Četnici nisu vrijedni ikakvih pregovora ili savjetodavalaštva

Besmisleno je ići u Srbiju (na Ravnu goru ili na bilo koji izrazito četnički skup) da bi tamo dobili informacije za gradnju spomenika dr. Anti Paveliću i to po uzoru na nemali broj spomenika četniku Draži Mihajloviću. Mislim da se tim činom možda namjeravao izazvati jedan paradoks-efekt ili apsurdna situacija za razmišljanje. Još uvijek u ušima Hrvatske odzvanjaju riječi pjesme o mesu, salati i zaklanim Hrvatima u Vukovaru jer se nije ostalo samo na pjesmi. To je istinska povijesna poruka za budućnost: ne zaboravimo veliki Vukovar i sve ona male Vukovare diljem RH. Smatram da odlazak u Srbiju na "poduku" nije dobra ideja jednako kao što smatram da se partizansko obilježje zvijezde nalazi na previše spomenika u RH gdje partizani pokazahu svoje pravo i krvoločno lice ubojstvima tijekom i poslije rata, te progonima i tajnim smaknućima nedužnih.

Možda će netko reći da bi po toj logici i ustašama ili dr. Anti Paveliću trebalo podignuti spomenik kad ima toliko partizanskih spomenika. Povijesna istina je složen proces na koji očito utječe politika, ma koliko god se povjesničari trudili da isprave pogrješke povijesti tako da napišu neku novu, pravedniju ili istinskiju povijest. Spomenici su uvijek u povijesti služili za održavanje kulta. Kako sam i arheolog, mogu zaključiti da je nova vlast u pravilu značila i neki novi kult čije se štovanje moglo odvijati čak i na istim, malo preuređenim mjestima. Mislim da nije potreban niti jedan spomenik ustašama, ali ta konstatacija povlači za sobom revidiranje postojanja mnogih spomenika partizanima diljem RH. To bi bilo pošteno u normalnoj demokratskoj državi, ta pobjeda činjenica i ljudskosti, a ne otrcanih izraza kao što je "antifašizam" (savezničkom zaslugom pri kraju rata itekako je brutalno bombardiran npr. Zadar).

Mislim da će u bolesnoj, frustriranoj i moralno nepročišćenoj državi kao što je mladodemokratska RH teško zaživjeti revidiranje povijesti i spomenika zbog prežitaka Udbe koja je iz boljševičkih fotelja uskočila u demokratske i kapitalističke. Bijaše to jedan zanimljiv povijesni skok, dugoročno poguban za cijelu RH. Zamislite kada bi na kojem spomeniku dr. Franji Tuđmanu (jer ih ipak ima po RH) umjesto prigodnih govora pustili snimke iz Ureda Predsjednika jer je navodno sve snima(n)o. To je za povjesničara pravi izvor, ali službene povijesti. Ipak, čovjek ponekad zaboravi da ga snimaju, pa se svojski izlaje. Uvijek se na ovoj balkanskoj vjetrometini nešto ili nekoga snimalo. Uvijek moto življenja bijaše nesretno snimanje i špijuniranje, odavajuće karakteristično za nevaljale sustave i države. Zamislite da se tijekom prigoda na svim spomenicima umjesto prigodničarske riječi puštaju originalne snimke dotičnih (tu je i pitanje izbora iz ukupnog života). Mnogi spomenici bili bi nakon nekog vremena pusti, zarasli u korov.

Zamislite zarobljenog domobranskog natporučnika kojemu partizani kažu: "Ili ćeš s nama kao partizan ili ćeš dobiti metak u glavu". Štoviše, kada podignete nekome pojedincu ili grupi ljudi spomenik morate misliti i na ostale spomenike jer ćete u suprotnom razvodniti smisao ne samo spomenika, već i postojanja samog. Kao što je to uobičajeno u svijetu koji je nepravedan, nepravda je napravljena i spomenicima u smislu i postojanja i nepostojanja. Sve bi bilo jednostavnije da uopće nema spomenika, ali nezamisliv je takav (ovozemaljski) svijet. Povijest ne možemo izmijeniti, ali zapisi povijesti i njihovo tumačenje mogu nas barem donekle približiti pravoj istini koju nikad u cijelosti nećemo spoznati zato jer smo božanski programirana bića, a to u krajnjoj liniji i ne možemo. Sjetimo se one snimke gdje gen. Ante Gotovina ljutito govori: "Barbari, vandali!", a hrvatski generali poslušno slušaju krotkošću memorijske slike povijesti.

