Hrvatska i ex-Jugoslavija

Ex-Jugoslavija je za Hrvatsku definitivno pokopana na Bleiburškom polju
Nema koljačkih nacija ni stranaka, nego samo pojedinih većih ili manjih zločinačkih grupacija

"Napadom Njemačkog Reicha na Jugoslaviju, u travnju 1941., država se raspade: Srbija bi zauzeta od Nijemaca, Makedonija priključena Bugarskoj, albanske pokrajine Kosovo i Metohija anektirane matici zemlji Albaniji pod vrhovništvom Italije, Slovenija podijeljena na pola između Njemačke i Italije, Hrvatska uspostavljena i priznata kao Nezavisna Država.

Srpska narodna manjina, poduprta od srpskih časnika, koji ostadoše skriveni po planinama, usprotivi se uspostavi Države Hrvatske oružjem u ruci. Njima se naskoro pridružiše komunisti predvođeni od kovinskog majstora Josipa Broza Tita, Hrvata iz Zagorja, koji se do danas [1977.] ni jednom prigodom ne priznade Hrvatom po narodnosti. [Vjerojatno je to ipak učinio, ali problem nije u priznavanju onoga što jesi, već i onoga što si bio ili ćeš tek učiniti, te leži i u začetku samog NOB-a, jer su partizani kasnije prihvaćali upliv četnika u svoje redove koji su "oslobađali" mjesta. To će kasnije novonastalu državu koštati njezinog postojanja, demografske slike i neprilike, te zaostalosti.] Prvi bijahu poduprti od Londona i Pariza, a drugi od Moskve. Hrvatska postade žrtva i mučenica srpskih šovinista četnika i Titovih komunista kao i sapletaka nelojalnih saveznika Talijana i Nijemaca.

Svoju pravu Kalvariju Hrvatska je, međutim, doživjela u danima pada Nezavisne Države Hrvatske, prvih dana svibnja 1945. Hrvatski narod nije bio upitan putem referenduma ili plebiscita da li želi ostati živjeti u vlastitoj Državi obnovljenoj u tijeku proteklog [II. svjetskog] rata ili vratiti se i živjeti s drugim narodima u Jugoslaviji. Bijaše strpan u Jugoslaviju silom komunističke revolucije poduprte od svih saveznika pobjednika u ratu.

Hrvatska bi uništena ognjem i mačem. Prvih dana svibnja, nakon kapitulacije njemačke vojske, dakle nakon završetka rata, jugoslavenski komunisti, pod pritiskom jezovitog bijesa srpskih šovinista kamufliranih u komuniste, izložiše totalnom masakru na Bleiburškom polju u Austriji blizu Celovca oko 150 tisuća hrvatskih vojnika, koje Englezi, pošto ih silom diktata razoružaše, bezdušno predadoše džingiskanskom bijesu Titovih partizana. U kolonama smrti od Dravograda do Beograda i za prvih nekoliko mjeseci u obnovljenoj Jugoslaviji u revolucionarnom bijesu bi pobijeno najmanje drugih 150 tisuća građana Hrvata bez parnice i suda. Hrvatska izgubi tada dobrih 300 tisuća svojih najboljih i najborbenijih sinova i kćeri. Sam Đilas je priznao, dvadeset godina nakon rata, da nisu komunisti tako postupili, ne bi mogli obnoviti Jugoslavensku državu.

Do skrajnosti snažnom procesu srbizacije bijahu posebno izložene... Bosna i Hercegovina, gdje živi znatna srpska narodna manjina, koja je iz Srbije prebjegla u Bosnu povlačeći se ispred invazije Turaka prije pet stoljeća, a dijelom naseljenih i za stare Jugoslavije, često puta čisto planski, kako bi Srbija okrenula etnički sastav... sebi u korist.

Pored nacionalnog pritiska nad Hrvatima strahovita bijaše ekonomska i financijska eksploatacija Hrvatske, a iza nje i Slovenije. U periodu tzv. 'administrativne i centralističke ekonomije' (otprilike prvih deset godina obnovljene Države) sav nacionalni prihod 'republika' završavaše u Beogradu, a otuda ga srpske glavešine dijeliše prema vlastitoj volji.

