«Doći će vreme gde će ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj,
sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago,
kadno su Hervatsku izdavali»

(Ante Starčević, 1867.)

Što nam donosi rukopis zbornika «Erasmus gilda - zločin za pisaćim stolom»? Apsolutno je potvrđena Šakićeva prvotna teza,[1] što je kasnije godinama solo «trenirana» u mojim radovima. Naime, da Erasmus Gilda predstavlja parapolitički stožer koji kriminalizira HOOR i, s tim u svezi, zatirateljicu svake ideje hrvatske nacionalne države.[2] Najzad, glede «kontrolne skupine», spomenutu je tezu uvjerljivo potvrdio i intelektualni guruu lijevo-liberalne intelektualne EPH-alne elite - Marko Grčić. Naime, bez imalo grča, hladno-skalpelski se utvrđuje: spram Tuđmana koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije».[3] Ostavši po strani, treba li sad podići tužbu «za plagiranje i duševne boli», Grčićev non-EPH-lni zaglavak dobiva (ne)izravnu verifikaciju:

EPH-alna demokracija (Slavko Goldstein & Vesna Pusić): Naime, Vesna Pusić - «kozmopolitsko-liberalna politička femina»[4] podsjeća da su «godinu dana ranije [prije Sarajeva, gdje je Hrvatska prokazana kao agresor i okupator – I. B.] imali u Zagrebu okrugli stol na temu 'Srbi i Hrvati'», i to kao «politički angažman različit utoliko što je bila odgovorna samo za svoj vlastiti stav».[5] U muzeju «Mimara» Erasmus Gilda sahranjuje tako Prvu i uskrisuje «Drugu Republiku Hrvatsku», po crti lažna aksioma «demokracija ili nacija».[6] Blaža je to uhu inačica Kangrgine aksiomatike: «Ili demokracija, ili nacionalizam (ustaštvo) – tertium non datur![7] Po toj crti, nakon trećejanuarske smjene vlasti, prispodobno Goldsteinovom algoritmu («od nacionalne države ka državi građana»),[8] novoizabrani je predsjednik (Stjepan Mesić) eksponirani demontažer hrvatske nacionalne države (tuđmanizam), poznato kao detuđmanizacija.

EPH-alni opion maker (Davor Butković – Bule): «No, nesporno je da je Mesić u svojih zasad devet predsjedničkih godina počinio i niz velikih i teških grešaka»; pače, «neke se tiču strateški važne činjenice da je Mesić rušio državne institucije (dok ih je Tuđman pokušavao graditi)». Valja se, međutim, «složiti s ocjenom Slavka Goldsteina» (Mesićev Hofrat),[9] koji, kao promicatelj državotvorstva,[10] drži da je, «svim svojim greškama usprkos», Mesić odigrao «presudno važnu ulogu u procesu demokratizacije Hrvatske» (detuđmanizacija) te mu se «redovito pripisuje titula šampiona tog procesa».[11] S obzirom se na izboreni šampionat, po crti nove bulelogike, mudro zaglavljuje kako je «Hrvatska ušla u krizu upravljanja državom».[12]

EPH-alni historiograf (Ivo Goldstein): «Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima […] Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997) kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu, a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskih intelektualca razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba».[13] Među hrvatskim je nezavisnim intelektualcima, naknadno priznaje junior Goldstein, bio prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat».[14] Međutim, ovo «kapitalno djelo» hrvatske povjesnice, kakomu tepaju EPH-alci, samootkrivenu veleizdajničku činjenicu par excellence jednostavno preskače. Naime, «Hrvati su dosta često gledali na svoju povijest naopačke, iz kutova koji bi odgovarali ovoj ili onoj opciji ili pak kako bi neku povijesnu činjenicu zloporabili u političke svrhe».[15] Sapienti sat!

Sve u svemu: dok se na jednoj, po crti uvodna mota, EPH-alni kapitalci poput Papićevih «štakora» nadiru iz kanalizacije, na drugoj je strani probuđena nada da će hrvatska intelektualna elita, naspram iza (pače: i protiv!), konačno stati ispred svojega naroda/nacije. Nagovijestivši je još ranije,[16] u epohalnom razgovoru za zadarski Hrvatski list (od 12. veljače 2009.), tu antejsku nadu ovih dana nadahnuto svjedoči «Obamin savjetnik» - Davor Pavuna. Naime, on prosuđuje «da napokon imamo grupu jakih, časnih i samosvjesnih hrvatskih, katoličkih intelektualaca koji su realno bitno jači nego svi ti razni jugo-euro-asimilatori i antihrvati, te smo dostojni najjačih svjetskih Dobrotvora i Vizionara».[17] Vjerojatno je stotine i tisuće takvih intelektualaca koji, onkraj EPH-alne (čiji šampioni, pred očima naroda, ruše državne institucije), danas e-sinergijski mogu/moraju promicati EPOHA-lnu demokraciju. Za ideal-tipsku razlikovnost EPOHA-a vs. EPH-a demokracija vidjeti niže tablicu.