Problem moderne hrvatske povijesti i Domovinskog rata je u tome što Hrvatsku žele strpati u isti povijesni pretinac kao Srbiju, te žele usporedti žrtvu i agresora, znatno više poginulih i smaknutih s kirurški preciznim akcijama "Bljeska" i "Oluje" koje su odobrile SAD, a za svoje generale traže globalno "izuzeće" od bilo koje krivnje. Za Srebrenicu Haški sud i zapadne sile namjeravaju prikriti umiješanost, neprofesionalnost i krivnju (propusta) nizozemskih vojnika. Bože sačuvaj ludog i kurvanjskog svijeta! Pazite, oni misle prevariti povjesničare, što baš i nije dobra ideja jer će to u budućnosti izoštriti britkost njihovih jezika i pera.

Pogledajmo malo primjere iz "mikropovijesti". Govore da iznimke potvrđuju pravila, a ta su pak u I. i II. svjetskom ratu bila pogubna za čovječanstvo. Dr. Josip Smodlaka bio je vladin delegat ondašnje države na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. Predanim lobiranjem kod američkih, francuskih i engleskih delegata spasio je Srbima vojvođansku Kikindu, a Srbi (uključujući Nikolu Pašića) nisu pokazivali interes. U početku je Drava trebala biti granica između Hrvatske i Ugarske, pa je taj gubitak cijele Baranje Smodlaka ublažio vraćanjem dijela Baranje s Beljem pozivom na interese grada Osijeka.

Smodlaka je proglašen neprijateljem Srba, te je smatrao da su vjerojatno "to govorili i oni srpski rodoljubi, koji su se godinama bogatili upravljajući ogromnim beljskim imanjem", koje im je spasio upravo Smodlaka. Iako je bio dosta jugoslavenski ustrojen, Smodlaka je na pregovorima zanemarivao zapadni dio Istre fokusirajući se na Rijeku (koja tada ipak nije pripala ondašnjoj državi), a i dio Dalmacije ostao je u rukama Talijana. Imao je Smodlaka i presudnu ulogu u sporazumu Tito-Šubašić na Visu 1944. On je sastavio sporazum, tako da bi se taj zapravo trebao zvati Smodlaka-Šubašić. Još tijekom fakulteta čitajući knjigu o njegovim Izabranim spisima, primjetio sam da se spominje jedna fotografija koja prikazuje Tita, Šubašića i Smodlaku, ali u starom udžbeniku iz VIII. razreda osnovne škole oni su jednostavno iskidali Smodlaku! I eto vam krojenja povijesti.

Ustaše su također dio Hrvatskog teritorija prepustili Talijanima, tako da je Nezavisna država Hrvatska zapravo bila fizički ovisna o stranim silama. Uvijek su ratovi rezultante silnica sukobljenih strana različitih sila. Mali narodi bijahu vjetrokazi ratnih vjetrometina koji su to plaćali vlastitom krvlju i zemljom. NDH-ustaša Ljubo Miloš rekao je dr. Vladku Mačeku (u "kućnom pritvoru" koncentracijskog logora) u svezi svih tih ubijanja, nešto kao: "Kada jednoga dana budem gorio u paklu, gorjet' ću za Hrvatsku". Moram konstatirati da će dotična osoba, kršćanski gledano, stvarno morati gorjeti u paklu, ali to će biti za i na njezinu (osobnu) dušu. Neumrlost duše čistimo približavanjem iskonu tako da činimo dobra djela, a besmislenost ratova i ubijanja nalazimo upravo u spoznaji uzroka i posljedica tih pogubnih ljudskih čini.

