Zašto političari ignoriraju i krše ravnopravnost žena?
U četvrtak 6. svibnja navečer u Zagrebu je povodom Dana majki održan Okrugli stol »Mirovne inicijative majki 1991.g.«. Na slutnju ratne prijetnje i agresije na Hrvatsku 18. siječnja 1991.g. majke su pokrenule javni Apel upućen Generalštabu JNA s pozivom da se nastali politički problemi na prostoru tadašnje Jugoslavije riješe mirnim putem. Taj Apel u samo dva dana potpisalo je 64.000 građana grada Zagreba. Bila je to iskrena, spontana, originalana i prva mirovna inicijativa. Poziv na mir, a ne rat, nešto je s čim se može ponositi svaki čovjek i svaki narod, u to vrijeme inicijativa je postala izvorno hrvatska. Sve kasnije mirovne inicijative nisu bile više prve, izvorne, dovoljno iskrene, ni dovoljno originalne, jer nisu bile potaknute kao prva – ničim osim majčinskom ljubavlju!
U organizaciji Marije Slišković, jedne od majki koje su potpisale i nastavile provoditi inicijativu - mir, ljubav i dobro, za okruglim stolom su se okupile autorica Apela iz 1991.g. Josipa Milas – Matutinović, osnivačica „Bedema ljubavi" u Torontu Valentina Krčmar, ravnateljica Doma hendikepiranih osoba u Splitu Vini Rakić, gradska zastupnica Tatjana Holjevac, novinarka Višnja Starešina, predsjednica Društva hrvatskih intelektualki prim. dr Vlasta Vince, prva predsjednica „Bedema ljubavi" Slavica Bilić, te naučne djelatnice Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Julija Barunčić Pletikosić i Željka Križe Gračanin.
Na Okrugli stol bili su pozvani predsjednica Vlade RH, predsjednik RH te gradonačelnik Grada Zagreba, uz sve hrvatske medije, koji su o tom događaju obavještavani u nekoliko navrata uz najavu iniciranja Dana mirovnih inicijativa u Skupštini Grada Zagreba, kao važnom doprinosu izgradnji sveopćeg mira. Značaj ovog skupa sjećanja na izvornu povijest i istinite događaje ignoriran je do te mjere da nitko od uzvanika nije ni odgovorio a nekmoli poslao svog izaslanika. No i to ne bi bilo tragično da se danas iz nekih drugih centara moći i od nekih drugih novonastalih „mirovnih inicijativa" ne želi nasilno isprati pamet i sjećanje te istinu promjeniti u neku drugu povijesnu dimenziju.
Sudionice Okruglog stola svjedočile su o nastojanjima spriječavanja rata, o stradanju hendikepiranih osoba u ratu, o zatočeništvu i šikaniranju njihovih zahtjeva u Beogradu te bezosjećajnosti međunarodne zajednice i sveopćeg presućivanja zahtjeva za mirom uoči agresije na Hrvatsku. Nastojanja žena »Mirovne inicijative majki 1991.g.«, kako ranije tako i danas, može se nazvati i originalnim antifašizmom, jer je na djelu bilo srbo-fašističko gaženje mirnog rješavanja političkih problema te napad na ustavni poredak i granice ustavom utvrđenih prostora Republike Hrvatske. A na Ustav i antifašizam se i danas svi tako rado pozivaju!?
Sudionice Okruglog stola žena koje su 1991. i 1992. godine nastojale svojim inicijativama od Zagreba, do mirnog pohoda hrvatskih majki u Beograd, preko Bruxellesa i drugih europskih gradova, pa sve do UN-a u New Yorku, ukazati na besmislenost rata, pripadaju intelektualnoj snazi hrvatskog društva. Stoga se njihovo uporno i bezočno ignoriranje može smatrati i zabranom intelektualnog djelovanja žena. Usporedno, gotovo u isto vrijeme, predsjednica Vlade RH odabrala je prisustvovati Okruglom stolu o ravnopravnosti spolova te je uz taj događaj komentirala da je smeta i smatra uvredom kad je zovu „Jaca". Nije li uporno ignoriranje žena prve originalne mirovne inicijative majki iz 1991. godine, također kršenje ravnopravnosti spolova, tim više što se cijela jedna skupina žena ignorira bahato i arogantno, posebno poznajući da se ta skupina zalagala za mir, za oslobođenje i stvaranje slobodne suvremene, demokratske Hrvatske u kojoj će se moći govoriti o svim pravima pa i o ravnopravnosti spolova? Zašto onda vodeći političari u državi ignoriraju »Mirovne inicijative majki 1991.g.«?
