Dalmatinac Djawhar

Gradovi nastaju na temeljima (na)sel(j)a i manjih mjesta ili pak predstavljaju usredotočenu gravitirajuću zonu koja tijekom vremena inkorporira manje ili veće područje koje kasnije dobiva predznak urbanog ili gradskog. Kada za nekoga kažete da je „seljak“ u (pra)povijesnom smislu to bi značilo da je donekle prastanovnik nekog područja, ako uz to idu i genetske predispozicije drevnih naseljenika na nekom području (npr. Ilira, Hrvata i dr.). Brojenje krvnih zrnaca za prastanovnike svijeta zapravo bi se svodilo na ona crvena i bijela jer „plava krv“ dolazi tek kasnije. Sjetimo se samo „vlaha“ ili „vlaja“, kako pripadnike i stanovnike područja nekadašnje Poljičke Republike nazivaju „Splićani“.

Nema tog grada u povijesti čovječanstva koji je odmah bio „grad“ u pravom, ukamenjenom smislu riječi, već su gradovi slični ljudima koji prvo pužu u glibu malih (na)sel(j)a da bi mogli hodati gradskim sjajem usporedno stupajući uz postupne urbanizirajuće elemente. Ponekad i nedostižne, ali i gradove mogu zahvatiti deurbanizirajući elementi.

Stanovnici Kaira imali su na obzoru uvid u graditeljske sposobnosti prastare civilizacije piramida koja će svojim graditeljskim uratcima i uopće fascinacijom takvog impozantnog (energetskog) oblika upečatljivo ostaviti traga čak i na novčanicama zapravo najmoćnije države današnjeg svijeta. Sve do onog momenta kada neizbježno svaku civilizaciju zahvati obijest i autodestrukcija gradova i sela, kao svojevrsna neutronska bomba najdugoročnijeg besmisla itako prolazne i elementarnim nepogodama podložne (iz)gradnje...

Svestrani Sa'id al-Andalusi (1029.-1070.) zapisao je: „Skupina znanstvenika tvrdila je da je cijela znanost koja je bila poznata prije velikog potopa potekla od Hermesa I. koji je živio u Gornjem Egiptu. Ovo je ista osoba koju Židovi zovu Yard ibn Mahl'yl ibn Anush ibn Shyth ibn Adam [Jared ibn Mahalaleel ibn Cainan ibn Enos ibn Seth ibn Adam, Postanak, 5]. Ovo je prorok Idris [...] Za njega se kaže da je prvi predvidio veliki potop i prorekao da će nebeska katastrofa vode i vatre pogoditi zemlju, te je postao zabrinut da će se znanost i drugi oblici znanja izgubiti [...] Na zidovima piramida [koje su nekad bile glatke i imale sjajne elektron-vrhove – piramidione, dok nisu postale predmetom materijala za izradu novih građevina] narisao je sve oblike tehničke opreme i naprava i opisao sve vidove znanosti, namjeravajući ih očuvati za buduće generacije jer se bojao da bi mogli biti izgubljeni za svijet. [...] U stara vremena, glavni grad i duhovno središte Egipta bio je Mans [Memfis], koji je oko 12 milja od al-Fistata [starog Kaira]. Kada je Aleksandar izgradio grad Aleksandriju, ljude su privukle njegove gradnje, čisti zrak, tečna (okusom ugodna) voda [engl. palatable - sjetimo se samo našeg izvora Palate u (Velikom) Zatonu!], i postao je središte izobrazbe dok ga nisu osvojili Muslimani. Nedugo nakon toga 'Umar ibn al-'As izgradio je na Nilu grad koji je postao poznat kao Fistat 'Umar. Ljudi iz Egipta, Arapi i ne-Arapi, došli su u njemu živjeti i postao je glavni grad Egipta i takav ostao do današnjeg dana.“ (Sa'id al-Andalusi, Science in the Medieval World, 'Book of Categories of Nations', /prijevod na engleski jezik: Sema'an I. Salem – Alok Kumar/, University of Texas Press, Austin, 1996, str. 36).

Pljačke dalmatinskih obala

U tekstovima arapskih zemljopisaca, kao i tekstu Liutpranda iz Cremone (oko 970.-972.), zabilježeni su i pravci putovanja Slavena dovedenih u Andaluziju (Španjolska), pa se tako kao polazna točka spominje Njemačka odakle su vojnici X. stoljeća često pohodili područja Sjevernih Slavena (preko Verduna, dolinom Rhône i Arlesa ili preko Pirineja do Španjolske). Današnjim Tunisom i istočnim Alžirom u IX. i X. stoljeću upravljala je arapska dinastija iz Kairouana, pa dok ih sredinom X. stoljeća nije fatimidskoj vlasti pokorio Djawhar Dalmatinac, nominalno su priznavali vlast bagdadskih Abasida.

Pomorski gusari koji su tijekom X. stoljeća pljačkali dalmatinsku obalu zarobljavali su i pripadnike slavenskog življa. Kopnenim i morskim putem (posredništvom Mlečana i dr.) robovi su otpremani prema islamskim zemljama, posebice Andaluziji. Otimanjem ljudi bavili su se i muslimanski pomorci (Aghlabidi iz Tunisa, te potom sa Sicilije i u X. stoljeću pomorci Pechina-Almerie, Denie i Balearskih otoka). (Christophe Picard, Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću, Croatica christiana periodica, god. XIII, br. 23, Zagreb, 1989, str. 214).

