopnenih snaga Sjedinjenih Država za Europu, podsjeća da je prošlo 11 godina otkako je Rusija prvi put napala Ukrajinu, i nakon 11 godina, Rusija kontrolira samo oko 20 posto Ukrajine, a pretrpjeli su razorne gubitke.

„Ruska industrija je u rasulu. I stoga mislim da je jasno kako nema šanse jednostavno izbaciti Ukrajinu iz rata osim ako na Zapadu ne odustanemo. Dakle, ova vrsta otpornosti i odlučnosti ukrajinskih vojnika i ljudi, služba, nešto je što ćemo svi proučavati i čemu ćemo se diviti jako dugo“, izjavio je general Hodges u razgovoru naslovljenom „Rusija pobjeđuje samo ako Zapad odustane“.

Primjedba o tome kako je prošlo 11 godina od trenutka kada je Rusija prvi put napala Ukrajinu potiče asocijacije na memoarsku knjigu Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru“. Potresna je to ispovijest o stradanjima koje je prošao u sibirskim logorima, lažno optužen, uz ino, da je agent Gestapoa. Štajner tu monstruoznu optužbu nikada nije priznao, ni potpisao zapisnik, tzv. protokol, kojim bi potvrdio enkadeovske podvale, unatoč prijetnjama i stravičnom mučenju. U knjizi nije opisana samo autorova logoraška kalvarija, od uhićenja 4. studenoga 1936. pa do puštanja iz zatvora 22. rujna 1953., i upućivanja u „doživotno progonstvo“, koje je bilo često jednako neizdrživo ili kako opisuje: „Ubrzo sam se uvjerio da sam jednu vrstu neslobode zamijenio drugom.“

„Da tako izgleda sovjetska sloboda“, konstatira u memoarima, nakon što je stavio potpis na upućivanje u progonstvo, koje je opisao na posljednjim stranicama knjige, dok 2 travnja 1956. nije dobio brzojav od svoje žene Sonje u kojem je stajalo: „Čestitam na potpunoj rehabilitaciji stop sretna kao nikada stop Sonja“. Vrhovni sud SSSR-a obnovio je proces i presudio da je prvo suđenje Karlu Štajneru bilo lažno te da nisu postojali razlozi za njegovo uhićenje i osudu, te je pušten na slobodu.

„Dočekao sam taj dan. Živ sam. Sretan sam“, piše Štajner, dodajući da je kupio bocu vina kako bi podijelio radost sa svojim prijateljima. „Nazdravili smo slomu staljinističke nepravde“, kaže Štajner, u knjizi u kojoj donosi desetke groznih priča o svojim logoraškim supatnicima, od kojih su mnogi okrutno pretučeni prije strijeljanja.

U Predgovoru knjizi zapisao je: „U tamnicama NKVD-a, u ledenoj pustinji Dalekoga sjevera, svugdje gdje su moje patnje prelazile ljudsku granicu i mjeru, nosio sam u sebi jednu jedinu želju: da sve to preživim i čitavom svijetu, a prije svega partijskim drugovima i prijateljima, ispričam kakve smo strahote popratili.“

Moskvu je napustio 30. srpnja 1956. i nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju stalno se nastanio u Zagrebu. Knjigu o 20 zatvoreničkih godina završio je 1958. te jedan primjerak povjerio Veljku Vlahoviću, drugi predao Zvonku Brkiću, ali su oba primjerka nestala, stoji u natuknici o Karlu Štajneru na mrežnim stranicama Wikipedije. Zahvaljujući trećemu primjerku, koji je skrio kod brata u Lyonu, više od jedno desetljeće poslije toga, zagrebački nakladnik Globus objavio je 1971. „7000 dana u Sibiru“, knjigu koja je postala uspješnica i prevedena na više jezika.

Karlo Štajner, hrvatski publicist austrijskoga podrijetla (Beč, 1902. – Zagreb, 1992.). Nakon logorskih iskustava opisanih u memoarskom djelu „7000 dana u Sibiru“, objavio je memoarske zapise „Povratak iz Gulaga“ (1981.) i „Ruka iz groba“ (1985.).

