Za prošle izbore sam smislio krilaticu: "Ne znam tko će pobijediti na slijedećim izborima, ali znam da će narod izgubiti". Sada izričem novu: "Ne znam tko će pobijediti na slijedećim izborima, ali znam da recesija neće izgubiti". Sjećam se kada je kardinal Carlo Maria Martini, jedan od dvojice kandidata za Papu na prošlim izborima, o delikatnoj stvari u jednom novinskom članku (barem su tako zapisali novinari) izjavio da od većeg (ili dva) zla treba birati ono manje. Zamislite samo idalni svijet u kojem ne bi bilo ni dvojbi niti zla. Drugim riječima, uvijek bi birali dobro, a poznavanje činjenice da zlo bilo kojeg intenziteta uvijek ostaje zlo bilo bi zapravo besmisleno i nepotrebno. Zamislite nadalje kada bi u mogućem izboru dviju vodećih stranaka nekog sustava zbog činjenice da su se u velikoj mjeri izrodile iz klica zla, odabrali neku treću opciju i time prevladali zlo. Ako bih trebao birati između većeg i manjeg zla, ne bih odabrao ni jedno, već to uopće ne bih shvatio odabirom. Razvidna je igra riječi "trebanja" i "moranja". To je zadatost vrlo slična onoj koja ljude čini razumnim bićima, ali ne zaboravimo da ljudima vladaju i nerazumnosti.

Već sam upozoravao da bi u RH trebao postojati četverostranački sustav (HSP, HSS, HNS, HS - Hrvatska stranka) koji bi imao povijesnu utemeljenost. Svaka stranka bila bi na vlasti točno godinu dana od 1. siječnja, te bi se većinska stranka mijenjala godišnje, što je moguće izvesti i na lokalnoj razini. Naravno, prethodno bi trebalo uvesti belgijski sustav izbora, tj. kazne zbog neglasovanja (iako ne previsoke). Izborne skupštine za pojedine stranke bile bi takve da čelnike izabire najmanje 85% članova dotične, tako da kada jedamput izaberete članstvo u nekoj stranci, prelazak u drugu značio bi novčano kažnjavanje, te gubitak mogućnosti bavljenja politikom za stalno. Koja bi gužva bila za čelnike stranaka! Na izbore bi trebalo izići najmanje 85% glasača neke zemlje, tako da bi tek tada izbori bili pošteni i demokratski, a glasovanja bi bila omogućena kroz duže (prethodno) vrijeme elektronskim putem na javnim mjestima (otisak prsta). To bi bilo samo u prvotnom slučaju jer bi se kasnije to vršilo automatizmom biranja vodeće stranke jedamput za četverogodišnje razdoblje izmjene četiriju stranaka putem izbora iz bubnja. Drugim riječima, nema troškova izbora. Te četiri stranke imale bi znatnije (nego dosadašnje) slobode govora u Saboru, te bi mogle javno iznositi dokumente o kaznenim djelima bilo kojeg građanina RH, a postojala bi komisija koja bi utvrđivala autentičnost, originalnost dokumenta, te odmah podizala kaznenu optužnicu slijedom koje bi se doslovno drugi dan optuženi našao iza rešetaka. Članovi ove komisije ne bi smjeli biti članovi ijedne stranke.

Kada npr. na neke izbore iziđe 47% od ukupnih glasača neke zemlje, a pobjednička stranka dobije 30% glasova tih glasača izišlih na izbore, to znači da je u tom slučaju pobjednička stranka dobila 14% glasova ukupnih punoljetnih stanovnika neke države, što je daleko od "vladavine naroda". Možete li samo zamisliti bahatost vladajućih koji se pozivaju na svoje "legalno" izabrane mandate i uopće vjeru naroda u demokraciju i obećavajuće blagostanje. Ili je to možda neko prošlo i konstantno stanje laži i zavaravanja.