Postoje primjeri u povijesti koji pojedince - pripadnike tzv. neprijateljskih vojski - izdižu (u nekim momentima) iznad ratnih sukoba i stavljaju ih u okrilje čovječnosti. Otac mi se još iz dječačkih dana sjeća jednog njemačkog oficira (časnika) koji im je tijekom II. svjetskog rata pomogao u hrani, jednog talijanskog vojnika koji mu je dao kruh, itd. Nakon II. svjetskog rata jedan pomorski časnik je pričao dubrovačkom kap. Ivu Begu da je u Bremenu susreo zapovjednika njemačkog rajdera, koji je tada izjavio da "ako je vojnik, nije krvnik" jer su mu iz glavnog stožera Njemačke naredili da ubije 320 zarobljenika, a on ih je ipak prebacio na neutralni brod "Durmitor" (na kojem su plovili pretežno hrvatski pomorci i koji su 1940./1941. prošli užasnu kalvariju logora vrijednu jednog TV-filma), te mnogim savezničkim vojnicima tim činom spasio život. Tada je kao zapovjednik rajdera smijenjen zbog nacističkim Nijemcima nepoćudnog neposluha, te mu je postavljanje za zapovjednika opskrbnog tankera zapravo spasilo život jer je novi zapovjednik rajdera kasnije poginuo.

Ljudske živote treba gledati u cijelosti življenja jer gladna i dijelom hladna godina ima 365 dana. Što reći o partizanskoj vojsci, tzv. "osloboditeljima", ako je u jedinici koja je oslobodila grad samo nekoliko dana prije pristizanja bilo oko 400 ljudi, a onda im se neposredno prije slavodobitnog ulaska priključilo još oko 500 vojnika, dojučerašnjih četnika koji su za tu prigodu obrijali brade? Tko je onda "oslobodio" grad. Već se onda znalo ili barem naziralo da će Jugoslavija biti prikrivena Velika Srbija. Neposredno nakon rata proganjaju se svi nepodobni, pa je tako jedan zadarski profesor proganjan i bio u nekoliko postratnih logora zato jer mu je brat bio - ustaša! Termin "ustaša" u biti bi značio "ustanik", ali javlja se znatno prije NDH-pokreta ili NDH-ustaštva. Pa, i danas kad kažete "ustaša", to će biti dosta rezonirano u negativnim konotacijama. Moramo priznati da je udba revno odradila svoj posao što se tiče pojma "ustaša".

Činjenica je da će uvijek pojam "ustaša" biti usko povezivan s NDH-pokretom. Sigurno se sjećate onog vica koji završava: "Ja sjedoh, a oni svi ustaše". Znači, to bi bilo i od glagola "ustajati" (dodao bih, i "ust(r)ajati"). Da ne ustaše 1991. hrvatski narod, pregazila bi ga Velika Srbija. Franjo Rački i Ivan Kukuljević Sakcinski rabe izraz "ustaša", ali to oni čine u još u XIX. stoljeću kada je još daleko djelovanje NDH-ustaša. Sjećam se dobro jedne rečenice iz rada Ivana Kukuljevića Sakcinskog (koliko me sjećanje drži, rad bijaše "Priorat vranski sa vitezi templari..."), gdje stoji zapisano: "I razvi se stieg ustaški...". Znači, tu se govori o povijesnim zbivanjima hrvatskih bojovnika srednjeg vijeka. Ugodno sam bio iznenađen kada sam iste zaključke čuo na jednom predavanju u Zadru koje je održano u organizaciji HOR-a (Hrvatskog obrambenog reda) u prvoj polovici 1990-ih. Mene u najnovije vrijeme zabrinjava činjenica što mi je jedan lektor želio ispraviti riječ "stijeg" u "zastava" jer kaže da je "stijeg" - "motka"! Iako sam (upo)rabio taj izraz iz rječnika gdje se termin nalazi pod "s" kao stijeg, a ne pod "z" kao zastava! Trebalo bi tom "motkom" po goloj guzici išibati sve udbaše, pa im reći: "Evo, ovo vam je za sva zla koja ste nanijeli hrvatskom narodu".

Sigurno se sjećate kada su Srbi u Srbiji izvikivali parole: "Papa ustaša" i "Clintone majmune". Nekim Srbima je čak i papa bio ustaša, a neki Srbi čak se ne dvoje kada treba i neke čelnike srpskih stranki u RH nazvati "ustašama", valjda zato jer se uvlače hrvatskim vlastima. S druge strane, priča mi otac kada je davno bio u ex-JNA da im je jedan seljak u Srbiji podijelio dosta (vreća) jabuka, te rekao: "Možda će netko u Dalmaciji dati jabuka mome sinu u vojsci kao što ja to činim vama". Brat pomorac mi je pričao da je u jednoj "zapadnoj demokraciji" (mislim da se radilo o SAD-u) na ulici vidio čovjeka u potpuno novoj njemačkoj uniformi (s kacigom) kako slobodno šeće ulicama grada. Nikoga nije dirao niti itko njega dirao. Kada bi u RH prošetali ulicom u ustaškoj uniformi, mislim da bih odmah drugi dan došla reakcija iz Ureda Predsjednika RH. Dobro bi bilo kada bi se od tamo moglo utjecati i na različite pravne institucije u smislu kažnjavanja i pronalaženja nestalog i pronevjerenog novca (npr. milijardu Kn, više ili manje).

