U knjizi: Christopher Booker - Richard North, Velika obmana, Tajna povijesti Europske unije, Izvori, Zagreb, 2005, nalaze se brojni podaci i primjeri vezani uz nastajanje europskih integracija. Primjerice, predsjednik Francuske François Mitterand i njemački kancelar Helmut Kohl pružili su 1984. g. jedan drugome ruku "pred desetcima tisuća grobova zato što je mjesto na kojem se odvijala ceremonija bila kosturnica u Douaumontu, blizu Verduna na istoku Francuske." Bila je tu jedna od najžešćih bitki u I. svjetskom ratu. "Samo francuska artiljerija ispalila je više od 12 milijuna granata, njemačka znatno više. Na obje strane bilo je više od 700.000 mrtvih i ranjenih. ...uvjerenje da se takav samoubilački sraz dviju nacionalnih armija više nikada ne smije ponoviti. ...spoznaje da industrijska moć više od ičega određuje tijek rata. Dok se bitka za Verdun razvijala u bespoštedni topnički dvoboj, na frontu su stizali cijeli vlakovi još toplih njemačkih granata iz ruskih tvornica." (str. 8-9).
Grof Richard Coudenhove Kalergi je još 1922. g. objavio knjigu Pan Europa - vizija kojom bi se u svrhu očuvanja mira njemačka industrija ugljena i francuska industrija čelika morale spojiti u jedinstvenu "paneuropsku" industriju. Francuski premijer Edourad Herriot je 1931. g. objavio knjigu Sjedinjene Europske Države. (str. 14-15). "Godine 1308. protjeran iz rodne Firenze, pjesnik i državnik Dante Alighieri u svojoj je raspravi De Monarchia postavio pitanje kako bi Europa mogla prevladati beskonačne ratove i sukobe koje proizvodi mnoštvo njenih naroda i gradova-država. Kao čovjek koji se divio Svetom rimskom carstvu, Dante je napisao da bi trebalo postojati jedno "carstvo" nad svima drugima, s moći da kontrolira njihove postupke u zajedničkom interesu. Takva moć bila bi "nadnacionalna". ...William Penn, po kojemu je nazvana Pennsylvania, predložio je "Skupštinu ujedinjene Europe" koja bi donosila odluke na način koji je kasnije prozvan "glasovanje kvalificiranom većinom", a u kojem bi glasovi težili proporcionalno broju stanovnika i gospodarskoj važnosti zemlje.
U 18. stoljeću, francuski opat De Saint-Pierre predložio je vladavinu "Europskog senata" također s glasovanjem kvalificiranom većinom ovisnom o veličini članica i ovlastima da okuplja europsku vojsku. U 19. stoljeću grof de Saint-Simon predložio je političku uniju Europe zasnovanu na uniji Engleske i Francuske s dvodomnim parlamentom, gornjim domom koji biraju vlade i donjim domom koji se bira izravno." (str. 18). "Francuska je 1948. zatražila uspostavu Međunarodne rurske uprave koja bi francuskim dužnosnicima omogućila kontrolu njemačke proizvodnje ugljena i čelika i pobrinula se da značajan dio te proizvodnje završi u obnovi Francuske. Bio je to zanimljiv odjek francuske politike kakva se bila provodila nakon Prvoga svjetskog rata. Nova Zapadna Njemačka se, naravno, ogorčeno suprotstavljala takvoj vlasti, a istog su raspoloženja bile okupacijske sile Amerike i Britanija." (str. 62). "Prilagođavajući strukturu Lige naroda, Salter je predložio da se vlada "Sjedinjenih Europskih Država" sastoji od Tajništva s nadnacionalnim ovlastima, Vijeća ministara koji će predstavljati nacionalne vlade, Skupštine u kojoj će biti zastupljeni nacionalni parlamenti i Suda pravde.
