Prof. dr. sc. Ivan Rogić: Tri dugoročna, hitna, razvojna prijedloga preobrazbe nekih „mrtvih kapitala“

Govor o mrtvim kapitalima nije tek čisto nabrajanje zapuštenih dobara, prije svega riječ je o modernizaciji, koja na nov način aktivira mrtve kapitale, bilo materijalne ili pak nematerijalne, pruža mogućnost u određenim djelatnostima za znatan društveni i gospodarski iskorak. Kao mjerodavnoga sugovornika u tom smislu odabrali smo sociologa, umirovljenoga prof. dr. sc. Ivana Rogića koji se bavio pitanjima modernizacije i na tom tragu objavio više stručnih radova te knjigu „Tehnika i samostalnost. Okvir za sliku treće hrvatske modernizacije“ prije više od dva desetljeća kod Hrvatske sveučilišne naklade.

Počnimo s pitanjem o modernizaciji. Kako se kod nas to pitanje shvaća?

Vremenski obzor, u okviru kojega se pretežno artikuliraju zamisli o hrvatskim razvojnim prioritetima, počiva na svojevrsnoj smjesi srednjoročnih i kratkoročnih imperativa. Pa se, nerijetko, i ne posve pogrješno, stječe dojam kako se usmjerivanje nacionalnoga razvitka i modernizacije češće svodi na reakcije na događaje i postupke nastale drugdje, nego li na postupke s korijenom u nacionalnim intencijama i autonomiji. Drukčije rečeno, svodi se na situacijske prilagodbe posljedicama izazvanim razvojnim strategijama nastalim na drugim adresama. Kao jedan od nezanemarivih čimbenika u strukturiranju toga „reaktivnoga“ pristupa nacionalnom razvitku često se ističe naslijeđeni birokratski habitus političkoga sektora, i, s njim svezan manjak kompetencije u institucijama funkcionalno zaduženim za socijalnu prohodnost razvojnih ideja i programa. Nije, dakako, taj kritički uvid netočan. Ali nije ni potpun. 

Kad kažete – nije potpun, na što konkretno mislite?

Na barem tri čimbenika. Prvi se očituje u naslijeđenoj, akumuliranoj zapuštenosti više razvojnih sektora. Drugi se očituje, a po pravilu se u kritičkim osvrtima i zanemaruje, u veličini šteta što ih je tijekom Domovinskog rata hrvatskom razvojnom potencijalu nanijela drugojugoslavenska i srpska/crnogorska agresija. Za te štete, poznato je, nije isposlovana nikakva odšteta od agresora. Na drugoj strani, socijalna hitnost uklanjanja tih šteta nerijetko je favorizirala kratkoročne razvojne zamisli. Potreba za kakvom-takvom „normalnom“ svakodnevicom jednostavno je mnoge dugoročne razvojne zamisli premještala u „čekaonicu“, s nejasnim rokom odgode. Treći se čimbenik očituje u međunarodnom položaju hrvatske države kao svojevrsnoga „novaka“ među drugim nacionalnim državama. Zbog polaznoga, „novačkoga“ nepovjerenja u razvojne sposobnosti osamostaljene hrvatske države, mnoge razvojne zamisli ostale su bez potrebe međunarodne potpore. Podsjetiti je tek na desetgodišnju čekaonicu na koju je Hrvatska bila upućena na vratima Europske unije. A nisu zanemarivi ni tragovi zamisli o uključivanju Hrvatske u raznolike „balkanske“ saveze. Promatraju li se spomenuti čimbenici međusobno povezano, nije teško uočiti kako je jedna od nezanemarivih posljedica njihova utjecaja – obeshrabrivanje dugoročnih razvojnih zamisli i težnja da se razvojne javne politike u Hrvatskoj reduciraju na situacijske prilagodbe razvojnim strategijama s drugih adresa. Tragovi takvih redukcija zorno se „nude“ u programima mnogih hrvatskih političkih stranaka: u većini, osim općih mjesta o razvitku „demokratskih odnosa“, ozbiljnih razvojnih programa nacionalne vrijednosti jedva da ima. Iz nešto oštrije kritičke perspektive nije bez temelja ustvrditi kako je posrijedi novo/staro „polukolonijalno“ nepovjerenje u navlastite hrvatske razvojne sposobnosti. 

Sposobnost stvaranja razvojnih saveza

Spomenuli ste razvojne sposobnosti. Kako upravljati dugoročno nacionalnim razvitkom?