Sjećam se kada je jedan moj prijatelj tijekom studentskih dana u Zadru kupio jedno "U" na štandu, ta ga prikačio na crnu kožnu jaknu. Tako je neko vrijeme išao po gradu i fakultetu. Znam da to nije učinio jer je sutra namjeravao klati i ubijati jer ne bi ni mrava zgazio, a bijaše ljudina i dobar čovjek od riječi. Slovo "U" bijaše bunt protiv udbaša, komunizma, zabrana, ubojstava, verbalnog delikta, četničkog granatiranja Zadra i drugih krajeva RH, i sl. Skoro bih se usudio reći da to bijaše jedno srednjovjekovno, povijesno "U" kao odraz ustajanja hrvatskog naroda protiv raznih presizača i neprijateljski raspoloženih susjeda. Kao povjesničar (uz dobrog odvjetnika na sudu) čak bi to razgraničenje srednjovjekovnog/novovjekovnog od NDH-ustaštva mogao dokazati i na sudu. Svojevremeno mi bijaše smiješna nakana zabrane uporabe simbola iz II. svjetskog rata (npr. "U") u zemljama bivše Jugoslavije jer je zvijezda toliko bila raširena i omražena da se čovjeku jednostavno smuči. Rekao sam da ću u slučaju takve izričite zabrane učiniti đir Stradunom pridržavajući rukom na čelu kruh "Zdravljak" (u obliku slova "U"). Kako li su samo smiješni ljudski zakoni i predrasude! Nitko mi nije zamjerao kada sam nosio zločinačku crvenu petokraku na čelu i maramu oko vrata čekajući druga J. B. Tita, pa je jedanput cijeli razred pokisnuo uslijed jake kiše! Zbog tog boljševičkog megalomana i zločinca. Zar je zdravlje male djece bilo manje važno od jedne komunističke fukare! (Pardon, otac me je jedanput uslikao u toj pionirskoj uniformi ispred našeg kućnog kamina i dao mi u ruke poveću "šahovnicu" - povijesni hrvatski grb, da malo kriomice ublažimo ozbiljnost povijesti).

Ovaj tekst neću završiti nekom spremnošću za dom kojeg su (ne)prilično opljačkali i to čine dok ovo pišem, jer ne branim lopove, ali ću završiti jednom rečenicom, koja je također proglašavana "ustaškom"): Bog i Hrvati. Ove riječi naznačene su na jednom odličju koje sam pronašao na morskim stijenama otoka Dakse blizu Dubrovnika gdje su bez suđenja partizani u tajnom smaknuću likvidirali hrvatske domoljube. Adio vam, četnici, i neka vam ne padne na pamet da prijeđete hrvatsku granicu. Dosta je što ste etničkim čišćenjem u BiH stvorili novu kartu koju su odobrile zapadne i istočne sile. Međutim, čuvajte se povjesničarske karte koja će nemilosrdno biti bačena na stol vremena. Bit će to pravi, kako bi u Dalmaciji rekli za briškulu: "Strišo, tučem!" Nema tog noža koji može biti ubojitiji od penkale (inače, izvornog hrvatskog proizvoda). Osim toga, u katoličkoj, pravoslavnoj i drugim vjerama svijeta postoji uvjerenje o neumrlosti duše koja, nepravedno ubijena, napreduje u boljitku nama nevidljivog svijeta. I sjetite se da ćete umrijeti, vi koji ovo čitate, a umrlima spomenici baš puno i ne znače. Puno značajniji bi im trebali biti dobri, pošteni i životi u miru i neoduzimanju tuđeg života ili teritorija. 'Stojte doma i Bog vas veselio, a vi Njega nemojte žalostit'.

Đivo Bašić

{mxc}