Prijedlog preimenovanja Trga maršala Tita u Trg kardinala Jurja Haulika
S obzirom na svoja pravila, glede «njegovanja i oživljavanja uspomena na slavne i važne događaje iz hrvatske prošlosti, te na znamenite i zaslužne Hrvate» (Ordo draconicus, čl. 4), iz Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja» potiče prijedlog: da se «Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg kardinala Haulika». Prijedlog je nastao na temelju istraživanja, što je objavljeno u knjizi Ivan Biondić: Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti (haulikotvorstvo Družbe Braća Hrvatskog Zmaja), Zagreb (2010.). U svezi s tim, nakon historiografske, u ovom se radu obrazlaže javna rehabilitacija kardinala Jurja Haulika – žrtve jugoslavenskih totalitarizamā (južnoslavenskog rasizma i komunizma). U tom kontekstu, tragom dokumenta «Sjećanje i pomirenje – Crkva i grijesi prošlosti» (2000.) te «Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.), razlaže se rečeni prijedlog preimenovanja. Naime, pored nacionalno-kulturno identitetskih, temeljni razlog leži o tome što je kardinal Haulik, zapravo, duhovno-tvarni vlasnik «prijeporna trga».
1. Historiografska rehabilitacija Haulika
«Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah.
... To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih
ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah,
a ni bez upliva evropejskih velevlasti,
poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi.»[1]
«Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine
[...] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu.
Bio bi to poguba naroda.»[2]
1. Oblikovateljima proturječnih procesa suvremene hrvatske nacije, obilježena poznatom stekliškom dvojbom «Bi-li k Slavstvu ili ka Hervatstvu», može se ponajbolje prispodobiti ona poznata engleska poslovica: «Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete negdje drugdje».[3] Među rijetkim je iznimkama, svjestan kome pripadamo i gdje se nalazimo te dobro znajući kamo ne treba ići, zasigurno bio prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik (1788.-1869.). Iako je ostavio duboki trag u vjerskom, društveno-političkom, gospodarskom i kulturno-prosvjetnom životu hrvatskog naroda (nacije),[4] jednom u zloglasnom viktornovakovskom Magnum crimenu obilježen kao «prvi jugoslavenski klerikalni vikač protiv komunizma i naprednog duha [svog] vremena»,[5] Haulik je postao indeks boljševičke hule i poznata hrvatskog zaborava.
2. U čemu je, zapravo, Haulikov magnum crimen? Između maksimalističke (pravaške ideje samostalne i neodvisne Hrvatske) i minimalističke (nagodbenjaštvo i kasnije ujedinjavanje u jugoslavensku zajednicu), što je 1860-ih izabrala onodobna politika, Haulik je zagovaratelj optimalističke opcije (koja želi maksimalnu autonomiju unutar Habsburške Monarhije)[.6] S tim u svezi, na nacionalnom Saboru (1861.), proročki upozorivši na tragične «pogube naroda»: jugoslavizam (koji se «bez prolijevanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, neće moći dogoditi»)[7] i komunizam (koji «nije drugo nego nijekanje prava svojine», što bi zapravo «zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu»),[8] tragom hrvatsko-jugoslavenske usmjerene historiografije,[9] Haulik je gotovo izrinut iz skupnoga pamćenja hrvatskog naroda (nacije).
3. Nakon demokratskih promjena 1990-ih, padom komunizma, posebice glede obilježavanja 900. obljetnice Zagrebačke (nad)biskupije, prišlo se (pre)vrednovanju Haulikove uloge u modernizaciji i političkoj integraciji hrvatskog naroda (nacije). U tomu su, tragom povijesne istine, vjerojatno ne slučajno, iznimnu ulogu imali oni povjesničari što su bili, ili tijekom vremena postali, pripadatelji kruga Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja» (V. Deželić st., J. Kolarić, A. Szabo, D. Pavličević, J. Kolanović, S. Razum, Lj. Dobronić, I. Mirnik, N. Kujundžić, M. Bogović, I. Biondić). Iako je, što je pokazala hrvatska kritička historiografija,[10] kao utemeljitelj, pokrovitelj te dobrotvor središnjih preporodnih ustanova (politika, gospodarstvo, kultura i prosvjeta, znanost, novine) polagao temelje moderne Hrvatske,[11] i kao moralna okomica,[12] u glavnom gradu svih Hrvata, izim uličice, Haulik nema javnoga spomena.
4. S obzirom na to, onkraj hrvatskoga rasno-klasnog jugoslavizma, djelujući in rem Chroatorum: i kao graditelj antejske Crkve u Hrvata i polagatelj hrvatske kršćanske demokracije, i kao paradigma političkog hrvatstva («dolazim kao Slovak umirem kao Hrvat») te harni branitelj naše srednjoeuropske identifikacije – taj prešućeni prorok jugoslavenske propasti, i sâm žrtva jugoslavenskih totalitarizamā (južnoslavenski rasizam i komunizam), u nacionalnom Pantheonu hrvatskih velikana priskrbljuje trajni spomen i štovanje.[13] U svezi s tim, nakon početne historiografske, glede poznata hrvatskog zaborava, a polazeći od svojih statutarnih odrednica, Družba je na proteklom jurjevskom Zmajskom sijelu (2009./2010.) potakla i javnu rehabilitaciju kardinala Haulika.
2. Javna rehabilitacija Haulika
(Haulik redivivus)
1. Povodom 130. obljetnice smrti kardinala Haulika, u zajednici sa HDK sv. Jeronima, uz visoko pokroviteljstvo crkvenih i političkih tijela, Hrvatski je forum kanio organizirati simpozij «Haulik u svom i našem vremenu».[14] Međutim, glede dojdućih političkih i vjerskih prilika (prije svega: smjene političkih vlasti i izbora novoga kardinala), ta nakana nije naišla na odaziv. Ipak, povodom spomenute obljetnice te 150. obljetnice prve učiteljske škole u Hrvatskoj, nekoliko je ustanova (Akademija odgojnih zvanosti Hrvatske, Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, HKD sv. Jeronima i Hrvatski forum) organiziralo skup «Haulik u svom i našem vremenu».[15] Na tom je skupu deklarirana akcija Haulik redivivus, koja je, uključujući niza aktivnosti (prijedloga),[16] bila na crti javne rehabilitacije Haulika. Među ostalim, predloženo je da se njegovo poprsje postavi u nacionalnom Saboru,[17] da bi odmah bilo otpisano kako je Haulik «nedvojbeno veliki zaslužnik i neće biti zaboravljen u nizu velikana čija će se poprsja kasnije postaviti u Saboru, što je najavio predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić».[18] Međutim, kao i druge, spomenuta je pobuda ostala samo mrtvo slovo na papiru. U spomenutoj akciji, valja ipak naglasiti, posebno je mjesto zauzeo prijedlog da se Trg maršala Tita preimenuje Haulikovim trgom.
2. I kada je 140. obljetnica kardinalove smrti ulazila u poznatu hrvatsku teoriju zaborava,[19] temeljem haulikovskog manifesta Hrvatska - epur si mouve (što su ga su potpisali Ivan Biondić i Davor Pavuna), Znanstveno je društvo za proučavanje podrijetla Hrvata (ZDPH) obnovilo akciju Haulik redivivus. Uz nakanu da se objelodani Deželićev pretisak knjige o kardinalu Hauliku, glede zakašnjele lustracije, posebice je elaborirana ideja da se Trg maršala Tita promijeni u Haulikov trg. U međuvremenu, temeljem je Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkoga poretka u Hrvatskoj, Građanska inicijativa «Krug za trg» veoma angažirano tražila «povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora Tita».[20] Naime, dolaskom na vlast, komunisti su onodobni «ustaški» Trg I, zamijenili neutralnim (toponimskim) imenom Kazališni trg (1945.-1946.), da bi ga potom ubrzo preimenovali u Trg maršala Tita (1946. – danas).
