Dubrovnik i njegov zaštitnik

Zašto sv. Vlaha slave i poštuju svi Dubrovčani bez razlike

 

Jorjo Tadić (petak, 3. veljače 1939, str. 8) kaže (ponešto kroatizirano):

sv. Vlaho"Od jučer poslije podne, na Placi [Stradunu] u Dubrovniku, vije se bijeli barjak stare Dubrovačke Republike. Dubrovčani su time započeli današnju proslavu svoga zaštitnika sv. Vlaha. A ovaj veliki blagdan ima za njih posebno značenje. Sv. Vlaho je ne samo zaštitnik i svetac Dubrovnika, nego i simbol njegove stoljetne prošlosti, slobode i slave.

Dubrovčani su imali malu, slabu i neplodnu državu [!?]. Osnovali su je teškom mukom i velikim naporima, a održavali ogromnim žrtvama. I to ne jedanput ili samo ponekad, nego skoro neprestano, iz dana u dan. Zato je, čini se, Dubrovnik samo čudom mogao živjeti u slobodi. Pogotovo na onako izloženom mjestu, na udaru susjednih i stranih država, a tijekom nekoliko stoljeća pritisnut ogromnim Turskim Carstvom. Na toj granici dva svijeta, na dohvatu moćnih i pohlepnih, vjekovima se održao slobodan. Mučio se, često vrlo teško, ali bi se uvijek spasio. Svoju djecu je slao u sve krajeve svijeta da mu - kako je jedanput rekla njegova vlada - donose zaradu kao pčele med s cvijeća. Pritom je žrtvovano mnogo ljudi, podneseno mnogo patnji i nevolja, ali su Dubrovčani uspjeli da u jednom skoro pustom kraju stvore za sebe sigurnost, blagostanje, kulturu i slobodu.

Danas se mnogi čude da je na onom mjestu stoljećima postojala slobodna država. Državica kojoj su se granice mogle (u)vidjeti okom. A u njoj, dok su ostale okolne zemlje bile poklopljene ropstvom i kulturnom tamom, rađahu se dubrovački veliki trgovci, vješti pomorci, državnici, genijalni znanstvenici, književnici, diplomati i svi oni koji čine ponos hrvatskog naroda i čime ispunjavamo najbogatija poglavlja naše kulturne povijesti. I sve to je dao onaj maleni Dubrovnik, živeći u teškim prilikama i u čestim opasnostima.

Dubrovčani su podnosili sve napore skoro stojički. Prateći izbliza njihov život, makar i po arhivskim dokumentima, moramo se diviti njihovoj vitalnoj snazi, izdržljivosti i duševnom miru. Jedino time, izgleda, mogli su spasiti svoju zemlju i očuvati njezinu slobodu.

Jedni su ostajali kod kuće voditi i braniti Republiku, paziti na događaje u svijetu i susjedstvu, čuvati se težih situacija i izbjegavati sve veće opasnosti. Drugi su, u isto vrijeme, vodili diplomatsku akciju na stranim dvorovima. Obilazili su su sve moćne vladare i osobe, održavali veze sa svima koji su ih mogli štititi i pomagati. Padali su na koljena pred mnogim stranim vladarima, kao i pred vezirima i pašama, plakali su pred španjolskim kraljevima i moćnim prijestoljem turskih sultana, mjesecima su čekali u predsoblju stranih državnika, a sve za onaj svoj maleni slabi, ali slobodni Dubrovnik. Treba čitati izvješća dubrovačkih poklisara da se vide neugodnosti, poniženja, uvr
jede i duševne patnje koje su doživljavali dok su uspjevali obraniti interese svoga Grada. A koliko je samo njih ostavilo svoje živote u stranom svijetu, naročito u malaričnim i nezdravim krajevima Balkana.

Neki su opet odlazili u svijet kao pomorci, trgovci i poslovni ljudi. Tamo su tražili za svoje ono što im nije moglo dati pusto kamenje rodnoga kraja [?]. Njihov rad u tuđini bio je neobično težak, često i opasan, naročito na moru. Pored svoga posla vršili su još jednu dužnost. Pozorno su motrili na događaje u svijetu, naročito na one od interesa za Dubrovnik. Izvješćivali su o tome svoje kod kuće, zalagali se za svoju zemlju, zastupali i branili njezine interese. U velikom dijelu svijeta stvarao se tako krug ljudi povezanih istim brigama, interesima i zajedničkom ljubavlju prema svome kraju. A materijalna sredstva, teškom mukom stečena, stavljali su na raspolaganje svojima. Time su omogućavali njihovo življenje, ali ujedno podizali ekonomsko blagostanje i snagu slobodne dubrovačke države.