Navodim samo dva primjera. Prvih deset godina dodjeljivao se jedan dio financijskih sredstava za obnovu gradova, od kojih je polovica išla za obnovu Beograda, a druga polovica za ostale gradove Jugoslavije. God. 1950. reče mi u četiri oka jedan od akademika JAZU u Zagrebu, da je ova imala za 60 milijuna dinara manji budžet od Srpske akademije nauka, u vrijeme kad su osrednje plaće iznosile 15 tisuća dinara. Oko 80 posto deviza određenih za znanstvena istraživanja u inozemstvu uzimali su Srbi iz Beograda, a ostatak se dijelio svima ostalima.

Gospodarsko iskorištavanje Hrvatske i Slovenije od strane Srbije posebno se očituje u izgradnji željezničke magistrale Beograd-Bar preko crnogorskih gudura i planina i u gradnji velike hidrocentrale na Dunavu od Đerdapa u suradnji s Rumunjskom s ciljem da se otvori prolaz brodovima izravno s Mediterana do Beograda, kako bi se Beograd pretvorio u morsku luku, i kako bi Srbija postala autarhična u pogledu opskrbe strujom. [Na ovo mora paziti i današnja RH.] Ovdje spada i već navedeno divovsko pretvaranje Beograda hrvatskim i slovenskim kapitalom iz najobičnije balkanske kasabe, kakav bijaše 1918., u europski velegrad.

Otpora, međutim, nije nedostajalo.

Na kulturnom i vjerskom polju dosta je navesti herojsko držanje pok. kard. Alojzija Stepinca pred komunističkim sudom 1946. i, upoće, cijele Katoličke crkve, zatim borbu hrvatskih i slovenskih intelektualaca nekomunista kao i borbu samih komunista okupljenih oko filozofske revije 'Praxis' u Zagrebu, onda navedeni pokušaj pokretanja časopisa nezavisnih 'Slobodni glas' itd.

Na gospodarskom polju Komunistička partija Jugoslavije morade kapitulirati pred otporom seljaka, posebno onih iz Hrvatske, da uđu u kolhoze.

Na nacionalnom polju jugokomunisti su morali kapitulirati i priznati na VIII. kongresu održanom u Ljubljani u jeseni 1964. postojanje pet naroda u Jugoslaviji sa svim pravima koja im pripadaju. Od tog časa poče se sve više afirmirati nacionalizam i patriotizam Hrvata, Makedonaca i Crnogoraca. Epilog tog zaokreta predstavlja i 'hrvatsko proljeće' od X. sjednice CK SKH pa preko amandmana ustava do studentskog štrajka.

Ali kad jednom uđoše u sukob sa Staljinom 1948. i kad se nađoše izbačeni iz obitelji komunističkih zemalja, kako se onda nazivaše Informbiro, jugoslavenskim upravljačima ne preostade drugo, već potražit novi put kako na ideološkom, tako i na ekonomskom, političkom i diplomatskom polju.

Na ideološkom polju trebalo je pružiti članovima Stranke i priprostim narodnim masama kakvu hranu i upravljači je pronađoše u tabuu 'Tvornice radnicima, a zemlja seljacima', koji zatim dobi u teoriji naslov radničko samoupravljanje.

Na gospodarskom polju oni moradoše odbaciti dirigiranu privredu iz jednog središta i prema jednom središtu, koje bijaše Ministarstvo za planiranje, kapitulirati pred neslomljivim otporom seljaka [za] uključiti se u kolhoze sovjetskog tipa, sve se više osloniti na demokratski Zapad tražeći i primajući od njega sve obilatiju pomoć i otvoriti ventil privatnoj inicijativi, iako u veoma suženim omjerima.

