U nastavku se može pročitati tekst koji je napisao Nikola Čolak još daleke 1977. godine, i koji sam doslovno prepisao jer smatram da je povijesni dokument vrijedan pažnje. Knjiga "Iza bodljikave žice" je pravi primjer hrabrosti da se na hrvatskom jeziku zapiše tako nešto. I to još tada, 1977. godine.(Đ.Bašić)
Metode jedne totalitarne fantazmagorije
S dr. Antom Ciligom nisam imao nikakve osobne zadjevice ili razmirice, niti sam ga bilo kada i bilo na koji način ni privatno ni javno uvrijedio, osim što sam ga potpuno ignorirao u svojim pismenim prilozima zajedničkoj borbi hrvatske političke emigracije za slobodu hrvatskog naroda oličenu u ponovnoj uspostavi suverene Hrvatske države. Jedan od razloga zašto me je u siječnju 1972. napao u glasilu naših radnika u Švedskoj "Ognjište", a koncem iste godine ponovno u knjizi "Državna kriza Titove Jugoslavije" izdane u Rimu na talijanskom jeziku - kako ću ovdje detaljno iznijeti - zacijelo je to moje potpuno ignoriranje njega kao bilo kakvog čimbenika u hrvatskoj politici uopće. U prilog ovog mog stava navodim činjenicu da na tolikim sastancima našeg političkog iseljeništva nitko nikada ne spomenu Ciligina imena.
Osobno sam ga upoznao kad sam ljeti 1967. otišao k njemu u posjet u društvu i na inicijativu pok. dr. Branka Jelića i gosp. Ante Došena. Do dolaska u političku emigraciju nisam ni znao da na svijetu postoji neki Ante Ciliga. Ubrzo nakon početka našeg razgovora Ciliga izrazi, obrativši se na mene osobno, čuđenje da sam se mogao naći u skupini osnivača časopisa nezavisnih "Slobodni glas" (pravno osnovan u Zadru u kolovozu 1966.), a iz mojih se članaka i nastupa jasno vidi da radikalno stojim na hrvatskoj državotvornoj liniji. Nije puno pomoglo moje razjašnjenje da je skupina intelektualaca osnivača tog časopisa bila sve prije nego jugoslavenska, jer je u njoj bilo ljudi jugoslavenski i antijugoslavenski usmjerenih, i teista i ateista itd. Jedina nam je zajednička platforma bila borba protiv komunizma kao totalitarnog sustava i posebno protiv Titove tiranije i totalitarizma Komunističke partije Jugoslavije. Malo iza toga, zaboravivši na moje obrazloženje, Ciliga me je na mahove ponovno tretirao kao jugoslavena, jer je on prethodno tu skupinu uzeo kao jugoslavensku i pri tome ostao.
Ciligu sam osobno prekrižio na polju naše hrvatske politike i borbe za obnovu suverene Države Hrvatske kad sam u rujnu 1968. pročitao u njegovu "Biltenu" Hrvatske demokratske socijalne akcije na 82 gusto tipkane stranice njegov "obračun" s jednom od najeminentnijih ličnosti naše političke emigracije, prof. Krunoslavom Draganovićem, koji je na izmaku ljeta 1967. dopao šaka Titove UDB-e i do danas, prividno na slobodi, čami u ropstvu KPJ i njezine tajne policije. Što je na stvari ostalo od Ciligine usporedbe Msgr. Draganovića s ruskim popom Gaponom ("Od Gapona do Draganovića")? Što bi od njegova najavljenog "sporazuma Cvijetin Mijatović - Krunoslav Draganović"? U kakvog se to "bosanskog" ili, dapače, općehrvatskog "Makariosa" vrže prof. Draganović? Što bi od Draganovićeva slučaja, koji bi mogao ostati lokalnim hrvatskim i jugoslavenskim ili postati "svjetski slučaj"?