3. Međutim, kao i mnoge druge, i ta se inicijativa «Kruga za trg» ubrzo zavrtjela u bezizlanom krugu (circulum vitiosus) podmetnute tzv. «zavnohaško-antifašističke» vs. «endahaško-fašističke» polarizacije, na čijim gorkim plodovima jednako već tako godinama parazititira i lijeva i desna hrvatska intelektualna i politička elita.[21] Ne uspjevši do danas ni sebi ni svijetu objasniti bit hrvatskih unutarnjih sukoba, ta nas elita ostavlja u starim diobama, po logici političkih sudara i isključivosti.[22] Naime, onkraj uzročno-posljedične susljednosti,[23] posve se zabacuje da, nimalo svojstveni biću hrvatskog naroda, importirani totalitarizmi nisu kopilad nepoznata podrijetla već zakonita djeca militantne liberalne demokracije, što je učinila «Europu – kolijevkom suvremenog barbarizma»,[24] koji je obilježio «stoljeće smrti».
2.1. Zašto Haulikov trg?
Kao najstariji donjogradski perivoj, današnji Trg maršala Tita ujedno je i dio monumentalnoga niza perivoja od osam zelenih trgova tzv. «Lenucijeve (zelene) potkove», najvrednijega i samoniklog zagrebačko-urbanističkog zahvata, što je oblikovan potkraj 19. stoljeća. Spomenuti je trg, dakle, prvi u nizu zapadnog kraka «Lenucijeve (zelene) potkove» (Marulićev, Mažuranićev i Trg maršala Tita), dok njezinu istočnu stranicu oblikuju današnji Tomislavov, Strossmayerov i Zrinski trg.[25] [U južnoj strani te potkove, zanimljivo je primijetiti, našla je svoje mjesto i «prijeporna» uličica Haulikova imena.][26] Nije teško zaključiti, što je već primijećeno, da «u slijedu Lenucijeve potkove jedino nelogično strši ime tzv. Trg maršala Tita».[27 ]Međutim, tu nelogičnost nije teško objasniti, budući da su ime trg(ov)a mahom određivale političko-ideološke a ne povijesne činjenice (zasluge). Naravno, ništa novo na ovim prostorima, ali je posebnost u tome, što je rečeni trg dosad osam puta mijenjao ime (v. tablicu),[28] tako da se na tom mjestu može simbolično iščitati zgusnuta drama moderne hrvatske povjesnice, čije je «stoljeće smrti»,[29] upravo proročki navijestio kardinal Haulik.
Haulikovo «vlasništvo» nad tim trgom može se posvjedočiti: (1) duhovno-tvarnim i (2) nacionalno-kulturno identitetskim razlozima.
2.1.1. Duhovno-tvarni razlozi
U dosad jedinoj monografiji o prvom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Hauliku, sažimljući najglavnije u njegovu djelovanju, Velimir Deželić st. (1929.), uz ostalo, piše, da je «bio veliki organizator na vjerskom i kulturnom polju hrvatskoga naroda, organizator rijetke energije i čovjek stalnih načela, koji je ono, što je zamislio i proveo», tako da «većina njegovih tvorevina još i danas stoji i blagotvorno djeluje, a da nije još i više uspio, nije bila krivnja na njemu, već na razrovanim političkim prilikama hrvatske domovine, koju je on žarko ljubio ne samo riječima, već još više djelima». [30] I novija sustavna istraživanja, kako je rečeno, nedvojbeno pokazuju da je, kao preteča moderne Hrvatske, Haulik «postavio trajne temelje hrvatskog preporoda».[31]
Podižući tako neke od središnjih preporodnih ustanova hrvatske metropole, na južnim livadama i pasištima ondašnjega grada, gdje su danas smještene jedne od najljepših i najvećih javnih zgrada historicističke arhitekture 19. stoljeća u Zagrebu, (nad)biskup Juraj Haulik prvi ostavlja neizbrisivi trag. Naime, oko ondašnjega Stočnog trga, gdje danas zatičemo Trg maršala Tita, nikle su ustanove i reprezentativne zgrade te amblematična skulptura (sv. Juraj), što je izravno ili neizravno vezano za Haulikovo ime. S tim u svezi, pogledajmo niže posve kratku objasnidbu:
1. Samostan sestara milosrdnica (1845.). Na sjevernom rubu budućega trga, Haulik podiže Samostan sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. U povijesti je hrvatskog naroda, ta ženska redovnička zajednica bila, i danas je, najbrojnija, a po svom socijalno-karitativnom, zdravstvenom i odgojno-prosvjetnom djelovanju najzapaženija.[32]
2. Bolnica sestara milosrdnica (1857.-1859.). Naslonjena na Samostan, na poticaj i obilno financiranje kardinala Haulika, podignuta je Zemaljska bolnica (koju je pratila burna povjesnica),[33] prva zgrada na prostoru budućega trga, čija se namjena kasnije mijenjala (danas je tu smješten rektorat Sveučilišta i Pravni fakultet).
3. Hrvatsko gospodarsko društvo (1875.). Na istočnoj strani podignuta je dvokatna zgrada ovoga društva (danas dio Pravnog fakulteta), što je, kao Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (1841.), pokrenuo biskup Haulik. (Današnja Hrvatska gospodarska komora nalazi se na južnom rubu trga.) Kao prvi njegov predsjednik, Haulik je podupirao niz ustanova, što su nastale u krilu ovoga Društva (Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima, Gospodarski list i dr.).[34]
4. Obrtna škola i Muzeja za umjetnost i obrt (1888.). Ovi reprezentativni objekti na tom trgu, imali su prethodno trajne poticaje, potporu i dobročinstvo zagrebačkoga (nad)biskupa i kardinala Jurja Haulika.[35]
5. Hrvatski učiteljski dom (1889.). U njemu su smještene ustanove (profesionalno-strukovne i humanitarno-sindikalne) hrvatskog učiteljstva, čije je institucionalno obrazovanje (muško i žensko) prvi pokrenuo i postavio Haulik.[36]
6. Spomenik Sv. Jurju (rad Antona Dominika Fernkorna, iz 1853.). Spomenik, što ga je nabavio 1866. godine kardinal Juraj Haulik, nalazio se kod glavnog ulaza u park Maksimir; nakon što je 1884. prenesen na Akademički trg (Strossmayerov trg), 1908. godine nađeno mu je mjesto na Sveučilišnom trgu (danas Trg maršala Tita).
7. Hrvatsko narodno kazalište (1895.). Reprezentativna zgrada na ovom trgu također neizravno je vezana za Haulikovo ime, budući da je «on predsjedao sjednicama Hrvatskog sabora kad je 1840. prihvaćen prijedlog o osnivanju narodnoga kazališta i položio dar od 1000 forinta».[37]
8. Muzička akademija (adaptirannje bivše «Željpohove»/»Ferimportove» zgrade). Kako je Haulik «trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je 6000 forinta za podizanje zgrade HGZ te 1863. pomogao i utemeljenje njegova konzervatorija»,[38] i ova će novopreuređena Akademija neizravno nositi uspomenu na njegovo ime.
S obzirom na to, nastao onkraj dnevno-političkih (strančarskih) interesa, (i) glede autoriteta Družbe, opravdano je očekivati, da će spomenuti Prijedlog rado poduprijeti i supotpisati mnoge ustanove i udruge, posebice one, što su po ovoj ili onoj crti vezane uz ime ovoga prešućenog velikana.
