6. rujna 2009. - Misno slavlje u spomen hrvatskim mučenicima u Zrinu

U nedjelju 6. rujna 2009. u 11,00 sati u Zrinu će se održati misno slavlje na temeljima srušene i spaljene župne crkve Našašća Svetog Križa, koje će predvoditi pomoćni biskup zagrebački Mons. Vlado Košić.

Ministarstvo kulture RH odobrilo je novac za istraživanje i uređenje utvrde Zrin, ali se to troši tko zna kako. Naime, Zrin pripada općini Dvor, a tamo je SDSS-a na vlasti. Na početku obnove u gradu je postavljen jarbol na kojem se vijorio hrvatski barjak. Prošle godine nađen je demontirani jarbol odbačen pod kamenje. Hrvatski barjak potrgan je i bačen u ugao pri ulazu u stari grad. U gradu su kosili travu flaksericom i time proizvodili buku za posjetitelje a geodeti su nešto mjerili kako bi vjerojatno impresionirali. Geodeti i kosci su valjda bili oni koji su trebali pokazati da se u Zrinu na obnovi intenzivno radi, pa čak i nedjeljom i kad Hrvati slave komemorativnu misu za duše mučenika! Ruglo od potrganog hrvatskog barjaka je vjerojatno trebalo posluzžti sramotnom ugođaju posjetitelja.

Svakako predvidite vrijeme za detaljan obilazak crkve Sv. Marije Magdalene i samog grada. Detalji u gradu mogu biti 'zanimljivi', kao i detalji u crkvi i oko crkve Sv. Marije Magdalene. Oko crkve je bilo groblje od davnina, a danas nema ni tragova.

Damir Borovcak

PS:

Skupni prijevoz iz Zagreba koliko mi je poznato nije organiziran. Mogu li skupni prijevoz organizirati Udruge hrvatskih branitelja? Individulani prijevoz je Zagreb -Petrinja - Hrvatska Kostajnica - Zrin ---> cca 2 sata vožnje.

Iz prošlogodišnje emisije Damira Borovčaka "Vjera u sjeni politike", od 28. rujna 2008. Zrin – od junaštva do genocida

Svakog rujna povijesna sjećanja na vojskovođu Nikolu Šubića Zrinskog trebala bi biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti. Njegova obrana Hrvatske od turskih osvajača, pod cijenu junačke smrti, nezaboravno je povijesno djelo. Ove godine navršila se 500. obljetnica rođenja tog vrlog hrvatskog junaka, bana i vojskovođe. Nikola Šubić Zrinski, rođen je u Zrinu 1508.g., u srednjovjekovnom gradu i utvrdi na proplancima Zrinske gore. Ratovao je protiv Turaka još od rane mladosti i istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a proslavio se 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici tadašnje Europe naveliko su slavili njegovo junaštvo, govoreći da je poslan od samog Boga. Godine 1566. turski sultan Sulejman I. krenuo je s više od 100.000 vojnika i 300 topova u šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča. Prije je velike i sudbonosne bitke s Turcima kod Sigeta 7. rujna 1566., Nikola Zrinski tražio od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Proslava 500. obljetnice rođenja hrvatskog bana i vojskovođe Nikole Zrinskog Sigetskog održana je 6. rujna u Čakovcu i Šenkovcu, javlja IKA. Misno slavlje prigodom 442. obljetnice junačke smrti Zrinskog u završnici Sigetske bitke predvodio je u župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu varaždinski biskup Josip Mrzljak. Istaknuo je kako se s obitelji Zrinski ponosi, ne samo grad Čakovec i Međimurje gdje su Zrinski živjeli, već i čitava Hrvatska, jer su primjer kako se odnositi prema Bogu, domovini i čovjeku. Kazao je kako Zrinskog najbolje oslikava upravo zakletva kojom je prisegnuo uoči Sigetske bitke. U zakletvi koja počinje s obećanjem "Bogu velikomu" i završava s povjerenjem i vjerom u Boga: "Tako mi Bog pomogao!" pokazuje se da je Zrinski svoje uporište života imao u Bogu. U toj zakletvi oslikava se i njegova duboka povezanost s domovinom, poštovanje državne vlasti i zauzetost za bližnje, svoje suradnike i vojnike, rekao je biskup Mrzljak. Primjer Zrinskog potiče i današnje naraštaje da poštuju Boga, domovinu i svoj narod te da se zauzimaju za boljitak, poručio je biskup Mrzljak.