Nemoguće je, a ne bi imalo ni smisla, podvrći detaljnoj analizi kompleks Ciliginih fantazmagorija, koje kao takve gube svaki interes. Osvrnut ću se, stoga, samo na neke od njegovih tvrdnji i kombinacija, kako bi se ukazalo na neprihvatljivu metodu i još više na svjesne i nesvjesne netočnosti i izvrtanja istine, klevete i laži. Iznesene su u njegovoj knjizi "La crisi di Stato della Jugoslavia di Tito" (Državna kriza Titove Jugoslavije), Rim, ODEP, 1972. i u prva tri broja časopisa "Na pragu sutrašnjice". Ne osvrćem se na njegove kleve[te] i laži iznesene u švedskom "Ognjištu", jer je te iste laži i klevete ponovio u spomenutoj knjizi. Već sam naslov knjige predstavlja ustvari afirmaciju Jugoslavije kao države. Govoreći o krizi Jugoslavije kao države, implicite nabacuje, da je bilo vrijeme, kad nije bila u krizi, već potpuno zakonita i sređena država. On time niječe činjenicu da je ova druga, komunistička Jugoslavija, o kojoj je u knjizi riječ, utjelovljena vječita kriza od same njezine uspostave 1945. u moru krvi i genocidu hrvatskog naroda i u bezakonju bivstvuje do danas. Samim tim naslovom Ciliga ubija u pojam borbu Hrvata protiv Jugoslavije kao vlastite robijašnice i za ponovnu uspostavu suverene vlastite Države. Ciligina je teza iznesena jasno i u ovoj knjizi i u glavnom napadaju na mene, da Jugoslavija može biti sređena država, da je bilo perioda kad je bila sređena i da na temelju Savkinih i Tripalovih amandmana ona može ponovno postati sređena država, dok velika većina Hrvata stoji na Starčevićevim pozicijama; tiranije propadaju, one se ne popravljaju!
Da su se "divergencije i kontrasti otvoreno i službeno između Republika i naroda, koji sačinjavaju Jugoslavensku državu" pojavili tek u dvogodištu 1969-1970., nema veze s povijesnom stvarnosti, jer ti sukobi počinju s osnutkom Jugoslavije i traju do danas. Ne stoji ni tvrdnja da "Do onog časa zapadno javno mnijenje bijaše drage volje prihvatilo službenu verziju jugoslavenske Vlade, prema kojoj bi 'nacionalno pitanje', tj. nacionalni problemi pojedinih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju i njihovi međusobni odnosi bili definitivno i pozitivno riješeni 1945. s pobjedom Titovih partizana" (str. 7). Za te "divergencije i kontraste" zapadno javno mnijenje je saznao tek iz Titova govora održanog u Zagrebu 21. rujna 1970. ("S ovim gestom jedan tabu demokratskog svijeta bio je uklonjen od samog Tita osobno", str. 8). Da su zapadni demokratski režimi upravo tiranski zatvarali oči pred našom ružnom stvarnosti, pošto su učinili sve što su mogli da dođe do stvaranja Jugoslavije, ne da se nijekati. Ali to ne znači da o njoj nisu bili izvještavani.
Govoreći o tome kako su svijet upozoravali o strahotama Titova režima i "unutarnjim proturječnostima" s jedne strane ljudi odani Moskvi", a s druge "ekstremisti s desna, neofašisti i slični" (str. 8), Ciliga ne nalazi nikakve poteškoće proglasiti "ustaše" fašistima, a današnje "proustaške formacije" u iseljeništvu i Domovini "neofašistima". Neka mu oni sude!