Čistkama se htjelo zatrti svaki oblik ljudske osobnosti, a ruskom agresijom čitav ukrajinski narod

Borba ukrajinskoga naroda u kojoj je želio obraniti državnu cjelovitost zemlje, koju mu jamči Povelja UN-a, započela je 2014., drugi čin pak doživjela je krajem veljače 2022., kad je započela ruska agresija na Ukrajinu, punoga intenziteta.

Štajner je nakon 7000 dana zatočeništva uspio opisati svoje stradanje, u tim opisima ima puno sličnosti, unatoč velikom vremenskom odmaku, s postupanjem agresora prema ukrajinskomu narodu koji traži samo pravo na slobodu. Štajner je lažno optužen, uz ino, za suradnju s Gestapom, jednako je i Ukrajina lažno optužena, što je navodno bio povod ruskoj oružanoj agresiji u svrhu „denacifikacije“ i „demilitarizacije“ Ukrajine. Uz to je na sve načine ruska promidžba pokušala zanijekati postojanje ukrajinske nacije i države. U tu svrhu ubijano je na desetke tisuća civila, razarani čitavi gradovi, sela, bolnice, škole, energetska i druga infrastruktura.

Ratovi su kroz povijest bili u pravilu nemilosrdni, razaralo se i ubijalo, ali je u konačnici svaki okupator želio očuvati što više ljudskih i materijalnih resursa kako bi ostvarivao korist. Što se ovim ratom, osim potpuna uništenja jednoga naroda i države želi, nije jasno. Možda se računa doseliti nove naseljenike, kao što se to radilo sa Sibirom i azijskim dijelom Rusije u vrijeme Staljina. Zar nisu raseljeni Tatari s Krima, Kozaci iz Ukrajine? Štajner opisuje odvajanje djece od roditelja, posebno tijekom kampanje formiranja kolhoza, o sličnim postupcima izvještavaju ukrajinski mediji na okupiranim područjima, odakle su deportirana u nepoznato, najčešće daleki istok Rusije, kako bi im se promijenio identitet. Hoće li se ako rat potraje vraćati kao „osvajači“ vlastite zemlje, kao nekada u srednjem vijeku djeca koju su Osmanlije uzimale kao „danak u krvi“ u zaposjednutim područjima? Zatvorenici staljinističkih logora, njih na desetke tisuća, kako svjedoči Štajner, upućivani su na ratište, kako bi se suprotstavili nacističkoj agresiji na Rusiju, i dok je to razumljivo, nimalo nije razumljivo da se današnji zatvorenici koriste u agresiji na Ukrajinu. Ali, zapravo svi totalitarni sustavi, koristili su kroz povijest osuđene kriminalce za najprljavije ratne poslove.

Paradoks je to veći što ruska promidžba govori o Ukrajincima i Rusima kao istom narodu. Zar slijedom toga narativa nije neshvatljiva ljudskomu razumu mržnja i svakodnevno ubijanje, u svrhu potpunoga uništenja i iskorjenjivanja naroda koji pripada „istomu stablu“? Staljinističke čistke zatirale su čovjeka, ljudsku osobu, ali nisu bili pošteđeni ni pripadnici naroda, kao primjerice Židovi, o čemu Štajner piše u kratkom odlomku knjige pod naslovom „Istrebljenje Židova“, napominjući kako ono što se moglo pročitati krajem 1952. nije bio početak tragedije Židova u Sovjetskom Savezu, nego nastavak. „Slučaj židovskih liječnika bio je mala epizoda velike akcije da se istrijebe Židovi koje Hitler nije uspio poubijati“, navodi Štajner. Specijalnost totalitarnih režima je uništavanje slabijih i manjih naroda, temeljem lažnih i paranoičnih optužaba. Psihički i fizički totalitarizmi lomili su pojedince i pripadnike čitavih naroda. Zar se slično i danas ne pokušava stalnim raketiranjem gradskih stambenih blokova i infrastrukture slomiti ukrajinske građane, razviti u njima frustraciju i defetizam, svaki smisao borbe za samostalnost Ukrajine, natjerati vodstvo države na predaju? Staljinističke metode, unatoč svoj lepezi okrutnosti, svjedokom je Štajner, nisu u potpunosti uspjele, ostali su svjedoci vremena. Hoće li se dogoditi slično i s ukrajinskim narodom, koji će svjedočiti o novim oblicima „industrije smrti“, toliko karakteristične za totalitarne režime? Ukrajinci su prošli razne tragične etape u svojoj povijesti, bili izvrgnuti Gladomoru, pa će nadamo se premostiti i ovu zimu za koju se računa da će biti najteža.

