Ulica ili trg „8. svibanj" u Zagrebu? Nikada!

U tisku i na teletekstu se moglo pročitati da se predsjednik RH zalaže za naziv ulice (ili trga?) „8. svibanj" u Zagrebu. Podsjetimo se stoga što se tada 1945. godine događalo u Zagrebu. Nikola Čolak, Iza bodljikave žice, Svjedočanstvo o životu Hrvatske u srbokomunističkoj Jugoslaviji, La ciclografica, Padova, 1977, str. 10-12, kaže:

„Pogledajmo sada, kako je izgledao ulazak partizana u Zagreb. Čitajući danas pripovijesti tzv. 'narodno-oslobodilačke borbe' pisane od srbokomunista, reklo bi se, da su svi Zagrepčani izišli na ulice da dočekaju partizanske trupe, veseli da ih vide, da im stisnu ruku, da im plješću. Umjesto toga, prvog dana ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, ulice su grada bile puste i prazne, kao kad pravi neprijatelj ulazi u grad. A ustvari tako je i bilo, tako je taj partizanski ulazak osjetila hrvatska metropola.

Ujutro toga dana, 8. svibnja, otišao sam bio u grad da vidim, što se tamo događa, ne usudivši se ipak dublje ući u grad. Ulice su bile puste. Tek se tu i tamo moglo vidjeti koje ljudsko biće, koje je izišlo na sunce ili ne znajući, u kojem se stanju nalazio grad, ili ne sudjelujući u općem strahu građana. Jedan od ovih bio sam i ja. Krećući se po ulicama Trešnjevke, bio sam pozdravljen dizanjem pesnica od nekih, koji su stajali po strani pred svojim kućama. U prvi sam se mah začudio tome, ali kad sam idući dalje ponovno pozdravljen od nekih sa strane na isti način, počeo sam se ogledavati, što nosim na sebi da me ljudi tako pozdravljaju.

Bio sam u društvu svog rođaka Josipa Rodića i ovaj je prvi opazio; bijaše to kravata s prugama vinske crvene boje na blago nijansiranoj crvenoj i bijeloj podlozi. Obojica se nasmijasmo. I upravo sam toga dana morao staviti tu kravatu, koja mi se inače posebno svidjela svojom pozadinom iako mi nije bilo ni na kraj pameti pokazati se toga tmurnog dana bilo čime, što bi ljude strašilo kao komunističko obilježje. Bijaše to čista slučajnost. Ulazeći u grad, na periferiji smo vidjeli posljednje njemačke jedinice, razbijene i slomljene, kako se spremaju na povlačenje. Ali ovi su zacijelo pali u ruke jugoslavenskih partizana.

U tih nekoliko sati do ulaska prvih partizanskih trupa u grad Radio Zagreb je prenio u nekoliko navrata proglas dr. Kumičića, kome je hrvatska Vlada dala vlast, da bi je predao partizanima. U proglasu je dr. Kumičić kao prijelazna vlast upozoravao građanstvo, da predstoji ulazak partizana u grad i da je od prethodne Vlade dobio ovlaštenje, da u gradu očuva red i mir, te upozoravao građanstvo, da uščuva dostojanstvo i mir toliko potrebne u tom času. Sjećam ga se kasnije iz Logora u Popovači. I njega su ti srbokomunistički ekstremisti bacili u logor, valjda zato što je obavio tu toliko humanu ulogu! U Logoru se držao mirno i dostojanstveno.

U tijeku tog poslijepodneva počeše ulaziti u grad prve jedinice partizana, kojima su iz više gnijezda davali otpor, vjerojatno namjerno, zaostale ustaške jedinice, koje su se tvrdoglavo opirale ne htijući napustiti na vrijeme grad, koji su toliko voljeli i bio je ponos njihova nacionalnog osjećaja. Naravno, ta se je borba vodila na više mjesta u gradu po sasvim opustjelim ulicama i trgovima. Dok sam toga jutra oprezno prodirao u gotovo potpuno opustjeli grad, na um mi dođe sama po sebi povijesna usporedba s ulazom Mongola u isti taj Zagreb 1242. god., kad je nakon bitke i poraza na Šaju, bio napušten od hrvatsko-ugarskih trupa, koje su se povlačile iza kralja Bele IV. iz sjeverne Hrvatske prema Dalmaciji.