Razložno bi bilo tragati i za subjektima koji raspolažu normativnim, financijskim i sociokulturnim instrumentima nacionalne mobilizacije za odgovarajuće dugoročne ciljeve i programe razvitka. Koliko god to zvučalo na prvi pogled „ne/liberalno“, prvi na takvu (imaginarnu) popisu je sama nacionalna država. Njezino moderno konstituiranje implicira dugoročno povezivanje administrativnih i provedbenih, operativnih umijeća. Iliti: ona je političkom zajednicom ali i svojevrsnim „tehničkim pogonom“. Na toj „hibridnoj“ podlozi, pokazalo se, dobro uspijeva sposobnost bez koje je teško zamisliti uspješna ostvarivanja dugoročnih razvojnih programa – sposobnost stvaranja razvojnih saveza. Lišena te sposobnosti nacionalna država se osamljuje kao stožerni subjekt dugoročnoga razvitka. Time se izlaže dvostrukoj opasnosti: ili pretvorbi u autoritarnu državu, s predvidljivim viškom disfunkcionalne birokracije; ili pretvorbi u „manekensko“ političko pročelje bez suverenističke zalihe. Nerijetko se polje potrage za razvojnim saveznicima svodi na tekuću političku/stranačku zbilju. No razvojna dugoročnost implicira kako njezina „održivost“ počiva na više razvojnih adresa, u rasponu od socijalnih skupina/nositelja odgovarajućega intelektualnoga i socijalnoga kapitala do sudionika korporacijskoga sektora ili financijskih investitora; od tuzemnih „čuvara“ sociokulturne baštine do potencijalnih povratnika u dijaspori: od „odvjetnika“ pojedinih sektorskih interesa do „branitelja“ javnih dobara itd. 

U obitelji s više od dvoje djece osigurati jednom roditelju radni status

Što bi „mrtve kapitale“ moglo učiniti „razvojnim jezgrama“, odnosno što dugoročno „dekonstruira“ takve mogućnosti?

Osvrnut ću se na tri osnovne. Kao prvo demografska obveza. O njoj se, poznato je, govori u općoj i kritičkoj javnosti raznoliko. Postoji i posebni dokument strategijskoga reda, izrađen u odgovarajućim uredima aktualne vlasti. No kritički osvrti demografskih stručnjaka sugeriraju kako je tu riječ o popisu lijepih želja, ali bez veće provedbene vrijednosti. Implicitno se sugerira kako je potrebna revizija toga dokumenta.

U kojem pogledu?

Jednostavno zašto jedan od roditelja u obitelji s više od dvoje djece (prag kojim se dijeli pozitivni demografski prirast od demografske stagnacije) ne bi imao pravo na radni status po jednadžbi: roditelj = (plaćeno) radno mjesto? Konvencionalni prigovor kako su takve odluke bez financijskoga pokrića može se lako otkloniti promjenom modela novčanih izdataka na brojne parazitske adrese zaštićene ili parapolitičkim alibijima ili maštovitim dosjetkama rentijerskih sudionika tzv. nevladina sektora. Na drugoj strani, raspoloživi rezultati političke potpore obiteljima s više djece nedvosmisleno pokazuju kako takve potpore ohrabruju i motiviraju obitelji na rađanje više djece. Obrisi demografskoga propadanja hrvatskoga društva, racionalno promatrano, isključuju anegdotalne, kratkoročne pristupe kao prihvatljive pristupe. 

Što bi još trebalo uvrstiti u razvojne jezgre?

Svakako i nacionalnu samodostatnost u proizvodnji hrane i energije. U nemaloj mreži modernizacijskih predrasuda riječ samodostatnost se značenjski zarobljuje predmodernim težnjama zatvorenu društvu. Takvo značenjsko „pakiranje“ jedva da je vrijedno kritičkoga komentara. Poznato je da je Hrvatska uvoznikom i na jednom i na drugom sektoru premda stručne analize sugeriraju kako to uopće nije nužno. Naprotiv, raspolaže se dobrima koja Hrvatskoj omogućuju biti – izvoznom adresom. U proizvodnji hrane pokazalo se da su navodnjavanje poljodjelskih površina, održavanje primjerena zdravstvenog standarda te otkup i organizacija tržišta najčešće spominjana „kritična“ mjesta. Budući da su posrijedi dugoročne intencije, s više sudionika različita podrijetla, nameće se potreba za stvaranjem posebnih razvojnih saveza usmjerenih uklanjanju takvih „kritičnih“ zapleta. U javnosti su, međutim, češća izvješća o konfliktnom suočavanju „države i seljaka“. Stoga je razložno pretpostaviti kako se sa stvaranjem takvih saveza, kao s nužnim preduvjetom dugoročna razvitka u „proizvodnji hrane“, jedva računa. 

Pluralizacija tehničkih modaliteta proizvodnje energije

Spomenuli ste energiju, kako u budućnosti pristupiti njezinoj proizvodnji?