Ruska agresija na Ukrajinu bacila je ne samo ukrajinski narod na koljena, posljedice rata osjećaju se i u samoj Rusiji. Osim golemih ljudskih gubitaka na ratištu (po ukrajinskim izvorima više od 700.000) rusko gospodarstvo sve više gubi dah, građani koji su do ruske agresije uživali u relativnom komforu, suočavaju se s mnogim neprilikama i nesigurnošću za svoju budućnost.

Richard Moore: Svijet na najopasnijoj točki u posljednjih 40 godina

Zbog zapadne potpore Ukrajini na samoobranu, iz Moskve se sve češće mogu čuti oštre prijetnje članicama NATO saveza, proširenje ratnih sukoba s nesagledivim posljedicama.

Sir Richard Moore, šef MI6 (britanske vanjske obavještajne službe) upozorio je da je svijet na najopasnijoj točki u posljednjih 40 godina. „U 37 godina obavještajne profesije nikada nisam vidio svijet u opasnijem stanju. A utjecaj na Europu, naš zajednički europski dom, teško da bi mogao biti ozbiljniji“, rekao je, dodajući da ako se „Putinu dopusti da uspije svesti Ukrajinu na vazalnu državu, on tu ne će stati“. Kako piše na mrežnim stranicama „The Indepedent“ 29. studenoga 2024., prvi čovjek MI6 optužio je Rusiju za vođenje „zapanjujuće bezobzirne kampanje“, rekavši da bi se Zapad mogao suočiti s „obračunom“ jer su potencijalni teroristi radikalizirani zbog rata na Bliskom istoku.

„Nedavno smo otkrili zapanjujuće bezobzirnu kampanju ruske sabotaže u Europi, čak i dok Putin i njegovi pomoćnici koriste zveckanje nuklearnim oružjem kako bi posijali strah o posljedicama zbog pomaganja Ukrajini“, rekao je, napomenuvši da je cijena podrške Ukrajini dobro poznata, ali cijena nečinjenja bila bi beskrajno veća.

Dok s raznih strana dolaze upozorenja o ratnom sukobu Rusije i Zapada, čak ima onih koji tvrde da je Treći svjetski rat već počeo, patrijarh Ruske pravoslavne Crkve Kiril rekao je na plenarnoj sjednici Svjetskoga ruskoga narodnoga vijeća kako se ne treba bojati nuklearnoga oružja jer se kršćani „ne boje takozvanoga smaka svijeta”.

Uvjeren je, kako prenose mediji, da se kršćani ne boje „takozvanoga smaka svijeta” i čekaju „Gospodina Isusa koji će doći u velikoj slavi, uništiti zlo i suditi svim narodima“. Međutim, takvo očekivanje „uopće ne znači da trebamo sjediti prekriženih ruku”.

„Naprotiv, naš zemaljski poziv jest da budemo ratnici Gospodnji, da se odupremo zlu i da branimo visoke moralne ideale”, dodao je ruski patrijarh.

Nedavno je podržavao smrtnu kaznu, prije toga pozvao na molitvu za Putina i obećao „vječni život“ ruskim vojnicima poginulim u ratu u Ukrajini.

Rimskomu pjesniku i satiričaru Kvintu Horaciju Flaku pripisuje se drukčija poruka: „Iako je slatko i idilično umrijeti za domovinu, držim da je slađe živjeti za domovinu“. Hoće li drevna poruka konačno zaživjeti u suvremenom svijetu, i odgurnuti u stranu pokretače rata i pobornike smrti?

Marko Curać