Osvrt ne neke novinske članke

Na novinske članke koje slijede upozorila me gospođa iz Zadra, te mi ih je čak poslala poštom da napišem kratak osvrt. U članku: Američko izvješće, Slobodna Dalmacija, (subota, 3. 10. 2009.), str. 8-9, kaže se: "Prema procjenama Geološke službe američke vlade (U. S. Geological Survey) uz zapadnu obalu Istre, te u zapadnoj i južnoj Istri nalaze se milijuni barela neotkrivene nafte i milijarde kubika plina! Ili posve precizno: - maksimalno 916 milijuna barela nafte, maksimalno 33,466 milijardi kubičnih fita plina te maksimalno 308 milijuna barela tekućeg plina". Umirovljeni časnik HV-a Nediljko Pušić upozorava na geološke karte Europe, gdje je na lijevoj obali Piranskog zaljeva vidljiv "geološki rasjed u područjima kamenoloma, a iz literature je poznato da to ukazuje kako se u tim područjima nalaze i velike količine bakrene i uranove rude. 'Na trag' ga je naveo podatak o geoseizmičkim minolovcima u tršćanskom zaljevu". Postavlja pitanje zašto su Amerikanci numerirali kamenolome, te pronalazi odgovor da je takva "numeracija kamenoloma u kraškim područjima svijeta sračunata za lakše pribavljanje podataka o nalazištima strateških sirovina kao što su uran, torij i berilij. Iz toga proizlazi pitanje: "Zašto je Hrvatska pristala biti jedina država na svijetu koja odustaje od primjene svoga zaštićenog eko-ribolovnog pojasa?" Nadalje se kaže: "...u slučaju arbitrarne prevage u korist Slovenaca, tzv. dimnjak bi odmah bio zatvoren za pomorski promet, jer bi u suprotnom ometao vađenje naftnog plina i plinskog bogatstva, te bi promet skrenuli u talijanske teritorijalne vode, odnosno kroz minorni ostatak hrvatskih".

Skoro bih mogao postaviti pitanje treba li uopće komentirati ovaj članak. Nevjerojatna je popustljivost onih koji se smatraju (ili ih smatraju) hrvatskim vlastima. Oni trguju teritorijem RH kojega će pokloniti Sloveniji na oltaru - žrtveniku EU. Rješenje je vrlo jednostavno: striktno proglašenje ekološko-ribolovnog pojasa! Na taj potez bi nam EU mogla puhnuti pod rep. Ekološki gledano, onda možda nitko ništa ne bi vadio iz podmorja tog uskog pojasa izlaska na otvoreno more. Kakogod, Hrvatska ima pravo odlučivati o tom dijelu svog teritorijalnog mora, te bi to trebao učiniti Hrvatski sabor u ozbiljnosti punog sastava. Otac mi je pričao da mu je još prije Domovinskog rata jedan Slovenac na upit zašto određeni posao u Dubrovniku ne obavlja na primjereniji i kvalitetniji način, ovaj odgovorio: "U Sloveniji da, ali na Balkanu ne!" Kad sam bio u Mariboru (također prije Domovinskog rata), jedan recepcioner u hotelu mi je rekao na slovenskom jeziku da ne razumije hrvatski jezik, pa sam mu na engleskom objasnio neke stvari. Vidjet ćemo u nastavku ovog teksta da narodi nisu nikad istinski "bratski", već se mogu razumjeti i dogovarati, a ne praviti podlosti i uvjetovanja. Sa Slovenijom možemo biti u prijateljskim odnosima, ali nacionalno gledajući nikad braća. To je jednostavno nacionalni i statistički nonsens ove samonazivajuće znanstveno-tehničke civilizacije jer onda uopće ne bi postojale nacije i granice, a znamo tko je bio zagovaratelj takve gluparije. Zapamtimo to.

U članku: Hrvatski pregovori ušli u završnu fazu, Slobodna Dalmacija, (subota, 3. 10. 2009.), str. 5, kaže se da se "u pregovorima sa Slovenijom došlo blizu dogovora za rješavanje graničnog pitanja na temelju međunarodnog prava i dobrosusjedskih odnosa". Možete samo zamisliti utemeljenost na nekom od predatorskih prava jačega od kojih Slovenija rabi zaleđe EU. Hrvatski građani, ne srljajte bespotrebno u EU jer u nju nećete lako ući. Pogledajte samo koliki brutto-nacionalni dohodak ima Slovenija, a koliki je sada u RH kada je počelo rezanje plaća. Odavno nisam čuo tu novu, precizniju "statistiku". Govori se samo o padovima ovih ili onih parametara (drugim riječima: kriterija vrjednovanja), a ne daju se realne statistike. Neke nordijske zemlje su najpametnije. One uopće nisu članice EU jer bi im se pristupom u EU brutto-nacionalni dohodak - smanjio! Ne zaboravimo da EU u svom sastavu ima više-manje ekskluzivne članice, a siromaške ne primaju, iako su ove itekako u granicama te (ne)ujedinjene Europe. Moramo se zapitati o biti takve Europe i čemu uopće ujedinjenja koja će u budućnosti postati očita (možda i ratom potkovana) razjedinjenja.

