Svaka ideja samostalne hrvatske države kriminalna i "neoustaška"

Jedna od najdražih dječjih bajki je njemačka narodna bajka „Snjeguljica“ braće Grimm koja je prvi puta objavljena u tiskanom izdanju 1812. godine. Svim generacijama poznati su likovi iz te, ali i drugih bajki ne samo zahvaljujući nastavnom sadržaju osnovne škole već i sjajnim animiranim filmovima, prije svih onih crtića iz sjajnih radionica Walta Disneya koji je tako i ekranizirao 1937. godine svoj prvi u povijesti dugometražni animirani film „Snjeguljica i sedam patuljaka“.

Ovaj evergreen među crtićima donosi brojne likove od kojih su najsimpatičniji upravo patuljci – Pospanko, Kihavko, Srećko, Stidljivko, Glupko, Ljutko i Učo (koliko je zapravo ime posljednjeg patuljka u duhu hrvatskog jezika – moram priznati kako me podsjeća na ime narodnog heroja iz vremena komunističke Jugoslavije Žarka Zrenjanina Uču po kojemu je najveći grad Banata i dobio ime). No tu svaka lijepa i bajkovita priča nestaje. Zašto? Upravo zbog činjenice koja zaokupljuje hrvatsku društvenu, znanstvenu, kulturološku i medijsku scenu posljednjih ne samo dana već, usudio bih se reći i desetljeća.

Hrvatska kao da je posebna priča u prostoru i vremenu u kojoj živi i nikako ne zamire novi lik iz neke nametnute strašne priče ili bajke – Ustaško Nestaško. Tko je zapravo Ustaško Nestaško? Nadam se da će Vam autor u idućih nekoliko redaka uspjeti objasniti. Datum i mjesto rođenja teško je, gotovo nemoguće potvrditi. Većina tvrdi kako je Ustaško Nestaško rođen tijekom 20. stoljeća, moguće da je začet i tijekom 19. stoljeća no kako vrijeme prolazi datum rođenja bi mogao biti i početkom 21. stoljeća.

Ustaško Nestaško se ne izdvaja od prosjeka populacije po niti jednoj osobini ili sposobnostima bez obzira na dob. No izdvaja se po kriterijima dijela političkih, društvenih i znanstvenih elita. Koji su to višestruki kriteriji? Apsolutno jedan od značajnih kriterija jest svakako kritičko sagledavanje povijesnih zbivanja poslijeratnog vremena Drugoga svjetskoga rata na prostoru druge Jugoslavije. Ustaško Nestaško se usuđuje javno postaviti pitanje o karakteru logora Jasenovac odnosno o godini konačnog prestanka djelovanja svih aktivnosti na području logora kao i o konačnom broju žrtava.

Istraživačka sloboda koje nije bilo u doba Jugoslavije

Ne slaže se s mogućom manipulacijom vezanom uz brojeve žrtava naročito zbog toga što se Jasenovac cijeli niz godina koristi kao svojevrsna pedagoška „batina“ nad cjelokupnim hrvatskom narodom. Prati članke objavljivane u „Hrvatskom tjedniku“ koji upozoravaju na svjesnu manipulaciju s mrežnim popisom žrtava Spomen-područja Jasenovac, podupire neovisan istraživački rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac na čelu kojeg se nalazi dr. Stjepan Razum i gospodina Jakova Sedlara koji bi sa svojim dokumentarnim filmom mogao snažno uzdrmati jugokomunističke dogme na svjetskoj razini. Ustašku Nestašku se predbacuje kako svojim interesom ulazi u sferu revizionizma i poricanja Holokausta što naravno nije točno. Jednostavno, bilo bi „znanstveno bogohuljenje“ ne koristiti nove izvore i istraživačku slobodu koje nije bilo u doba komunističke Jugoslavije.

