Zanimljivo predavanje o glagoljskim natpisima iz Župe dubrovačke i Konavala

Ravnateljica Staroslavenskog instituta u Zagrebu dr. Marica Čunčić održala je iznimno zanimljivo predavanje na temu "Glagoljski natipisi iz Župe dubrovačke i Konavala" nakon što je u Kneževu dvoru 14. 09. 2009. otvorena odlična izložba o nalazima iz Župe dubrovačke. Moram priznati da me je najviše zaintrigirao spomen (Sv.) Sofije i Sv. Silvestra na glagoljskom natpisu iz Župe dubrovačke u svezi crkve Sv. Đurđa u Buićima.

Sv. Đurađ je zapravo Juraj koji je kršćanski pobjedonosno ubio zmaja (simbol poganstva). Inače, Juraj († oko 303.) vjerojatno bijaše centurion u rimskoj vojsci koji je mučen u Lidi (Lydda) blizu modernog Tel Aviva. U kontrastu s brdom Sinaj kao mjestom Gorućeg Grma, Lida (Lydda), jugoistočno od Jaffe, bila je sveto mjesto povezano sa Sv. Jurjem, mjestom njegove grobnice. Slavi se 23. travnja, a u koptskoj crkvi 18. travnja. Tek u XII. stoljeću uvodi se motiv Jurjeve borbe sa zmajem. Juraj je (p)ostao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke, pa je u toj funkciji (posebno kod Slavena) zamijenio starije, predkršćanske poljodjelske i stočarske kultove. Sv. Juraj je u nekim slučajevima stopljen (spojen) s predodžbom u narodu poznatog "Zelenog Jurja", pa kao oznaku nosi u ruci proljetno zelenilo, grane (freske kod Vrbnika na otoku Krku, XII.-XIII. stoljeće; Turjak u Sloveniji, XV. stoljeće). Legenda je spojila motive (starijeg) mučeništva s (mlađom) borbom sa zmajem. Sv. Juraj bijaše i eremit na planini Olimpu (mučen oko 730.), a festa mu je 12. veljače. Spominje se Juraj i kao gruzijski opat Ivirona na brdu Atosu koji je napisao prijevod grčkih religijskih tekstova na gruzijski (1014.-1066.), a slavi se 30. lipnja. Također Juraj († 825.) bijaše redovnik koji je postao biskup Amastrisa i obranio grad od Saracena.

Ime Sv. Đurđa često je povezano sa živom vodom. Sv. Đurađ jedini se titularno javlja u Humu (1306.), iako su patareni u potpunosti odbacivali štovanje svetaca. Diljem Balkana stara je dualistička vjera "drevna religiozna struja ispod naslage kršćanstva našla dodir s maloazijskim manihejcima koji su također izravno potekli iz Zaratustrina izvora", smatra Milan Šufflay. Još je i danas nazočno svetkovanje Sv. Vida (Vidov dan) i Sv. Jurja (Jurjev danak), inače grčkog pobjednika zmaja, zloduha, vraga ili Zaratustrinog "deve". Milan Šufflay veli: "Iz neobičnog štovanja Sv. Vida i Sv. Jurja, iz imena Crne Gore, Peći i Djevičinih stijena, iz spomena Paganije kod Porfirogeneta, te iz cjelovite skupine bogumila u Bosni i Hercegovini jasno proizlazi da je glavna jezgra stare dualističke vjere u srednjem vijeku bila između rijeka Neretve i Drina, u Staroj Duklji ili Crvenoj Hrvatskoj, kako je naziva pop Dukljanin. Preslojivana sa svih strana latinskim i grčko-slavenskim kršćanstvom, ova Zoroastrova vjera u bogove dobra i zla još se u XV. vijeku osjeća u Herceg-Bosni". Johan Huizinga kaže da se za četrnaestoricu svetaca, božjom povlasticom zazivanja spasiteljima (pomoćnicima) iz svake neposredne opasnosti, između ostalih kaže: "...Mudar je, dakle, tko služi toj petorici: Jurju, Dionizu [franc. Denis], Kristoforu, Egidiju i Blažu". Tako se na prikazima Sv. Jurja može vidjeti sa zmajem, Blaža u spilji s divljim zvjerima, Dionizija "s njegovom glavom pod pazuhom", Pantaleona "kao liječnika s lavom", Margaretu sa zmajem i dr. Na Pelješcu postoji Monte Vipera (Zmijsko brdo), a okolni narod ga zove Sv. Ilija, te se i na Kozjaku iznad Kaštela spominje Vipera (Zmijski vrh), što je u svezi slijednog imena zmajoubojice - Sv. Jurja - i pobjedom kršćanstva nad poganstvom. Pobjednik prečesto svoju pobjedu temelji na pobijeđenom.