Iako je raskrinkano u muzeju Mimara,[18] tj. na mjestu mu započeta crimena (što će, vidi niže, zasvjedočiti ne samo simbolično spomen-obilježje), EPH-alno «opozicijsko gibanje» svoje rušilački praxis želi ovjekovječiti i pretočiti u najavljene ustavne promjene. Rezultat je to bankrotirane politike balkanskoga «novog smjera (kursa)», što je, u duhu kvislinške dicte («locirati, identificirati …»), potrošivši svu Gotovinu, iz optike «sitnih svinjskih očica» trasiraju novo/stari SOVO-ustavospis(k)atelji. Ukratko, spram samosvojne europske, sprema nam se Ustav zavnohaške (balkanske) Hrvatske. Zavnohaaška Hrvatska non pasaran! Samo i ukoliko, nakon što nije prepoznala hrvatskoga Dreyfusa,[19] u ovim dramatičnim trenutcima, preuzevši poziciju Risikofreihet-a, hrvatska intelektualna elita konačno stane ispred vlastita naroda. Naspram «oneMogušena» JAZU/HAZU, što od Bečkoga književnog dogovora (1850.) do danas krčmi ideju balkansko-rasne ontologije,[20] postoje izgledni nagovještaji, postavši čvrsta tanajska Stijena,[21] i Matičin Zidić ne će se moći više samo tako preskak(iv)ati. Uostalom: «Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnosti i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura može nastati temeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega narodna života».[22] Ni manje, ni više! Croatia – Eppur si muove!

+ Član savjeta HVIDR-e grada Zagreba.

++ U organizaciji Zajednice udruga HVIDR-e grada Zagreba u muzeju Mimara održan je 20. studenoga 2008. godine, glede teme «Domovinski rat - zločin za pisaćim stolom», okrugli stol «Erasmus gilda - petnaest godina poslije» (vidi Fokus, 5. prosinca 2008.).

[1]«Ti nezavisni intelektualci od interesa i cilja» [u izvornom gilda znači «savez trgovaca i obrtnika»], obvezatni samo «novom svjetskom poretku», učinili su «upitnom hrvatsku državnu opstojnost» (Vlado Šakić, Načelo Vukovar, Zagreb, 1997., s. 40).

[2]Ivan Biondić, Magna fraus - slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002. Isti: Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[3]Jutarnji list, 25. listopada 2008.

[4]Zvonimir Berković, Pisma iz dilentanije, Zagreb, 2004., s. 122.

[5]Vesna Pusić, «Razgovor», Dani, Sarajevo, 29. mart 2002.

[6]V. Pusić, «Diktature s demokratskim legitimitetom: demokracija ili nacija», Erasmus, br. 1, Zagreb,1993., s. 8. Međutim: «Stabilne nacionalne države jedino mogu biti okvir političke i gospodarske tranzicije» (Nada Švob-Đokić, Tranzicija i nove europske države, Zagreb, 2000.).

[7]Milan Kangrga, Šverceri vlastitog života, Beograd, 2001., s. 285.

[8] S. Goldstein, «Druga Republika Hrvatska», Erasmus, Zagreb, br. 1,1993., s. 26.

[9]Naime, Mesić je bio kandidat Pusićkine HNS-a, dok «stariji Goldstein funkcionira kao nekovrsni predsjednikov [Mesićev] politički nadsavjetnik» (Novi list, 20. kolovoza 2008.).

[10]Mesićeva «Odluka o odlikovanju Slavka Goldsteina Redom Ante Starčevića za doprinos razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom samostalne i suverene Republike Hrvatske» (Narodne novine, Zagreb, 2006., broj 131).

[11]Davor Butković, Jutarnji list, 3. siječnja 2008.

[12]Isti, Jutarnji list, 14. veljače 2009.

[13]Ivo Goldstein, Hrvatska povijest 1918.-2008, Novi Liber, Europapress Holding, Zagreb, 2008., s. 816.

[14]I. Goldstein, «Hrvatsko-srpsko pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja», Radovi 31, Zavod za hrvatsku povijest FF Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., s. 181.

[15]Jutarnji list, 10. studenoga 2008.

[16]«Nitko ne može uništiti hrvatsku naciju i Crkvu jer je ona Kristova, pa će preživjeti još poneko tisućljeće […] uostalom, najveće čudo jest kako smo još uopće ovdje sa – sa svojom državom» (D. Pavuna, Razgovor», Školske novine, 9. studenoga 2004.).

[17]E-pismo (ex privata).

[18]«Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave, naravske posledice» (Ante Starčević, Djela dr. Ante Starčevića 3., Zagreb, 1995., s. 45).

[19]«Satniku francuske vojske Dreyfusu, zbog njegova podrijetla, grdno su napakirali. U pozadini je bio antisemitizam. Francuska i europska javnost digla se u obranu njegove časti, pa otuda i glasoviti Zolin J'accuse. Iako je, glede Gotovine, 'slučaj Drayfus' gotovo dječji vrtić, jer našem je generalu jednako pakirala hrvatska i druga (francuska) domovina, nismo čuli ni europske, a još manje domaće Zoline 'sinove'. Ni Predrago Matvejevićevo Srce nije imalo mjesta za heroja Gotovinu: istinskog simbola hrvatskog i europskog antifašizma u sunovratu 20. stoljeća. Pače, za Peđušku je Gotovina legionarski kaplar s krvavim tragovima i kriminalnim dosjeima, čak i kukavica. U svakom slučaju, poznatu kvislinšku dictu ('locirati, identificirati …'), što je izrečena u maniri jednog Višinskog, jednu od najsramnijih stranica hrvatske povjesnice, debelo je pokrila hrvatska intelektualna elita. Naime, ista ona koja se po koji put: umjesto ispred, našla iza, pače, i protiv vlastita naroda» (I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma», Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008.).

[20]«Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» (Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes (pr.), Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224).

[21]Za razliku od Šeksova Sabora, koji je posve ignorirao ponudu, Zidićeva je Matica prihvatila/udomila odljeve Tanajskih ploča (2./3. st. po Kr.). Vidi I. Biondić, «Tanajske ploče – europska osobnica Hrvata», Hrvatsko slovo, 13. lipnja 2003.

[22]A. Starčević, Djela dr. Ante Starčevića 3., s. 129.

Dr.sc.Ivan Biondić, sv. prof. u. m.

{mxc}