Gospar Božo Saraka

„Jedan od posljednjih dubrovačkih poslanika haračem u Carigradu bijaše Božo Luja Lujova Saraca. Koliko je njegovo poslanstvo znamenito, toliko je zanimljivo sad [1908.] nakon 100 godina od propasti republike znati štogod i o njegovim obiteljskim prilikama. Još se u obitelji pok. Luja Sarake, ć. k. bilježnika, čuva njegova slika i ona njegove žene Ane, koja je u odijelu onog doba. O ovom Saraki i o njegovu poslanstvu kazat ćemo na temelju arhivskih spisa i obiteljske predaje.

Onda Vijeće umoljenih izabere kao obično dvojicu vlastele za harač koji je Dubrovnik plaćao Turcima. Jednoga, točnije Antuna Orsatova Cervu, izabrali su 21. ožujka 1789. g., a drugi, Božo Saraka, [p]ostane izabran 28. ožujka iste [1789.] godine poslije više glasovanja sa 17 protiv 15 glasova i Božo se primi poslanstva.

Ali kopneni put do Carigrada bijaše vrlo opasan, dug i težak, poslanici su mogli postati žrtvom kuge i drugih bolesti kao i turskog nasilja, te bi stoga prije svog odlaska napisali oporuku. Tako je i Božo Saraka dva dana nakon izbora, 30. ožujka iste [1789.] godine, napisao oporuku kazujući izričito da je piše, jer ide kao poslanik u Carigrad.

Devet godina poslije 23. veljače 1789. [1798.] potvrdio je prijašnju oporuku i dopunio je dodatkom. Po ovim oporukama poznata nam je i njegova obitelj. Žena mu je bila Donna Anna Ghetaldi koja se izdvajala svojom anđeoskom dobrotom; bila je također iz dubrovačke vlasteoske obitelji, kao i njen muž. Sinovi su mu bili: Natale [Božo] Mario, Simeone [Šimun] Mario, Nicolò [Nikola], Matteo [Mato] i Stefano [Stjepan], a kćeri: Donna Maria Benedetta [Marija Benedikta/Dobre], Donna Maria Francesca [Marija Frane] i Donna Maddalena [Magdalena/Mande].

Imao je još neudatu tetku Mariju, kćer gospara Luka Marina Sorga, u koju je Saraka imao veliko povjerenje, jer je bila vrlo pametna gospođa, tako da je oporukom odredio da upravlja njegovim imanjem. Ona i njena sestra, majka Sarakina, donesoše u kuću Boža Sarake bogatstvo kuće Sorgo, veliko mnoštvo srebrnog posuđa, koje se izdvajalo ili umjetničkom izradom ili svojom težinom, kao npr. jednu svijeću (lukijernar) koja je bila teška tri kilograma čistog srebra i drugog kućnog starinskog i umjetničkog pokućstva. Iz toga možemo pojmiti bogatstvo koje je bilo u vlasteoskim kućama u Dubrovniku. U testamentu je napomenuta po dubrovačkom običaju i vjerna službenica Sarakine obitelji, a to je bila Jela Velika Ljepotica, kojoj je ostavio 30 dukata.

Kći Donna Maddalena rodila mu se tek 1793. godine i nju spominje samo u drugoj oporuci. Donna Maddalena to je u Dubrovniku u naše doba poznata Mada Licina koja je umrla 1895. kad joj je bila 101 godina. Ona je dubrovačka vladika [gospođa] koja je rođena u doba republike i posljednja je nadživjela jer je živjela 87 godina iza pada republike od 1808. godine.

Žena Božova, Donna Ana, bila je muževim novcem izgradila kuću na Placi Velikoj [Stradunu] uz crkvu sv. Vlaha, od koje je dijeli ulica. Na vratima se vidi metalno kucalo koje predstavlja ribu sarka, grb Sarakâ.

Poslanstvo u Carigradu

Kuća je bila izgrađena na dijelu garišta stare crkve sv. Vlaha, manje od današnje, koja je imala vrata u ulici Lučarici, gdje su sada vrate kuće Sarakine.

Poslanstvo u Carigradu bilo je za Dubrovačku Republiku najznamenitije poslanstvo u tuđini, jer se radilo o haraču što se plaćao Turcima i o velikoj dubrovačkoj trgovini po Balkanskom poluotoku koji je bio cijeli u turskim rukama, te o pomorskoj trgovini po Levantu i po obalama Afričkim, sve u rukama turskim, a i o zaštiti katoličke vjere po turskim zemljama. Stoga je odlazak poslanika u Carigrad bio najsvečaniji i stajao je velikog troška, jer je poslanike pratilo mnogo čeljadi: dragoman, mladić za jezike, pop, brijač, dva turska janjičara, sluge, vojnici i mnogi Dubrovčani.

