Povodom 5. obljetnice smrti Ljubice Štefan i posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu 

Zašto ne istražiti istinu o Jasenovcu?

 

Dana 17. ožujka navršila se 5. obljetnica smrti Ljubice Štefan. Mnogi se sjećaju njezinih polemičkih tekstova, ali su je ovih dana zaboravili svi tiskani mediji, pa čak i oni rijetki domoljubni. Profesorica slavistike Ljubica Štefan bila je hrabra Hrvatica, koja je sticajem životnih okolnosti krajem '80-ih godina živjela u Beogradu. Godine 1987. susreće se s paterom Vladimirom Horvatom, isusovcem, koji je tada bio župnik na službi u Beogradu. U jeku velikosrpskog ugnjetavanja Albanaca na Kosovu profesorica Štefan pokazala je svu svoju visoku moralnost, savijest i zabrinutost za prava albanskog naroda u ondašnjoj Jugoslaviji. Po odlasku u mirovinu 1988. godine intenzivno se bavi povijesnim istraživanjima. U beogradskim knjižnicama i arhivima potajno istražuje i prikuplja raznu povijesnu građu, koja drugima ne bi bila dostupna. U svojim nastojanjima traganja za istinom imala je duhovnu podršku patera Horvata. Započinje pisati knjige kojima želi svjedočiti ono što je istražila. Godine 1989. pod pseudonimom joj izlazi prva knjiga u Sloveniji - Trilogija o Albancima. Nakon objeve te knjige, koja je u Srbiji podigla prašinu i dalje živi i istražuje u Beogradu, u strahu od mogućeg otkrivanja. Zatim joj 1991. i 1992. izlaze i druge dvije knjige Mozaik izdaje i Pregled srpskog antisemitizma, obje također pod tuđim imenom. U njima je opisala i istražila utjecaj Srpske pravoslavne crkve na srpsku politiku i vezu Srpske pravoslavne crkve i fašizma u Srbiji.

Godine 1990. Ljubica Štefan bila je prvi puta u Izraelu. U Memorijalnom centru vidjela je prostor koji je namijenjen pravednicima među narodima. Prisjetila se svoje mladosti i pomaganja Židovima u Karlovcu, te humanosti svog pokojnog strica Luje. Ipak je zbog osobne sigurnosti morala žurno napustiti Beograd, gdje je ostavila svu svoju imovinu. Kao izbjeglica stigla je u Zagreb 4. srpnja 1992. Na slobodi u Zagrebu, uz neviđenu energiju za njezine godine, nastavlja svoj publicistički rad. Piše židovskim organizacijama i dokazuje da su njezin stric i ona pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Piše u Izrael potpredsjedniku Yad Vashema Rubenu Dafenu. Godine 1993. dodjeljeno joj je najviše židovsko priznanje – povelja i medalja Pravednice muđu narodima za spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu, što je činila kao mlada djevojka zajedno sa svojim stricem u Karlovcu. Odlazi ponovno u Izrael i osobno prima ta najviša židovska priznanja. Njezino ime i ime njezinog strica uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. No ona je prva, uz čije ime stoji Croatia u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu. Tako je po prvi puta ime Hrvatske uklesano uz ime Ljubice Štefan na njezin izričiti zahtjev. Do tada se uz nagrađene iz Hrvatske pisalo Yugoslavia. Pravo na upis države Hrvatske izborila je također i za svog pokojnog strica Luju Štefana.

U svojim radovima i posebno u knjizi Stepinac i Židovi (Croatiaprojekt, 1998.g.) branila je i dokazivala istinu o kardinalu Stepincu, ukazujući kako je zagrebački nadbiskup u vrijeme Drugog svjetskog rata izravno pomagao i doprinjeo spašavanju većeg broja Židova pred nacistima. Zalagala se da se u potpunosti otkriju i objelodane činjenice o prijetnji nacista 8. prosinca 1943. i Stepinčevom podhvatu preseljenja starih Židova iz Doma staraca Lavoslav Švarc iz Stenjevca na crkveno imanje u Brezovicu. Uz već spomenute knjige, profesorica Štefan je napisala i knjigu Srpska pravoslavna crkva i fašizam (Nakladni zavod Globus, 1996. g.), zatim Istinom i činjenicama za Hrvatsku (HKZ - Hrvatsko slovo, 1999.g.) i Mitovi i zatajena povijest (izdanje Krešimir – SlovoM, 1999.). U posljednjih desetak godina života napisala je i objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava i istraživanja. No, prvu službeno proglašenu Hrvaticu pravednicu među narodima, židovski lobby u Hrvatskoj nije poštivao. Nitko iz redova židovskih javnih djelatnika i institucija nije došao na njezin pogreb, a niti je itko nazočio u ime hrvatskih vlasti. Ako se nisu slagali u pogledima, ipak joj je trebalo iskazati poštovanje za ono što je učinila u mladosti, dok je zajedno sa svojim stricem za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavala živote Židova. Tako su pri posljednjem ispraćaju profesorice Štefan zakazali i lijevi i desni i oni koji se često rado nazivaju "humanistima’. Ustvari, ona nije bila draga svima onima, kojima nije stalo do potpune istine. Očito je pravednica među narodima, deklarativno prva iz Hrvatske, mnogima na vlasti i oko vlasti, bila nepodobna i nepoželjna osoba. Makar su im usta uvijek puna demokracije i potrebe tumačenja holokausta i isticanja onih koji su spašavali ugrožene Židove.