U proizvodnji energije „decentralizirani“ načini proizvodnje (sunčana energija, energija vjetra, valova…) već su u više država zadobili status korisnih komplementarnih sektora. Pokazalo se da se na njima teško može graditi „kralježnica“ energetskoga sustava. Ali je izvan rasprave da su kao vid komplementarne energijske proizvodnje nezanemarivi. Registru tehnički mogućih modaliteta proizvodnje dodati je korištenje geotermalnih izvora (napose na nekim kontinentalnim područjima) te proizvodnju energije – iz otpada (napose u većim gradskim središtima). Nije teško uočiti kako su takve proizvodnje neodvojive od stručnih i znanstvenih istraživanja te stvaranja novih tipova tehničkih usluga, funkcionalno svezanih s održavanjem i stvaranjem takvih sustava. Okosna, dugoročna, razvojna intencija, u podlozi takvih praksa svodi se na pluralizaciju tehničkih modaliteta energijske proizvodnje. (Koliko je težnja pluralizaciji važna pokazao je i nedavni primjer izgradnje i korištenja plinskoga terminala na otoku Krku.) Ona nas vraća klasičnu uvidu/aksiomu društvene i tehničke modernizacije po kojemu je „nulti“ proizvod uspješne razvojne preobrazbe – višak mogućnosti. Naslanja li se ta preobrazba na postojeći „mrtvi kapital“ (neiskorištenih mogućnosti) kao u Hrvatskoj, ništa ozbiljno (osim manjka nacionalne pameti) ne stoji na putu njezine dugoročne razvojne uspostave.

I konačno, što smatrate trećom pretpostavkom koja bi mogla neutralizirati mrtve kapitale?

Prometnu homogenizaciju nacionalnoga prostora. Nacionalna država, kao jedan od temeljnih dugoročnih i stalnih vidova razvitka, afirmira prometno povezivanje nacionalnoga teritorija orijentirana apstraktnom predodžbom o prostoru kao jednom/jedinstvenom mjestu. Ili, drukčije rečeno, kao prostoru gdje su, na svakom njegovu odsječku, stanovništvu jednako pristupačna ključna životna dobra i životne šanse. 

Povijesno promatrano, temeljnu zadaću u ostvarivanju takve prometne konfiguracije preuzeo je željeznički promet na kopnu i brodski promet na moru. Automobilski je afirmiran poslije, kao komplementarni vid prijevoza, gdje su ključne dodatne aspiracije pojedinca. Zapravo je paradoksalno da je hrvatska prometna modernizacija, od 2000. godine dalje, ekskluzivno poboljšala automobilski promet i cestovnu mrežu, dočim je željeznički, a i brodski, blago rečeno – stagnirao (točnije: propadao). Oštrinu paradoksa dodatno snaži i činjenica da su u međuvrijeme i željeznički i brodski prijevoz u zapadnim državama tehnički evoluirali do stupnja gdje su, kao modaliteti javnoga prijevoza, konkurentni, a nerijetko i prihvatljiviji, u usporedbi s automobilskim Zaključni je učinak spomenute „inverzije“ oštra polarizacija hrvatskoga teritorija na „zapuštenu“ prometnu periferiju i „potentna“ središta. 

Tržišni optimizam po kojemu će tu polarizaciju „pohoblati“ sama dinamika tržišta ostao je – optimizmom. Koliko je vidljivo, aktualna prometna politika državne vlasti kritički se odnosi spram spomenute „inverzije“. Pa se odlučnije zagovara, a i investira, u javni željeznički promet. Investira se i u više pomorskih luka. Opravdano je te činjenice držati svojevrsnim, ne baš „mrtvim“, ali svakako „ulaznim“ kapitalom.

Prof. Rogiću, hvala Vam na razgovoru!

Marko Curać

________

Serijal Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali 1 - 7

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (1/7) - Dovršetkom izgradnje imotskoga aerodroma otvorile bi se nove gospodarske mogućnosti razvoja toga grada i širega područja

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (2/7) - Prof. em. Mirko Valentić: Tuđman i željeznička pruga Zagreb – Ogulin kroz Kapelu do Novoga Vinodolskoga najveći mrtvi kapitali

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (3/7) - Dr. Đuro Njavro: Obiteljska poljoprivredna gospodarstva trebaju hrvatsku poljoprivrednu banku, specijaliziranu kreditnu ustanovu koja bi pomagala zadrugarstvo i razvoj obiteljskih gospodarstava

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (4/7) - Prof. dr. sc. Ivan Rogić: Tri dugoročna, hitna, razvojna prijedloga preobrazbe nekih „mrtvih kapitala“

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (5/7) - Dipl. ing. arh. Jerko Rošin: Rekao bih kako su naši kapitali najvećim dijelom samo potencijali, a da bi postali kapitali, morali bismo se uhvatiti posla. Samo, dâ li nam se truditi i raditi!?

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (6/7) - Dr. Marin Sopta: Dok iseljenici doživljavaju Hrvatsku kao svoju majku o kojoj ne žele ništa ružno govoriti, u domovini i danas u jednom dijelu stanovništva postoje predrasude prema hrvatskim iseljenicima

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (7/7) - Andro Krstulović Opara: Kulturu i baštinu treba kapitalizirati da se mjera uspješnosti ne mjeri novcem ili zaradom već dobrobiti naroda koji ju baštini i uživa