Ustaško Nestaško jezahvaljujući neovisnim internetskim portalima upoznat s obmanama u slučaju krških jama i hrvatskog tereta genocidne krivnje. U pitanju je prije svih Šaranova jama nad kojom je srpski ministar rada, boračkih (jesu to oni borci antifašisti Titini ili borci antifašisti Dražini?) i socijalnih pitanja Aleksandar Vulin hrvatskoj državi, svim građanima i naročito kardinalu Stepincu dijelio uvrede šakom i kapom (partizankom?). Da sramota bude veća nitko se od predstavnika hrvatskih vlasti nije usudio usprotiviti Vulinu niti kulturno odgovoriti usprkos tome što je bio nazočan i bivši ministar kulture Šipuš (podanički mentalitet naspram visokih gostijuiz Srbije kao da je osobina hrvatskih političkih predstavnika i nikako se toga ne možemo riješiti).

Najčitaniji mediji u Hrvatskoj redovito prenose podatke Slavka Goldsteina o 24 000 žrtava ili velikosrpskog povjesničara Đure Zatezala o čak 40 000 (iako isti autor donosi brojke i o 100 000) ubijenih no niti jedan od tih medija se ne sjeti objaviti podatke istraživačkog rada velikog hrvatskog znanstvenika gospodina Srećka Božičevića, svjetski priznatog geološkog i speleološkog stručnjaka. Dr. Božičević je u više navrata upozoravao kako su terenska istraživanja jame potvrdila kako bi u nju moglo stati od 500 do 800 tijela budući je jama duboka 36 metara. Također, upozorio je na tragove komunističkih zločina u Lici koji sežu od svršetka Drugog svjetskog rata 1945. i konačni obračun s „klasnim i narodnim neprijateljima“ čija krivnja je definitvno postajala no ona nije doduše dokazana sudskim postupcima kako bi se izrazila gospođa Pusić.

Ta je „ruka osvetnica“ pomela mnoga hrvatska sela i gradove, obitelji zavila u crno, a najžalosnije od svega je što se niti u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj (da li je to istina ili je u pitanju samo fraza?) ne omogućava slobodno, kritičko i stručno istraživanje poslijeratnih događaja. Svako propitivanje uloge Komunističke partije Hrvatske i najava otvaranja povijesnih arhiva donosi siktanje i škropotanje zubima od strane dežurnih dušebrižnika. To pitanje arhiva je svakako jedan od razlogazbog kojeg su uslijedili nevjerovatni osobni napadi na ministra dr. Hasanbegovića kojemu treba čestitati što je sva podmetanja i napade stoički podnio. Ne treba posebno isticati kako je Ustaško Nestaško potpisao peticiju potpore spomenutom ministru kojemu želi puno uspjeha u radu!

Rezolucije Vijeća Europe

Dalje, Ustaško Nestaško smatra kako je potrebno u potpunosti se pridržavati odluka Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima pa tako i onog komunističkog režima. Riječ je o prerijetko spominjanoj Rezoluciji 1481 iz 2006. godine. Rezolucija poziva „sve komunističke ili postkomunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća“. Koliko je taj poziv naišao na plodno tlo dovoljno pokazuje trnoviti put gospodina Romana Leljka, slovenskog novinara koji se bavi istraživanjem komunističkih zločina na „križnim putevima“ (Huda jama, Pečovnik, itd.) i politički motiviranih zločina koje je izvršavala Uprava državne bezbednosti (UDB-a). Naravno, „nestašni“ Ustaško Nestaško u svojoj vlastitoj biblioteci vjerovatno posjeduje i takvu „knjigu opasnih namjera“.

