Arhimedova točka hrvatske politike
Hrvatska će biti nacija ili je biti ne će!

Dosljedno politici hrvatsko-srpske koalicije, od manjinskog izborivši konstitutivni identitet, «kao kolektivitet» (Stjepan Mesić), Srbi su na prošlim parlamentarnim izborima na velika vrata banuli u hrvatski politički život. «Srbin u Banskim dvorima», bila je vijest dana, pohvalno dočekana diljem Europe i svijeta. Uspješnost Sanaderove politike «novog kursa», uz manje Tuđmanove recidive, dočekavši novog Supila, posebno je pozdravio Ivo Banac. Njegova lauda ima težinu: kao «vrhunski južnoslavenolog», sve je on to predvidio u kultnoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (Zagreb, 1988.). Bila je to njegova doktorska teza: obranjena kod američko-srpskog povjesnika Voje S. Vučinića, inače Bančeva oćuha, eksperta za «hrvatsko-srpsku koaliciju», po kojoj Hrvatska treći put glíbi bespućima balkanske zbilje.

Međutim, glede takve politike, odlučnu je dvojbu još ranije izrazio Tonči Tadić (2004.). Naime, on je upozorio na stanje «gdje se ministri praktični biraju po nacionalnom ključu», što nije, npr., neobično u BiH i Makedoniji. Riječ je «o državama u kojima je više konstitutivnih naroda», što su «(najblaže rečeno) pod posebnom skrbi tzv. međunarodne zajednice». Zapravo, «tako birane članove izvršne vlasti imaju države s podijeljenim suverenitetom», pa je «ulazak u hrvatsku državnu vlast značajan korak SDSS-a prema tom cilju». Zato je Tadić jetko zapitao: «Jeste li uopće svjesni što ste učinili, gospodine Sanader?» Ne predstavlja li onda SDSS - kukavičje jaje, što onemogućava Srbima u Hrvatskoj da postanu dijelom hrvatskoga «političkog naroda» i, s tim u svezi, stvaranje moderne hrvatske nacije (države)?

Kukavičje jaje

Smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima», Pupovac pozicionira SDSS kao «etničku stranku s građanskim predznakom». Manje je važno što politička scena ne poznaje takav konstrukt, kada je bitan program. Isti, zapaža Tadić, «počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod! Dakle, odrediti Republiku Hrvatsku u njezinu Ustavu kao nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba». U tom surječju, kao liberalno-demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-a, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova odlučna zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». Uostalom, čekajući haaški fait accompli, «on (Stanimirović) i njegova stranka sigurno će i to pitanje u perspektivi staviti na dnevni red» (Blic, Beograd, 5. svibnja 2005.).

Budući da Srbi u Hrvatskoj «imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju» (Pupovac), SDSS je iznjedren, stoji u programu, iz politike Srpske narodne slobodoumne stranke (Novi Sad). Njezin je prvak, Svetozar Miletić «predvodnik je srpske liberalne građanske misli među svim Srbima 'Prečanima', pa i među Srbima u ondašnjim hrvatskim zemljama». Druga, ne manje važna, izvorna je ishodišnica: Savo Bjelanović «politički prvak među Srbima u Dalmaciji, prva figura u Srpskoj narodnoj stranci i zagovornik zadarskog kompromisa». Ukratko, Miletić & Bjelanović apostoli su ideje koja je - preko Pribićevića, Nikoliša i Raškovića, do današnjih dana - «udarila temelje hrvatsko-srpskim političkim koalicijama».

Međutim, recentna hrvatska povjesnica (Mirjana Gross, Nikša Stančić, Drago Roksandić, Mato Artuković, Ines Rumenjak, Tihomir Rajčić i dr.), bez zadrške, SDSS-ove patrijarhe i njihovu politiku prosuđuje po crti velikosrpskog ekspanzionizma. Naime, potkraj 1860-ih pokušavalo se pomiriti nepomirljiva nacionalna načela u Hrvatskoj: hrvatsko o jedinstvenom, tj. istovjetnom hrvatskom «političkom narodu», te velikosrpsko načelo o dvojnom, tj. potpunoj ravnopravnosti hrvatskog i srpskog «političkog naroda» u Trojednici. U tom smislu, Miletić-Bjelanovićev aksiom glasi: ako bi prihvatili ideju «političkog hrvatstva» (čitaj: hrvatske države), hrvatski bi se Srbi «odrekli svojih ideala o jedinstvu cjelokupnog Srpstva» (Vasilije Krestić, 1995.). Sapienti sat!