2.1.2. Nacionalno-kulturno identitetski razlozi
1. U završnu su etapu nacionalne integracije 90-ih godina prošlog stoljeća, iako jedan od najstarijih europskih naroda, Hrvati ušli bez jasne političke identifikacije.[39] Naime, suvremenu hrvatsku političku povjesnicu tako obilježava poznata stekliška razdjelnica «Bi-li k Slavstvu ili ka Hervatstvu», tj. između etnojezičnog jugoslavizma (herderovski model «Blut und Boden Nation») i političkog kroatizma (roousovski model «ugovorne civilne nacije»).[40 ]S obzirom na to, razlikujući Strossmayerovu jugoslavensku (istinsku propovjedaonicu «bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda»)[41] i Starčevićevu pravašku tradiciju (kao promicateljicu «rasističkog nacionalizma» i »budućeg klerofašizma») još je spomenuti Viktor Novak uspostavio čvrste kriterije za prosudbu hrvatske političke povjesnice. Uglavnom, po toj uhodanoj crti, standardna hrvatska historiografija razlikuje dva modela (paradigme) hrvatske nacionalne identifikacije, tj. «jugoslavizam i hrvatski ekskluzivni nacionalizam».[42] Ovom potonjem krugu tako pripada i Juraj Haulik, obilježen kao «osnivač klerikalizma u Hrvatskoj»,[43] odnosno «prvi jugoslavenski klerikalni vikač protiv komunizma».[44]
2. U svezi s tim, đakovački biskup (Josip Juraj Strossmayer) i zagrebački nadbiskup (Juraj Haulik) tamo 1860-ih godina predstavljaju dvije polarne krajnosti katoličkih, napose političkih stajališta u Hrvatskoj,[45] koja su sve do današnjih dana duboko obilježila biće hrvatskog naroda (nacije). Međutim, naspram ideologizirano- viktornovakovske,[46] kritička hrvatska historiografija posve drugačije prosuđuje političko djelovanje ovih hrvatskih velikana.
2.1. Predvodeći liberalnu većinu u Saboru, što je, uz otklon federalističkog uređenja Monarhije te izvan njezina okvira zagovarala rješenje «južnoslavenskog pitanja», Strossmayer se radije priklonio unionističkoj politici, što je bila u duhu obnove nove nagodbe s Ugarskom, a ne s Austrijom.[47] Strossmayerov «liberalni katolicizam», djelujući po crti (jugo)slavenskog klerikalizma,[48] naslonjen na njemačko-talijanski model ujedinjenja[49] te tako protivan ovdašnjoj nacionalnoj identifikaciji,[50] zakonito je otvorio prostor – iako je to, vjerojatno, najmanje želio – tragičnim južno(jugo)slavenskim utopijama.[51] U svezi s tim, možemo se složiti, primjerice, nekim prosudbama: da Strossmayer «jugoslavenskim imenom i nije htio ukloniti hrvatsko ime, već je hrvatskom narodu htio dati pod tim imenom veću ekspanziju i zamah, širi zadatak i bolju budućnost».[52] Međutim, glede stvarnog stanja, radilo se o tzv. wishful thinking mišljenju, koje svoje želje vidi kao stvarnost.[53] Na taj je način, začeta u posvemašnje duhovnoj pomutnji[54] i pravoj iluzionističkoj mučkalici,[55] njegova je politika bila prava nepogoda. Štoviše, neke ozbiljne povijesne raščlambe ne isključuju ni mogućnost veleizdaje[56] te, s tim u svezi, da je Strossmayer «pravi zloduh hrvatske politike».[57]
2.2. Za razliku od Strossmayera, pretpostavljajući opstanak Monarhije kao srednjoeuropske države i njezino konfederalno preuređenje, duboko svjestan mogućih iskušenja «balkanskog Babilona»,[58] Haulik je posve isključio jugoslavensko usmjerenje a još manje ulogu Srbije u određivanju budućnosti Hrvata.[59] Naime, kao iskusni diplomata i realni političar,[60] on je žestoki protivnik ujedinjenja hrvatskih zemalja «izvan Monarhije», što je, u bîti, bila i izvorna starčevićanska spasonosna opcija.[61] Glede Haulikova zalaganja za izravni dogovor s Austrijom, što je bila politika njegove Samostalne narodne stranke (dakle: samostalnog uređenja hrvatskog položaja u Monarhiji),[62 ]i danas se se postavlja pitanje: «Je li neodlaskom u Beč bila izgubljena prilika da Hrvati zajedno s Česima i Poljacima izbore federativni preustroj Carevine?».[63] Dobro razlikujući između naroda (rodoljublja) i nacije (domoljublja), koje je posve zamućeno u obzorju Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, iako rođenjem Slovak, Haulik je očevidni primjer «političkog hrvatstva», što je u duhu suvremene paradigme nacionalne identifikacije (roousovski «ugovorne civilne nacije»).[64]
3. Historiografska i, s tim u svezi, javna se rehabilitacija Haulika rasvjetljava, ponajpače, u obzorju teorije i djelovanja Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane. Kao tipično čedo hrvatske barokne utopije,[65] dobivši na valu romantizma i specifični politički sadržaj, taj ideologem preuzima i u njemačkim sveučilišnim (pretežno protestantskim) krugovima teorijski oblikuje slavistika.[66] Tragove importirane Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, među prvima je prepoznao i (pr)osudio kardinal Juraj Haulik. Pače, smatra se da je on utemeljio Katolički list (1849.), glede cilja «da suzbije ponovno afirmiranje ćirilometodske ideje u 19. stoljeću».[67] Susljedno tomu, u povodu tisućljetnice Svetih Apostola (19. svibnja 1863.), znakovito je njegovo pastirsko pismo Notum vobis est.[68] U tom se pismu in nuce (raz)otkrivaju raspaljive ideje Strossmayerova «jugoslavenskog klerikalizma», koje će kasnije, posebice preko Ive Pilara, osvijestiti suvremena hrvatska kritička povjesnica.[69] Štoviše, postavlja se aksiom, da «ako je u Hrvatskoj uopće bilo klerikalizma, onda je mogao biti samo u funkciji stvaranja jugoslavenske države, dakle – jugoslavenski klerikalizam ili, kraće rečeno, jugoklerikalizam».[70] U svakom slučaju, ponovimo, na njegove je zlokobne posljedice još 1860-ih dalekovidno upozorio kardinal Haulik. Naime, osim dramatične upozorbe glede «sdruženja jugoslavenskih narodah»,[71] on je među prvima također proročki prosudio i marksistički komunizam kao «pogubu naroda».[72] Potonjega je kasnije, u poznatim enciklikama Quod apostoocii mineris (1878.) i Rerum novarum (1891.), osudio i papa Lav XIII.[73] U mnogome su tako, na žalost, dojduća dramatična povijesna zbivanja dala za prāvo Haulikovim predviđanjima.