Opasne namjere u povijesnom i moralnom revizionizmu pokazali su i izdavači časopisa „Vojna povijest“ te autori u istom časopisu koji je zbog neprimjerene naslovnice i heretički obrađene teme Jure Francetića izgubio preporuku Ministarstva obrazovanja i sporta u vrijeme ministra Jovanovića. Uloviše se neki na Juru kao „som na durdubak“ kako je nedavno rekao jedan istaknuti velikosrpski političar za Hrvate. Riječ je naravno o Vojislavu Šešelju koji je u prvostupanjskom postupku na političkom sudu u Haagu sramotno oslobođen po svih devet točaka optužnice. S obzirom na njegovu osobnu muku i bol uz „junačko“ (čitajte prostačko) držanje na sudu te veliku zaslugu za „srpski narod u svim srpskim zemljama“ ne treba iznenaditi buduće vjerojatno proglašenje Šešelja svetim unutar Srpske pravoslavne crkve. A mogle bi i pjesme o Đujićevoj kokardi izgubiti na popularnosti u korist pjesama o vojvodi Šešelju! Kakve će pjesme pjevati vojvoda Nikolić, veliki glinski govornik Vučić i „Mali Sloba“ Dačić ostaje nam za vidjeti!

Ustaško Nestaško se također ne libi širiti povijesnu istinu o presudnoj ulozi hrvatskih branitelja u stvaranju moderne hrvatske države, svejedno pripadali oni postrojbama Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane ili Hrvatskih obrambenih snaga – sve su to bili i jesu naši hrvatski sinovi, očevi, majke, braća i sestre. Hrvatska država svoje postojanje može zahvaliti upravo prolivenoj krvi hrvatskog vojnika koji je konačno krajem 20. stoljeća stao na granice slobodne i neovisne države Republike Hrvatske nakon izvojevane pobjede u obrambenom i osloboditeljskom Domovinskom ratu. Mnogo je dokumenata na kojima Hrvatska temelji svoje postojanje kroz minula stoljeća no samo je jedan jedini zaglavni kamen konačne državne nezavisnosti – Domovinski rat!

Naslijeđe jugoslavenske ideje

Već je došao i kraj članka, a odgovor na pitanje „tko je zapravo Ustaško Nestaško“ nametnuo se sam – to je svatko onaj, tko se u većoj ili manjoj mjeri slaže barem s dijelom navedenih tvrdnji u ovom tekstu. Autor članka već je dovoljno dugo slušao o tome kako je svaka ideja samostalne hrvatske države kriminalna i kako ta država mora biti „(neo)ustaška“. O Josipovićevom prokazivanju navodnih ustaških guja u Jeruzalemu ne treba niti posebno govoriti! Isticanje domoljublja ne može se nazivati nacionalizmom ili desničarenjem.

Drugi par cipela je što u Hrvatskoj „lijeva opcija“ koketira s naslijeđem jugoslavenske ideje i teži povezivanju u neku vrstu „regiona“, bio taj „region“ politička ili kulturno-znanstvena zajednica. Zdravo društvo se ne može graditi na lošim i klimavim odnosima, a kako je previše otvorenih pitanja još iz vremena Drugog svjetskog rata potrebno je radi hrvatske budućnosti konačno (raz)riješiti pitanje unutarnjih i vanjskih odnosa u Drugom svjetskom ratu te pitanje komunističke Jugoslavije u cjelini, a to će biti moguće isključivo slobodnim i neovisnim istraživačkim radom na temelju dokumenata i drugih povijesnih izvora. Hrvatskoj je uistinu potrebno suočavanje s vlastitom prošlošću – i to onom komunističkom. Neki to suočavanje nazivaju lustracijom!

Igor Baldassi

p. s. Dio članka nastojao sam pisati koristeći književni oblik koji se nešto češće spominje posljednjih mjeseci, a riječ je o satiri. Prije svega mislim na sam naslov članka te izmišljeni lik koji se najčešće spominje u članku. Molim čitatelje da uvaže činjenicu kako je riječ o autoru koji nije prošao „univerzalnu jurisdikcijsku školu satire“ velikih majstora upravo tog književnog umijeća iz redova „Ferala“ ili „Novosti“. Hvala!

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.