Pravo na samoodređenje plaća

Plaće ministara, saborskih zastupnika, dužnosnika, političara općenito, sudaca, (odvjetnika) i stožernih čelnika sindikata trebaju biti regulirane svojevrsnim obvezujućim pravnim aktom (kao što je npr. kolektivni ugovor) i trebaju biti određene referendumom ili samim izborima tako da se postavi nekoliko pitanja i upitom postave razredi (rasponi) plaća, pa neka odluče građani, a provedba takvog referenduma obavljala bi se istog dana kao i izbori (lokalni/državni).

Drugim riječima, plaća ministra ili saborskog zastupnika mogla bi biti čak i do 2.000 kn ili bi pak kasnila po nekoliko mjeseci, ako se tako odluči referendumom da takve plaće moraju pratiti rast, pad i učestalost plaća općenito u državi (npr. brodogradilišnih radnika i dr.). Od provedbe ovakvog obračuna utvrdio bi se i rast tih plaća koji bi slijedeće godine bio u identičnim postocima rasta bruto-nacionalnog dohotka, pa bi dotični bili itekako zainteresirani za obostrani rast.

O, kako bi država dobro prosperirala do saborske bruto-plaće od oko 40.000 kn! Smiješno je da se voljom naroda izabiru predstavnici tog naroda, pa da onda oni, kao nekolicina probranih, donose i izglasavaju zakone kojima zapravo sami sebi reguliraju plaće dok ih drugima u posljedičnom smislu okolnosti mogu smanjiti ili uskratiti jer onda nemamo volju naroda (niti smo je ikad imali), već na žalost 'demokracije' i naroda imamo volju nekolicine. Pa koji bi to narod htio sam sebi smanjiti plaće!

Drugim riječima, sve dok ministri i saborski zastupnici ne pođu od sebe, neće moći razumno suditi o drugima, a to će se dogoditi ako imaju visinu plaće u razumnim okvirima svog uloženog rada koji je znatno manji nego tijekom teškog fizičkog rada. Saborska mjesta i ministarske fotelje ne smiju služiti svrsi bogaćenja njihovih uživatelja samim tim što primaju plaću, a ta je zajamčenost popločani put do bahatosti i obijesti.

Kada se nastoji da netko ima visoku plaću da ne bi došlo do 'korumpiranosti' postiže se upravo suprotno jer u osnovi takve konstatacije leži činjenica da malom plaćom možeš ili čak moraš biti nepošten i iskvaren, pa otud i utaja poreza i rad na crno. Za koga onda raditi „(crno) na bijelo"?

Za iskvarenu bandu koja namjerava prodati čak i prirodne resurse i koju usput poneko bolesno naziva „uglednicima"? Jadan onaj tko se na njih ugleda jer neće imati ni pitke vode za napiti se. Zamislite stranački prioritet ogledanja s kime ćeš u koaliciju u usporedbi s hodanjem po prodavajućem hrvatskom tlu. Sjetite se da ćete umrijeti vi koji ne radite za dobrobit naroda, pa daBogda završili u tlu kojeg će netko preorati za golf-terene.

Đivo Bašić