...Razlog tome je da je "projekt" brzo razvio vlastitu mitologiju kako bi objasnio svoje podrijetlo. Jedna od glavnih potreba bila je da ga se prikaže kao da je nastao nakon 1945. Tako se mogao proširiti mit da je upravo on okončao europske ratove, što bi omogućilo njegovo predstavljanje kao napredne tvorevine modernog svijeta umjesto kao propali san 1920-tih. Moglo ga se prikazati kao nešto novo i dalekovidno samo ako ga se prikazivalo kao poslijeratni ideal, što je možda bio i podsvijesni razlog za ponovno pisanje njegove prave geneze. Nenamjerni nusproizvod ovoga prekrajanja službene kronologije jest njegova pomoć u jačanju mita o "nacističkom podrijetlu" EU; prema toj teoriji ideje o projektu nisu prethodile nacističkim idejama o europskom ujedinjenju već su ih slijedile." (str. 74-75). "Ostao je problem ponovnog njemačkog naoružavanja. Eden je istupio s prijedlogom proširenja Briselskog sporazuma iz 1948. na Njemačku i Italiju. To bi uspostavilo Zapadnoeuropsku uniju (Western European Union, WEU), organiziranu na međuvladinoj osnovi.
Iako će WEU desetljećima ostati tek nešto više od sjene, jer je njene funkcije uvelike obavljao NATO, britansko ustrajavanje da njihova vojska ne napušta kontinent bez sporazuma s ostalim članicama bilo je dovoljno da ublaži francuske strahove od nekontrolirane njemačke sile." (str. 83). "Ali 18. svibnja 1955. ministri vanjskih poslova Beneluxa svojim su kolegama u Zajednici za ugljen i čelik ponudili dokument poznat kao "Beneluški memorandum". ...Tako je nastala glavna obmana u cijeloj priči. Od tada nadalje, pravi cilji - politička integracija - namjerno se skrivao pod krinkom ekonomske integracije. Izgradnja "Europe" predstavljala se kao pitanje trgovine i radnih mjesta.” (str. 86). "Francuska je tada počela inzistirati na drugačijem "povezivanju", povezivanju smanjenja tarifa među članicama zajedničkog tržišta i usklađivanja socijalnih troškova: prekovremenih radnih sati, duljine plaćenog odmora i ravnopravnosti u plaćama žena i muškaraca. Pineu je predložio da se sporazum odnosi i na prekomorske teritorije članica. Ti su prijedlozi izgledali kao da su smišljeni da izazovu neslaganje.
Bio je to rani primjer francuske pregovaračke taktike doji će u narednim desetljećima postati itekako poznat - kad Francuska nešto želi zaustaviti, u ovom slučaju zajedničko tržište, postavlja zahtjeve koji izazivaju propast pregovora za što se može optužiti ostale." (str. 98). "Pred kristalnim svijećnjacima Elizejske palače u Parizu je 14. siječnja 1963. de Gaulle je bez upozorenja partnerima Šestorice pred svjetskim tiskom objavio da namjerava staviti veto na britanski ulazak." (str. 147). "Šestorica su formalno potvrdila odbijanje Britanije 28. siječnja 1963." (str. 151). "...novi Europski sud pravde sa sjedištem u Luxemburgu, čija će se središnja uloga proširiti i ojačati nadnacionalnu vlas Komisije. Jedan od prvih ciljeva Suda bila je potvrda nadmoći zakona Zajednice, a Sud ju je dao kroz dvije povijesne presude 1963. i 1964. godine. ...Sporazum EEZ stvorio vlastiti zakonski sustav... članice imaju ograničena suvrerna prava... te su tako stvorile zakone koji obvezuju i njih i njihove građane." (str. 153-154). ...blokada u glasovanju kvalificiranom većinom probijena je u siječnju 1966. dogovorom Francuske i ostalih poznatom kao "Luxemburški kompromis".