Zadržavanjem postojećeg stanja preko-sto-stranačkog sustava zapravo se negira demokratski sustav koji ima za posljedicu jednostranačje paradoksalne koalicije HDZ-SDP ili SDP-HDZ ovisno o trenutačnom prije- i poslijeizbornom položaju tih Pijemont-stranki (stranki ujediniteljica, zasigurno ne naroda). Na žalost hrvatskog naroda, te dvije stranke izrodile su se u nenacionalne političke stranke bez većih obzira prema "vladavini" hrvatskog nacionalnog bića. Kako i očekivati nešto pozitivno kada se odmah u početku stvaranja višestranačja u Hrvatskoj početkom 90-ih godina XX. stoljeća posegnulo za strožernim članovima UDB-e kao vrhovnicima stranaka, tako da se RH pretvorila u udbašku demokraciju (ili skraćeno: udbokraciju). To traje do danas i prožeto je nemalim i nebesprijekornim interesima građevinskih i pravnih lobija kojima nije škodila ex-Jugoslavija, a politički sustavi i ustroji država sporedne su stvari i tvorevine tih koleg(ij)a svih sustava svijeta.

Rješenje vidim u građanskoj inicijativi koja bi promijenila Zakon o političkim strankama i izborima, te pojednostavnila izborni sustav na prijerečeni način jer bi taj time postao znatno jeftiniji uz mogućnost izvora zarade za veći broj ljudi, a ne gubitka sredstava za građane. Ovako dolazimo do paradoksalne situacije: iako svi uviđamo financijsko ruiniranje države uslijed prekomjernog trošenja državnih sredstava, to ne možemo promijeniti jer nemamo mandat koji bi nam susljedno trebala dati "vladavina naroda". Znači, iako "vladamo" zapravo ne vladamo. Štoviše, nekim političarima bi trebala "domestikacija" ("pripitomljavanje") jer divljački uništavaju državne resurse, a nađe se dosta i prav(n)ih lopova. Lopovi su i oni koji znaju za prave lopove, te iako su u mogućnosti, ništa ne poduzimaju po tom pitanju - drugim riječima, kradu naše bilo kakvo izborno vrijeme. Vjerujte, smješteni smo u vremenu gdje vidik bolje budućnosti zaklanjaju razni obijesnici i kradljivci državnog proračuna. Što je najgore, ne vide da takvo stanje, u povijesnim relacijama, ne može trajati baš dugo. Upravo braudelovsko "dugo trajanje" u tom smislu na površinu povijesnih (ne)ozbiljnosti izbacuje kratkoću lakomosti pojedinaca i uviđaj naroda o prevršenju mjere. Onda dolazi kazna, prečesto krvava.

Čelnici pojedinih stranaka čak su slali svoje ljude da skupljaju (zakonom propisane) potpise za kandidaturu i to po ustanovama na područjima lokalnih samoupravnih zabluda kojim su tim činom samo sve veće i veće. Neutralan sam i apolitičan po prirodi, ali također ista mi priroda nalaže da ne budem budala. Jer budala je onaj koji ne vidi da takve liste u cijelosti i potpunosti moraju biti očito na javnim mjestima, a ne u zabitim postranim kr(a)ticama koje vode do puta nikadnarodne "pobjede" ili vremenski nedvojbeno zadanog poraza. Jedna je gospođa rekla da će dati potpis za kandidaturu te i te osobe, ali da joj neće dati na izborima. Koja je onda svrha skupljanja potpisa? Ama baš nikakva, već jedino moguća ona koju zovemo "zadovoljenje forme", jadne i nevoljne. Ako mi netko nametne svojom "moći" da mu dadem potpis (koji usput ne dadoh ikomu), ne znam što me čeka u budućnosti. Možda da pošaljem svoju zadnjicu ili rodbinu na kakvo ratište dok taj bezbrižno sjedi u fotelji (moguće u kakvoj stranoj "demokraciji"). Sjetite se moćnici da možete doći u situaciju kada vam više ništa neće značiti moć, onako bolesni, onemoćali, stari i "mladenački zabludjeli" (kako je jedan kvazidesni hrvatski političar besramno rekao jednom američkom predsjedniku za svoju političku prošlost), a tako ćete ju trebati, ali nećete imati ovozemaljskog vremena. Onda dodatno znade biti bolan bubanj povijesti čiji dalekočujni udarci odzvanjaju poput višegodišnjih revizijskih izvješća. Zapravo su groblja ili nekropole ("gradovi mrtvih") istinski ljudski gradovi. Oni žive (kao opomena) i kad nas nema.

Đivo Bašić

{mxc}