Ako političari u svom pristupu ništa ne promjene prema ženama hrvatskih mirovnih inicijativa iz 1991.g., dužni su hrvatskoj javnosti obrazložiti zašto ignoriraju i krše ravnopravnost žena izvornih mirovnih inicijativa? Odnosno zašto se ponovno ubija povijesna istina?
Damir Borovčak
Izlaganje Višnje Starešine
Na prvi pogled, Bedem ljubavi bi trebala biti među udrugama civilnog društva, vrlo voljena mirovna inicijativa. Sadrži sve ono što deklarativno podržavaju, prioritetne i temeljne vrijednosti europskog civilnog društva: riječ je o antiratnoj inicijativi, riječ je o nevladinoj organizaciji koja nastaje spontano u jednoj od postkomunističkih zemalja gdje su nevladine organizacije praktički tada tek u povojima. Riječ je o mirovnoj inicijativi uoči prvog velikog rata u Europi nakon II svjetskog rata. U to vrijeme vi izlazite na Europsku scenu i pokušavate prenijeti svoju poruku na jezicima koji oni razumiju, vi ste intelektualke, profesorice, liječnice, menagerice, a ne neke neobrazovane Balkanke iz stereotipa.
I sad je pitanje zašto ta inicijativa nikad zapravo nije dobila pravi legitimitet na europskoj i široj međunarodnoj javno političkoj sceni. Odgovor na to pitanje, sadrži zapravo i odgovore na pitanja što se događa autentičnim i autohtonim građanskim inicijativama, uključujući i mirovne inicijative, kada nisu u trendu sa aktualnim političkim htjenjima međunarodnog političkog establišmenta.
Dakle zašto vi nikada niste bile a la mode? U siječnju 1991. kada se vi okupljate kao nevladina organizacija i pokrećete mirovnu inicijativu pozivajući na mir JNA, trendovska je politika EU ( tada još EZ) održati bivšu Jugoslaviju, makar i uz pomoć JNA. Oni tad podržavanju Markovićevu saveznu vladu, planiraju sa 5. milijardi dolara održati na okupu Jugoslaviju, svoju političku miljenicu među državama s komunističkim režimima. I sad dolazite vi sa nekakvim upozorenjima koja Europskom političkom i javnom uhu apsolutno nije drago čuti, upozoravate na prijeteći i nadolazeći rat.
Bile ste u pravu. Napad prosrpske JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku , u svojoj najotvorenijoj formi počinje nekoliko mjeseci kasnije ljeti 1991. Ali ponovo vaše inicijative nisu a la mode. Vi zahtjevate od JNA da pusti iz vojske vojnike - ročnike, vašu djecu, da ih ne prisiljava da pucaju po vama. Poslije smo saznali da je tad JNA dobila od međunarodnih centara moći odriješene ruke da u tri tjedna sredi stanje u Hrvatskoj, svim pa i sasvim nemirovnim sredstvima. Opet niste a la mode.
Europska zajednica tada djeluje preko vojnih promatrača, odnosno svojih obavještajaca, koji gledaju , prikupljaju informacije o tome što se događa, a nemaju politički mandat za djelovanje. Oni prenose svojim centralama slike iz Vukovara, Dubrovnika, Karlovca, s istom distancom prema napadaču i prema žrtvu. A vi upozoravate da treba razlikovati napadača i žrtvu. Ponovo niste u trendu. To međunarodna zajednica tada nije htjela čuti.
