Dubrovnik i uskoci

Stari Dubrovčani desetljećima su (s prekidima) imali problema s uskocima jer se ponekad dubrovačka politika neutralnosti u širim okvirima nije smatrana takvom u vremenima kada suparnik ili neprijatelj (nakratko ili podulje) može postati pomagač ili saveznik u ovisnosti (ne)prigoda koje nalažu rastući državni interesi, te uopće diplomatski profilirani i (pred)vidljivi boljitak države (u pravilima svijeta fasadnih okvira). Jedan odred mletačke mornarice imao je u svojoj posadi uskoke, te su došli u Slano blizu Dubrovnika nakon što su uskoci izgubili Klis 1537. Na dubrovačku obalu uskoci su se iskrcali tijekom noći, produžili su za Hercegovinu i opljačkali neka sela, ali su opljačkani stanovnici uzvratili (i povratili imovinu) na dubrovačkom teritoriju. Uskoci su onda opljačkali jedno dubrovačko selo u blizini i ubili plemića (kanonika dubrovačke katedrale). Mletački brodovi pokupili su ih u blizini Slanog. Turska karavana trebala je napustiti Dubrovnik po noći 7. studenog 1537., pa su se uskoci s mletačke galije usidrene između Dubrovnika i Lokruma noć prije kriomice iskrcali i tijekom dana ostali skriveni blizu gradskih vrata (nekadašnji hotel "Odak", sada "Excelsior"). Zatim su napali po noći, oteli robu i jednog čovjeka kada je karavana uz padine Srđa namjeravala kranuti za Tursku, te se prebacili na galiju. Dubrovačka vlada je upućivala poslanstva u Veneciju, te zamjerala Mlečanima zahtijevajući da Mlečani ne pružaju uskocima zaštitu, a istodobno je uvjeravala "dokazima i darovima" Turke u Hercegovini i Carigradu da oni (Dubrovčani) ne dozvoljavaju uskocima slobodno kretanje po državi. Uskoci su ponovno 1539. tijekom noći provalili preko Dubrovačkog primorja u Popovo polje i prenijeli plijen na brodove, a Mlečani su im dopustili da se utvrde na istočnoj strani Hvara, na Korčuli i u blizini Splita.

Uskoci su 1540. opljačkali i Janjinu na Pelješcu. Nagodbom Mletačke Republike i Turskog Carstva uskoci su se povukli u Senj. Od rata između Mlečana i Turaka 1570. uskoci djeluju po južnim dijelovima Hercegovine i dubrovačkom teritoriju iz svoje baze na istočnoj obali Hvara. Opasnost od uskoka prijetila je zapadnom, najizloženijem i relativno nezaštićenom dijelu Pelješca. Početkom veljače 1571. uskoci su provalili kroz Vratnik, iskrcali se blizu Slanog i pošli po noći u Popovo polje, te opet poharali hercegovačka sela. U blizini Vratnika neke dubrovačke brodove napalo je 6 uskočkih lađa, te su ubili dvojicu Dubrovčana. Potom su provalili u Dubrovačko primorje gdje su opljačkali neke kuće, te produžili za Hercegovinu. Zbog snažnih napada u lipnju i srpnju 1571. Dubrovčani su utvrdili Ston, a strijeljivo poslali na Lastovo. Dubrovčani su tada porinuli sve svoje ratne brodove koji su kružili dubrovačkim teritorijalnim vodama, a također traže od pape i Mletačke Republike zaštitu od uskoka. U studenom 1571. uvukli su se čak u grušku luku, te napali Rijeku dubrovačku gdje su ubili nekoliko vojnika. Uskoci su Dubrovčanima pljačkali brodove koji su se vraćali s Italskog poluotoka (1577.), te napadali sela Dubrovačkog primorja. Mljet i Slano su opljačkali u veljači 1588., ubili dosta seljaka i zarobili mljetskog kneza. U blizini Dubrovnika uskoci od 1594. nekoliko godina češće ugrožavaju nezaštićena sela, te utvrđeni Dubrovnik i Ston. Neki stanovnici Hvara, Makarskog primorja i ostalih krajeva napadali su Dubrovčane pored uskoka, pa su završili na vješalima. Na Pelješac su ponovno navalili uskoci u ožujku 1596., opljačkali neka sela i krenuli na Mljet, ali ih je tamo pobijedio pelješki knez.

