In nemoriam - Dušan, Duško Bezić((Grohote, Šolta 1925. - Toronto, 23. svibnja 2019.)

Do mene je dospjela vijest da je u četvrtak 23. svibnja u Torontu preminuo Dušan – Duško Bezić, jedan od uspješnijih poslovnih Hrvata u Kanadi. No, najznačajniji je ipak njegov nemjerljiv doprinos u organiziranju hrvatske zajednice u Torontu i u Sjevernoj Americi, u vremenima stvaranja i obrane mlade Hrvatske države. San osamostaljenja Hrvatske Duško je s radošću dočekao i dao svoj nemjerljivi doprinos, kako bi Hrvatska postala samostalna i priznata država.

Dušan Bezić

Duško Bezić bio je izuzetno društveno-politički aktivan odmah od prvih dolazaka dr. Franje Tuđmana u Kanadu. Bilo je to u nekoliko navrata krajem 80-tih godina, kad je znanstvenik i vizionar Tuđman prepoznao vrijeme potrebnih priprema za stvaranje samostalne Hrvatske države i uočio snagu iseljeništva. Tako je Duško Bezić 1987. g. sudjelovao u organizaciji tih posjeta i predavanja koje je akademik Tuđman održao u nekoliko gradova Kanade i Amerike. Početkom osamostaljenja Hrvatske i početkom obrambenog domovinskog rata Bezić je imenovan za prvog predstavnika Republike Hrvatske u Kanadi. Imao je prirodan talent za diplomaciju, bio je odmjeren, no i vrlo poduzetan i angažiran kad su okolnosti to zahtijevale.

Damir Borovčak predaje Dušku Beziću monografiju Macelj 1945. u Mississaugi u listopadu 2018.

Za vrijeme Domovinskog rata u nekoliko je navrata dopremao humanitarnu pomoć u Hrvatsku. Tada je koristio priliku i posjećivao mjesta ratnih sukoba u Domovini, kako bi se osobno uvjerio u težinu ratnih sukoba i razmjere stradavanja. Vraćanjem u Kanadu još se čvršće angažirao u prikupljanju i slanju materijalnih sredstva za pomoć Hrvatskoj. Prilikom primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992. u New Yorku, Duško je nazočio svečanosti na poziv predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Prilikom podizanja hrvatskog stijega na jarbol UN-a uz Duška Bezića bili su tu i vlč. Josip Gjuran i Anton Kikaš iz Toronta. Posve sigurno da je to bio važan događaj za Hrvatsku i one koji su desetljećima sanjali slobodnu Hrvatsku.

Duško Bezić i Valentina Krčmar

Djeca Duška i njegove supruge Angeline, poznata su hrvatskoj javnosti bila već i ranije. Val i Sandra Bezić godinama su bili izvrsni natjecatelji u umjetničkom klizanju, pet puta prvaci Kanade. Nastupali za Kanadu na svjetskim natjecanjima, primjerice na SP u Ljubljani i na Zlatnoj pirueti u Zagrebu, gdje su u paru osvojili prvo mjesto. Sandra i Val su i na prvenstvu svijeta 1980. u Španjolskoj osvojili također prvo mjesto. Svi su u svijetu znali da su Sandra i Val Bezić hrvatskih korijena. Sada oni mogu biti vrlo ponosni na život svog domoljubnog oca.

Predsjednik Tuđman u Torontu 22. rujna 1990.

Predsjednik Tuđman u Torontu 22. rujna 1990.

Duško Bezić je više godina bio voditelj Hrvatskog ureda u Mississaugi, a po otvaranju veleposlanstva u Ottawi i uspostavi generalnog konzulata u Torontu, povlači se iz aktivnog rada. Duško je trebao postati i prvi veleposlanik RH u Ottawi, ali je to odbio zbog obiteljskih razloga. Bio je i ostao cijenjen diplomat s hrvatskom putovnicom. Svoja sjećanja na svoj cijeli život ostvario je u knjizi "Šoltanin na tankon ledu" (Rijeka, 2011.). To je autobiografija prvog predstavnika Republike Hrvatske u Kanadi, rođenog u Grohotama na otoku Šolti 1925. godine. Škole je polazio u Grohotama, Splitu, Dubrovniku, Egiptu i u tadašnjoj Palestini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, čudom je proživio. Na Badnjak 1943., teško ranjenog u borbama na Korčuli saveznici su ga prebacili u Italiju, a odatle u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu. Godine 1948. diplomirao je filozofiju u Betlehemu. Godine 1950. otišao je u Kanadu i ubrzo sklopio brak s Angelinom Mateljan. Jedno je vrijeme radio kao nekvalificirani radnik u tvornici, no ubrzo je otvorio vlastitu građevinsku tvrtku "Bezić Development Limited", u kojoj je bio aktivan sve do 2010 godine. Bezić u svojoj knjizi opisuje svu pomoć domovini tijekom Domovinskog rata, te angažiranost u hrvatskoj zajednici u Kanadi. Za te svoje zasluge odlikovan je Redom hrvatskog trolista i Spomenicom Domovinskog rata. Također u knjizi se može pročitati sve o nastanku i zatvaranju hrvatskog ureda, dakle o završnoj karijeri diplomata Bezića na javnoj sceni. Po želji djece, unučadi i prijatelja, knjiga je prevedena na engleski te je 2014. godine tiskano englesko izdanje u Kanadi.