Na diplomatskom polju odmah nakon sukoba sa Staljinom oni se oslanjahu iza kulisa na američko jamstvo na osnovu podjele zapadnih i istočnih interesa na jugoslavenskom području 'fifty-fifty' izvršenom u Jalti, dok prema vani nastavljahu urlati protiv Amerikanaca gotovo jednako kao i protiv Staljinove Rusije [SSSR-a]. Malo zatim jugoslavenski upravljači nađoše za shodnije pokrenuti oblikovanje trećeg 'bloka neangažiranih' [nesvrstanih] s namjerom da se stave na čelo novog bloka. Kružaše u to vrijeme vic u vezi s time, da je Tito naime vozač, koji stalno svira na lijevo, a vozi na desno.

Bijaše novo pokoljenje hrvatskih komunista, koje, osluškujući bilo svog naroda, prisili Bakarića i ostale 'centraliste i unitariste' da priznaju postojanje pet naroda koji čine Jugoslaviju, pored brojnih narodnih manjina. Na čelu tih novih snaga našao se Miko Tripalo iz Sinja, iza koga se svrstaše predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske Savka Dabčević-Kučar iz Korčule, Dragutin Haramija, Pero Pirker i brojni drugi hrvatski rodoljubi. Te nove snage okupiše oko sebe jaku skupinu među samim hrvatskim vodstvom SKH, tako da su bivšeg ministra u hrvatskoj vladi Miloša Žanka sasvim izolirali.

Konkretna linija da se postigne vrhovništvo Hrvatske za eksponente hrvatskih komunista (a CK SKH je u dobranoj mjeri prihvatio tu liniju) predstavlja 'konfederalizacija' Jugoslavije, dok će hrvatske rodoljubne snage u većini [iz]vanpartijske stati iza Matice Hrvatske zahtijevajući potpuno otcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije - politički program današnje Hrvatske, koji otvoreno i radikalno zastupa gotovo cjelokupna hrvatska politička emigracija vršeći na taj način funkciju glasnogovornika umjesto zarobljene Domovine.

Srbi čine sve što mogu kako bi prekinuli taj proces 'konfederalizacije', jer s raspadom Jugoslavije oni gube svoj imperij: secesija Hrvatske, naime, povlači nužno za sobom i secesiju Slovenije, dok bi se Makedonija proglasila nezavisnom državom ili bi se ujedinila s Bugarskom, a oko milijun i po Albanaca sa žudnjom čekaju priključiti se majci domovini - Albanskoj republici. Srbi, međutim, drže u svojim rukama dva najefikasnija instrumenta: vojsku i policiju. Tito, naravno, podržava Srbiju u njezinim nastojanjima.

Da bi deblokirali situaciju, hrvatski se komunisti iza kulisa sve više okreću Moskvi tražeći njezinu pomoć i intervenciju. Nisu to više oni informbiroovci iz 1948., koji htjedoše povratiti Hrvatsku u Staljinov ovčinjak, već se bore za obnovu Hrvatske Države, makar u okviru Jugoslavije. Otvaranje Sovjetskog konzulata u Zagrebu potez je učinjen na toj liniji, da navedemo samo jedan primjer.

Stanoviti dodiri nekolicine iz samog vodstva hrvatskih komunista s nekim istaknutim hrvatskim političkim emigrantima drugi je dokaz da se barem neki iz vodstva hrvatskih komunista bore za obnovu nezavisne Hrvatske Republike. Ovdje dolaze u obzir prije svega tajna kontaktiranja između pok. Većeslava Holjevca, bivšeg načelnika grada Zagreba i u više navarata ministra u hrvatskoj vladi i člana CK SKH, s jedne i predsjednika Hrvatskog narodnog odbora pok. dr. Branka Jelića, koji je zacijelo kao najveći tribun hrvatske emigracije najviše glavobolje zadavao velikosrpskom Beogradu. Dokaz su brojni atentati izvršeni na njega. Ima znakova da je pok. dr. Branko Jelić primao iz Zagreba ne samo povjerljive informacije, već prihvaćao i mnoge sugestije za političke poteze, među ostalim i za svoj novi politički kurs traženja veza s kojom od istočnoeuropskih komunstičkih zemalja i preko nje sa Sovjetskim Savezom.