Djawhar

Djawhar je imao pridjev „al-Saiklabi“ (Slaven), „al-Rumi“ (Latin) i „al-Sikbilli“ (Sicilijanac), kako je to ostalo zabilježeno u arapskim povijesnim izvorima X.-XV. stoljeća. Zemljopisac Lav Afrikanac (Leo Africanus, Johannes Leo de Medicis) u djelu „Opis Afrike“ (Descriptio Africae, 1565.) tvrdi da je utemeljitelj Kaira upravo Dalmatinac Geohar (Djawhar). Dubrovčanin Jakov Lukarević u djelu Copioso ristretto degli Annali di Ravsa (Venecija, 1605.) DjawharDjawhar je „udario temelje novoj egipatskoj prijestolnici koju je nazvao al-Kahira – Kairo“, koji je neko vrijeme bio drugi najveći muslimanski grad (iza Bagdada). U razdoblju 970.-972. godine izgrađena je i čuvena džamija al-Azhar („Najsjajnija“), a na ovaj izvrstan uradak fatimidske arhitekture ukazuje natpis iznad glavnih vrata kojeg je „dao izgraditi al-Katib Djawhar“. Nakon povlačenja iz javnog života (974. godine), posvetio se dobrotvornosti i pobožnosti. General fatimidske vojske pod al-Hakimom, Djawharov sin al-Husayn, tijekom pobune protiv kalifa tragično je izgubio je život.prenosi podatke Lava Afrikanca o „vojskovođi (capitano) Djawharu Dalmatincu u Egiptu“, a Vlaho Vodopić priopćio mu je da je „Djawhar rodom iz Cavtata“. [Ovdje treba napomenuti stare nazive za Dubrovnik (Ragusa), Cavtat (Ragusa Vecchia) i uopće Ragusu na Siciliji!].

Povjesničar egipatskih Fatimida, al-Maqrizi (1364.-1442.), u djelu Kitab oul-Khitat zapisao je: „Kad je 960. godine u pobjedonosnom pohodu protiv Maroka, vojskovođa Djawhar stigao do Atlantske obale, organizirao je ribolov, te je nekoliko rijetkih primjeraka iz bogatog ulova stavio u zemljane posude s vodom i poslao ih kalifu al-Mu'izzu u Kairouan kao dokaz da je svojom vojnom pridonio proširenju njegove vlasti sve do obala Velikog mora [Atlantika]“. Djawhar je višekratno pobjeđivao i time uništavao ugled pirinejskih Omejida jer su oni smatrali zemlje Magreba dijelom andaluzijskog kalifata, te je i vrhovni zapovjednik fatimidske vojske tijekom pohoda na Egipat 968. godine. Djawhar je 969. godine tijekom nekoliko mjeseci osvojio Egipat krenuvši iz Kairouana. Osvojio je naklonost stanovnika (tadašnjeg) Egipta i uspio zadobiti njihovo povjerenje prema novoj fatimidskoj vlasti jer su tada šiitski Fatimidi snošljivo gledali na kršćanske zajednice (egipatsku Koptsku crkvu) koje su kratkotrajno doživjele mir i napredak.

Djawhar je „udario temelje novoj egipatskoj prijestolnici koju je nazvao al-Kahira – Kairo“, koji je neko vrijeme bio drugi najveći muslimanski grad (iza Bagdada). U razdoblju 970.-972. godine izgrađena je i čuvena džamija al-Azhar („Najsjajnija“), a na ovaj izvrstan uradak fatimidske arhitekture ukazuje natpis iznad glavnih vrata kojeg je „dao izgraditi al-Katib Djawhar“. Nakon povlačenja iz javnog života (974. godine), posvetio se dobrotvornosti i pobožnosti. General fatimidske vojske pod al-Hakimom, Djawharov sin al-Husayn, tijekom pobune protiv kalifa tragično je izgubio je život.

Tako je taj „anonimni dalmatinski ribar iz Cavtata“ islamiziranog arapskog imena Djawhar b. Abd Allah bio državnik novog pomirljivog kova starih osvajačkih aspiracija i vojskovođa Fatimida, dinastije šiitskih kalifa. (Franjo Šanjek, Dalmatinac Djawhar /oko 911. – 28. 01. 992./ utemeljitelj Kaira, Croatica christiana periodica, god. XIII, br. 23, Zagreb, 1989, str. 220-223; Franjo Šanjek, Hrvati prognanici i izbjeglice kroz povijest, Bogoslovska smotra, sv. LXIII, br. 3-4, Zagreb, 1994, str. 348; Franjo Šanjek, Hrvati u Andaluziji, Srednjovjekovna povijest, Izabrani tekstovi, Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2000, str. 29-30).

Možda bi ovaj temelj trebao poslužiti kao prijedlog za uspostavu bratimljenja Kaira i Dubrovnika/Cavtata.

Đivo Bašić