Predsjednik Tuđman i supruga, u pratnji Duška Bezića i Gojka Šuška

Osobno sam poznavao Duška Bezića iz vremena kasnih 80-tih, u doba organiziranja predavanja dr. Franje Tuđmana u Torontu. Međutim, događaj koji upečatljivo pamtim, jest večer 22. rujna 1990. u Metro Toronto Convention Centre u Torontu, nešto prije 18 sati navečer. Oko tri tisuće Hrvata pristizalo je na jedinstveni banket. Napeto se iščekivao dolazak tada već proglašenog Predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, njegove supruge Ankice i dr. Žarka Domljana, prvog predsjednika Sabora Hrvatske. Bio sam u društvu s Duškom koji je bio nositelj organizacije tog skupa, najvećim do tada okupljanja Hrvata u čast prvog predsjednika Hrvatske. Sjećam se od ranije njegove smirenosti, no tada i pomalo napetog zbog svih važnih okolnosti. Iako nismo tada bili toliko bliski, u nekom trenutku gurnuo mi je u ruke svoju Gold-kreditnu karticu i požurio me da odem nešto riješiti u hotel Fairmont Royal York gdje je predsjednik odsjeo. Bio sam tada iznenađen njegovim povjerenjem i spontanošću te mi je taj događaj Duška obilježilo za naše iduće susrete. Uvijek otvoren, spontan, prirodan, nenametljiv, jednostavno kulturan i nadasve poučan, bez lažne veličine ili pridavanja sebi neke posebne važnosti. Taj susret s predsjednikom Tuđmanom, ubrzo mi je poslije tih događaja odredio sudbinu povratka, zbog uskoro ratne ugroženosti Domovine. Knjiga Duška Bezića ustvari potvrđuje moja razmišljanja o tom elegantnom, a vrlo zaslužnom domoljubu. S knjigom ostavlja trajno sjećanja na događaje i sudjelovanje u stvaranju države, na ponos svoje djece i unučadi, ali i nas koji smo ga imali priliku poznavati.

Posljednji naš susret bio je nedavno, prošle godine u listopadu u Torontu. Opet otvorenost, radost i spontanost zbog promicanja istine o Hrvatskoj, na koju smo došli ukazati u Kanadi. Dobrodušno je bio zainteresiran, iako su ga okolnosti visokih godina sputavale u kretanju, no Duško do kraja života ostaje s izvrsnim darom zapažanja i procjena. Diplomat, bez zadrške je uočio vrijednost monografije Macelj 1945. koju smo došli predstaviti iz Zagreba u Toronto. Dapače, proučio je knjigu i već za dan-dva kod narednog susreta na University of Toronto zrazio je komplimente na račun sadržaja, uredničkog posla i izvrsnog engleskog prevođenja prevoditeljice Andreje Cetinić.

Banket u čast predsjedniku Tuđmanu i gostima iz Hrvatske 22. rujna 1990. u Metro Toronto Convention Centru

Duško je beskrajno volio svoju rodnu Hrvatsku, iako je u njoj samo kratko živio. Život je proživio u Kanadi, u zemlji pune demokracije, koja mu je sve dala, ali Hrvatsku je volio iznad svega. Duško je imao dušu, kako mu i njegovo ime na to ukazuje, ali i potvrđuje. Nažalost, pod kraj života premalo je dobivao ljudske, prijateljske i društveno-političke pozornosti, posebice za djela koja je u životu činio iz siline nesebične ljubavi prema Domovini. Kažu, nisu mrtvi oni koji umiru, već oni koje živi zaboravljaju da su postojali. Često nam nedostaje kulture zahvalnosti, za dobre ljude i dobra djela. A često nedostaje i kulture sjećanja na one koji su stvarali Hrvatsku i branili državu, kako junački branitelji na bojišnici, tako i oni čestiti i odgovorni diplomati u iseljeništvu iz ljubavi, a ne kao karijerni diplomati, često iz osobnih interesa. Duško je Hrvatsku branio beskompromisno, činjenicama, stavovima, političkim zauzimanjem za istinu. Duška Bezića ne bi smjela Hrvatska samo olako zaboraviti. Dapače, trebala bi mu odati najvišu posthumnu počast, iako je to već trebalo činiti i pod kraj njegovog čestitog i pregaralačkog života za hrvatsko opće dobro.

Počivaj u miru dragi Duško, dobar si boj bio za svoju i našu Hrvatsku! Neka Ti svijetli Svijetlost vječna. Prava nagrada Te čeka u toj beskonačnosti Božje milosti. Nama koji ostajemo još neko vrijeme u ovoj Dolini suza, preostaje radost sjećanja i ponos što smo Te poznavali. U našim si srcima i sjećanju. Hvala Ti!

Damir Borovčak