Samo visoko motivirana hrvatska vrsta može u Kataru pobijediti Maroko

Nakon pobjede Argentine nad Hrvatskom u Dohi jedan od najboljih igrača svijeta, nogometni virtuoz Lionel Messi bio je nasmijan, ponosan, goropadan. Donio je obilje sreće svojim sunarodnjacima, koji ga slave poput nekakva božanstva. Samo četiri godine prije toga bio je snužden, pun tuge i žalosti, s terena je izišao kao "pokisla kokoš".

Prema grčom filozofu Heraklitu nije moguće ući dva puta u istu rijeku. U iste rijeke ulazimo i ne ulazimo, jesmo i nismo.

Hrvatska je pobjedom nad Brazilom mislila kako je finalnu utakmicu već odigrala, kako je dosegla visine, i kako će se moći nositi s Argentinom. Argentina je u utakmicu s Hrvatskom ušla motiviranija, reklo bi se „napaljenija“, dobro je proučila putove do pobjede. Zapamtila je lekciju prije četiri godine i pripremila se. I bez talijanskog sudca Orsata, Argentina, ako je suditi po njihovoj želji koju su demonstrirali, na terenu bi vjerojatno pobijedila. Ovako je sudac bacio sumnju, doveo se u nezgodnu situaciju, nešto slično kao meksički sudac u utakmici Francuske i Maroka. Hrvatska će poraz preživjeti, ali hoće li Orsatov obraz? Kaže se da sudci svoje odluke ne preispituju, jer bi umrli od srama pred vlastitom nečistom savješću. Možda je bilo neprilično za njihovu organizaciju, kojom su uvijek vladali Talijani, da jedna zemljopisno mala Hrvatska, velikog srca, pokori čitav jedan kontinent koji živi za nogomet. Ali mogli su nešto shvatiti iz hrvatskog obrambenog rata, iz Dalićeve poruke da pobjedu posvećuje hrvatskim braniteljima.

Možda im je bilo previše da je Hrvatska sa Svjetskog prvenstva u Kataru izbacila dvije prve nogometne sile, po Fifinoj ljestvici - Brazil i Belgiju. Na toj ljestvici Argentina je treća, Francuska četvrta..., a Hrvatska na sedmom mjestu. Veliki ne vole da mali remete njihov red. Zar tako nije i s ruskom agresijom na Ukrajinu? Zar nije žalosno da u Kataru ni jednom gestom nije pokazana solidarnost s ukrajinskim narodom, njihovom žrtvom u borbi za slobodu?

No vratimo se nogometu. Miro Gavran, jedan od najpoznatijih hrvatskih dramskih pisaca u svijetu napisao je na WhatsAppu: Ja na nogomet gledam kao na kazališnu predstavu - isti glumci u istoj predstavi nisu svake večeri jednako uspješni .... tako je i s utakmicama - ne može svaka večer biti tvoja ...Živjela Hrvatska, živio Dalić i naši nogometaši.

Pred našim nogometašima novi je dan, Heraklit bi rekao ulazak u novu rijeku, Gavran bi rekao nova kazališna predstava. Kakvi će biti zavisi od mnogih čimbenika, no usprkos svim nedaćama, posebno ozlijedama, koje su popratna pojava svake "bitke", ne bi smjelo nedostajati osnovnog pogonskog goriva - motivacije da Hrvatska bude treća. Već je hrvatska nogometna vrsta jednom bila treća. No s time se ne bismo smjeli zadovoljiti. Priliku treba iskoristiti, potvrditi vrijednost, iako će i Maroko imati jednako jaku želju osvojiti to treće mjesto na svijetu. Što bismo htjeli poželjeti: da fer igrom dvije nogometne reprezentacije odluče tko je bolji, a ne sudac, da se aplaudira nogometu, a ne fanatičnim navijanjem ubija nogomet.

M. Curać