Sv. Sofija se (starokršćanski) štovala 30. rujna. Po nekima Sofija nije na određeni način svetica jer je to grčka riječ za "Mudrost", tako da je nekad (staro)kršćanska crkva Aghia [Hagia] Sophia u Istambulu (danas džamija) zapravo crkva Sv. Mudrosti. Stoga Sv. Sofija u latinskoj inačici vodi do ustrajnog nerazumijevanja. Ipak, objašnjenje Vjere, Nade i Ljubavi [Milosti, Dobrohoća] vodi do alegorizirajućih mučeničkih istoimenih kćeri Mudrosti koja je umrla tragajući za njima (1. kolovoza). Velika crkva Sv. Sofije u Nikoziji na Cipru (1200.-1228.) spominje se u kontekstu umjetnosti križarskih ratova - križara u Svetoj Zemlji (1099.-1291.). Kraljicu neba Sofiju, oličenje svete mudrosti, štovali su gnostici, slično kao židovski mistici Shekhinah. Crkva Sv. Sofije u južnoj Langobardiji (VIII. st.) "usko je povezana s ranijim starokršćanskim građevinama, a posebice s crkvom Sv. Anđela u Perugi gdje nailazimo na jedinstveni zvjezdasti tlocrt apside". U crkvi Sv. Sofije u Carigradu postoji mozaik (X. st.) gdje se vidi Konstantin koji pruža Carigrad Djevici u sredini, te Justinijan koji pruža simboličan umanjeni prikaz (model) Sv. Sofije (grč. Mudrost [Božja]). Biskup Salamisa na Cipru, Epiphanius (374./377.) napisao je Panarion ("Liječnički ormar") ili Haereses, gdje je opisano 80 hereza (čak 20 pretkršćanskih). Tri gnostička teksta tzv. Codexa Askewianusa čine "Spasiteljevu knjigu", a poseban je četvrti tekst. Tekstovi su uratci vjerojatno 2. polovice III. stoljeća, gdje je opisan "pad božanskog bića Pistis Sophia iz svijeta Svjetlosti u materiju", a to svojim učenicima objašnjava Isus Krist (11. godine nakon Uskrsnuća). U spisu Pistis Sophia ("Vjera Mudrosti"; Kodeks Askew), koji je 1785. završio u Britanskom muzeju u Londonu (sveobuhvatnijeg naziva "Knjiga o Spasitelju") donose se "riječi koje je izrekla Pistis Sophia", a Isus svakog sudionika izrijekom pita za mudroljubno tumačenje. U gnostika je 7 broj Sophie (palestinski Hohma). U Ivanovu apokrifu (Papyrus Berolinensis 8502; Nag Hammadi - tri kodeksa) sa svjetlošću je izjednačeno vrhovno i jedino božanstvo, "neizmjerna svjetlost", "nije mu svojstveno ni vrijeme ni prostornost", "potpunost, posvudašnjost i savršenstvo Svjetlosti", milost je "koja daje milost, jer je neizmjerna i nerođena svjetlost koja vječno traje", "mirovanje" koje "miruje u šutnji svoga vječnog sjaja". Slične momente tog spisa imaju otprije Hesiod (Theogonia, 116, 700) i Platon (Tim. 30 Aff), ali "vanjska sfera" beskonačnosti (Pistis) ima u sebi izgrađenu sliku o "biti svjetlosnog svijeta" (Sophia - "Mudrost").

Sv. Silvestar I. († 335.) slavi se 31. prosinca, a na istoku 2. siječnja. Papa je od 314. godine. Rodio se u Rimu i bijaše prvi papa koji je nosio tijaru, te je uglavio nedjelju kao sveti dan u spomen na Uskrsnuće. Napravio je "željeznu krunu" s čavlom od Sv. Križa. Navodi se da je Silvestar u raspravi sa skupinom učenih ljudi i vračeva povratio uginulog bika u život i tako dokazao da je Krist Bog živih. Ponekad se prikazuje sa zmajem jer je tijekom njegova pontifikata slomljena moć poganstva. Milorad Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina, Rad HAZU, knj. 273, Zagreb, 1942, str. 146, kaže: "O nekom kralju Silvestru pripovidaju analisti dubrovački da je darovao otoke gradu".

U Spisima dubrovačke kancelarije, knj. II, (Prepisao i uredio: Josip Lučić), Zagreb, 1984, str. 350, br. 1314, spominje se spor oko međe i jarka gdje se navodi ecclesie sancti Georgii, cuius ecclesie est abbas clericus Petrus (dakle, crkva Sv. Đurđa čiji je opat/poglavar kleri(č)k(i)/svećeni(č)k(i) Petar).

Vinko Foretić i Ante Marinović, Natpis iz XIV. stoljeća na Dupcu kod Dubrovnika, Anali HI JAZU, god. VIII-IX, Dubrovnik, 1962, str. 166-167, 175, kažu da je tamošnju crkvu dao izgraditi St[i]epe [Stjepan], sin Mihajla [Mihovila] Silivestrovića. On se spominje i u arhivskim dokumentima Državnog arhiva u Dubrovniku, pa dodaju da su različite inačice tog prezimena "bez sumnje patronimičnog podrijetla od nekog pretka Silvestra". Nadalje dodaju da "dubrovački kronisti Anonim i Ranjina ubrajaju obitelj De Silvestro u popis dubrovačkih vlasteoskih obitelji i kažu da potječe iz starog Epidaura, dakle od prastanovnika Dubrovnika. Obitelj ovih Silivestrovića izumrla je već u XIV. stoljeću".

Đivo Bašić

{mxc}