Taj neformalni dogovor prediviđa da bilo koja vlada koja smatra da je EEZ zakonodavstvom ugrožen njezin "vitalni interes" može spriječiti donošenje odluke." (str. 157). "U travnju 1970. Gallupova anketa pokazala je da samo 15 posto britanskih birača podržava daljnje pokušaje ulaska na zajedničko tržište". (str. 166). "Među dokumentima koji su prema pravilu od 30 godina objelodanjeni 2001. bio je i dugačak povjerljiv dokument pripremljen za ministarstvo vanjskih poslova (Britanije) 1971., u kojemu se analiziraju "posljedice ulaska u Europske zajednice na britanski suverenitet". U njemu se zaključuje da će ulazak rezultirati veoma značajnim ograničenjima britanskih ovlasti samoupravljanja te da će to s godinama postati još očitije. Dokument predviđa da će se građani sve više otuđivati od vlade kako ona bude postajala birokratskija i udaljenija dok se sve više odluka bude donosilo u Bruxellesu a sve više vlasti budu obnašali neizabrani dužnosnici." (str. 179, bilj. 46). "...postojao je već međunarodni pritisak za veliku izmjenu međunarodnog prava mora, proširenjem zone ribarenja na 200 pomorskih milja (ili "crtu sredine" između dviju država).
Kad se to dogodi, vode četiri novih članica sadržavat će preko 90 posto zapadnoeuropske ribe, oko 80 posto u vodama pod britanskim nadzorom." (str. 180). "To je odbačeno pa je Britanija tražila kompromis, predlažući da Zajednica kontrolira vode između 6 i 12 milja od obale dokle god britanski ribari budu mogli uživati isključiva prava ribarenja do šest milja. ...Na toj osnovi, uz dogovor o svim ostalim pitanjima, vlada u lipnju (1971.) izdala svoju Bijelu knjigu, tvrdeći da je "Zajednica prepoznala potrebu promjenu svoje ribarske politike..." To nije bio posljednji put da je britanska javnost bila ozbiljno zavarana o ribarenju." (str. 183-184). Tom Benyon je u pismu The Timesu 29. svibnja 2003. zapisao: "Godine 1975. sam kao konzervativni kandidat vodio kampanju za "da" na referendumu koji nas je održao u EZ. Gledano unatrag, više je nego jasno kako sam vodio kampanju na pretpostavci koja je bila dovoljno lažna da bih, da je ta tema bila na javnoj ponudi kao obveznica, bio suočen s kaznenim progonom prema odredbama Zakona o tvrtkama i da bih izgubio." (str. 196). "Prvi razvoj događaja počeo je s pariškim summitom 18. listopada 1972., dan nakon što je Heatov Zakon o europskim zajednicama dobio odobrenje Kraljevske kuće. Ideja za taj summit bilo je proslavljanje "proširenja" "Šestorice" na "Devetoricu" koje je pokrenuo Monnet. ...neravnoteža proračuna Zajednice u korist poljoprivrede.
Druga je bio pad britanskih tradicionalnih teških industrija poput brodogradnje. Njemačka i druge države iskoristile su svoju Marshallovu pomoć nakon rata da se moderniziraju i opreme, što je bio jedan od razloga zašto su im ekonomije sada tako očito prednjačile pred britanskom." (str. 197-198). "...europski centrali bankari sastali su se 1972. u Baselu da bi napravili Sporazum o europskom tečaju poznatiji kao "zmija". Europske valute održavat će se u rasponu ± 2,25 posto, izbjegavajući tako pretjerane fluktuacije." (str. 224). James Callaghan je zapisao (1987.): "Sjećam se jedne niske točke kad se devet ministara vanjskih poslova iz najvećih europskih zemalja svečano okupilo u Bruxellesu kako bi proveli nekoliko sati raspravljajući kako riješiti razlike u standardiziranju fiksnog položaja retrovizora na poljoprivrednim traktorima." (str. 242). "Europski parlament je izabran korištenjem stranačkih izbornih mašinerija naštimanih na nacionalne izbore, koji nemaju europske političke programe već nejasne transnacionalne pozadine... njihovi članovi značajno su podijeljeni u tri skupine: inovatore, one željne daljnjeg ujedinjenja: "nepokretnike" željne zadržavanja na istom mjestu pa čak i spremne na nazadak; močvaru... sačinjenu od onih koji ne znaju što hoće. Inovatori su svjesni da se moraju okupiti oko zajedničke politike i, ignorirajući odanost strankama, pokoriti prevladavajuće utjecaje "močvare"." (str. 247).