U knjizi se spor između Hrvata i Srba svodi na sam problem Bosne i Hercegovine (iako je to glavni problem spora), kao da nije u pitanju sama egzistencija hrvatskog naroda. Našu borbu u proteklom ratu protiv invazije Srba i Titovih partizana na hrvatsko tlo u ovoj se knjizi označuje kao sklop "ostataka srednjeg vijeka", a "ustaše" koji su branili svoju rodnu grudu svodi se na isti rang s četnicima: "Strahovita međusobna krvoprolića počinjena za vrijeme prošlog rata od srpskih četnika Draže Mihajlovića i hrvatskih ustaša Ante Pavelića pokazali su nesposobnost nacionalističkih tradicionalnih pokreta, kako Srba, tako i Hrvata, da nadvladaju sredovječne ostatke koji još uvijek postoje kod ovih naroda" (str. 31). Neshvatljiva je tvrdnja u ovoj knjizi da su se Albanci na Kosovu i Metohiji kroz dvadeset i više godina trudili stvoriti novu posebnu naciju "Škipetara", različitu i nezavisnu od one koja se izričito tako naziva i živi u Republici Albaniji. Da su to bila nastojanja Srba, ne da se nijekati, a da bi jedan narod hotimice htio živjeti pod tuđinom, treba naći čitaoce koji će u to povjerovati ("Kroz više od dvadeset godina Albanci ove regije kušali su stvoriti novu i zasebnu naciju zvanu "Šiptari"). Vračajući se natrag na našu situaciju, nakon pada Rankovića, prema Ciligi, Moskvi uspije uspostaviti "široke kontakte" s hrvatskom emigracijom, kako bi slomila Tita, kad joj to ne uspije preko Srba. Nato Tito i Beograd pređoše u kontraofenzivu protiv ove "podmukle moskovske ofenzive ubijajući vođe raznih skupina hrvatske emigracije, koji su bili u kontaktu s Moskvom" (113). Tako ispada da su bili u dodiru s Moskvom i Senić, i Šimundić, i Kulenović, i Luburić i toliko drugih.
Jedan Memorandum upućen Ujedinjenim Narodima i drugi svim akreditiranim ambasadorima u Buenos Airesu (prvi od "dviju ustaških skupina", a drugi od "dvadesetak organizacija 'ustaške katoličke' tendencije" Argentine), kojima bi dano na znanje da su Hrvati spremni prihvatiti bilo čije posredništvo protiv Jugoslavije, kako bi se obnovila slobodna Država Hrvatska, odaje ljude, koji su se dali, prema ovoj knjizi, u službu Moskve tim samim što su predani i sovjetskim ambasadorima. Tako se, eto, i naši rodoljubi iz Argentine i pok. gen. Maks Luburić nađoše u kolu Hrvata koji su hvatali "kontakte i sporazume" sa Sovjetima.
Ne bi dosta ni to, već se u tom kolu "sovjetofila" nađe i "skupina emigranata sastavljena od intelektualaca 'ustaško-katoličkog' podrijetla, koji se bijahu udaljili od Pavelića da bi se približili pozicijama stanovite "kršćanske demokracije" okupljeni oko "Hrvatske Revije" (str. 172). Ovdje Ciliga aludira na apel upućen Sovjetskom Savezu da nađe razumijevanje za hrvatski problem priključen u "Programu hrvatske demokratske opozicije (unutrašnje i vanjske)" objelodanjenom u ljetu 1968. Da bi sebe oprali pred hrvatskim javnim mnijenjem zbog tog "malog grijeha", ti intelektualci "ustaško-katoličkog" podrijetla, napadoše 1970., kad već uvidješe svoju obmanu, skupinu "katoličkih ustaša" u Zapadnoj Njemačkoj na čelu s pok. Brankom Jelićem, proglasivši ga "probisvjetom spremnim prodati Hrvatsku strancu".