Slijedi međunarodna mirovna operacija, UN-a od 92. do 95 godine na okupiranim područjima Hrvatske. Oni provode mir na svoj način, čuvajući stečevine okupacije. Formiraju se takozvane UNPA zone, uz promoviranje mirotvorstva i antiratne politike, UN pušta samoproglašene srpske vlasti da etnički očiste od Hrvata sva okupirana područja i zapravo UN politički ciprizira Hrvatsku. Ali UN-ova administracija odugovlači to nazvati etničkim čišćenjem da ne povrijedi svoje domaćine, srpske vlasti na okupiranim područjima. Pitanja utvrđivanja sudbine nestalih ne pomiču se s mrtve točke. Prave se mirovni planovi na principu: tko što vojno osvoji njegovo je. Odnosno koliko velike Srbije srpske vojske osvoje toliko će im i ostati, barem kao privilegirana pregovaračka pozicija ako ne do kraja kao trajno vlasništvo. A onda dolazite vi, idete hrvatskim i europskim gradovima vozeći sa sobom svoj „zid boli", sastavljen od ciglica s imenima ubijenih i nestalih hrvatskih vojnika i civila. To se dakako ne uklapa u poželjno ponašanje u međunarodnoj političkoj zajednici. Ma koliko istinski bio vaš angažman, ma koliko iskonski čvrste bile činjenice s kojima dolazite, to nije svakako nešto što bi oni voljeli čuti. Da ste vi u tom trenutku, uoči oslobodilačke operacije Oluja,- kad su ravnopravni mirovni pregovarači i međunarodni partneri samoproglašeni srpski politički lideri i provoditelji etničkog čišćenja prostora dizajniranog za veliku Srbiju Milan Martić i Goran Hadžić- zatražile da hrvatski vojnici ne budu mobilizirani , da izađu iz vojske, da prepuste na zločinu stvorene ratne stečevine okupatora, možda biste imale šansu da budete priznati jednog dana kao građanska mirovna inicijativa. Ili da ste barem nakon oslobađanja zemlje odmah osudile vojnu operaciju Oluja. No to su učinile neke druge, kasnije ustanovljene inicijative, koje su odmah dobile pravo građanstva.
Nakon vojnog oslobađanja velikog dijela okupiranih područja uslijedila je mirna integracija hrvatskog Podunavlja. I koliko vidim, jako Vas ljuti što je mirna integracija pod UN-ovim mandatom i zapovjedništvom američkog generala Jacques Paul Kleina, danas uzdignuta na razinu modela mirne integracije. Ne ljuti vas to zato što biste imale nešto protiv mirne reintegracije. Već zato što se pritom selektivno zaboravljaju preduvjeti koji su tu mirovnu integraciju učinili mogućom - hrvatske vojne oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja., zato što promotori modela mirne integracije Podunavlja istodobno vole „promovirati" Bljesak i Oluju kao zločinačke operacije. Uz to, nije li i general Klein odmah po dolasku poručio okupacijskim srpskim vlastima – ili ćete surađivati sa mnom, ili ću ja otići a doći će hrvatski vojnici i obaviti posao. A nekoliko gardijskih brigada hrvatske vojske na rubovima hrvatskog Podunavlja, davalo je uvjerljivost njegovoj poruci. Zbog te, realne prijetnje silom, UNTAES pod Kleinovim zapovjedništvom je postao dosad jedina uspješna mirovna operacija UN-a. Zbog odbijanja da izjednačite napadača i žrtvu, da mirovnom retorikom dadete legitimaciju srpskoj okupaciji i etničkom čišćenju vi pak nikada niste postale međunarodno voljena građanska, nevladina mirovna inicijativa. Drugi su manje autohtoni ali su više u trendu.
I jedan je od načina oduprijeti se galopirajućoj reviziji naše bliže povijesti koja postaje uvredljiva čak i za ponešto zdravog razuma i respekta prema činjenicama.