4. Nastala u krilu rasnog panslavizma,[74] kojemu je jedna od inačica jugoslavizam, kao primijenjena geopolitika, importirana cyrillomethodiana polaže temelje politici pogubnog «jugoklerikalizma».[75] Razotkrivši mu u startu ideološko-političke nakane, povijesno gledano, kardinal Haulik među prvima postaje i njegova žrtva, budući da je – kako je već rečeno - obilježen kao «osnivač klerikalizma u Hrvatskoj»,[76] odnosno «prvi jugoslavenski klerikalni vikač protiv komunizma».[77] Na široj geopoličkoj osnovici, već je rečeno, kritičko propitivanje «jugoklerikalizma» 1930-ih postavlja Ivo Pilar (1874.-1933.), utvrdivši da «Hrvati nisu nikad znali kritički osvijetliti genezu jugoslavenske ideje, a naročito njezinu religioznu sastavnicu, tj. ideju unije obih crkava (istočne i zapadne)».[78] Dobivši po toj sastavnici «strahoviti Geburtsfehler», tu ideju «sada ortodoksija vrlo spretno izrabljuje za maskiranje svojih vlastitih ekspanzivnih ciljeva»,[79] Dakle, zamišljena i promicana u utjecajnom dijelu katoličkih krugova, kao nacionalna ideologija, upravo je jugoslavenstvo otvorilo prostore velesrpskom ekspanzionizmu, kojega danas zaokružuje zloglasni Memorandum SANU (1986.).[80]
5. Zanimljivo je, osim moralne mrzovolje,[81] ne samo da nema odgovora na taj velesrpski Mein Kampf,[82] već se iz HAZU-a, po crti zlokobne cyrillomethodiane, posve otvoreno zaziva balkansko-rasni jugoslavizam. Naime, da «ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta»,[83] čime se izravno dovodi u pitanje samosvojnost hrvatske nacionalne države. Drugim riječima, osim što je otvorio je prostor velesrpskom ekspanzionizmu, jugo-klerikalni je strossmayerizam do današnjih dana onemogućio stvaranje hrvatske političke nacije. S obzirom na to, onkraj znanstvene lustracije,[84] i dalje posvemašnji talac SANU-a, HAZU nema odgovora ni na jedno hrvatsko pitanje. S obzirom na to, posebice u duhu poznata dokumenta «Sjećanje i pomirenje – Crkva i grijesi prošlosti»[85] (Novo millenio ineunte), na tragu ranije kleričke[86] te suvremene (spomenute) Pilarove tradicije,[87] pored HAZU-a, Katolička bi Crkva u Hrvata trebala otvorenije prići propitivanju importirane[88] Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane.[89] Ako išta drugo, onda «slučaj Haulik» za to predstavlja najbolji povod i poticaj,[90 ]pripominjujući pritom, da ovim Crkva ne bi nimalo umanjila svoju poznatu ulogu u oblikovanju hrvatskog naroda.[91]
6. U obzorju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, na razmeđi ovoga tisućljeća, znanstveno je obeskrijepljen i pokopan rasno-klasni južnoslavenska mit i, s tim u svezi, tragičan model hrvatsko-balkanske identifikacije, što prebiva u temeljima Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane.[92]Naime, na temelju znanstvenih ino - i tuzemnih epohalnih istraživačkih rezultata (posebice antropogenetike i paleolingvistike), naspram ideološke (etnojezični jugoslavizam), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata (politički kroatizam).[93] S obzirom na to, na američkom je sveučilištu u Stanfordu, sukladno svojim geografsko-kulturalnim sastavnicama, napravljena razdioba narodnosnih skupina. Kao što je i tisućgodišnja zajednička povijest svjedočila, utvrdilo se da, kao dionik panonsko-mediteranskog uljudbeno-kulturnog kruga, Hrvatska - uz Poljsku, Ukrajinu i Mađarsku - pripada srednjoeuropskim narodima.[94] Kroatistička paradigma nacionalne identifikacije omogućava da se, naspram kolonijalna i regionalnog odsječka (južno)slavenske/zapadno-balkanske (historia reducta), na čije je pogube upravo dramatično upozoravao kardinal Haulik, hrvatski narod (nacija) opstojeći na moći iz sebe čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna cjelina (srednjo)europske i svjetske povjesnice (historia aperta).[95]
3. Namjesto zaglavka
1. Razmotrivši duhovno-tvarne te nacionalno-kulturno identitetske razloge, gornja raščlamba bjelodano pokazaje: kako je kardinal Haulik povijesno povezan s trgom, čije današnje ime (Trg maršala Tita) strši u tropletu zapadne strane «Lenucijeve (zelene) potkove». Naime, osim što je njegov «duhovno-tvarni vlasnik», svojom osobom i djelom - usuprot importirane cyrillomethodiane, na crti izvorna hrvatskog identiteta - Haulik svjedoči dramu moderne hrvatske povjesnice, što se simbolički sažima na tom trgu. Ukratko, obilježavajući taj amblematični trg imenom Haulika, hrvatska bi metropola i uopće hrvatska nacija na najbolji način rehabilitirala prešućena proroka jugoslavenske i komunističke propasti, koji bi tako ostao i vječna opomena i vrelo nadahnuća. Uglavljen u troplet zapadne strane «Lenucijeve (zelene) potkove», naspram ideološke, isto tako, njegovim bi trgom ta povijesna cjelina zaokružila izvornu hrvatsku uljudbeno-kulturnu i nacionalno-političku identifikaciju. Naime, uz mediteranski (Marulićev), Haulikov trg bi potvrdio obnovljeni srednjoeuropski identitet, koji se, onkraj importirana «etnojezičnog jugoslavizma» (cyrillomethodiana), suoblikuju po crti suvremena «političkog kroatizma» (Mažuranićev trg).
2. S tim u svezi, povodom 160. obljetnice uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine i uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije (1852.-2012.) - pod visokim pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije te Hrvatskog nacionalnog sabora, uz Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić i druge ustanove - Družba Braća Hrvatskog Zmaja kani organizirati Međunarodni simpozij «Haulik u svom i našemvremenu», naslov koji, na svoj način, namiče nedavna prosudba kardinala Bozanića.[96] U sklopu spomenute obljetnice, a to je i godina kada Hrvatska predvidivo ulazi u Europsku Uniju (2012.), mogao bi se otkriti velebni spomenik Hauliku na njegovom trgu. Okružen svojim prepoznatljivim djelima na trgu, kojemu je utisnuo trajni pečat, Haulik bi nam mogao biti odlučna mjera, glede sadašnja izbora oko «povratka u Europu». Naime, hrvatski se narod (nacija) «vraća u Europu» dvama putevima: ili kao kolonijalno-regionalni odsječak (južno)slavenske-zapadno-balkanske (historia reducta) ili, opstojeći na moći iz sebe, kao zasebna i samosvojna cjelina (srednjo)europske povjesnice (historia aperta).
3. S obzirom na to, polazeći od one poznate glose - da «gledajući u prošlost, lakše ćemo se pripremiti za budućnost»[97] - nije se teško opredijeliti za potonji, upravo haulikovski, samosvojni europski izbor, što nam ga je preporučio i papa Ivan Pavao II (2003.).[98] Nakon što je, iz dna južne (postrance), Rendićev Haulik ponovno uglavljen u apsidu sjeverne lađe zagrebačke prvostolnice (29. studenoga 2002.), te pretiska jedine monografije o njemu, kao neiscpno nadahnuće ali i trajna opomena, kardinal Haulik ponovno ulazi u skupno sjećanje hrvatskog naroda (nacije). U svezi s tim, onkraj teorijā o zavjeri, i danas dijelimo s Haulikom «pogibeljno vrieme», gdje bi domovina naša «poput ladje bez sidarah i vesalah, lasno dapače vjerojatno, žrtvom pala tolikim i tako silnim vjetrovom, koji vladaju na uzburkanom sadanjem političkom moru».[99] Kao visoko obrazovani klasičar, posve očevidno, Haulik je bio duboko svjestan one Senekine poruke, da «nema povoljnog vjetra za onog koji nezna kamo plovi!»
prof. dr. sc. Ivan Biondić, Zmaj od Tanaisa
[1] Juraj Haulik (1861.); u: Agneza Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru 1861., te 1865.-1867 godine», Tkalčić, br. 1, Zagreb, 1997., s. 525-526.
[2] Juraj Haulik (1861.); u: Dr. Velimir Deželić st., Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869., Zagreb, 2009. [pretisak, Zagreb, 1929.], s. 166.
[3] Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.
[4] A. Szabo, «Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860. - 1873., I.-II.», Zagreb 1997.-1998.