U članku: Koncert razdora, U oštrom pismu poslanom Jandrokoviću predsjednik Mesić ljutit na potez diplomacije: Thompson koketira s neoustaštvom, a vi prosvjedujete protiv Švicarske, Večernji list, (ponedjeljak, 5. listopada 2009.), str. 3, kaže se da je Ministarstvo vanjskih poslova reagiralo na taj način da sutra ta zabrana ne bi spriječavala ulaz u tu i druge europske (EU-)zemlje ostalim građanima RH. Pametan potez Ministarstva vanjskih poslova. Dobro je netko napisao u Hrvatskom listu neka se Švicarska ili neka od EU-zemalja usudi zabraniti ulazak engleskom princu koji se jednom zgodom odjenuo u - nacističku uniformu! Jadni svijete, za nekoga ne vrijede, a za nekoga pak vrijede zakoni ili su iskonstruirani "po viđenju", kao kakav bankarski polog povijesti (koji se vraća s kamatama). O ukusima ne valja raspravljati, a pametan čovjek koji ne voli određenu glazbu ne ide na takve koncerte. Ako mu smetaju kakve riječi, nek' stavi pamuk u uši. Onaj koji je u mogućnosti da nešto ispravi u državi, ako mu baš toliko smetaju riječi, pjesme i simboli, neka malo udari "brigu na veselje" i razračuna se s kriminalom nestanka ogromnih količina novca na privatne i strane račune, a da ne govorimo o (s)uludo potrošenom novcu. Nezadovoljstvo ljudi uvijek jača one opcije koje se obično nazivaju "desnim" kada u državi puno toga nije u redu, kad jedva (po)stoji fasada opljačkane "demokratske i neovisne" države. Pazite, fasadu pri vrhu uvijek čini šačica smeća koja je umislila da karneval može vječno trajati. Napomenimo da neke političke stranke slove za "desne", za sebe kažu da su "umjereni centar" ili spominju slične budalaštine, a zapravo su socijalističke! Moram priznati da odavno nisam bio na nekom koncertu jer nisam baš od koncerata, ali rado bih pošao npr. na koncert Bruce Springsteena kada bi kojim slučajem bio organiziran u Dubrovniku. Ne bih na sebe stavio nikakav "U" ili slični simbol, ali bih odjenuo nedavno napravljenu majicu kratkih rukava s prikazom tog pjevača i malo preformuliranim natpisom "Born in Falsitania, Liartown" [Lažograd]. Dobro, ipak postoji jedna crna vindjak(n)a bijelih rukava, po uzoru na sveučilištarce u SAD-u, koju sam svojevremeno vidio na štandu u Zadru, a imala je jedno veliko "U" (i preko nezamjetan natpis Uniform) na jednoj od strana prsiju. Kada bih ju kojim slučajem odjenuo, možda bi kakav kreten rekao da sam "ustaša", ali u SAD-u to je česta fakultetska uniforma koja se nosi na rebatinke (traperice). Ljudima trebaju simboli, ali njihov život u ukupnosti čine djela. Sjetite se one: "Po njihovim djelima ćete ih (pre)poznati...".