Vjerojatno je od strane 'Legalističkog bloka', kako ga je volio zvati pok. Branko [Jelić], bilo ovome signalizirano da se u ožujku 1970. obrati otvorenim pismom na dr. Bakarića i ostale članove CK SKH, te da od njih zatraži promjenu političkog kursa ujedinivši se s hrvatskom emigracijom u borbi za državnu nezavisnost Hrvatske. U jednom drugom otvorenom pismu istom dr. Bakariću, nekoliko mjeseci kasnije, dr. Jelić je postavio dva pitanja leaderu [lideru] hrvatskih komunista, koga su dobrim dijelom bile napustile mlade komunističke snage Hrvatske: a) da li on, Bakarić, može zanijekati da su tri člana CK SKH ujedno članovi Legalističkog bloka? - b) može li on zanijekati da je jedno izaslanstvo hrvatskih komunista otišlo u Sofiju tražiti pomoć od Bugara i da su zajedno s njima otišli u Moskvu tražiti obnavljanje Nezavisne Države Hrvatske?

Ova dva otvorena pisma, preko kojih je Bakarić, naravno, prešao šutke, zajedno s vijencem koji je pok. Branko [Jelić] bio poslao na grob Većeslava Holjevca, izazvali su skrajnju uzrujanost u već napetim odnosima između hrvatskih i srpskih komunista. Ovi onda otvoreno optužiše hrvatske komuniste, služeći se i tajnom policijom, da surađuju s hrvatskom političkom emigracijom. Savezni centralni komitet i hrvatski centralni komitet izmijeniše teške udarce i protuudarce koji dobiše epilog u tajnom sastanku na Brionima u travnju 1971.

Tajno kontaktiranje pok. dr. Branka Jelića sa stanovitim diplomatskim krugovima istočnog komunističkog bloka i njegovo otvoreno približavanje Moskvi preko 'Hrvatske Države', glasila Hrvatskog narodnog odbora, predstavlja zaista novi kurs u hrvatskoj emigrantskoj politici, prema kojoj je Hrvatska trebala zauzeti mjesto slobodne i nezavisne države od obaju blokova poput Finske ('finizacija Hrvatske'), da bi malo kasnije izvršio zaokret prema neutralnosti Hrvatske po uzoru Austrije kojoj je neutralnost zajamčena od obje velesile svijeta. Taj je Jelićev 'zaokret' osupnuo gotovo cjelokupnu hrvatsku političku emigraciju. Istinabog, velika većina hrvatske emigracije nije ni najmanje posumnjala u rodoljublje tog Nestora hravatske emigracije, da on 'rasprodaje Hrvatsku', ali većina je odbijala prihvatiti njegov 'novi kurs'. On nije mogao stanovite motive iznijeti javno, a njegova privatna obrazlaganja nisu dovoljno prodirala u javnost. Prema njegovim osobnim obrazlaganjima nova hrvatska istočna politika imala je za cilj prisiliti Sovjete i Amerikance da zajednički za diplomatskim stolom riješe pitanje Balkana, pa time i Hrvatske, prije nego izbije ustanak Hrvata protiv Srbije, koji je mogao postati novi Vijetnam, ovoga puta na europskom tlu. ...

Da nastojanja pok. dr. Branka Jelića do sada [1977.] nisu donijela ni do kakvog pozitivnog rezultata na strani Zapada, potvrđuje odgovor koji je funkcioner američkog State Departementa Donald C. Tice, u ime američke vlade, dao na Memorandum Saborovanja Američkih Hrvata (predan 21. lipnja 1971). U svom odgovoru Mr. Tice je izjavio da američka vlada s velikim interesom prati sve snažnije zahtjeve Hrvata za autonomijom, ali je istaknuo da SAD ne predviđaju raspad Jugoslavije. [Katastrofalna pogreška ili pak računica velikih sila u smislu da postojanje samo jedne velesile znači slabljenje lobija trgovaca oružja što je u biti temelj prosperiteta megasila.]...