Istog dana, 8. svibnja, popodne mogle su se vidjeti prve hrvatske trobojnice, pa tu i tamo po koja jugoslavenska zastava, s crvenom zvijezdom. Na kućama razgaljenih komunista, koji su s toliko čežnje očekivali novi crveni režim, lepršale su čak i crvene zastave. Ali mnoge od njih ubrzo je napustilo vruće oduševljenje za komunizam Staljinova kova. Prema večeri, u sporazumu sa suprugom Terezijom i rođakinjom F. O., koja je stanovala s nama u istoj kući, izložismo i mi hrvatsku trobojnicu, ali, naravno, bez crvene zvijezde, kao i mnogi drugi.

Toga je dana hrvatska metropola bila okupirana od partizanskih jedinica uz pratnju mjestimičnih pucanja, koja su se produljila kroz cijelu slijedeću noć. Izoliranih sukoba bilo je i sutradan, a po prostranoj Zagrebačkoj gori obračunavanje s ustaškim gnijezdima potrajalo je još nekoliko slijedećih dana. U srijedu, 9. svibnja, ulazila je u posve zaposjednuti grad masa partizanskih jedinica, dok se poslije podne svijet počeo po malo kretati ulicama. Radilo se o svijetu, koji je toliko željno očekivao ulazak partizana u grad i koji je bio u neznatnoj manjini, i o onom radoznalom, koji je želio vidjeti, kako izgledaju ti partizani. U međuvremenu, dok se odvijalo ulaženje partizana u grad, započeo je strahoviti lov na ljude.

Ujutro istog dana [9. svibnja], kako me je kasnije upozorila moja rođakinja F., dva partizanska oficira zadržala su se nekoliko časaka pred kućom, u kojoj smo stanovali, upiljivši pogled upravo u našu hrvatsku trobojnicu bez petokrake. Rođakinja bijaše uvjerena, da je to bila izravna opomena, da i mi stavimo crvenu zvijezdu na zastavu, jer smo u cijeloj toj ulici ostali jedini bez petokrake. Moram istaknuti, da sam stanovao u gradskoj četvrti, koja je bila među najcrvenijima.

Uza sve to, toga dana [9. svibnja] navečer nisam htio staviti petokraku na izvješenu hrvatsku trobojku. Sutradan [10. svibnja] ujutro bio sam otišao u središte grada, u Ilicu, da vidim, kako se drže u tom pogledu ostali građani. Idući u grad, opazio sam, da je najveće radničko predgrađe Zagreba, Trešnjevka, poznato po svojoj lijevoj orijentaciji, u ogromnoj većini imalo zastave s petokrakama. Ilicu sam, naprotiv, prošao pješke od Jelačićeva do Malog trga, dakle u dužini od gotovo jednog kilometra. Izbrojio sam u svemu 15 zastava s petokrakom, dok jugoslavenskih uopće nije bilo. Kako se vidi, grad se nije tako lako predao srbokomunistima. Vrativši se u kuću i vidjevši, da se nalazimo u dijelu grada izrazito crvenom, rekao sam ženi, da uzme koju crvenu krpu, načini od nje crvenu zvijezdu i prišije na zastavu. U gradu su, međutim, nastavljali kroz više slijedećih dana držati hrvatske stjegove bez petokrake, tako da je čak Radio Zagreb počeo prijetiti onima, koji su tvrdokorno nastavljali držati izvješene trobojnice bez petokrake, motivirajući prijetnju: to je naredba vlasti".

Zaključimo: Ljudi u RH moraju znati da se promjenom ili nadijevanjem novih naziva ulica ne može promijeniti ili poboljšati povijest. Tako svaka novoimenovana ulica ili trg moraju imati pozadinu istinitosti i pravednosti (nakana) u cijelosti postojanja. U suprotnom, kada vidim kakav nakaradni naziv ulice, ona će meni imati naziv „Nikad!". Ma koliko se trudili i pokušavali, nikad nećete moći utrnuti istinsko hrvatstvo koje se stoljećima čuva za buduća pokoljenja. Nikada!

Đivo Bašić