Ciligine fantapolitičke kombinacije ne staju tu. U tijeku hrvatskog proljeća Moskva je stvorila zavjeru protiv Tita i Beograda preko jednog dijela same centralne UDB-e, uvukavši u zavjeru "ustašku" skupinu Branka Jelića. Sovjeti postavljaju u uredništvo Jelićeve "Hrvatske Države" [HD] Velimira Tomulića. Iako su preko Petričevićevih izlaganja u "Hrvatskoj Reviji" saznali da se Tomulić nalazi u službi UDB-e, Sovjeti su "ipak dopustili da drži položaj glavnog urednika" Jelićeve "Hrvat. Države". Jelić se, prema ovome, nije ni pitao, u uredništvu "Hrvatske Države" gospodarili su sovjetski agenti; tri četvrtine novine zauzimaju njihovi članci (str. 183). Tako je Tomulić kao ruski agent "glat[ko]" bio primljen u uredništvo "Hrvatske Države". Da ovo ne stoji, u prilogu objelodanjujem Jelićevo pismo upućeno u to doba meni, da bih se raspitao kod znanaca u Rimu o njemu, da bi ga mogao primiti u uredništvo svoje novine. U Hrvatskoj sekciji Vatikanskog radija bili su sve prije nego na čistu s njime i o tome sam obavijestio pok. Branka. Što je kasnije s njime bilo, nisam imao pojma. Osobno sam ga vidio jedanput u životu: na jednom programu recitacija naših hrvatskih pjesnika u Rimu prigodom kanonizacije sv. Nikole Tavelića. Da ga danas gdje sretnem, zacijelo ga ne bih prepoznao.
Međutim je Moskva u tijeku hrvatskog proljeća 1971. smatrala za potrebno, prema Ciligi, udaljiti Tomulića iz uredništva HD, jer "njegove kvalitete agenta beogradske UDB-e i svjedoka optužbe protiv zagrebačkog Vodstva izazvale su i previše škandala u hrvatskom javnom mnijenju... Tomulić je premješten (jasno od Moskve, op. N. Č.) u Frankfurt, gdje je organizirao Komitet hrvatskih prosovjetskih komunista u Njemačkoj... Njegovo mjesto bi zauzeto od prof. Nikole Čolaka..." (str. 433).
Kako je Tomulić izletio iz uredništva HD, može svjedočiti okolina pok Branka. Ja pak osobno do danas Berlina nisam vidio, a uredništvo "Hrvatske Države" za Brankova života bilo je u Berlinu, ali Ciligi je potrebno objasniti odjek nekoliko mojih članaka objelodanjenih tada u HD, posebno "Kraj hrvatskog proljeća" napisanog osam mjeseci prije njegova sloma i objelodanjenog u kolovozu 1971.
Ovaj članak, a još prije objelodanjeni "Konfederacija Jugoslavije - smrt Hrvatske" i odviše su izbacili iz takta jugoslavenske osjećaje Ciligine, a moj napad na Đilasa u jednom drugom članku značio je moje skrajnje nepoštivanje njegove toliko uvažene trojke Đilas-Savka-Tripalo, na pegazu koji[m] se Ciliga kani triumfalno popeti na Markov trg. To je prevršilo svaku mjeru: nakon napadaja na Savku u članku "Konfederacija Jugoslavije" ovaj drugi napadaj bijaše dovoljno opravdanje da me strpa i u UDB-u i u samu sovjetsku obavještajnu službu. Njega je razbjesnilo da sam i ja kao prijatelj Mihajlova, koji toliko drži do Đilasa, mogao napasti tog Titova devetgodišnjeg utamničenika, koga ni tako dugo tamnovanje nije dovelo pameti i osjećaju poštivanja prava drugih naroda. To mu dade povoda da me strpa u udbaše i pri mom sudjelovanju u osnivanju časopisa "Slobodni glas". U dokaz navodi "činjenicu" da su ostali osnivači dospjeli u zatvor dok sam ja uspio sretno izbjeći i stići u Italiju redovitom putnicom. Stvar stoji obratno, kako sam u ovoj knjizi iznio: ja sam morao povući zbog svog antijugoslavenskog i antikomunističkog stava konsekvencije i osmi dan nakon događaja u Zadru preći granicu, dok su ostali osnivači bili pozatvarani tek tri mjeseca kasnije, te nakon kraćeg vremena pušteni iz zatvora.