Nikolu Šubića Zrinskog izuzetno slave čak u dalekom Japanu zbog primjera časne i samurajske smrti. Godine 2006. u Tokiju je japanski muški zbor od tisuću pjevača, pred 10.000 ljudi pjevao "U boj, u boj", što je bio rekord zborovskog pjevanja u svijetu. U mađarskom gradu Sigetu, sve je podređeno i uređeno u znak sjećanja na Zrinskog, u njegovu čast i slavu. Tamo je posebno svečano obilježena 500. obljetnica rođenja i povijesna uloga Nikole Šubića Zrinskog. Osim u Čakovcu, u gradiću Zaboku, u Hrvatskom Zagorju, prigodno je obilježena ta obljetnica. Tu je Hrvatska udruga »Muži zagorskog srca« potaknula i organizirala otkrivanje prvog spomenika na otvorenom prostoru u Hrvatskoj, u čast i na petostoljetnu slavu hrvatskom velikanu. Hrvatski mediji nisu te događaje dostojno pratili. Spomen dan u Zrinu, rodnom mjestu hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinjskog, hrvatski su mediji čak prešutjeli!

U nedjelju 7. rujna pri okupljanju Društva prijatelja Zrina, na temeljima župne crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu, misno slavlje predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić. U svojoj propovijedi je ukazao: »Vaš grad Zrin sjeća se ove godine pet stote godišnjice rođenja jednog od svojih velikana, a to je Nikola Šubić Zrinski, ušao u povijest kao Sigetski. Godine 1566. braneći krst časni i slobodu zlatnu, dom i domovinu, od turskog nasilja, on i njegovi vojnici dali su živote za ideale. Svojom hrabrošću i vjernošću zadivili su tadašnji cijeli kršćanski svijet. Istu je sudbinu osmanlijskog uništenja doživio i sam vaš grad Zrin g. 1577./78. I nije to bilo njegovo posljednje stradanje. Danas nije moguće ne sjetiti se jednog drugog uništenja vašega grada: onoga po rukama mržnje i nasilja onih koji se danas nasilno pokušavaju bezazleno zvati antifašistima. Datumi su značajni: 7. rujna 1566. uništile su osmanlije Zrinski grad Siget, i njegove branitelje. Dana 9. rujna 1943. uništili su tzv. antifašisti grad Zrin i njegove stanovnike. U mjestu sudbine slične vašemu Zrinu, u slavonskoj Španovici, na jednoj od novo podignutih ploča nad masovnim grobnicama, stoji napisano: ''Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju, gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi.''

Ima li još nešto da nam je sveto i nepovredivo? Ima li nešto čega se ne možemo i ne smijemo, odreći – a da se ne odreknemo samih sebe?«, upitao je biskup Pozaić.