Nakon više godina straha uz istraživanja po arhivima Beograda, profesorica Štefan je nakon dolaska u Zagreb smatrala kako se treba nastaviti boriti za istinu. Dokazivala je istinu o srpskom totalnom istrebljenju Židova u Beogradu i Srbiji na početku Drugog svjetskog rata, o tome kako su se Srbi s time hvalili, a o čemu se u javnosti i dan-danas premalo zna. Osobito se zalagala za pravu i potpunu istinu o logoru i žrtvama u Jasenovcu. Niti jedna od ovih tema nije bila draga onima koji su pedeset i više godina Hrvatskoj podmetali ustaštvo, genocidnost i zločinački karakter sveopće hrvatske težnje za samostalnom državom. U knjigama Mitovi i zatajena povijest i Istinom i činjenicama za Hrvatsku pisala je o žrtvama u poslijeratnom Titovom logoru Jasenovac od 1945. - 1947./48. O toj temi imala je opširno predavanje na Drugom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu 1998. godine. Njezino predavanje tiskano je u Zborniku radova kongresa, a dostupno je i na internetu. Profesorica Štefan u prilog svoje tvrdnje istražila je i navela više imena svjedoka, uz desetak navedenih bibliografskih izvora. Tvrdila je da je Jasenovac poslije svibnja 1945., pa sve do 1948., bio komunističko stratište za mnoge hrvatske mučenike s Križnoga puta. Jasno da dokazivanje takvih činjenica kvari sliku o predhodnim ustaškim zločinima u Jasenovcu. I zato je to sporna tema za sve prokomunističke kadrove. Za svoje glavne kritičare je napisala: "Predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: "Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu". Zatim Slavko Goldstein kaže: "Tvrdnja da "za razliku od drugih logora smrti "logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina. (...) Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša"." Takvima se Ljubica Štefan suprostavljala svojim dokumentiranim analizama. Dugo se sudski sporila s novinarom Dragom (Carlos, Zvonimir) Pilslom zbog uvreda koje joj je uputio u svojoj kolumni u Novom listu 1996. Spor se stalno otezao, a pred ročišta koordinirano su je napadali i dodatno vrijeđali razni arogantni novinari, kojima je po godinama mogla biti baka, a po poznavanju povijesne građe doživotna profesorica. Pilsl i ekipa, kako prije tako i danas, obezvrijeđuju sva mišljenja i istraživanja koja nisu po ukusu onih koji su svoju istinu prodavali pola stoljeća komunističkog jednoumlja i nastavili podvaljivati iskrivljenu sliku povijesti sve do danas. Zato je i profesorica Ljubica Štefan bila izvrgnuta cijelom nizu uvredljivih i lažnih napada, no ostala je neumorna, pregarajući do smrti za istinom.

Sedamnaest godina nakon uspostave hrvatske države, deset godina nakon održanog predavanja Ljubice Štefan i objavljivanja podataka o žrtvama Jasenovca od 1945. - 1947./48. i pet godina nakon njene smrti, ovih se dana povodom posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu, ponovno javlja glas o potrebi spoznaje pune istine o tom logoru. Mediji su samo kratko objavili izjavu dr. Josipa Jurčevića da je "jasenovački logor nakon 1945. bio logor za poražene u ratu" (Večernji list, 13. ožujka 2007.). Jurčević je spomenuo da se o tome još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnog stanja (GK, 18. ožujka 2007.). Doista, zašto se već jednom ne istraži područje bivšeg logora Jasenovac? Zašto se ne izvrše ekshumacije i objektivno utvrdi potpuna istina tko se sve nalazi u jasenovačkim masovnim grobnicama?

Damir Borovčak
Glas Koncila

{mxc} 

Pon, 6-12-2021, 01:12:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.