"Kad su na sastanak Vijeća stigle vijesti o borbama u Sloveniji, pozdravljene su kao spas s nebesa. Evo krize u srcu Europe koja će Zajednici dati priliku da intervenira kao kontinentalna "supresila", pokazujući "zajedničku vanjsku politiku" na djelu. ...Kako je Cijeli smisao Vijeća bila rasprava o stvaranju nove federalne vlasti u "Europi", nije se moglo očekivati da Dvanaestorica pozdrave ideju kolapsa neke druge federacije. ...Europska zajednica je ipak nastavila uzaludne pokušaje posredovanja. ...Njen cilj bio je stvoriti novu Jugoslaviju u obliku "unije suverenih republika." Do tada je, pak, postalo jasno da je intervencija EZ bila sramni fijasko." (str. 329-331). "...Njemačka će od "zajedničke vanjske politike" napraviti sprdnju kad 23. prosinca (1991.) prekrši dogovorenu EZ politiku i jednostavno prizna neovisnost Slovenije i Hrvatske. To možda izgleda kao divljenja vrijedno priznanje prava tih država na samoodređenje, posebno zato što se Hrvatska očajnički borila za opstanak protiv brutalne srbijanske invazije, ali Njemačkoj je donijelo sramotu i prijezir zbog razbijanja "solidarnosti Zajednice"." (str. 339, bilj. 49).
"Uz izgovor potrebe borbe protiv međunarodnog šverca droge, Europol je izvorno osnovan na neformalnoj razini u Haagu 1993. kao Europska obavještajna jedinica za borbu protiv droge. Do 1995. zaposlila je 80 djelatnika s proračunom od 2,8 milijuna funta." (str. 397). "...28 studenog (1995.), izbila je pobuna oko jednog mišljenja Europskog suda pravde u tekućem slučaju Factortame. Nakon što im je prema Zakonu o trgovačkom brodovlju zabranio ribarenje na 18 mjeseci, sud je sada ustvrdio da španjolske "stjegovne" kompanije mogu tražiti odštetu od britanske vlade. S najmanje 90 španjolskih brodova koji traže između 250.000 i 600.000 funta po brodu, konačni račun ispostavljen britanskim poreznim obveznicima prelazio bi 100 milijuna funta. Euroskeptični tisak se užario, što je sažeto u naslovu Daily Maila "Vijore našu zastavu, uzimaju našu ribu - a sad i naš novac"." (str. 400). "Zbog stvaranja iluzije narodne dobrodošlice za kamere, školarci su autobusima dovezeni iz cijelog južnog Walesa i dobili su zastavice sa "zvjezdanim krugom" da mašu liderima dok se ovi okupljaju oko posebno izrađenog stola vrijednog 50.000 funti." (str. 430). "...9. prosinca 1998.
Paul van Buitenen, nizozemski računovođa zaposlen u Komisiji kao pomoćnik revizora, eurozastupnicima poslao pismo na 34 stranice sa 600 stranica popratnih dokumenata, u kojemu se detaljno iznose slučajevi korupcije koje je otkrio... Te su prijevare uključivale milijune funti i sezale u 1989. ...Na naslovnice će slijedeće stići skandal s Humanitarnim uredom Europske zajednice (ECHO) pod vodstvom povjerenice Bonino, u kojemu su 500.000 ecua humanitarne pomoći namijenjenih Ruandi i Burundiju ugovorni partneri skrenuli u vlastite džepove ili vratili Komisiji. ...Kad se pokazalo da je i iz programa namijenjenog izgradnji odnosa između EU i sredozemnih susjeda nestalo 40 milijuna funta, odbor je prigovorio da su "u 26 slučajeva financijski kontrolori u Komisiji odbili dati informaciju ili omogućiti pristup relevantnim dokumentima ili nisu bili sposobni pronaći partnere povezana s tim projektima. ...dok je Komisija potvrdila da je ured ECHO uništavao dokumente o 2000 ugovora o pomoći vrijednih 800 milijuna funta... Jedan EU projekt izgradnje cesta u Kamerunu doveo je do djelomičnog uništenja tropskih šuma proglašenih svjetskom baštinom, uz masovno uništenje života i sravnjivanje jednog pigmejskog sela buldožerima." (str. 438-440).