Fra Ivica Petanjak, provincijal hrvatskih kapucina i sam je potomak stradalih Zrinjana. Prigodom obilježavanja 65. obljetnice krvavog partizanskog genocida u Zrinu, pročitao je pismo potpore izgradnji crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. U pismu se navode najvažniji podaci o teškom stradanju Zrina u Drugom svjetskom ratu. Zrin se spominje u popisu župa već 1334.g. te se spominje i postojanje franjevačkog samostana. U vrijeme Turaka više je puta uništavan i obnavljan, a 1711. izgrađena je župna crkva Našašća Svetog Križa. Na starom groblju je i crkva Svete Marije Magdalene, nekadašnja franjevačka crkva. »Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto. Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, do danas se nijedan Zrinjanin nije smio vratiti na svoje ognjište. Čak ni danas nijedan Zrinjanin ne može ostvariti pravo da mu se vrati bar komadić zemlje gdje mu je nekada stajala kuća. Župna crkva Našašća Svetog Križa srušena je do temelja, od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Od kuća starog Zrina ne postoji ni jedna jedina. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve Svete Marije Magdalene u nekadašnjem groblju i starog grada. Nakon 'Oluje', od 1996. godine pa na ovamo, preživjeli Zrinjani, njihovi potomci i prijatelji, svake se godine okupe u Zrinu u nedjelju koja je najbliža blagdanu Male Gospe. Na Malu Gospu 1943. zvona su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje.«

O stradanju Zrina i konfiskaciji cjelokupne imovine, o zabrani povratka, uz svjedočenja preživjelih, postoje i autentični dokumenti objavljeni u knjizi: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. (Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2008.). Izdavač ovih Dokumenata u Uvodniku kaže: ''Sudbina mjesta Zrin i njegovih stanovnika tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Zrin su nakon borbe zauzeli i spalili partizani 9. rujna 1943.''. Postoji i dokument od 20. prosinca 1944., u kojem OZN-a za Baniju šalje tjedni izvještaj, uz priloženo pismo Vladimiru Bakariću, u kojemu piše: ''Vama je dobro poznato da je GŠH (Glavni štab Hrvatske) odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima''. Dakle, Zrinj je trebalo spaliti, jer nitko od Zrinjana nije htio prići partizanima. U Izvješću o radu javnih tužitelja karlovačkog i banijskog okruga, od 11. srpnja 1945. Danilo Plamenac piše: ''U pogledu pučanstva sela Zrinja u Baniji koje je pred našom vojskom bilo odbjeglo a koje se sada vraća svojim kućama, vlasti su donijele odluku da se istima privremeno ne dozvoli povratak u njihovo selo, već da ih se smjesti po drugim selima, radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj''. Nažalost, taj 'privremeni ne dozvoljeni povratak' održao se do danas. Nakon rata Hrvati u Hrvatskoj se ne smiju vratiti u svoje spaljeno selo jer to uznemirava srpski živalj. Nevjerojatna ironija, k tome još i dokumentirana, piše u spomenutom pismu provincijal fra Ivica Petanjak.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije dokinula župu Zrin, makar u njoj danas nema ni jednog živućeg katolika. Iako spaljeni, pogubljeni, raseljeni i narodnim neprijateljima proglašeni, preživjeli Zrinjani nikoga ne mrze i ne traže osvetu, poručuje fra Petanjak. Djelić nepravde bio bi ispravljen kad bi se bar preživjelima i njihovim potomcima vratila okućnica u Zrinu, da mogu doći i reći: ''Ovdje sam se rodio ja, ovdje se rodio moj otac, moja majka, baka i djed''. Nadajmo se da će doći vrijeme kad će i Hrvati u Hrvatskoj imati ista prava kao što ga imaju manjine, zaključio je jedan od potomaka Zrinjana fra Ivica Petanjak.

Krvavi partizanski genocid počinjen je 1943. u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinjskog. Danas tu ne živi više nitko od Hrvata. Potomci zrinskih ratnika i seljaka dolaze svake godine u rujnu, obilježiti tužnu obljetnicu. Tada stariji pokazuju mlađima gdje su nekoć bila njihova ognjišta. A mediji u Hrvatskoj tu žalosnu istinu o genocidu nad Hrvatima uporno prešućuju. Ostaje konačno pitanje kada će istina dobiti dovoljno medijskog prostora i glasa u Hrvatskoj? Hoće li u slobodnoj Hrvatskoj raseljeni Zrinjani ikada dobiti povrat svoje djedovine i očevine? Hoće li sramotna komunistička nepravda ikada biti ispravljena?

{mxc}