[5] Viktor Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948. [Beograd, 1986.]). «[Viktor Novak (1889.-1977), bivši klerik], neosporni dosmrtni prvak i poslijeratnoga jugoslavenskog masonstva, odmah nakon rata [II. svjetski] nastavio je rukovoditi bjesomučnom hajkom protiv Katoličke crkve» (Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, VIII. dop. izdanje, Split, 2005., s. 595). «Još u ranoj mladosti pripadao sam onom duhovnom kolu omladine koju su formirali ideolozi jugoslovenskog narodnog jedinstva. Kao takav, još za univerzitetskih studija, u svojim samostalnim naučnim izučavanjima obratio sam naročito svu svoju pažnju na delanja onih istorijskih sila koje su pomagale spajanju našeg razedinjenog - verama i državama - naroda, kao i onih koje su bile u službi toga razedinjavanja. [...] Kad sam stao na vlastite noge, uvelike blagodareći mome znamenitom učitelju Ferdi Šišiću, moja su naučna i racionalna ubeđenja sasvim se srodila sa omladinskim težnjama kojima sam ostao veran do današnjeg dana» (Iz «Autobiografije», što ju je Viktor Novak napisao za njemačku obavještajnu službu, 18. aprila 1942. godine u Beogradu; isto, s. 591-592).
[6] «Habsburška monarhija je bila zadovoljavajuće rješenje za Hrvatsku u tom smislu što je ona živeći u toj monarhiji živjela u jednoj sređenoj, respektabilnoj i velikoj europskoj zemlji koje je tendencijski sve više išla prema modernoj, pravnoj državi unutar koje Hrvatska ostaje u krugu srednje Europe. Drugo, Hrvatska je imala bitne elemente državnosti: određeni teritorij, ime, vicekralja u obliku bana i parlament. Ulaskom u Jugoslaviju, ona je s jedne strane gurnuta na Balkan, a s druge strane nestale su ove karakteristike suverenosti» (Dušan Bilandžić, Novi list, 4. listopada 1999., razgovor povodom njegove knjige: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999.).
[7] A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru 1861., s. 525-526.
[8] Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869., s. 166.
[9] Po njezinoj se crti svaka usmjerba prema učvršćenju (jugo)slavenskoga zajedništva interpretira kao napredna, progresivna, dok su nastojanja oko punoga, pa i samo malo potpunijega, ostvarenja nacionalnoga suvereniteta obilježena kao «hrvatski ekskluzivizam» koji je, dakako, nazadan i negativan (Jure Krišto, «Stare i nove paradigme hrvatske historiografije», Društvena istraživanja, br. 1-2, 2001., s. 179).
[10] Vidi također: Franjo Emanuel Hoško (2002.), «HAULIK, Juraj (Georgius)», Biografski leksikon, Encikopledijski zavod Miroslav Krleža, 2009.
[11] A. Szabo, «Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860. - 1873., I.-II.», Zagreb, 1997.-1998.
[12] »Njegov, domaći život pak su hvalili svi i prijatelji i neprijatelji njegovi. Ponašanje mu je bilo čisto kao zlato i služilo je lahko za uzor u čitavoj širokoj nadbiskupiji» (Janez Trdina, Bachovi husari i Ilirci: sjećanja iz mojih profesorskih godina u Hrvatskoj /1853-1867/, Zagreb, 1980., s. 86).
[13] Ivan Biondić, «Prešućeni prorok komunističke propasti», Vjesnik, 2. lipnja 1994.
[14] «U zajednici sa HDK 'Sveti Jeronim', zaufani da će visoko pokroviteljstvo preuzeti Hrvatski državni sabor i uzoriti kardinal Franjo Kuharić (kao izvorni haulikovac), Hrvatski forum će dogodine o 130. obljetnici Haulikove smrti (1869.-1999.) organizirati simpozij 'Juraj Haulik u svom i našem vremenu'. Dakle: Haulik redivivus!» (Ivan Biondić, tajnik Hrvatskog foruma, Vjesnik, 3. lipnja 1998.).
[15] Adolf Polegubić, «U čast prvoga zagrebačkog nadbiskupa», Glas koncila, 23. svibnja 1999.
[16] (1) Haulikov spomenik pred Mimarom, (2) poprsje (aula Sabora), (3) poprsje (Hrvatska gospodarska komora), (4) poprsje (niša Hrvatskog učiteljskog doma), (5) Katoličko sveučilište Jurja Haulika – Zagreb, (6) Osnovna škola Jurja Haulika – Zagreb, (7) Haulikov trg (umjesto maršala Tita) i (8) Samostanska ulica (umjesto Varšavske ulice).
[17] «Za razliku od Strossmayera, Haulik preteča je moderne Hrvatske, jer je Crkvu, i politiku, i kulturu gradio antejski na temelju vjere i hrvatskoga nacionalno-političkog, a ne (jugo)slavenskog etno-jezičnog hrvatstva» (I. Biondić, «Haulik umjesto Strossmayera na čelu hrvatskih velikana», Vjesnik, 3. lipnja 1998.).
[18] Željko Sabol, tajnik Sabora, «Neutemeljeni prigovor Saboru», Vjesnik, 4. lipnja 1998.
[19] Te se je obljetnice tek sjetila Matica slovačka u Zagrebu te Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva. U njihovoj organizaciji, u palači Matice hrvatske, Ivan je Biondić održao predavanje «Haulik u svom i našem vremenu» (Ivana Franjić, «Haulik za samostalnu Hrvatsku», Glas koncila, 26. travnja 2009.).
[20] Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 18. svibnja 2009.
[21] Naime, riječ je o onoj eliti, «koja se po koji put: umjesto ispred, našla iza, pače i protiv vlastita naroda» (I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma», Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008.).
[22] Josip Šentija, Skandinavizacija Balkana i helvetizacija BiH, Zagreb, 2008., s. 324.
[23] Ante Starčević (1867.): «Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posledice» (Djela dr. Ante Starčevića 3, Zagreb, 1995. s. 45).
[24] Mark Mazower, Mračni kontinent – Europsko dvadeseto stoljeće, Zagreb, 2004.
[25] Snješka Knežević, Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
[26] U predgovoru (V. Novak, Magnum crimen, Beograd, 1986., s. X.), Jakov Blažević spominje Haulika kao «klerikalnog bukača protivnika Iliraca (koji usput rečeno i dandanas ima svoju ulicu u Zagrebu)».
[27] Damir Borovčak, hakave.org/index.php?, Zagreb, 28. prosinca 2006.
[28] Ranka Franz-Štern, «Ispravljanje pogreški iz teksta o Trgu maršala Tita», Vjesnik, 8. lipnja 2000.
[29] Nedjeljko Kujundžić, Hrvatska u stoljeću smrti, Zagreb, 2001.
[30] Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 229.
[31] A. Szabo «Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik postavio je trajne temelje ...», u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 235-267.
[32] s. Berislava Vračić – s. Alfonza Kovačić, Setre milosrdnice sv. Vinka Paulskog s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995., I. kuća matica, Zagreb, 1996., s. 10.
[33] Nakon preseljenja u Ilicu br. 83 (1871.), skrasivši se konačno u novoizgrađenom kompleksu na Vinogradskoj cesti (1894.), Bolnica «Sestre milosrdnice» postaje jedna od najsuvremenijih bolnica Austro-Ugarske Monarhije. Odmah nakon svoga ulaska u Zagreb (1946.), partizanska je vojska okupirala Bolnicu da bi nakon nacionalizacije (1948.), kada su sestre bile «deložirane», ta ustanova dobila novo ime: «Opća javna bolnica narodnog heroja dr. Mladena Stojanovića». Nakon demokratskih promjena (1992.) bolnici je vraćeno je staro ime, a pred bolničkom kapelom postavljeno je poprsje kardinala Haulika (replika kipara Ive Rendića), pri čemu je dr. sc. Dragutin Pavličević, Zmaj Pleternički održao zapaženi govor.
