Krvavi 20. lipnja 1928.

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti: pripadnik četničke postrojbe Puniša Račić u beogradskom parlamentu(!) gađa i puca po hrvatskim zastupnicima, kao na streljani po glinenim golubovima.

Od ruke zločinca, na mjestu je ubijeno dvoje i teško ranjeno troje hrvatskih zastupnika. Nažalost, ranjeni Stjepan Radić umire od posljedica tog atentata nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Bilanca atentata u beogradskoj skupštini tako iznosi: troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika.

Radić je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ali Stjepan Radić je bio tadašnji vođa hrvatskog naroda i najvažniji hrvatski političar tog vremena. Tko danas uopće spominje i podsjeća na taj krvavi 20. lipnja 1928.? A trebalo bi barem kao podsjetnik svih kasnijih srpsko-hrvatskih sukoba, pa i današnje srpske politike, poput one srbijanske protutužbe za genocid u Haagu!

Od uspostave samobitne hrvatske države Hrvatska seljačka stranka obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. Pohvalno je za HSS da to nije zaboravio, no pitanje jesu li ta sjećanje na dan smrti Stjepana Radića dovoljna? Ne zaslužuju li ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine suvremenu snažnu javnu i političku pozornost? Čija bi to trebala biti obaveza i dužnost? Zašto se sjećanje na te sudbonosne događaje za hrvatski narod u slobodnoj državi Hrvatskoj namjerno prešućuju i potiskuju u zaborav? Ta razmišljanja želim potaknuti svojim osvrtom.

Malo je poznato - Puniša Račić bio je pripadnik četničke postrojbe

Tijekom 1928. godine Stjepanu Radiću i njegovim suradnicima otvoreno se prijetilo smrću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću, napr. u beogradskom listu Jedinstvo. Pojedini radikalni srpski zastupnici su u to vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također otvoreno prijetili smrću Stjepanu Radiću. To je konačno ostvareno 20. lipnja 1928.g. kad Puniša Račić puca iz snažnog 9 mm revolvera i na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček

Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, u trenutku atentata svojim je tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od izravne smrti. Dr. Ivan Pernar učinio je isto, štitio je Radića i pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi malo ispod srca, nakon čega pada pod klupu i tako je izbjegao treći metak. Metak uz srce Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Sve tadašnje dnevne novine u Hrvatskoj opširno, u nekoliko redovitih i posebnih izdanja, izvješćuju o tom krvavom dramatičnom pokolju u Beogradu(1). A zatim i o silovitim prosvjedima u Zagrebu.

Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer(2), Obzor (3) i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima (4) i dopremi mrtvih zastupnika (5) u Zagreb. Najjači prosvjedi su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika bio je oko 150 tisuća. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika (6).

Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani (7) na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo (8). Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu (9).

Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti (10) izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.

Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima (11). Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu (12) u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku.

Postavlja se pitanje, imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske!?

Povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, godine 1988. Sjevernu Ameriku obilazi budući utemeljitelj nove samostalne Hrvatske države, povijesničar dr. Franjo Tuđman. Održao je niz predavanja u Kanadi i SAD na temu Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (13) te u prvoj rečenici svog predavanja ustvrdio: Šest desetljeća poslije mučeničke smrti Stjepana Radića može se s punom povijesnom osvjedočenošću ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti (14). U podrobnoj rasčlanbi svih političkih čimbenika iz vremena Radića i kasnije, Tuđman zaključuje kako je Radić jedan od onih malobrojnih koji su od sudbonosnog značenja u povijesti hrvatskog naroda.

Istovremeno tako misli i književnik, povijesni istraživač i publicist Zvonimr Kulundžić, koji također povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića izdaje knjigu Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (15). Kulundžić također krajem '80-tih obilazi i tumači Radićevo djelo hrvatskoj emigraciji u Europi.

Početkom '90-tih počinje se ostvarivati Radićev san i san hrvatskog naroda. Hrvatska država postaje stvarnost (16) stoji na naslovnici Večernjeg lista 20. lipnja 1991. U unutrašnjosti veliki intervju predsjednika Franje Tuđmana. Vjesnik u to vrijeme objavljuje feljton Franje Tuđmana - Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti u 11 nastavaka. Ali vijest u Vjesniku 20. lipnja 1991. o beogradskom atentatu je posve nezamjetna u malom povijesnom okviru (17). Istraživanjem Večernjeg lista (najčitanijih novina u RH) i Vjesnika (vodećeg političkog dnevnika) u 20-tak godina postojanja današnje hrvatske države, pokazuje se da ta dva najvažnija hrvatska dnevna lista od 1991.g. do 2013.g., atentat u beogradskoj skupštini i smrt Stjepana Radića, bilježe samo marginalno:

• iznimno rijetko i neuočljivo podsjećanje na obljetnice krvoprolića 20. lipnja 1928. i ubojstva hrvatskih saborskih zastupnika u beogradskoj skupštini (18)
• pretežito kratke vijesti o polaganju vijenaca čelnika HSS-a i služenju mise zadušnice na dan 8. kolovoza za Stjepana Radića (19)
• iznimno rijetki spomen ubojstva zastupnika Pavle Radića i Đure Basaričeka u beogradskoj skupštini (20)

Nešto više o zločinu u beogradskoj skupštini zabilježeno je u vremenu od 1991. - 1998.g.:

• Vjesnik, 20. lipnja 1991. podlistak u 11 nastavaka, Dr. Franjo Tuđman - Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti
• Vjesnik 1992., 20. lipnja 1992. podlistak u 5 nastavaka, Dr. Ljubomir Antić - Atentat na Radića

• Vjesnik, 20. lipnja 1995. članak, Jakov Gumzej - Živjeli i umrli za hrvatske pravice (21)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. članak, Jakov Gumzej - Zločin u beogradskoj skupštini - akt velikosrpskog terorizma (22)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. podlistak u 14 nastavaka, Stjepan Radić - Govori u Hrvatskom saboru
• Večernji list, 20. lipnja 1996. podlistak u 13 nastavaka, Temelj budućoj Hrvatskoj, Stjepan Radić, Izabrani politički govori

• Večernji list 21. i 22. lipnja 1997. članak, Željko Krušelj - Opomena Radićeve smrti
• Vjesnik, 20. lipnja 1998. članak, Tihomil Radja - Lipanjske žrtve za Hrvatsku

Ukupno u prvih osam godina samostalne hrvatske države 4 podliska u nastavcima i 3 članka, vezano uz obljetnice beogradskog atentata 20. lipnja 1928.

Od 1999. - 2012. godine izostaju pisanja o atentatu u beogradskoj skupštini, politički značaj tih događaja, a vijesti o obljetnicama smrti Stjepana Radića posve su zanemarive (23).

U tom smislu, u 20-tak godina, uočio sam samo jednog novinara koji se pobunio na ta zanemarivanja - Milan Jajčinović u Večernjem listu, pod naslovom Zaboravljeni Stjepan Radić. (24)

U cijelom razdoblju od 1991.g. do 2013.g. nije upamćeno da je izaslanstvo Hrvatskog državnog sabora polagalo vijence na grobove ubijanih hrvatskih zastupnika, niti da se Hrvatski državni sabor na svojim sjednicama prisjetio svojih zastupnika koji su poubijani u Beogradu. Ponavlja se pitanje, imamo li kao narod i ima li vlast po narodu izabrana, pravo zaboraviti takve presudne povijesne događaje!?

HSS od uspostave samobitne Hrvatske države obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. No, pitanje je jesu li sjećanje na ta politička ubojstva u beogradskoj skupštini stvar samo HSS-a, kao samo jedne hrvatske političke stranke? Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini opravdano je u ono vrijeme doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod! Zbog toga su 1928.g. uslijedili krvavi narodni prosvjedi diljem Hrvatske. Sjećanja na ubijene prosvjednike, ranjene hrvatske zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, te u beogradskoj skupštini ubijene Pavla Radića, Đuru Basaričeka i kasnije preminulog Stjepana Radića, ne bi smijeli biti samo stranačka dužnost članova HSS-a, već je logično i opravdano:

• Dan 20. lipnja 1928. uvesti kao dan sjećanja i komemorativnu sjednicu u Hrvatskom saboru, jer je to dostojno prema nasilno ubijenim zastupnicima Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku i Stjepanu Radiću. Na taj dan izaslanstvo Hrvatskog sabora treba polagati vijence na grobove ubijenih zastupnika i činiti druga podsjećanja na njihovu časnu smrt. Samo tako taj žalosni događaj može trajno upamtiti i hrvatski narod.

Tako bi povijesnu opomenu usvajali novi naraštaji, a taj poučan događaj ostao trajan podsjetnik suvremenoj hrvatskoj nacionalnoj politici.
• Smrtni dan 8. kolovoza 1928. hrvatskog zastupnika i povijesnog narodnog vođe Stjepana Radića također treba obilježavati Hrvatski sabor s izaslanstvom zastupnika i polaganjem vijenca na njegov grob
• u srbijansko-hrvatskim političkim odnosima treba jasno staviti na znanje da će taj krvavi 20. lipnja 1928. hrvatski narod trajno pamti i da ga ne će nikada zaboraviti

Izvješće kao ruganje - Bitna je vijest provod Sanadera, dok "seljaci" obilježavaju obljetnicu smrti Stjepana Radića ...