Uskoci u godini Lepantske bitke, u veljači 1571. kruže blizu kanala Vratnika gdje su ubili nekoliko ljudi, te preko Slanog provaljuju u Hercegovinu. Dva dubrovačka broda uhvatili su uskoci nešto kasnije, te su im odnijeli manje topove. Ove uskoke uhvatili su Turci iz Neretve, a te Turke pak zarobili su Mlečani koji su onda (poradi topova) optužili Dubrovčane zbog davanja strijeljiva Turcima. Mlečani su običavali i vješati uskoke na jarbolima svojih galija. Dubrovačka vlada javila je 20. srpnja 1571. svojim poslanicima u Carigrad da su njezini vojnici "ubili više od stotinu uskoka, osobito onog znamenitog vođu Jurja Daničića, a ranili isto toliko". Zbog glasina po dvorovima ondašnje Europe, Dubrovčani su nakon ispitivanja započetog 14. travnja 1572. o toj delikatnoj stvari sastavili zapisnik izjava neutralnih osoba (nazočili su i službeni predstavnik francuskog kralja i vicekonzul Mletačke Republike) u čijem uvodu dubrovačka vlada uvjerava papu i druge vladare u suprotno od optužbi da je "zadavši vjeru Jurju Daničiću iz Senja, pozvala ga s otvorena mora i na kopnu, na ovim žalima, dala pogubiti". Jedan svjedok je vidio Jurja Daničića povezane glave (jer nije poginuo tijekom sukoba), a u pismu vladi dubrovačkog poslanika (tada nazočnog u Rimu) razabire se spominjanje Daničića "kojeg ste vi zadavili".

Kršćanski stanovnici pograničnih krajeva uzimali su Turke kao mjerilo zla ("gori od Turčina"). Muškarci i žene u Dalmaciji vrijeđali su neprijatelje karakterizirajući ih nezakonitošću odnošaja s Turcima (npr. puttana delli turchi; "mati ti je kurva i javno snubi Turke u Ragusi [Dubrovniku]"), a protiv klevetnika podizane su kaznene tužbe. Prepadi na marsilijane ili brigantine mogli su se poduzeti "u labirintu plitkih kanala koji su vodili kroz ušće Neretve", nanoseći štetu prijevozu turske robe za Dubrovnik i Anconu, a ranjivost su pokazivale i galije usidrene ili oštećene u nevremenu tijekom plovidbe od albanske obale ili Dubrovnika do Venecije. Uskok Juraj Daničić je navodno poginuo zaslugom Dubrovčana "kad je došao na pregovore, nakon što mu je dubrovački zapovjednik zajamčio sigurnost". Ipak, Dubrovčani su u smislu očuvanja svjetskog ugleda poslali izjave stranih očevidaca, a potpisnici bijahu predstavnici Francuske i Venecije u Dubrovniku. Nakon toga uslijedili su žestoki pritisci i napadi uskoka prema Dubrovčanima tijekom nekoliko godina što je okončalo posredovanje pape. Krvavi sukob s uskočkim harambašama (1596.) ponukao je Veliko vijeće Dubrovačke Republike da ustvrdi: "Oni na nas gledaju posve jednako kao na Turke". Ipak, "uskoci su djelovali prema uvjerenju da je ideal predziđa kršćanstva zajednički svim kršćanima, te da su pogani njihovi zajednički neprijatelji". Nakon dubrovačke zaplijene određene količine baruta, uskoci se žale dubrovačkom Velikom vijeću: "Gore spomenuti barut nismo čuvali da ga izdajnički upotrijebimo protiv Vašeg gospodstva, nego za naše zajedničke neprijatelje, za neprijatelje kršćanstva". Dubrovčani su se postavili na mjesto Mletaka nezadovoljnih trgovinom prekinutoj zbog rata s Turcima 1571.-1573. Nastojanje papa popunjenju trezora postojano je štitilo židovske trgovce s Levanta koji su navraćali u papinsku luku Anconu. Uslijed učestalih napadaja kršćanskih pirata, Židovi su 1586. zaprijetili svojim povlačenjem, pa je papa (hrvatskog podrijetla) Siksto V. naredio da se ne smije ometati ni Židove ni kršćane koji trguju s Turcima, uz izuzetak krijumčarenja.