[34] A. Szabo, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860.-1873., I-II, Zagreb, 1987. -1988.
[35] Isto.
[36] I. Biondić, «Juraj Haulik kao poticatelj i promicatelj hrvatskog školstva». Dr. sc. Željka Čorak, iz Instituta za povijest umjetnosti, svojedobno je podržala prijedlog da se u jednu od nišâ ovoga Doma postavi poprsje kardinala Haulika, budući da je «dao velike poticaje hrvatskom osnovnom školstvu, a bio je mecena ukupne hrvatske prosvjete» (Arhiv HAOZ-a).
[37] Emanuel Franjo Hoško, »HAULIK; Juraj (Georgius)», Hrvatski biografski leksikon, LZMK, 2002.
[38] Isto.
[39] «Hrvatske političke elite, nećemo poći od stoljeća sedmog, ali od prošloga stoljeća kad se formira moderna nacija, nikad nisu sasvim načisto s identitetom. Želite dokaz za vrijeme prvog nacionalnog preporoda mijenja se ime, Iliri smo. Recite gdje se to dogodilo. Pri kraju stoljeća jugoslavenstvo, i sad dolazi moja najozbiljnija konstatacija, a to je da ni sadašnje političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom» (Josip Županov, Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.).
[40] Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.
[41] Viktor Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., s. X.
[42] Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2003., s. 181.
[43] Encikopledija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1958., s. 342.
[44] V. Novak, Magnum crimen, s. X.
[45] «Prizor dvaju katoličkih prelata koji 'čerupaju jedan drugoga' u dnevnim novinama jedna je od najčudnijih epizoda u političkoj povijesti Hrvatske» (Willliam B. Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer, Zagreb, 2000., s. 149).
[46] «Strossmayerov hrvatski nacionalni osjećaj počiva na temeljnoj ideji ilirskog pokreta o nacionalnom zajedništvu Južnih Slavena, nasuprot ekskluzivnog hrvatstva pravaške ideologije» (Hodimir Sirotković, «Život i djelo đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera»; u: Josip Juraj Strossmayer povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti, Zbornik radova, Zagreb. 2006., s. 32.
[47] A. Szabo «Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik postavio je trajne temelje ...», u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 253-257
[48] «[Strossmayer] je na svaki način htio ispreplesti interese politike raznih slavenskih država i poistovjetiti ih u približavanju crkvenom jedinstvu» (Josip Balabanić i Josip Kolanović /pr./, Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Serafin Vannutelli (1881-1887), Zagreb, 1999., s. 37).
[49] Franjo Rački: «Koliko su velikane nauci i umjetnosti rodili i odgojili politički pocijepani ali duševno ujedinjeni narodi talijanski i njemački, dovoljno je samo pripomenuti. Nema sumnje, da bi se onakvo duševno jedinstvo i među plemenima našega naroda putem historijskim, kao i na zapadu, razvilo i utvrdilo» (V. Novak /pr./, Franjo Rački u govorima i raspravama, Zagreb, 1925., s. 122).
[50] «Točno je da su Italija i Njemačka bile ujedinile pučanstvo koje je pripadalo različitim državama, različitim kulturnim predajama pa čak, u slučaju Njemačke, i različitim vjerama. Ipak, na oba ta prostora to je pučanstvo imalo stoljećima staru zajedničku kulturu, a u njegovoj svijesti oduvijek je postojao nekakav ideal Italije, odnosno Njemačke. Čehoslovačka i Jugoslavije nisu imale takve podloge. Obje su bile, u duhu Palackyjeve misli, izmišljene - prvu je izmislio Masaryk a drugu Strossmayer» (A. J. P. Taylor, Habsburška monarhija 1809-1918, Zagreb, 1990., s. 315).
[51] «Genetska linija jugoslavenstva išla je od liberalizma preko slavenske uzajamnosti i srbofilstva do integralnog jugoslavenstva» (Jure Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici /1850.-1918./, Zagreb, 1994., s. 295).
[52] Filip Lukas, Strossmayer i hrvatstvo, Zagreb, 1926., s. 19.
[53] «Jugoslavenstvo, međutim, nije ništa drugo doli prazno misionarstvo, vizionarstvo, ili iluzija i nastalo je na svim nerealnim postavkama» (Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005., s. 374).
[54] «Glavni plod hrvatskog jugoslavenstva bila je potpuna pomutnja duhova. Umjesto da duševno jača svoj narod i ulijeva mu povjerenje u vlastitu snagu, novo pokoljenje nameće hrvatskom narodu nemoguće zadatke i veoma udaljenje ciljeve, čime samo olakšava Mađarima provođenje nove, mađarske imperijalističke politike u Hrvatskoj» (Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, Zagreb, 1991., s. 92).
[55] «Toskansko jugoslavenstvo Strossmayera i Račkoga, taj kabinetski iluzionizam neznatne elite bio je protkan temama, prikladnim za duhovitu konverzaciju po đakovačkim biskupskim salonima...» (M. Krleža, «O Stjepanu Radiću», Književna republika, br. 1, Zagreb, 1926.).
[56] «Činjenica je da se Strossmayer zalagao za ćirilicu, nudio je čak Srbima da kralj Mihajlo postane hrvatski kralj, nudio je Srbima da Beograd preuzme vodstvo nad Hrvatima – zbog čega je imao neprilika i s Bečom, zagovarao je liturgiju na staroslavenskom, tiskanje liturgijskih knjiga ćirilicom, sve u svemu očekivao je da se Hrvati pretope u Srbe i pravoslavlje. [...] Kako se po Strossmayerovoj koncepciji jugoslavenstva Bosna trebala dodijeliti Srbima, a franjevci su pomrsili konce kada su se priklonili katolicizmu i katoličkoj Austriji, kada je bila u pitanju aneksija BiH, a nisu se priklonili Srbima», Strossmayer drži da bi franjevac «'Martić zaslužio konopac ako bi naši Srbi pobijedili'» (Marija Salzman-Čelan, «Strossmayer i Jukić - stvaranje Jugoslavije i srpske državnosti preko Hrvatske»; u: Vine Mihaljević i Ante Selak /ur./, Zbornik Ivan fra Franjo Jukić /1818.-1857./, Zagreb, 2009., s. 35-51).