Moja podrška pružena pok. Branku Jeliću - stigavši jednom u izbjeglištvo - bijaše novi i daleko žešći razlog, da me Ciliga strpa i u redove UDB-e i u sovjetske obavještajce. Kako sam o svemu tome dovoljno razglabao ovdje, ne mislim se ponovno vraćati na iste stvari.
Ciliga nastavlja sa svojim fantazmagorijama koje najčešće osniva na svjesnim lažima i izmišljotinama, kadšto zacijelo na podvalama, koje mu braća iz UDB-e serviraju, i u novopokrenutom časopisu "Na pragu sutrašnjice".
Tako u 1. broju ovog časopisa on pripisuje meni poteškoće na koje je u pripremama nailazio i da sam ja to učinio očito na znake UDB-e. Ustvari ja ni pojma nisam imao o njegovim nakanama i pripremama pokrenuti novi časopis. Ciliga umišlja sebi da je valjda pupak svijeta oko koga se sve vrti. Ja bih, prema tome, pokrenuo tužbu protiv njega pred rimskim sudom zbog klevete i laži iznesenih u njegovoj knjizi "Državna kriza Titove Jugoslavije", na mig UDB-e, kako bih spriječio pokretanje tog časopisa. Sve to, prema Ciligi, nakon toga što se je izjalovio pokušaj da postanem predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora i glavnim govornikom na Kongresu u Chicagu 1972. Svojim dosadašnjim držanjem dao sam dovoljno dokaza da nemam nikakvih ambicija biti bilo čiji predsjednik, a o nekom Kongresu u Chicagu saznao sam tek iz Ciligina napadaja u prvom broju časopisa "Na pragu sutrašnjice". Eto, toliko sam imao veze s tim Kongresom. Vjerojatno da bih puno kasnije saznao i za njegov novi časopis da mi nije jedan prijatelj iz Rima poslao fotosnimak njegova napadaja na mene.
U drugom broju časopisa (Rim, kolovoz, 1974.), prema Ciligi, "na početku 60-ih godina" ja sam bio prebačen iz zatvora jugoslavenskog u Vatikanske arhive, nešto kasnije, 1966., od Mihajlova prebačen Branku Jeliću, i konačno od Jelića do Ante Vukića i Geze Milošića, naravno, uvijek po nalogu i uputama Titove UDB-e. Ovdje je svaki komentar suvišan. Iznosim samo gole činjenice.
Nakon izlaska iz Lepoglave 23. srpnja 1947. nisam vidio nigdje i nikada jugoslavenskog zatvora. U Tajni Vatikanski arhiv i Arhiv Propagande [promidžbe] navratio sam na desetak dana izvršujući jedan zadatak Instituta za historijske i ekonomske nauke u Zadru čisto sondažne naravi za povijest pomorstva Dalmacije i Istre. O mojim odnosima s pok. Brankom Jelićem ovdje sam dovoljno govorio. S g. Antom Vukićem, osim čisto ljudskih odnosa, nisam nikada politički surađivao, kako je dobro poznato našem hrvatskom izbjeglištvu u Njemačkoj; a g. Gezu Milošića uopće ne poznajem.
U ovom drugom napadaju na mene u časopisu "Na pragu sutrašnjice" Ciliga se poziva na neki "dokument" Hrvatske Socijalne Službe, koju on navodi pod znakom navoda, sa sjedištem u Zapadnoj Njemačkoj i navodi kako sam ja, "kako se čini 1962. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju", kako mi austrijske vlasti nisu htjele dati politički azil, izručile me jugoslavenskim vlastima; kako su me ove osudile na tri godine zatvora. Već sam naveo da nakon Lepoglave nisam nikada vidio zatvora. U to sam vrijeme bio stalni znanstveni suradnik u zadarskom Institutu. Ovdje dodajem da sam prvi puta prešao austrijsku granicu tek 1967. i to tranzitno idući iz Italije u Njemačku; nikad u životu nisam prelazio austrijsko-jugoslavensku granicu. Pozivam stoga dr. Ciligu da pokaže taj "dokument" i da kaže od koga ga je dobio. Suvišno je nastaviti dalje u ovom tonu.
