Problem gospodarenja otpadom

Bolje da mi gospodarimo otpadom nego da otpad gospodari nama. Otpa(dni)cima društva nazvao bih smećarsku mafiju koja drma i to namjerava činiti i (u) budućim gospodarstvima svijeta. Čovjek budućnosti će posezati za enormnim količinama smeća kao važnim reciklažnim materijalom prerade. Idealno bi bilo kada bi otpad iz atomskih (nuklearnih) centrala odbacivali zrakomlatima (helikopterima) neposredno u grotla aktivnih (umjereno eruptirajućih i tinjajućih) vulkana, a sve te centrale „sitnih čestica“ trebalo bi zapravo doslovno betonirati i prebaciti se na sunčevu i energiju mora, vjetra i izgledno buduće iskorištavanje razlike potencijala zemljinog atmosferskog plašta i same Zemlje.

U međuvremenu, dobro je poraditi i na većoj iskoristivosti ljudskog potencijala i relativno istovjetnih resursa koje su ograničene onim što nazivamo „disfunkcionalnom civilizacijom“, što je svakako bolji naziv od znanstveno-tehničke civilizacije jer ona nije ni znanstvena, ni tehnička, ni socijalna, a ni ekološka svima onima koji gladuju i žeđaju svaki dan. Zapravo bi najprecizniji naziv bio isprazna bankaroidno-autogenocidna civilizacija. Civilizacija znači uljudba, ali kako uljuditi ili biti uljuđen prema nekome ili nečemu ubijajućem i ubitačnom uz razvidnu nakanu istrjebljenja vrste.

Problem rješenja otpada naravno nije „zbrinjavanje otpada“, kako nam govore lomeća koplja npr. iz Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, već je rješenje u potpunom recikliranju otpada na širem području. Znači, na RH treba gledati kao na četiri zone („regije“ - Dalmacija, Istra, Slavonija i „civilna Hrvatska“ kao šire područje Zagreba) od kojih svaka treba imati po jedno veliko postrojenje za potpuno recikliranje otpada.

Problem Dubrovnika je u biti prometna i teritorijalna nepovezanost s ostalim dijelovima RH, a taj problem ima korijene u Velikom turskom ratu krajem potkraj XVII. stoljeća, miru u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu (1718.), a svodi se na područje Neuma i Kleka. Budući da Splitsko-dalmatinska županija ima više stanovnika od Dubrovačko-neretvanske županije (npr. Makarska ima veliki problem „odlaganja smeća“), time naravno i više otpada, treba apstrahirati tu državnu Neum-Klek tampon-zonu i veliko postrojenje za potpunu preradu i recikliranje smeća smjestiti na tromeđi odnosno dvomeđi Splitsko-dalmatinske županije, Neum-Kleka i BiH; drugim riječima, na teritoriju dviju država točno na granici.

4 potrojenja za otpad?

Od EU treba tražiti bespovratna sredstva za izradu takvih četiriju postrojenja diljem RH, a pravilo treba biti da se PotrojenjaOd EU treba tražiti bespovratna sredstva za izradu takvih četiriju postrojenja diljem RH, a pravilo treba biti da se grade bliže onoj zoni („regiji“) koja ima više otpada (zbog transporta i sl.). Znači, treba misliti i na podzemne vode, tako bi i gravitirajuća zona BiH odlagala otpad u ovom južnom postrojenju, a to bi bilo donekle i jamstvo projekta jer bi se time i dobila EU-sredstva. Točno na toj tromeđi-dvomeđi nalazile bi se i dvije policijske i carinske postaje sa svake strane granice poradi sprječavanja šverca potencijalnim materijalom i ljudima.grade bliže onoj zoni („regiji“) koja ima više otpada (zbog transporta i sl.). Znači, treba misliti i na podzemne vode, tako bi i gravitirajuća zona BiH odlagala otpad u ovom južnom postrojenju, a to bi bilo donekle i jamstvo projekta jer bi se time i dobila EU-sredstva. Točno na toj tromeđi-dvomeđi nalazile bi se i dvije policijske i carinske postaje sa svake strane granice poradi sprječavanja šverca potencijalnim materijalom i ljudima. Možda bi npr. Austrija bila protivnik takvih modernih postrojenja u RH jer je nekim „zapadnim“ zemljama kroz povijest bila u interesu zaostalost „brdovitog Balkana“, a izgrađene ceste služile su ne za daleko odlaganje otpada, nego za dovoz „šlaga“ iz porobljenih zemalja i pozlatu dvoraca plavokrvnih. Nažalost, povjesničari znaju ublažavati i razvodnjavati činjenice iskrama nekih momenata, službenim dokumentima i životnim (ne)zgodama ljudi koje su služile pravnosti za manje ili veće zabave i otimanje ionako siromašnim i nevoljnim, koje kao iznimke potvrđuju pravila vrijedna (spomena) i za takve ljude i za okrutnost „uljudbe“ općenito.

Županije su stara i povijesna hrvatska stečevina, ali u takvom obimu, smještaju i pogodnostima nisu postojale, pa bi i jedna Švicarska dobro promislila i vjerojatno ne bi uvela županije kao administrativne jedinice. Županije bi se mogle transformirati u okruge ili zemljopisne (po stranama svijeta) ili pak povijesne već navedene „zone“ i bojim se da svojim postojanjem nikad nisu imale pretenzije „volje naroda“, a takve pretenzije nemaju ni ove zapisane riječi.

Gospodarenje otpadom svodi se u biti na gospodarenje zdravim razumom, a oduvijek je nekolicina ljudi pokušavala gospodariti nad svim ostalim ljudima. Otpada i otpadnika gosp(od)arstva bilo je i bit će i prije i nakon pada svih „Republika“, pa do neizbježnog kraja svijeta.

Đivo Bašić