"Kelnsko Europsko vijeće 4. i 5. lipnja 1999. dalo je živu sliku rastućeg jaza između teorije i prakse. Posebno pozdravljanjem uvođenja eura kao "uspjeha" dok je euro istovremeno bio pred prvom stvarnom krizom izazvanom talijanskim kršenjem ograničenja proračunskog deficita. ...Ali za Vijeće je bila jedna stvar imenovati "visokog predstavnika" i svečano razmotriti izvještaje o širenju uloge EU u vanjskim poslovima od "summita" planiranih s Washingtonom i Japanom do balkanskog Pakta o stabilnosti kojim se EU nadala nadzirati obnovu Jugoslavije nakon završetka rata. Druga stvar je bila priznati da samo Vijeće jednostavno nema "nužna sredstva i sposobnosti" za provođenje svih tih ambicioznih novih politika. Ništa neće okrutnije razotkriti tu nedoraslost od rata na Kosovu koji se bližio vrhuncu. Unatoč ukupnim troškovima obrane članica Zajednice od 120 milijardi funta, blizu 60 posto američkog vojnog proračuna, kojim se održavalo više od dva milijuna vojnika pod oružjem, u usporedbi s SAD-ovih 1,4 milijuna, europski domet "izvan arene" bio je manji od 10 posto američkog." (str. 448-449). "Godina 2000. počela je svjetskom proslavom svitanja novog Milenija. Ali malo tko je proslavljao dok su mnogi proklinjali 1. siječanj kad su stupali na snagu propisi primjene dvije smjernice EZ o obveznoj primjeni metričkih težina i mjera za robu koja se prodaje "u rinfuzi".
Britansko prodavanje "funte jabuka" ili "četiri unce sira" sad je bilo kazneno djelo." (str. 456). "Najkontroverznija od svih bila je odredba da se, ako je nužno, bilo koje pravo može ukinuti "da bi se postigli ciljevi općeg interesa koje slijedi Unija"." (str. 462). "Većina članica borila se da zadrži veto na ovom ili onom području. Francuska je blokirala pokušaje glasovanja kvalificiranom većinom o vanjskoj trgovini, strahujući da bi francusku kulturu mogli poplaviti holivudski filmovi. Španjolska se držala regionalne pomoći, strahujući od gubitka milijardi eura potpora." (str. 475). ...mogao stvoriti "transnacionalni politički prostor" oslobođen nacionalnih lojalnosti. Cilj je bio prijeći s "predstavničke demokracije" temeljene na nacionalnim državama na "savjetodavnu demokraciju" u cijeloj EU. Drugi cilj Bijele knjige bilo je predlaganje načina na koje Komisija može proširiti svoju kontrolnu ulogu na život nacionalnih država, a da to ne bude previše očito. Jedan od njih bio je nastavak uspostave mreže agencija, poput Ureda za hranu i veterinu, Europske uprave za standarde hrane, Agencije za medicinske evaluacije, Agencije za zračnu sigurnost, Agencije za pomorsku sigurnost, kroz koje Komisija može usmjeravati i nadzirati rad postojećih nacionalnih službenika, uz dodatnu prednost da njihove plaće mogu plaćati nacionalni porezni obveznici.