Žrtve hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, bez presedana su za hrvatski narod te se ne smije dozvoliti zaboravljanje tog događaja u novim naraštajima. Časne žrtve hrvatskih zastupnika koji su za interese svog naroda položile svoj život, trebale bi biti trajni moralni uzor današnjim saborskim zastupnicima. One zahtjevaju duboko poštovanje svih sadašnjih i budućih zastupnika u Hrvatskom saboru i cijelog hrvatskog naroda. Savjest političara trebala bi nalagati da se žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 1928.g. svake godine odaje dužna počast na razini Hrvatskog sabora, uz državni protokol i uz punu medijsku pozornost.

A kad se raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima kroz 20. stoljeće, beogradski "parlamentarini" zločin nikako se ne smije gurati pod tepih, prešućivati i zaboravljati. Taj je zločin bio uzrok mnogih kasnijih sudbonosnih događaja. Može li se zla kob ponoviti u budućnosti? Kad je nestala stara, a nastala tzv. nova Jugoslavija, u Beogradu se nepromijenjeno nastavila krojiti sudbina Hrvata. Uz pomoć izdajnika i veleizdajnika, čiji su neki slijednici i danas na političkoj sceni, zla se kob ponovila i trajala još pola stoljeća. Prisilno se nametao zaborav o zločinima Srba nad Hrvatima, dok su se napuhavali zločini Hrvata nad Srbima, u cilju poravnavanja krivnje. Istovjetan model predugo se nastavlja u Hrvatskoj poslije obrambenog Domovinskog rata. Nije li krajnje vrijeme da zastupnici Hrvatskog sabora, nad grobovima povijesnih velikana Pavla Radića, Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđe i Ivana Pernara, podsjete se na odgovornost svom narodu? Posebice zbog toga jer su pozvani djelovati za opće dobro, za istinu i pravdu, s punom odgovornošću za hrvatsku budućnost.

Damir Borovčak

Napomena:
Za ovo istraživanje pretraženo je u NSK:
- 1928. godište mikrofilmova starih novina Novosti, Obzor, Večer
- 20 godišta Večernjeg lista
- 10 godišta Vjesnika

(1) Novosti, 20. lipnja 1928., Drugo izdanje, naslovnica
(2) Večer, 20. lipnja 1928, Posebno izdanje, naslovnica
(3) Obzor, 20.lipnja 1928., Posebno izdanje, naslovnica
(4) Večer, 21. lipnja 1928, str. 4
(5) Novosti, 22. lipnja 1928., naslovnica
(6) Novosti, 22. lipnja 1928., str. 14
(7) Novosti, 23. lipnja 1928., naslovnica
(8) Novosti, 7. kolovoza 1928., Vladimir Ristović, str. 2,
(9) Novosti, 6. kolovoza 1928., naslovnica, Novosti, 7. kolovoza 1928., str. 8
(10) Novosti, 8. kolovoza 1928., Sumnjivi tipovi oko vile g. Stj. Radića, str. 4
(11) Obzor, 9. kolovoza 1928., naslovnica i Novosti, 10. kolovoza 1928., naslovnica
(12) Novosti, 13. kolovoza 1928., naslovnica; Novosti, 14. kolovoza 1928., str. 2 i 3
(13) Dr. Franjo Tuđman: Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury, Canada, 1988.
(14) Isto, str. 5
(15) Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, Zagreb, 1989.
(16) Večernji list, 20. lipnja 1991., naslovnica, str. 2 i 3
(17) Vjesnik, 20. lipnja 1991., str. 9
(18) Vjesnik, 20. lipnja 1993., str. 55; Vjesnik, 20. lipnja 1994., str. 31; Vjesnik, 20. lipnja 1995., str. 30; Vjesnik, 20. lipnja 1996., str. 11;
(19) Večernji list, 9.VIII.2001., str. 4,stupac; Večernji list, 9.VIII.2002., str. 2; Večernji list, 9.8.2003., str. 3;
(20) Večernji list, 9.VIII.1991., Misa za Radića, str. 9; Večernji list, 21. i 22..VI.1997., Opomena Radićeve smrt, str. 2 i str. 4
(21) Vjesnik, 20. lipnja 1995., Stajališta, str. 15
(22) Vjesnik, 20. lipnja 1996., Politika, str. 5
(23) Večernji list, 20.6.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9.8.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9. kolovoza 2012., stupac, str.6;
(24) Večernji list, 10.08.2007., U povodu, str. 14