Vukovar - Kroatenfrei

S obzirom na to, Miletićeva Zastava (1866.) proročki upozorova zastupnike hrvatskog Sabora neka se, kada budu odlučivali o statusu Srba u Trojednici, obazru na vojne arsenale u Kragujevcu u Srbiji, «na šumu pušaka i topova koji će nekoć, kad dođe zèmān da se potpraše, grmljavinom i rikom svojom opredeljivati šta je srpstvo, što li ime srpsko». I dođe zèmān, 125 godina kasnije: arsenal je Zavoda «Crvena zastava», po crti «Srbi svi i svuda», krvavo iscrtavao granice RS u BiH i RSK u Hrvatskoj. U potonjoj su ministri Stanimirović i Gajica, čiju rebeliju amnestira subrat Pupovac (1999.), jer je «nova vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj». Što ti je povijest? I dok po «kvislinškom aksiomu» (locirati, identificirati, uhititi, transferirati) hrvatski generali, kao «zločinici» čame u Haagu, Gajica i Stanimirović (Vukovar - Kroatenfrei), kao «osloboditelji» sjede u hrvatskom Saboru. Pače, u tom surječju povijesne inverzije i brutalne moralne perverzije, Miletić-Bjelanovića protega, kao «jedna od naših inspiracija i vrijednost koju želimo slijediti» (Pupovac), ulazi u «suživotni program» hrvatskog školstva. Je li to slom politike «Idemo dalje!?»

Iako je prihvatio politiku importirana «novog kursa», Račan je gotovo oporučno držao kako je, spram «politike manjinskih lista», konačno «vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate», tj. da se Hrvatska izgradi kao moderna politička nacija. Nažalost, mogući je povijesni hod: pod vodstvom HDZ-a «stvorena je hrvatska» država, pod vodstvom SDP-a «stvaramo hrvatsku naciju» - zaustavljen. Naime, obiljlježena «antimanjinskim džihadom», takva su Arlovićeva nastojanja «u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva» (Radin) dočekana kao «poziv na asimilaciju» (Pupovac). Međutim, «usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, govori mi da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju» (Ljubo Antić).

Arhimedova točka

S obzirom na to, apsurdna dvojba «nacija ili demokracija», što je ultimativno postavila Vesna Pusić - Berkovićeva «kozmopolitsko-liberalna politička femina», po crti Bančeve dicte «Balkanu se ne možete oduprijeti», pripada repertoaru «(č)etničke demokracije». Po njezinim pravilima koje, uz kerbere tzv. međunarodne zajednice, sukreiraju Miletić-Bjelanovićevi baštinici, međutim, «nema mira među maslinama», posebice na Balkanu. Spram Pusićkine, istinska je tek dvojba: «Hrvatska će biti nacija, ili je biti ne će!». Upravo, oslobodivši nas «(č)etničke demokracije», obranivši državu, Domovinski je rat i stvorio hrvatsku naciju. Ako se «opstanak nacije», renanovski kazano, prikazuje kao «svakodnevni plebiscit», onda suprotno šupljim saborskim deklaracijama, Domovinski rat čeka izvorišno mjesto u revidiranom (deZAVNOHiziranom) Ustavu.

U tom smislu, svaka hrvatska politička stranka, ako joj je stalo do opstanka hrvatske nacije (što znači i Srba u Hrvatskoj) i mira na ovim prostorima, ne može koalirati s Miletić-Bjelanovićevim baštinicima. Jasno i glasno: takvoj baštini, što više od stotinu godina tragično instrumentalizira mahom posrbljene hrvatske Vlahe, nema mjesta na hrvatskoj političkoj pozornici. U svezi s tim, posve je bjelodano, da program SDSS-a, i prema slovu Zakona, «smjera podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske». Ako je to tako, u ime «opstanka nacije», mjerodavno Ministarstvo treba žurno predložiti «pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske». Toliko o Arhimedevoj točki hrvatske politike. Dotle, kao šampioni «teorije zaborava», poslušajmo Starčevića (1867.): «Tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju».

Ivan Biondić
Hrvatsko slovo

{mxc}