...treći cilj Bijele knjige koji je glasio da Komisija od nacionalnih vlada mora sve više preuzimati ulogu jačanja zakonodavstva EU: čak i ako to ponovno bude radila podređujući nacionalna tijela za provedbu naredbama neke agencije Zajednice." (str. 486-487). "Pokušavajući osvojiti što više terena, Komisija je bila uvučena u predobro poznati mulj korupcije i financijskih nepravilnosti. ...Računovođe čak nisu vodile ni dvostruko knjigovodstvo dvostrukog ulaza. Kompjutorski sustav bio je otvoren upadima, tako da su se ulazne brojke mogle mijenjati." (str. 500). "Suočena s alarmantnim proračunskim deficitima u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, Komisija je pojačala pritisak, dajući prekršiteljima rok do 2006. da uravnoteže proračune. Manje članice, posebno Portugal, bile su bijesne, a njihovo se raspoloženje dodatno raspalilo kad je Francuska potvrdila planove javne potrošnje koji su ismijavali pravila. Francuski ministar financija bio je neumoljiv. Njegova vlada dobila je izbore na obećanjima o potrošnji." (str. 503). Taj se optimizam prenio i na 9. listopada (2002.), kad su 13 godina nako pada Berlinskog zida ministri vanjskih poslova EU dogovorili "veliki prasak" proširenja, primajući 10 aplikanata u Uniju." (str. 504). "Jedina utješna nagrada koja se nudila bila je jednokratna isplata 1,3 milijarde eura kako bi nove članice pregurale prvu godinu članstva. Dan prije kopenhaškog summita poljski premijer Leszek Miller pritiskao je da se isplata uveća za još dvije milijarde eura.
Ali sve što su njegovi kolege dali bilo je dopuštenje da se milijardu eura već obećanih za regionalnu pomoć usmjeri u vladine škrinje. Neće biti dodatnog novca. S tim se 10 novih država uputilo prema članstvu u EU." (str. 506-507). "...EU potrošila četiri milijuna funti na golemi propagandni blic-napad na sićušni otok Maltu, gdje je samo 370.000 stanovnika dobilo po glasaču više novca nego što su političke stranke zajedno potrošile u svim kampanjama u britanskoj povijesti. Tako raskošno ulaganje se i isplatilo: 53,5 posto Maltežana reklo je "da" za ulazak, a to je zatim potvrđeno i na općim izborima." (str. 510). "Znakovito, Komisija je mjesec dana kasnije (u svibnju 2003.) zatražila od Poljske i pet ostalih novih članica da ubrzaju prevođenje EU zakonodavstva. Samo je nekoliko stotina od 60.000 stranica EU propisa prevedenih na poljski odobreno na Vijeću. Nije bilo prvi put da lideri starih država Europe potpisuju nešto što nisu pročitali." (str. 512). "Olaf i francusko tužiteljstvo istraživali su "veliku korporacijsku pljačku" EU fondova nakon što je s računa Eurostata, statističke službe EU, nestalo 640.000 funta." (str. 513-514). "Institucionalna struktura bila je "muljeviti amalgam" međuvladinstva i nadnacionalnosti." (str. 519-520).
"...kao 1999. kad je Tony Blair na BBC-jevoj emisiji Today primijetio da je kosovska kriza na Balkanu "tragedija koja se odvija gotovo na pragu Europe." Kao da su se fosilizirali u gledištima prethodne generacije, "proeuropejci" su nastavili "širim svijetom" smatrati samo zapadnoeuropske zemlje, dok je, zahvaljujući suvremenom putovanju, sve veći broj njihovih sugrađana kružio globusom." (str. 530). Smatram da bi Hrvatska svoje članstvo u Europskoj uniji trebala (u)činiti konstantnim nastojanjem koje bi to uvijek i ostalo. Nešto se može ispriječiti zbog EU zahtjeva jednako kao što to može biti i razlogom (u) RH. Teško da će Europska unija postojati još duže vremena. Uostalom, ne možemo ići tamo gdje već duže vremena i jesmo. Morali bi, na taj način, razbiti neke zakone logike, norm(alnost)i, obmane (po)javnosti i "fizike čestica" (ljudskih jedinki).
Đivo Bašić
{mxc}