Konačno, najviše je bilo onih nepoznatih i bezimenih koji su ostajali na svojim ognjištima da ih čuvaju, [obrađuju] zemljišta, da se bore s prirodom, ali i s ljudima koji su često napadali, pljačkali ili odvodili u ropstvo. Rijetke su godine kada gusari i drugi pljačkaši nisu upadali u dubrovačka sela otimati ljude i njihov imetak. A bilo je i drugih nevolja koje su ih često bičevale. Dovoljno je spomenuti velike kužne bolesti koje su skoro periodično i godinama mučile i pustošile dubrovačko stanovništvo.

Dubrovčani su bili svjesni svoje slabosti i nemoći. Osjećali su svu težinu svoga osobnog i državnog života, kao i ogromne teškoće da se održe u svijetu moćnih, nasrtljivih i velikih. Zbog toga su sve činili da sebe i svoju zemlju osposobe za to. Uredili su dobru državnu upravu i pravni poredak, proveli su strogo vršenje građanskih dužnosti, a prema inozemstvu uspostavili mir i strogu neutralnost. Vojske nisu imali, a njihove gradove i tvrđave čuvali su plaćeni stražari. U takvim prigodama morali su izoštriti svoje duhovne sposobnosti. One su ih držale i davale im podstreka za nove napore i žrtve. Imali su čak snage da se vesele životu i da svojoj životnoj radosti često daju neobične i dosta bučne oblike.

Ali, vjerovali su da Dubrovnik i njegove ljude ne čuvaju samo prirodne sile, nego da u svakoj prigodi, naročito u nevolji, pazi na njih i sv. Vlaho. Izgledalo im je da su previše slabi i nemoćni da bi svojim snagama, koje smo prethodno spomenuli, mogli očuvati svoju državu u onako teškim i opasnim prilikama. Trebalo je da ih u tome pomogne neka viša sila. Zbog toga se uvijek obraćahu sv. Vlahu i od njega očekivahu pomoć. Napuštajući svoju zemlju dubrovački su diplomati odlazili u daleka i opasna poslanstva uz blagoslov sv. Vlaha, a njihove pisane instrukcije [upute] počinjale su njegovim imenom. Njega su spominjali i trgovci, i pomorci i putnici, a na jarbolima dubrovačkih brodova vijorio se uvijek bijeli ili crveni barjak s njegovim likom u sredini i s velikim natpisom: Sloboda [Libertas]. Na svim gradskim vratima Dubrovnika, na njegovim bedemima, kulama i državnim zgradama vide se i danas njegovi kameni likovi, postavljeni da štite i čuvaju Grad.

I druga istočnojadranska priobalna mjesta imaju svoje svece-zaštitnike, ali ni jedno u njima ne gleda ono što Dubrovčani vide u sv. Vlahu. On je za njih prestao biti samo svetac i zaštitnik. Sv. Vlaho je oličenje svega što su Dubrovčani u prošlosti doživjeli i stvorili, svih onih najtežih napora i najvećih patnji, ali i njihovih najslavnijih djela. On je, [kako] vjeruju, uvijek bio pored njih, pazio na njih i vodi ih već stoljećima. Ali, on je i onaj koji je svuda s njima patio, radio i stvarao. Zbog toga sv. Vlaha slave i poštuju svi Dubrovčani bez razlike. Jučer i danas u Dubrovniku ulaze u njegovu crkvu i stupaju u povorkama i oni koji to inače ne čine. Dan sv. Vlaha je za sve njih blagdan starog Dubrovnika, njegove veličine i slave".