Meštre za gradnju 5 fusta u Obrovcu zatražio je od Dubrovčana hercegovački sandžak-beg, ali su Mlečani 1569. savjetovali Dubrovčanima da ih ne šalju Turcima jer "kada bi se izgradile rečene fuste da bi one nanosile više štete samim Dubrovčanima nego drugima". Dubrovčanin Marin Restić bio je politički emigrant u službi vladara Italskog poluotoka, te uskočki suradnik. Uskoci su imali planove podizanja ustanka na Balkanu za savojskog vojvodu (po nekim dubrovačkim izvješćima). Zapovjednik 10 uskočkih barki bio je početkom svibnja 1612. sam Restić, pa je oprezna dubrovačka vlada izbrala kapetanom [dubrovačkih] otoka Pava Gundulića koji je mogao mobilizirati 1.000 ljudi s dubrovačih otoka. Restiću je bio zabranjen boravak na području Mletačke Republike, a njegovo uhićenje zajedno s uskocima značilo bi tretman kao i prema samim uskocima.

Uskoci su "uskakali" (provaljivali) u dubrovačka sela, uzapćivali i pljačkali dubrovačke brodove koji su se vraćali s Italskog poluotoka, te ometali povezanost dubrovačke okolice, tj. manje brodice lokalnog prometa. Blizu Stona pojavili su se uskoci na proljeće 1604., te harali po obližnjim selima u Hercegovini i nanijeli štetu nekim dubrovačkim seljacima, a Dubrovčani su austrijskom nadvojvodi Ferdinandu u rujnu poslali Pava Gundulića koji je protestirao protiv uskoka pozivajući se na carevu odredbu (1595.) po kojoj je uskočkim brodovima bila zabranjena nazočnost u dubrovačkim teritorijalnim vodama. Po informacijama u Dubrovniku (28. lipnja 1605.), u nekim uvalama otoka Mljeta bilo je skriveno 8 uskočkih brodova. Na Sv. Petra i Pavla (29. lipnja) uskoci (njih 300) prošli su uvečer pokraj Dubrovnika, iskrcali se blizu Kupara (Župa dubrovačka), te produžili za Trebinje. Uskoci su nakon pljenidbe i zarobljavanja stanovnika krenuli prema Slanom, gdje su od 30. lipnja do 2. srpnja 1605. čekali moguću otkupninu za ljude i stvari (od Hercegovaca i Turaka). Prema Vratniku su se uputili 3. srpnja 1605. gdje su susreli jednu mletačku triremu i 7 arbaneških brodova na kojima je bio i turski poslanik na putu iz Venecije u Dubrovnik, a ti mletački brodovi nisu neprijateljski djelovali na uskoke. Uskoci su se ponovno pojavili u Slanom (nakon 8 dana), po ustaljenom običaju prešli su po noći u Hercegovinu, te opljačkali neke kuće u Ravnom, otplovili sa zarobljenicima i dobrim plijenom prema sjeveru, a tijekom putovanja napali i neke Pelješčane i ubili tri pelješka kapetana. Ustrajne molbe Dubrovčana utječu na uskoke koji slabije napadaju 1606. godine, a u ožujku su opljačkali neko selo blizu Kleka. Prodiranje u Hercegovinu s dva broda u srpnju presrelo je 5 arbanaških brodova (u mletačkoj službi) kojima su pomogli Turci iz Hercegovine da ukliješte uskoke kojima je u pomoć pristiglo 8 uskočkih brodova.