Rezimirajući ovaj osvrt na Ciligu i njegovu knjigu "Državna kriza Titove Jugoslavije", može se svesti na nekoliko osnovnih primjedbi:
1) Knjiga predstavlja pravu kupusaru bez jasnoće i preglednosti i bez logičnog reda izlaganja. 2) Jedan od osnovnih nedostataka u prikazivanju stvari predstavlja ponavljanje i prežvakavanje istih stvari (po onoj staroj: "Istoć samo malo drukčije") do dosade. Sve njegove teze i hipoteze ovdje iznesene mogu se svesti na najviše 150 stranica. 3) U metodici umovanja i raspravljanja postupa skroz naskroz nekritički odnosno stavlja logiku naglavce. Običaje odmah na početku uz nekoliko teza postaviti po koju hipotezu. Nekoliko koraka dalje on već zaboravlja da je ono bila pretpostavka i, pretvorivši je u "dokazanu" tezu, ide dalje u svojim konstrukcijama. Ove će, stoga, što se ide dalje, sve više lebdjeti negdje po zraku. Više je nego jasno da će njegova zaključivanja biti lišena svakog stvarnog temelja.
Pri tome mu se, zaista, ne može poreći zabavni karakter njegovih kombinacija i izlaganja za čitalačku i slušalačku javnost nedoraslu da misli svojom glavom, uzimajući kritički sve što drugi pišu i govore.
Osim toga Ciliga posjeduje onu dijalektičku metodologiju u raspravljanju, izlaganju i kombiniranju - barem onu na marksističkom nivou - da se čak ni oni koji pretendiraju na neko vodstvo u našim političkim organizacijama, ne usude ući u koštac s njime; očito slabi dijalektičari, kako je pokazala i činjenica da je ova knjiga doživjela slabe kritičke osvrte u našoj izbjegličkoj publicistici, ukoliko nisu u pitanju razlozi koji Ciligu brišu s polja naše nacionalne problematike.
4) Kad je riječ o metodi u radu, Ciliga ne samo što živi veoma osamljeno, nego ne nastoji se niti obavijestiti o stvarima o kojima piše i raspravlja oslanjajući se radije na novine i časopise, umjesto da se stavi u dodir s ljudima koji poznaju stvari. Tako se je na vrijeme mogao obavijestiti o mom odlasku u emigraciju i o zatvaranju osnivača časopisa "Slobodni glas", a ne izvrnuti činjenice i na temelju izvrnutih činjenica praviti daljnje konstrukcije u suprotnosti s činjenicom stvarnosti. Isto se tako mogao obavijestiti - za to je imao dovoljno vremena i mogućnosti - o mom eventualnom radu u uredništvu "Hrvatske Države", pa bi bez po' muke ustanovio da ja s uredništvom ovog lista nisam, što 'no riječ, ni luk jeo ni luk mirisao. Sav moj dodir s redakcijom HD stoji u tome što je niz mojih članaka objelodanjeno u tom listu. A Ciliga mi pripisuje neki dominantan položaj ideologa u njemu.
Moja se suradnja u tom listu osnivala na povjerenju koje sam pokazao prema pok. Branku Jeliću, gledajući u njemu hrvatskog rodoljuba, koji se svim snagama i sredstvima bori za obnovu suverene Hrvatske Države, a da ne zauzima nikakve ekstremističke stavove. Jedan od osnovnih razloga zašto mu nisam pružio u Hrvatskom Narodnom Odboru unutarnju suradnju, bili su upravo "kiksovi" koji su se svako malo pojavljivali u "Hrvatskoj Državi" (uzmimo samo do skrajnosti nedostojan postupak s prof. Bogdanom Radicom) i zbog kojih nisam bio daleko od odluke da mu otkažem svaku daljnju suradnju i potporu. Ali Branko se je neprestano ispričavao i drugim čimbenicima, dok mi je osobno bilo veoma teško napustiti na bojnom polju za obnovu hrvatske državne samostalnosti onakva borca koji je davao sve od sebe za naše vrhovne domovinske ideale.