 

Na dan slave dubrovačke

Dubrovčani i njihov zaštitnik

Proslava sv. Vlaha u starom Dubrovniku

 

Jorjo Tadić (ponedjeljak, 3. veljače 1941, str. 10) kaže (ponešto kroatizirano):

"Skoro tisuću godina Dubrovčani slave uspomenu sv. Vlaha. U početku se to vršilo dosta skromno, jer su ranije priznavali druge svece za svoje zaštitnike. Tek kasnije, kada je sv. Vlaho svojim ugledom zauzeo prvo mjesto u srcima dubrovačkih poklonika, postao je današnji dan 3. veljače najveći blagdan dubrovačke države.

Sv. Vlaho je rođen u trećem stoljeću u Sebasti, armenskom gradu Male Azije, gdje je poginuo kao mučenik oko 320. godine u mjesecu veljači. Malo se zna o njegovu životu, a uspomenu na njega slave razne crkve. Katolička crkva misli da je umro 3. veljače, armenska je taj dan pomaknula na 10. veljače, dok pravoslavna crkva slavi uspomenu njegove smrti 11. veljače. Poštuju ga čak i muslimani, jer mu se i oni obraćaju za ozdravljenje od bolesti grla. S Istoka se njegovo štovanje raširilo po ostalome svijetu, pa je prešlo i u Dubrovnik. A odatle su Dubrovčani i prije toga primali svece-zaštitnike svoga grada. U početku su ih štitili Sv. Stjepan, službeni zaštitnik bizantskog dvora, zatim Sv. Srđ i Bak, također iz Bizanta. Priznavajući stoljećima vrhovnu vlast Bizantskog Carstva, Dubrovčani su s Istoka primali i druge utjecaje i kulturne stečevine. A kada je armenski mučenik postao svetac Dubrovnika, njegovo je ime u novoj sredini očuvalo svoj bizantski oblik, pa ga Dubrovčani nazivahu Vlasios, Vlasi, a kasnije Vlaho.

Stara dubrovačka legenda priča kako je sv. Vlaho prvi put pomogao Dubrovčanima i tako postao njihov zaštitnik. To je bilo polovicom X. stoljeća, kada su Mlečani jedne noći pokušali osvojiti Dubrovnik. Iste noći, dok se pop Stojko, upravitelj crkve sv. Stjepana, dokasno molio tadašnjem zaštitniku Dubrovnika, ukažu mu se neki naoružani ljudi s jednim starcem. Starac, sv. Vlaho, ispričao je kako su Mlečani pokušali s morske strane prijeći gradske bedeme, ali ih je on odbio. Savjetovao je da se Dubrovčani unaprijed ne pouzdavaju samo u vojsku, nego neka bolje utvrde grad, a u znak zahvalnosti oni su uzeli sv. Vlaha za svog zaštitnika.

Poslije toga Dubrovčani stalno mole njegovu pomoć i zaštitu. Osječajući se slabi, a na udaru i u blizini velikih i moćnih, vjerovali su da mogu živjeti u miru i blagostanju jedino ako ih bude pomagala neka natprirodna sila. Svi njihovi napori i žrtve ne bi bili dovoljni, činilo se, Dubrovniku osigurati stoljetnu državnu samostalnost i slobodu. Zbog toga, iako nikada nisu prestali svim snagama zalagati se i žrtvovati za svoju zemlju, stalno su dozivali u pomoć sv. Vlaha da ih podrži, uputi, pomogne i spašava. Vremenom je sv. Vlaho postao više nego sami zaštitnik. Dubrovčani su u njemu gledali svoga suradnika na očuvanju slobode, u njemu su vidjeli simbol svega svoga rada i stvaranja, predstavnika veličine, slave i uspjeha svoje malene slobodne države. Sv. Vlaho - to je Dubrovnik, a njegova proslava postala je najveći državni blagdan Dubrovčana.

Već odavno se dan sv. Vlaha u Dubrovniku slavi na najsvečaniji način. Baš prošle [1940.] godine navršilo se 500. godina od prvog opširnog opisa ove proslave. Godine 1440., u mjesecu siječnju, završio je svoje djelo o Dubrovniku Filip De Diversis, ravnatelj dubrovačke gimnazije, u kojem je prvi put opisana proslava sv. Vlaha. Poslije njega i drugi su pisali o tome, pa tako točno znamo kako je izgledala ova svečanost u staro doba.