Dubrovčanima su opet opljačkali neka sela. Stari put provale za Hercegovinu (u zaljevu između Maloga Stona i Neretve) uskoci su rabili i u ožujku 1610. Četiri uskočka broda izvršila su početkom travnja 1610. napad na dva dubrovačka broda (galijuna, na povratku iz Ancone) pod zapovjedništvom kap. Kopsića i Gruice, te je dosta dubrovačkih trgovaca bilo opljačkano u vrijednosti 30.000 dukata. Oboje kapetana opljačkanih brodova su osuđeni i zatočeni na 8 mjeseci, te neki mornari na 5 godina zatvora (tj. veslanja u okovima na dubrovačkim ratnim brodovima nakon porinuća i opremanja), a jedan kapetan je izgubio pravo bavljenja pomorskim zvanjem zbog umiješanosti u samu pljačku. Predvodnici ove uskočke akcije bijahu Miho Baračević, Vicko Hreljanović (Hreljić), Đurica hajduk (Hajduković) i jedan zastavnik (stjegonoša) vojske. Dubrovačka vlada pisala je generalu u Zagreb i kapetanu Senja poradi spašavanja oduzete robe s galijuna, a tamo upućeni predstavnik oštećenih trgovaca dobio je stanoviti povrat. Uskoci su ogromnu štetu Dubrovčanima napravili 1612. godine kada su poharana uzobalna mjesta Pelješca, opljačkano vino i ukradeni manji brodovi koje su kasnije prodavali po Dalmaciji. Zadnji veliki uskočki napad bijaše kada se 11 uskočkih brodova pojavilo u dubrovačkim vodama 18. travnja 1613., te su se preko Rijeke dubrovačke prebacili u Popovo polje (idućeg dana pljačkaju okolicu Trebinja). Dubrovčani su istog dana opremili veliki brod kap. Jakšića i još dva broda, te ih uputili prema Slanom gdje su uskočki brodovi čekali plijen, ali uskoci su se spustili u Trsteno i otplovili veslajući na otvoreno more. Dio plijena ostao je na obali (konji i druga stoka), a ljudski plijen na brodovima sastojao se od 130 duša (većinom hercegovačkih kršćana). Na ušću Neretve pojavila se u siječnju 1614. jedna uskočka lađa, te opljačkala Slivno. Zapovjedniku (inače neuspjele) potjere brodom naložena je eliminacija tih oko 20 uskoka.

Tomislav Macan kaže: "Uskoci i hajdučine dolazili su s mora na Kupare. Dočekivala ih je Toreta. Tada se radije iskrcavahu na Uskočkoj skali. S nje preko Trapita silažahu u Župu, pa iza Zagomile, ispod Maćela i Zakule, preko Rovanja, ispod Gradca izlazili na Ivanicu udarati na begovske kule".

Područje hrvatskih zemalja je "prostor sukoba dvaju tipova feudalizma novim metodama" jer u XV. stoljeću zatvorena "turska privreda postaje naturalna, a rat ofenzivno poduzeće koje donosi stalni dobitak". Turska mornarica se ne osuvremenjuje, a bezuspješan bijaše i pokušaj sultana Sulejmana 1548. u smislu uvođenja puške umjesto luka turske vojske. Prijave protiv uskoka ne bilježe uskoke kao pljačkaše, već otimače dijela imovine jer "oštećeni" knezu prijavljuju "pljačku" zbog osiguranja od optužbi da su uskočki jataci. Tako je postojalo dragovoljno pomaganje uskoka u namirnicama, a pomoć je stizala i od nižeg svećenstva (franjevci). Mlečani su čak novačili Albance jer su se hrvatski vojnici u mletačkoj službi odbijali sukobljavati protiv uskoka. U odluci preseljenja uskoka iz Senja navodi se da će se "spaliti njihovi ratni brodovi, ali ne i trgovački". I Mlečani su pljačkali i gusarili u uskočkom ratu. Od XVI. do XVIII. stoljeća sličan rat (gusarskim sredstvima) vodile su Španjolska, Francuska, Nizozemska i Engleska za trgovačke putove prema Americi. Uskočki rat je bio "sredstvo austrijskog pritiska na Mletke da ovi dopuste slobodnu trgovinu Rijeke i Trsta s Napuljskim kraljevstvom i papinskom državom", a njegova djelotvornost koštala je Mletke mjesečno 20.000 škuda. Ovaj rat nije slijedio načelo vjere, već države, kao uobičajenost apsolutizma po macchiavellističkim metodama, za razliku od ratova XV. stoljeća i lepanstke bitke 1571. godine. Mletački providur Venier je 1617. dobio nalog da napadne Dubrovnik "jer je šurovao sa Španjolcima". Za Mlečane uskočki rat bijaše pitanje trgovačke prevlasti na Jadranu jer je Austrija nadvojvode Ferdinanda zastupala slobodnu trgovinu zbog izvoza sirovina vojno oslabljene Turske (sličan carinski rat vodio se između Francuske i Nizozemske 1672.-1678.). Uskoke kao sredstvo pritiska na Mlečane nadvojvoda je izigrao kao i interese hrvatskog naroda. Fiziokratski pokret njegovao je kult slobodne trgovine, a mletački izvori jednostrano i gotovo autobiografski prikazuju uskoke kao gusare i ometače trgovine. Tijekom sukoba kršćanskih vladara i podilaženja Turskom Carstvu, uskoci se bore za opstanak i slobodu.

Đivo Bašić

{mxc}