5) Ciliga daje preveliku važnost nebitnim i nevažnim stvarima, a bitne ostaju na marginalijama njegovih izlaganja i dedukcija. Tako u ovoj knjizi dozlaboga ponavlja i ističe odlučujuću važnost Titova relativno kratkog boravka u Beču, te mu Titov "wienizam" postaje jedan od osnovnih motiva da objasni osnovne crte Titova karaktera, a ustvari on malo što objašnjava kod ove toliko problematične ličnosti. Pretjerava i slovenskom komponentom u Titovu značaju, koja mu dolazi po majci Slovenki, ističući njegov smisao za praktični život i njegovu radinost i poduzetnost, a biva ćaća mu je Hrvat bio sanjar i neradin čovjek, kao da je Hrvatska ostala negdje lebdeći po zraku, te nije stvorila, i pored svih stranih višestoljetnih režima, svoju ekonomiju, svoj narodni društveni sustav, svoju civilizaciju i uljudbu, koja ne zaostaje puno za ostalim naprednim europskim narodima. 6) Kako ovdje, tako i u drugim spisima Ciliga pokazuje veoma visoki stupanj tvrdoglavosti. Kad jednom donese jednu postavku, ne odustaje od nje, pa makar ona bila u daljnjem tijeku po stotinu puta zanijekana činjenicama. Neka samo uzme u obzir svoj stav prema Msgr. Krunoslavu Draganoviću. Ostao je i danas prema njemu na pozicijama tamo gdje je bio i 1967. 7) Teška mu je mana u značaju što on od neslaganja na političkom polju prelazi na radikalno kvarenje osobnih odnosa grubo vrijeđajući osobno svoje političke protivnike, često upadajući u mržnju na njih do paroksizma. Njegovu paklenu mržnju na prof. Draganovića treba zacijelo objasniti i nekim njihovim osobnim neslaganjima koja potječu iz doba njihove suradnje. Uza sve to ostaje upravo neobjašnjiv Ciligin do skrajnosti neljudski stav prema čovjeku koji je postao žrtva zakletih neprijatelja našeg naroda KPJ i srbokomunističke Titove UDB-e. Tako on, pored na Draganovića, iskaljuje svoj bijes i mržnju na sve druge hrvatske emigrantske krugove pravaški usmjerene, posebno na pok. Branka Jelića. Isto je tako iskalio svoj bijes i na mene, kako posebno pokazuje njegova knjiga i nastavci u časopisu "Na pragu sutrašnjice", nakon toga što je u meni uočio radikalno pravaški usmjerenog Hrvata.
8) Ovdje moram izraziti skrajnje čuđenje zbog njegova pomanjkanja lucidnosti u ocjenjivanju mog jezika, stila, načina postavljanja problema, tretiranja i izvlačenja zaključaka, koji je mogao upoznati u mojim člancima objelodanjenim u HD i drugim listovima. To isto vrijedi i za tematiku kojom se bavim, teze koje postavljam i osnovnu orijentaciju koju zastupam i za koju se borim. Da bi se uz moj rad u uredništvu HD na trenutke mogla uvući tolika nepismenost i toliki ekstremistički nepravaški stavovi? Da je to uočio i priznao, mogao je na vrijeme ispraviti svoje stavove, te ne ispadati van s onakvim bljuvotinama koje u očima objektivnih čitatelja padaju ne na moj, već na njegov obraz.