[57] «Svojim ne samo idejnim jugoslavenstvom nego i aktivnom politikom preko svoje Narodno-liberalne stranke u doba ustavnog provizorija (1861-67) u Monarhiji onemogućio je svaki dogovor bilo s Austrijom bilo s Ugarskom, ali ne poradi tada praktički neizvediva, ali najispravnijega načela da Hrvatska treba biti sasvim samostalna država, nego poradi svojih stvarnih veza, pa i čak pismenih obaveza prema tada još turskoj kneževini Srbiji i Iliji Garašananu, idejnom tvorcu i provoditelju programa srpske vanjske politike po načelima sadržanim u Načertaniju (1844), prema kojoj bi na ruševinama Turske i Habsburške monarhije trebalo stvoriti Veliku Srbiju. Dok se u Habsburškoj monarhiji nakon pada Bachova apsolutizma rješavalo pitanje odnosa pojedinih zemalja prema vladaru i međusobno, Strossmayer i vodstvo njegove stranke aktivno su radili na pripremama za ujedinjenje sa Srbijom, a prvi čin u tome bio bi pripajanje turske Bosne i Hercegovine Srbiji, kao osnov buduće zajedničke države. Ne htijući poradi tih pismenih i ugovornih obaveza prema Srbiji pristati ni na kakav dogovor u Monarhiji, pitanje su položaja Hrvatske u okviru Habsburške monarhije ostavili neriješenim. A kada su se uspjela dogovoriti dva glavna partnera u Monarhiji Austrija i Ugarska te je tzv. poznatom Austro-ugarskom nagodbom 1867. Habsburška monarhija uređena kao dvojna monarhija, a hrvatskoj Narodno-ustavnoj stranci (unionistima) nije bilo bilo moguće sklopiti bolju nagodbu s Mađarima nego što je 1868. god. sklopljena, a po kojoj Hrvatska zadržavajući svoj poseban državni identitet tada stupa s Ugarskom u realnu državnu uniju, sačuvaši samo neke poslove u vlastitoj nadležnosti. Nakon revizije te nagodbe (1873) i stapanja unionista i narodnjaka u jedinstvenu Narodnu stranku, Strossmayer se formalno povlači iz aktivne politike, ali i nadalje ostaje duhovni autoritet te stranke, i nadalje održava veze sa Srbijom, što je posebno došlo do izražaja u vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka 1875-78. god.» (Benedikta Zelić-Bućan, «Značenje dr. Franje Tuđmana u ogledalu novije hrvatske povijesti», Marulić, br. 1, Zagreb, 2000., s. 36-37).
[58] Juraj Haulik (1860.): «Iako sama Hrvatska u pogledu kulture ne ulazi među vodeće zemlje civilizirane Europe, ipak je nekoliko stoljeća ispred Slavena koji trpe tursku vlast. Može li se onda sa sigurnošću tvrditi kako će unija s tim narodom, koji se nalazi na samom dnu civilizacije, donijeti Hrvatskoj sreću i blagostanje? To je svakako vrlo upitno, a po uvjerenju autora ovih redaka, teško ostvarivo» (prema: W. B. Tomljanovich, Biskup J. J. Strossmayer, s. 152-153).
[59] «Njegov /Strossmayerov – I. B./ javni rad išao je za tim da udari temelje kulturnoj integraciji Južnih Slavena; potajno, kao što se vidi iz njegove korespondencije s Račkim, a i drugima, snovao je prevratničke planove, zajedno s vodećim srpskim političarima onoga doba, predviđajući i nasilne metode da se postigne cilj stvaranje jugoslavenske države» (D. Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Zagreb, 1995., s. 147).
[60] «Haulik je visokim političkim obrazovanjem nadmašio gotovo sve svoje suvremenike u Hrvatskoj» (Tadija Smičiklas, Povijest Hrvata, II dio, Zagreb, 1882.).
[61] Naime, A. Starčević (1878.) piše: «[...] razvili se i razuzlali zameršaji Europe kako mu drago, po Hervate bi bilo najbolje u zakonitoj samosvojnosti ostati pod vladajućom dinastiom; obstanak ove dinastije stoji od Hrvata; obstanak Hrvata kao srećna naroda glavno stoji od vladajuće dinastije» (v. Zlatko Matijević, U sjeni dvaju orlova, Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljećima 20. stoljeća, Zagreb, 2005.; s. 41).
[62] Polazeći od (ne)izravne činjenice da je hrvatski identitet postao stvarnost i, prema tome, jedini izgledni temelj politike, ta opcija ima sljedeće značajke: prvo, ustrajavanje na hrvatskom državnom pravu, dakle, pretpostavci nekdašnja povijesnog jedinstva čitava područja koje Hrvate drže svojim, i drugo, lojalnost Monarhiji koja bi trebala biti zajedničko ishodište za sve raznorodne sastavnice na tlu trojedne kraljevine.
[63] Ivan Supek, Vjesnik, 20. kolovoza 2002.
[64] Zaokružena artikulacija pojma «Hrvat» nastupa tek 1860-ih, s time što ga Strossmayerovi narodnjaci vežu za pojam etnojezičnog jugoslavenstva, dok ga Starčevićevi pravaši smještaju isključivo u suvereno političko tijelo legitimirano hrvatskim državnim pravom (Tihomir Cipek - Stjepan Matković, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Zagreb, 2006.).
[65] «Od V. Pribojevića do Katančića u Hrvatskoj je književnoj kulturi prisutan još i, opet iz danas suvremenog očišta promatrano, nadnacionalni, slavenofilski osjećaj, obično iskazivan dvama ključnim pojmovima: slovinstvo i ilirstvo. Njegova dionica u XVIII. stoljeću najačešće se naziva baroknim slavizmom. Riječ je o idejnom konstruktu, koji valja promatrati u kontekstu katoličke obnove. Naime, u namjeri pridobivanja nekatoličkog (kršćanskog i nekršćanskog) stanovništva istoče Europe, Katolička je crkva sa simpatijama prihvaćala veličanja slavenske prošlosti (predturske) i isticanja slavenskog zajedništva» (Davor Dukić, «Hrvatska književnost – Neke temeljne značajke», u: Ivan Golub /ur./, Hrvatska i Europa, kultura znanosti i umjetnost 3, Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb, 1977., s. 497).
[66] «Nastala u prvoj polovici 19. stoljeća bez sudjelovanja hrvatskih predstavnika, kad se razvila u međunarodnu znanost, slavistika je tako postala za hrvatski narod zlokobnijom negoli npr. samo tursko carstvo ili druge političke sile, koje su išle za uništenjem Hrvata» (Stjepan K. Sakač, »Slavistika i Hrvati /Hrvati i filološko-etnički pansrbizam/»; u: Andrija Željko Lovrić i Zlatko Tomičić, Staroiransko podrijetlo Hrvata, Zagreb-Teheran, 1999., s. 189). «[Upravo,] pomoću slavistike lansirane su po Hrvate gotovo genocidno fatalne znanstvene istine, tj. zablude, poput onih najforsiranijih kod Šafarika, i nekih drugih, što u ime znanosti djelovahu autoritativno, s itekako negativnim posljedicama» (Zlatko Posavac, Nova hrvatska estetika, Studije i eseji, Zagreb, 1991., s. 28).
[67] Milica Lukić, «O glagoljaštvu i glagolizmu u Zagrebačkome katoličkom listu od 1849. do 1900. godine», Lingua Montenegrina, Cetinje, July 8, 2009.
[68] «Može se dostojno slaviti i njihovo iskreno nastojanje oko narodnog jezika, no sa svom umjerenošću i razboritošću. Nipošto se u tom ne smije dati povoda sumnji da nam kod slavljenja ovog blagdana više na srcu leži raspaljivanje rodoljubnog duha nego učvršćivanje vjere i povećanje moralnog života. Ovo potonje je svakako od takove važnosti za našu kako vremenitu tako i vječnu sreću da se ona ni na kojem drugom kolikogod hvalevrijednom cilju, iz bilo kojeg razloga ne može podrediti» (Katolički list, br. 21, 1863.).
[69] Jure Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici (1850.-1918.), Zagreb, 1994.; Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998.
[70] Z. Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, s. 289-290.
[71] A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru 1861., te 1865.-1867 godine», s. 525-526.
[72] Dr. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. 179.
[73] U njima je upozoreno «na opasnost egalitarističkog pojma nejednakosti, koji briše sve prirodne razlike među ljudima, držeći da ga takav nauk može prouzročiti teške društvene poremećaje u kojima će prevladati samovolja i nasilno svesvlađe» (Tomislav Jonjić, «Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i crkvi»; Kardinal Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Zagreb, 2009., s. 55).
[74] «[Panslavizam] koji je nadahnut idejom o zajedničkom porijeklu, o jednakosti nacionalnih interesa, o intelektualnom jedinstvu svih slavenskih naroda, postoji tek od našeg vremena». On je, zaključuje Imbro Ignjatijević Tkalac (1861.), «sasvim nova pojava stvorena političkim i intelektualnim razvojem romanske i germanske rase i njihovom reakcijom na slavensku rasu» (V. Novak, Vuk i Hrvati, s. 413).