Sa svih strana dubrovačke države, kao i iz susjednih oblasti Hercegovine, skupljao se narod u Dubrovniku da svojom nazočnošću, svirkom, pjesmom i igranjem narodnih plesova i kola uveliča najveći blagdan Dubrovnika. Dubrovnik je bio pun svijeta koji je svojim narodnim nošnjama pojačavao šarenilo njegovih ulica i trgova. U srednjem vijeku tu su bili svirači bosanskih kraljeva, hercegovačke i vlastele iz zaleđa, koje su ovi svake godine slali u znak obzira i poštovanja prema svojim dubrovačkim prijateljima. Pored njih su dolazili bosanski glumci i pelivani [akrobati, komedijaši], koji su na trgovima i ulicama svojim igrama i šalama zabavljali domaći svijet i njihove goste. A svake godine, na prvoj sjednici poslije sv. Vlaha, vlada je ovim sviračima i glumcima određivala nagrade i poklone, što su se potrudili uljepšati proslavu dubrovačkog zaštitnika. Uz svirku domaćih i stranih svirača narod je igrao narodne igre, na trgovima, kao što je to i danas običaj. Istoga dana upriličena je revija [mimohodni svečani nastup, procesija] vlastele, građana i seljaka, koji su pod oružjem i predvođeni barjacima svojih strukovnih i vjerskih organizacija stupali ispred kneza i vlade. Pritom su neprestano pucali iz pušaka, kao i danas [iz tormbuna], a povorku su predvodili seljački svirači i pjevači narodnih pjesama. Knez je primao u svoj dvor mušku i žensku djecu da se, kako priča De Diversis, vesele i zabave uz svirku frula i truba. Poslije mimohoda vodila se pred dvorom borba teško naoružanih ljudi, a neki između njih maskirani igrali su razne igre. Već De Diversis opisuje natjecanje jahača koji su trčali [jahali] na konjima ulicom Dubrovnika i nastojali kopljem pogoditi jedan prsten ili kolač koji je pričvršćen visio u sredini. Dubrovčani su to zvali 'trčati kolač' ili 'trčati prsten', a pobjedniku su davali naročitu nagradu za njegov uspjeh. Dubrovčani su slična natjecanja priređivali i u ostalim mjestima, gdje su njihove kolonije bile brojne. Tako se spominje da su to učinili i u Prištini, [p]o Božiću 1435., pa su se tijekom igre natjecatelji međusobno posvađali i potukli.

Pored ove narodne i državne proslave bila je i crkvena, jednako svečana. Najvažniji momenat u njoj bila je procesija (ophod), u kojoj je preko stotinu svećenika nosilo moći sv. Vlaha i drugih svetaca, optočene u zlatu i srebru, a ukrašene emajlima i raznim dragim kamenjem. U procesiji su stupali knez, vlada i narod, a naročito okičene bile su ulice i kuće. Ako bi se toga dana našao u Dubrovniku neki ugledniji gost dubrovačke vlade, išao je i on za moćima, u redu koji mu je pripadao prema ugledu. Tako je 1426. i vojvoda Sandalj Hranić stupao sa svojom vlastelom noseći duplijer [veliku voštanu svijeću] u ruci.

Dan sv. Vlaha bio je za stare Dubrovčane i dan mira, međusobnih (o)praštanja i zajedničkog okupljanja. Svim dužnicima bilo je dopušteno da se iz progonstva vrate svojim kućama i da se slobodno kreću tijekom svih dana dok se na trgu vijorila bijela državna zastava s likom sv. Vlaha. I u stranom svijetu, u svim svojim kolonijama, okupljali su se Dubrovčani toga dana da zahvale svome zaštitniku na pomoći, da se u razgovoru i veselju sjete svoga Dubrovnika. I još danas mnogi se drže tih starih običaja, pa i u samom Dubrovniku ovaj se dan slavi donekle kao i u starim vremenima. Potrebno bi bilo da se i suvremeni Dubrovčani, baš danas [1941.], dobro sjete onog pravog značenja proslave sv. Vlaha i da, izbjegavajući međusobne [nacionalne, vjerske i stranačke] nesnošljivosti, ponovno u miru i u zajedničkom okupljanju porade na dobru svoga grada, te cijelog [ne] 'slovinskoga [kako stoji u izvornom tekstu], već kršćanskog i vjera svih naroda' [svijeta]".

 

Priredio: Đivo Bašić

Čet, 23-09-2021, 16:22:51

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.