U članku: Otkad je polisu rekao da su Hrvati i Srbi braća Mandić više nije pisac nego glasnik, Jutarnji list, (subota, 3. listopada), str. 72-73, donose se u navodnicima riječi dotičnog "da bi se Hrvati i Srbi trebali ujediniti jer ionako će kad uđu u Europsku Uniju između njih nestati granica. ...Hrvati i Srbi su braća". Gledao sam emisiju "Nedjeljom u dva" gdje je poznati intelektualac izrekao te riječi u ovoj našoj maloj RH-državi. Hrvatska će možda zajedno sa Srbijom "u paketu" ući u EU, ali to će se dogotiti negdje najranije 2015. godine ili kasnije kad više ne bude potrebe ulaska u ionako raspadajuću i lažnu uniju. Moram priznati da imam jednog brata i on mi je brat koliko sam i ja njemu, te to predstavlja povezanost braće po zajedničkom rodu. Hrvat sam, pa stoga i pripadnik hrvatske nacije. Ako sam Hrvat, ne mogu biti Srbin, i obrnuto. Netko će možda posegnuti za onom "svi su ljudi braća", ali samo u smislu da našim tijelima teče krv jer smo pripadnici bijele rase (inačice) Homo Sapiensa (Sapientisa). Također će netko možda reći da smo od zajedničkog pretka, a dodat' ću da je taj (na)sljednik majmuna i sam majmun jer ne vidi svu onu raznolikost nacija i kultura. U svom postojanju i različitosti postoje nacije, drugim riječima - u tom je smislu "bratsko" ili slično nepostojanje besmisleno pridavati postojanju različitosti. Svijet čini različitost, a ne blesavi pokušaj uniformnosti ili "braće" nacija. Reći "da su Hrvati i Srbi braća" jednako je kao reći "nisam poznavatelj povijesti" ili "fali mi mozga". Stoga upućujem na knjigu "Izvori velikosrpske agresije" koja postoji i u prijevodu na engleskom jeziku. Osim toga, čak i razumna genetska istraživanja neće potvrditi da smo "braća" jer postoje mnoge (pod)grupe koje opet idu u prilog raznolikosti.

Gospođa iz Zadra me upozorila da se RH u svijetu predstavlja kao "Croatia", a rijetko (i gotovo nikako) kao Hrvatska. Nedavno je na jednom skupu o podvodnoj arhelologiji jedan Talijan na prezentaciji rabio termin "Zara Vecchia" iako je dobro znao da je službeni jezik skupa zapravo engleski jezik na kojem se također kaže Zadar. Meni je jednostavno ovaj latinski izraz "Croatia" prirastao srcu (znači, ne talijanski "Croazia"). Moramo spomenuti da su čak i neka imena brodova (još u XIX. stoljeću) bila čisto hrvatska. Vinko Ivančević, O hrvatskim imenima brodova dubrovačkog okružja, časopis Dubrovnik, god. V, br. 3-4, Dubrovnik, 1962, str. 131-133, 135, kaže: "Talijanski je jezik vrijedio kao neki diplomatski jezik za sporazumijevanje između naroda na obalama Sredozemlja u svim njihovim djelatnostima a ne samo u pomorstvu. Tako je npr. Dubrovačka Republika uz latinski jezik u velikoj mjeri upotrebljavala i talijanski jezik kao službeni. ...Ali ta talijanština, upotrebljavana na našem primorju, a osobito ona koja se upotrebljavala u vezi s našim pomorstvom, samo je plašt koji tada nije dopuštao da se vidi pravo stanje stvari. Ispod tog umjetnog plašta živio je naš narod koji se služio svojim jezikom. ...Naši kapetani i na brodovima sa čisto talijanskim imenima vijali su hrvatsku zastavu". Neka hrvatska imena brodova bijahu (uz godinu prvog pojavljivanja u "austrijskoj statistici" iliti godišnjaku Annuario marittimo): Dubrovnik, Vila, Vitez, Vjeran (1849.), S nami Bog (1852.), Pomoć Božja (1853.), Slava Bogu (1854.), Sretna Kalifornija (1861.), Hvala Bogu (1862.), Danica (1865.), Prvi Dubrovački (1870.), pa sve do brodova Dvanaesti Dubrovački i Petka /da ne bude "Trinaesti"/ (1875.) i dr. Tako se npr. u inače austrijskom godišnjaku Annuario marittimo, god. XXVI, Trst, 1876, tab. XC, pod "ugarskim brodovima na jedra" spominju brodovi Hrvat (izgrađen u Bakru 1875, u vlasništvu Brodarskog društva iz Bakra), te Hrvatska (izgrađen/a/ u Senju 1874., u vlasništvu Brodarskog društva iz Senja). U knjizi: Radojica Fran Barbalić - Ivo Marendić, Onput, kad smo partili, Zapisi o posljednjim kvarnerskim jedrenjacima, Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2004, str. 135, govori se o barku (jedrenjaku) Hervatska (kasnije Poschich), te navodi da je parobrod Hrvatska (izgrađen 1904.) bio "blizanac" parobroda Ante Starčević (oba u vlasništvu senjskoga Hrvatskog parobrodarskog društva). Nakon I. svjetskog rata ušli su u sastav Jadranske plovidbe d.d. iz Sušaka, gdje je već postojao poveći parobrod imena Hrvatska (ex-Croatia društva Ungaro-Croata), pa je manji senjski parobrod nazvan Lika, a pod starim (dobrim) imenom i dalje je plovio parobrod Ante Starčević.

Nek' nam živi Hrvatska i živio Ante Starčević, jedini i istinski otac domovine, te nek' se srame oni koji potkradaju domovinu i kite se tuđim perjem.

Đivo Bašić

{mxc}