9) Nije teško čitateljima, koji poznaju stvarnost stare i nove Jugoslavije, uočiti kako Ciliga potpuno izvrće i mijesi je kako je njemu volja, prikazujući je kako ju je on gledao, tj. kakva je ona trebala biti prema njegovim željama. Za njega se tamo od 1918. pa do danas sve vrti oko komunizma i KPJ. Ona je u središtu zbivanja, a sve drugo zapada u sjenu: i Aleksandar, i Pašić, i Trumbić, i Pribičević, i Radić, i Maček, i Stojadinović za stare Jugoslavije, kao i Pavelić, Stepinac, Krnjević, B. Jelić (koji je za njega "krčmarski političar"), Kavran i drugi za vrijeme rata i u ovo poslijeratno vrijeme. Odsutni su mu iz općih zbivanja i Hrvatska Stranka Prava, koja u revolucionarnom periodu u borbi za slobodu Hrvatske govori beogradskoj Čaršiji revolucionarnim jezikom ličkih ustanika i Ustaškog Pokreta, Hrvatska Seljačka Stranka i Protulipčevi Križari, kao i srpski radikali i demokrati i Slovenska Ljudska Stranka. Svi su ti čimbenici predstavljali srž hrvatske, srpske i slovenske stvarnosti, a njegov je komunizam bio negdje na periferiji te stvarnosti osnovnih zbivanja. I da ne bi one koluzije između Moskve i zapadnih demokracija protiv podivljalog njemačkog nacizma, nikada Tito ne bi vidio ni Zagreba ni Beograda.
Za Ciligu se, naprotiv, cjelokupna naša stvarnost odvija na relaciji Moskva - Beograd. Moskva je ona, koja nas vedri i oblači, mijesi našu stvarnost prema svojoj volji i svojim interesima, pa čak postavlja urednike u Jelićevoj "Hrvatskoj Državi". Zapadne su demokracije u Ciliginim prikazivanjima naše stvarnosti gotovo potpuno odsutne, dok se dobro zna koju su ulogu igrali u sistematiziranju Balkana i, prema tome, u stvaranju Jugoslavije, nakon pada Habsburške Monarhije Englezi i Francuzi; dok je ovu, drugu Jugoslaviju doslovce održala na nogama Amerika. Ciliga je prisiljen priznati ovu ulogu Amerike makar u ovoj posljednoj fazi.
U nastavku ove knjige Ciliga čini sve što može da bi dokazao kako je za dobro južnih Slavena, uključujući tu čak i Bugare, neophodno održanje Jugoslavije. On se u tome grdno vara: hrvatski se narod nalazi s druge strane barikade. On stoji iza Oca Domovine Hrvatske dr. Ante Starčevića i njegove Stranke Prava, iza Braće Radića i njihove Seljačke Stranke, na braniku svoje neovisne države Hrvatske za koju je... cvijet hrvatske mladeži položio svoje živote na bojnim poljima od Drine do Dravograda. On stoji iza svojih palih žrtava na Bleiburškom polju u Austriji i na "maršu smrti" od Dravograda do Beograda, iza svojih prognanika i mučenika po srbokomunističkim zatvorima, iza svojih Vitezova od Bugojna i Velebita. Hrvatski narod odlučno odbija svaku diskusiju o bilo kakvoj Jugoslaviji nakon tako teškog i tako tragičnog bilansa šezdesetgodišnjeg života u Jugoslaviji, dok je srž naše nacije, ono što je vazda najoštroumnije shvaćalo svoju stvarnost, pravaška Hrvatska, od samog pokušaja da nas se odvede u Beograd, odlučno odbijala svako formiranje Jugoslavije. Gaze, stoga, osnovno pravo na samoodređenje vlastitog naroda i počinjaju protiv njega samoubilački zločin svi oni Hrvati koji uza sve to opće jasno i odlučno držanje Hrvata kao nacije i danas čine sve što mogu, kako bi nas na svaki način zadržali u toj tamnici koja nosi ime Jugoslavija.
Nikola Čolak
(Nikola Čolak, Iza bodljikave žice, Svjedočanstvo o životu Hrvatske u srbokomunističkoj Jugoslaviji, La Ciclografica, Padova, 1977, Dodatak I, str. 245-256).
{mxc}