Vinkovci u zapadnoj Srbiji?

U svitanje novog dana, osvane na mojoj elektronskoj adresi poruka znanice uz fotografiju i kratku naznaku: Zagreb, stajalište tramvaja Bukovačka. Zagledam bolje i vidjeh plakat koji se ćirilicom ruga hrvatskoj himni "Lijepa naša domovino". Povećam fotografiju i zapazim u potpisu www.vizkultura.hr, portal za jačanje vizualne kulture. Bravo, kako se samo dosjetiše vizualno nas tako kultivirati. Zatim znak ars.kopija, opet bravo, za nakladnika tako dobrog 'vaspitnog' plakata.

Konačno slijedi ime autora - Pero Vojković, koji naravno ne mrzi, već širi ljubav. Sve u svemu skupilo se 'lepo društvance', ne bi li ćiriliziralo ljubav prema hrvatskoj himni. Najprije su se to sjetili četnici, paleći hrvatski barijak po Beogradu. Zatim su nam ljubezni Slovenci prodali umjetnost čerupanja hrvatskog državnog stijega usred Rijeke, a još prije toga isto uvježbavali po hrvatskim otocima.

Konačno je hrvatski predsjednik vlade zaključio proširiti ljubav s ćirilicom po Vukovaru, u ime onih glasača koji svakodnevno presvlače odore hrvatske policije na srpsko-hrvatskoj granici, odlazeći i dolazeći na državni posao 'bezbednosti' u Hrvatskoj. A sada se u Zagrebu 'lepo društvance' dosjetilo zapjevati hrvatsku himnu "Lijepa naša" na "лепој њиховој ћирилици".

Prozvaše ime svog uratka "Lepa naša". Ups! Možda ipak ispravnije "Лепа њиховa", a u opisu rada na svojim portalima ćiriloumno poručiše kako "plakat ukazuje na veliki problem mržnje, netolerancije, fašizma i ksenofobije u hrvatskom društvu u 21. stoljeću, kao posljedicu neznanja, ignorancije i opće zatvorenosti društva". Bravo! "Ma бре kako не уме глупи Хрват да повеже фашизам, ћирилицу у љубав..." odnosno kako ne može glupi Hrvat povezati fašizam, ćirilicu i staru-novu ljubav bratstva i jedinstva koja mu se svakodnevno tako zdušno nudi..." Upravo, briljantan uradak kampanje vizualne kulture iz 'vekovnih' njedara ljubavi raznih gladnih vukova prema guskama u magli!

O autoru ideje plakata na ćirilici "Лепа наша", djelotvornom lijeku protiv mržnje, netolerancije i fašizma, možemo na internetu pročitati: "Nakon dugogodišnjeg rada u zagrebačkim reklamnim agencijama, Pero Vojković je 2008. odlučio pokrenuti vlastiti studio - Vojkovic&Daughters. Koncept studia je brzo i efikasno formiranje timova prema potrebi posla – od grafičkog dizajna do vizualnih komunikacija. Na taj način mogu udovoljiti svim zahtjevima klijenta, a u isto vrijeme biti povoljni i fleksibilni.

Područje rada kreće se od kulturnih projekata, vizualnih identiteta, NGO projekata, festivala, web-a, sve do advertisinga". Sve napisaše samo ne spomenuše tko ih plaća za NGO političko silovanje ćirilice nad hrvatskom himnom? Plakat se nalazi na vrlo prometnoj tramvajskoj stanici na Maksimirskoj cesti, na križanju s Bukovačkom u smjeru prema centru grada. Za one neuke, na dnu plakata sitnim slovima po(d)uka podvale:

"Horvatska domovina", pjesma preporodnog pjesnika Antuna Mihanovića, dala je riječi za hrvatsku državnu himnu "Lijepa naša domovino". Pjesma je prvi put objavljena u "Danici" br. 10, 14. ožujka 1835. godine. Uglazbio Josip Runjanin, hrvatski Srbin porijeklom iz zapadne Srbije.

Slijedi ćirilica 'za ceo svet koji ume da čita':"Хорватска домовина", пјесма препородног пјесника Антуна Михановића, дала је речи за хрватску државну химну "Лијепа наша домовино". Пјесма је први пут објављена у "Даници" бр. 10, 14. ожујка 1835. године. Углазбио Јосип Руњанин, хрватски Србин пореклом из западне Србије. '

Lepo društvance', smatra kako "plakat ukazuje na veliki problem mržnje, netolerancije, fašizma i ksenofobije u hrvatskom društvu u 21. stoljeću, kao posljedicu neznanja, ignorancije i opće zatvorenosti društva. Nastao je kao dio kampanje za vizkultura.hr." Briljantna ideja! Posebice zbog toga jer 'lepo društvance' navodi stručno znanje, mržnju i ksenofobiju u podvali iz već dobro znanih povijesnih iskustva širenja laži, po kojima se uvijek nešto ukorijeni kao nova 'istina':

"Josip Runjanin, hrvatski je Srbin porijeklom iz zapadne Srbije". Samo oni koji tvrde da su Vinkovci zapadna Srbija, mogu potpisati takvu opačinu "opće zatvorenosti društva" na tom plakatu. Naime, podaci o nastanku hrvatske himne ukazuju slijedeće: Josip Runjanin, rodio se 8. prosinca 1821. u Vinkovcima (zapadna Srbija?), gdje je pohađao školu, pa potom nastavio u Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje.

Godine 1847. služio je kao kadet u 10. Banskoj graničarskoj pješačkoj pukovniji, pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Jelačića, koji je primjerice rođen u Petrovaradinu. Runjanin je napredovao do čina potpukovnika, a 1871. je umirovljen. Kao predstavnik Prve banske pukovnije 1865. postaje zastupnik u Hrvatskom saboru. Dok je kao kadet služio u Glini, često je zalazio u društvo hrvatskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca.

Ondje je Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu "Horvatsku domovinu". Josip Runjanin je hrvatski skladatelj, časnik austrougarske vojske, glazbenik amater, a kao kadet u Glini 1846. uglazbio je pjesmu A. Mihanovića Horvatska domovina, koja je 1891. proglašena hrv. himnom pod naslovom Lijepa naša domovino. Podaci o Runjaninu mogu se naći u svim boljim hrvatskim leksikonima ili enciklopedijama, a najbolje ih je potražiti u samim Vinkovcima.

Josip Runjanin, kao uostalom i Svetozar Borojević, Petar Preradović, Nikola Tesla... i još mnogi drugi, Hrvati su po svojim izjavama, opredjeljenjima i životnim postupcima. Ako su neki od njih bili pravoslavne vjeroispovijesti, to ništa ne mijenja, jer je i u posljednjem popisu hrvatskog stanovništva utvrđeno više od desetak tisuća onih koji se smatraju Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti. A to nikako ne znači da su po nacionalnosti Srbi.

Tvrditi da je Josip Runjanin hrvatski Srbin porijeklom iz zapadne Srbije, katastrofalna je podvala "lepog društvanca" potpisanog na plakatu. Zbog te rečenice može se zaključiti prava poruka mržnje pisane latinicom i ćirilicom, na temu hrvatske himne i njezinog uglazbitelja. Zar su Vinkovci zapadna Srbija? Samo ova činjenica dovoljna je da se plakat odmah ukloni, a potpisani ispričaju za provokaciju novog širenja vizualne mržnje.

Tekst: Damir Borovčak
Snimke: V.Ž., portali vizkulture, D.B.