Da zlo bude gore, unutarnje snage nacije nisu nikada dovoljne da same slome diktaturu. Nema slučaja u povijesti da su se narodi sami oslobodili vlastite diktature. [Tipičan je primjer osamostaljenja RH kada tzv. /ili samozvanim/ 'desnim' treba pomoć i usluge UDB-e ili makar neutralnost na strani 'pobjednika' jer narod nikad u cijelosti ne pobjeđuje, ali ga zato uvijek šalju na front kad god to treba i zahtijeva povijesni trenutak. Onda se pak nakon rata stvaraju lobiji bogatih obitelji - 'iz ničega', tovari paradiraju u odijelima i lentama, a narod sustavno i na brzinu pljačkaju 'sile tame', te narod (u početku) sramežljivo izlazi na ulicu. Naravno, sve dok banda ne pokuša vojsci i policiji smanjiti ili uskratiti plaće jer u tom slučaju ovi stvarno moraju braniti 'narod' kojemu u razbijačkom naletu nije do šale i bahate obijesti pojedinaca. Ponekad mi se čini da je umanjena važnost vojske i policije u teškim situacijama jer bi ovi slobodno, u bilo kojem po državu teškom trenutku, mogli tražiti povećanje plaća za 100%, pa bi u suprotnom oni koji naređuju 'obranu sustava' i batinanje naroda mogli i sami doživjeti. Uostalom, zašto bi netko za bijednu plaću branio pojedince koji su pronevjerili ili oštetili proračun za milijune. To jednostavo nije moralna odluka, pa čak ni dvojba.]...

Da su svi koje je srbokomunistička Partija na vlasti osudila na smrt ili robiju, bili ratni zločinci i koljači, zacijelo ne bi bilo 1944. i 1945. nje da im sudi, jer im ne bi imao tko suditi. Nema koljačkih nacija ni stranaka, nego samo pojedinih većih ili manjih zločinačkih grupacija...

Oni [jugokomunisti] su nemilosrdno progonili i Katoličku i Pravoslavnu crkvu i Muslimansku vjersku zajednicu i njihov kler, a da se nije nitko usudio podići glas protiv tih kontinuiranih progona. ...

Gotovo je redovito iza tih ekscesa Komunističke partije stajala velikosrpska beogradska Čaršija, kumovala i poticala na uništenje svega što je u Hrvatskoj hrvatsko i sama kamuflirana crvenom zvijezdom na čelu. ...

U Malom Ižu, u Dalmaciji, - pripovijedao mi je jedan Ižanin - u jednoj svađi između majke i sina partizana i člana KPJ, majka je sinu, koji je utekao iz kuće ispred njezinih prijetnji, dobacila vičući, da je cijelo selo odjekivalo: - 'Ive, vragovi ti misu kantali, a partizani se na njoj pričešćivali! A ća ste nam govorili, dok ste još po šumam bili?' - 'A da vas nismo lagali, ne bi nikad na vlast došli' - odgovorio je majci. ...

Tito je izričito potvrdio na zasjedanju Saveza sindikata Jugoslavije održanom u Beogradu onih burnih dana gušenja hrvatskog proljeća u siječnju 1972. (govor je bio prenošen preko jugoslavenske televizije te smo ga mogli osobno čuti i vidjeti): 'Neka naši neprijatelji dobro znadu da u Jugoslaviji demokracija postoji za nas, a ne za njih'. ...

Jugoslavija je, međutim, u srcima hrvatskog naroda definitivno pokopana na Bleiburškom polju. ...Za nas Hrvate Tito i njegova partizanija velikosrpska ne bi nikada vidjeli Zagreba. Jugoslavija ostaje za nas tamnica, a srbokomunistički režim tiranija kakve Hrvatska nije vidjela nikada u svojoj povijesti".

(Nikola Čolak, Iza bodljikave žice, Svjedočanstvo o životu Hrvatske u srbokomunističkoj Jugoslaviji, La ciclografica, Padova, 1977, str. 212-219, 223-224, 226-227, 230, 232, 235, 241).

Nikola Čolak, 1977.god.
Priredio: Đ.B.