[75] Svetozar Rittig smatra da je sama «Providnost dosudila Hrvatima, Srbima i Slovencima zajedničku zemlju i domovinu», tako da je «rješenje svih naših želja i svih naših težnja jedino moguće u Jugoslaviji» (1930.). Zato je zakucao «veliki čas hrvatske i jugoslavenske povijesti» (1945.), što je povezan s imenom svete Braće. Kako su nas «po njima učili Križanić i Strossmayer», zaključuje Rittig (1945.), «danas nakon pobjede možemo klicati: Spašena je baština svetog Ćirila i Metoda, spaseno je njihovo djelo, izvršili smo njihov zavjet!» (V. Novak, Magnum crimen, s. 1087-1088).
[76] Encikopledija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1958., s. 342.
[77] V. Novak, Magnum crimen, s. X.
[78] Ivo Pilar, «Spomenica» (rukopis), Zagreb, 1930./31., s. 27.
[79] Isto.
[80] «[Glede] Strossmayerova jugoslavenstva, s idejom ujedinjenih Crkava, hrvatski je narod samo sredstvo za postignuće tuđih ciljeva koji mogu, ali ne moraju biti, istovjetni s potrebama hrvatskog naroda» (I. Korski, Hrvatski nacionalizam, s. 92).
[81] «Akademija je sve do danas ustrajala na svojoj odluci, da ne će obnoviti suradnju sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti dok se ona javnom izjavom ne odrekne svoga Memoranduma od 1987., koji je bio poticaj za agresiju na Hrvatsku 1991. i program stvaranja Velike Srbije» (akademik Dubravko Jelčić, Portal AMAC, 19. prosinca 2009.).
[82] Ekspanzivni je Memorandum SANU (1986.) posve zatekao onodobni JAZU, da bi se deset godine kasnije iz HAZU-a otvoreno priznalo kako «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum» (akademik Jakov Sirotković, «Razgovor», Novi list, 26. listopada 1996.).
[83] Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture»; u: Čačić-Kumpes, Jadranka (pr.); Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.
[84] «Dok sam bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKH [...] došao mi je predsjednik JAZU s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje drugova iz Savske (tamo je bilo sjedište Udbe za Hrvatsku). Očigledno je to tada bila takva praksa prije nego se akademici predlože za izbor» (Miko Tripalo, «Razgovor», Erasmus, br. 15, Zagreb, 1996., s. 26).
[85] Taj jedinstveni tekst, koji je objavila Međunarodna teološka komisija na čelu s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Josephom Ratzingerom, kako se ističe u uvodu, nudi «teološko razmatranje mogućnosti ostvarenje činova čišćenja sjećanja vezanih uz prepoznavanje pogrešaka iz prošlosti» i rasvjetljavanje «pretpostavke koje kajanje za njih čine utemeljenim» (IKA, 8. ožujka 2000.).
[86] «[Za doba su komunizma] pri totalnoj sveslavenskoj cenzuri, u nas Bogoslovni fakultet i osobito isusovački Filozofski fakultet, ostale skoro jedine akademske ustanove, gdje se u domovini moglo javno bar ponešto čuti i naučiti o neslavenskoj etnokulturi Hrvata i o mogućem našem ranijem podrijetlu, dok je Orijentalni institut u Vatikanu tada postao glavnim istraživačkim središtem hrvatske iranistike i mjestom okupljanja najučenijih naših iranologa» (Andrija Željko Lovrić i Zlatko Tomičić /ur./, Staroransko podrijetlo Hrvata, Zagreb-Teheran, 1998., s. 512).
[87] Vidi Jure Krišto, Prešućena povijest te posebno: Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva; ISTI, U sjeni dvaju orlova, Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljećima 20. stoljeća, Zagreb, 2005.; ISTI, Lučonoše ili Herostrati?, Prilozi crkveno-nacionalne povijesti početkom XX. stoljeća, Zagreb, 2006.
[88] Cyrillomethodiana i, s tim u svezi, nacionalna je ideologija (jugoslavizam), što su je zajednički kreirali Strossmayer i Rački «u znatnom svom dijelu, pa dijelom i doslovce bila usklađena s politikom Sv. Stolice prema Istoku» (P. Strčić, «Franjo Rački – inspirator Strossmayerovih pothvata»; u: Josip Juraj Strossamayer povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti, Zbornik radova, Zgb, 2006., s. 53).
[89] «Katolička se crkva kao dvadesetstoljetni nezaobilazni čimbenik europske kulture bez odlaganja mora upustiti u proces pročišćavanja duhovnosti, stvaranih na povijesnom sjećanju i na često mitskim interpretacijama ključnih povijesnih događaja» (Bono Zvonimir Šagi, Kana, Zagreb, svibnja 2000, s. 5-6).
[90] Dakako, ovdje se ne želi Ćirila i Metoda izbaciti iz hrvatske povjesnice, u kojoj su zasigurno imali stanovita udjela. Nu ne takvoga, da bi ih trebalo pobožanstveniti, kako to čine njihovi nekritički obožavatelji. «Njihov udjel treba svesti na realnu mjeru, jer ćemo im samo tako iskazati primjereno štovanje koje oni stvarno zaslužuju» (Mato Marčinko, Indoiransko podrijetlo Hrvata, Zgb, 2000., s. 127).
[91]«Ta bi saznanja bila korisna i Crkvi koja danas iz Dobra učinjenog u prošlosti izvlači pouke za sadašnjost i budućnost. Dakako i analiza negativnog imala bi za Crkvu veliku vrijednost jer bi omogućila da se u budućnosti ne ponavljaju greške iz prošlosti» (Ivo Rendić-Miočević, U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Split, 2000., s. 128).
[92] Franjo Rački (1861.): «Hrvati i Srblji su jedan narod po krvi i jeziku», tako da je zadaća naše Akademije da putem nauke «postigne jedinstvo obiju djelovah našega naroda, jedinstvo književno, državno, ako Bog da i crkveno» (Mirjana Gross, Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Zagreb, 2004., s. 71 i 250).
[93] I. Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.
[94] Ornela Semino i sur. (Mladen Marcikić i Dragan Primnorac), «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159.
[95] I. Biondić, Historia aperta – slom južnoslavenske ideologije (u rukopisu).
[96] «Vrijeme u kojeme je živio i djelovao prvi zagrebački nadbiskup u mnogočemu je slično i našem vremenu u kojem se pokušavaju osporavati mnoge etičke, moralne, kršćanske i nacionalne vrijednosti na kojima se rađala i na kojima počiva hrvatska povijest, kultura i civilizacija. Neoliberalizam sa svim svojim predznacima pokušava potkopati kršćanski svjetonazor i isključiti vjerska i kršćanska načela iz javnog života. Kako bi se vjernici mogli oduprijeti takvim utjecajima koji slabe njihovo vjerničko i nacionalno zajedništvo, potrebno je da se ugledaju na velikane iz naše prošlosti, među kojima se ističe nadbiskup i kardinal Juraj Haulik» (J. Bozanić, «Uvodna riječ», u: Dr. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. VI).
[97] Kardinal Crescenzia Sepe, pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda i bivši tajnik Središnjeg odbora za Veliki Jubilej 2000. (Radio Vatikan, 9. travnja 2001.).
[98] Naime, svjesna svojega identiteta i bogate tradicije, Hrvatska «može pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti» (papa Ivan Pavao II., govor u Zračnoj luci na Krku, 5. lipnja 2003.; tportal.hr – 12. siječnja 2010.).
[99] A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru», s. 559.