Svečanost odlaska bijaše razdijeljena u više dana. Najprije bijaše određen dan kad su poslanici polagali zakletvu pred knezom u 'Dvoru', te odlazili na Ploče. Ujutro je bila svečana misa u crkvi sv. Vlaha. Knez bijaše odjeven u crvenom plaštu, a poslanici i vijećnici u crnom. Popodne su poslanici primali od kneza komisiju i polagali zakletvu, a zatim bi pošli kući da se preodjenu u ugarsko odijelo, jer se njihov izlazak iz grada u Sv. Jakov vršio na najsvečaniji način. Sastavila bi se na Pilama velika svečana povorka u kojoj su poslanici i glavne osobe koje su ih pratile bile na konju. Povorku otvarahu vojnici Brgaćani i Župljani, [na]oružani i u narodnom odijelu [nošnji].

Oni dugim klenovim [vrsta javora] štapom u ruci odalečuju svijet da ne dotaknu dva Turčina, dva janjičara, koji za njima jašu i dolaze iz okuženih turskih krajeva za pratiti poslanike do Carigrada. Za njima jaši ove godine 1789. mladi Mato Pušić, određen za pratiti dragomana poslaničkog kao njegov vježbenik; za njim je na konju Miho Božović, vrlo vješt dragoman. Cerva i Saraka, poslanici, sjajno odjeveni u ugarskom odijelu urešenom zlatnim gajtanima idu jedan pored drugoga.

Za njima jaše pop koji će pratiti poslanike u Tursku i služiti ondje službu božju pred triptihom koji će se iz Gospe Velike [Katedrale] odnijeti s poslanstvom. Uz popa jaše brijač koji također prati poslanike. Za njima jašu nebrojeni trgovci, dva i dva, u narodnom odijelu [nošnji], svi [na]oružani, a s njima njihovi momci. Iza svih jašu dva sobara koji na kopljima viju poslaničke zastave, a za sobarima su ključari; za njima su nabavljači jela. Posljednji od svih jaše dragomanov poslužnik.

Olakšice nakon druge turske opsade Beča

Ova povorka, praćena mnoštvom svijeta, ulazi u grad, ide kroz Placu Veliku [Stradun] do Male pred 'Dvor'. Tu je pod svodovljem knez na prijestolju, a oko njega svi malovijećnici [članovi Malog vijeća]. Vide se i zduri odjeveni u crveno i vojnici poredani pred 'Dvorom'. Povorka pred knezom stane, janjičari pozdravljaju kneza na turski način, a svi ostali skidaju kape, poslanici kalpak [kapu od krzna] i klanjaju se knezu i vijećnicima. Kad su se svi redom poklonili, četiri zdura ostavljaju svoje redove pred Dvorom i idu u susret poslanicima da ih prate put Ploča. Povorka prije nego što zađe ispod zvonika na Placi [Stradunu], pokloni se sv. Vlahu i svi u istom redu doprate poslanike na Ploče do kuće (Sv. Jakova), koja im je određena za stan, dok [ne] krenu u Carigrad, jer poslanici ne smij(ed)u više u grad i odijevaju se u tursko odijelo.

Svečana predaja službenih spisa i novaca za harač i darova obavljala se poslije drugih dana, a prve bi subote iza polaska na Ploče poslanici praćeni istom povorkom pošli oko grada u Gospu od Milosrđa na misu. I kad bi odlazili put Carigrada, bilo je to svečano, ista ih je povorka pratila. Preko Brgata krenulo bi se na tursku granicu, pa dalje u Tursku. Odatle bi obično krenuli na Foču, Novi Pazar, Niš, Pirot, Sofiju, Plovdiv i preko Drinopolja u Carigrad. Ali ako bi imali dovršiti poslove u Herceg-Bosni, okrenuli bi prije, kao što su učinili Saraka i njegov drug, put Neretve, te su Saraka i drug mu krenuli preko Hutova na Ljubinje, Stolac, Mostar i Konjic, pa na Foču i dalje.

Poslanstvo gospara Boža Sarake bijaše neobično znamenito, jer se tada nije samo radilo o plaćanju harača i sređivanju običnih poslova, nego i o obnavljanju i potvrđivanju povlastica koje su Dubrovčani uživali u Turskoj. Ali najznamenitiji posao bijaše potvrđivanje starih hatišerifa [sultanovih ukaza] o plaćanju trogodišnjeg danka umjesto godišnjeg. Bio je naime umro sultan Abdul-Hamid, a naslijedio ga [je] Selim III.

A Dubrovčani su iza druge turske opsade Beča 1683. godine bili napokon dobili od Turske olakšicu u plaćanju danka, tj. da plaćaju svake treće godine umjesto svake godine. U tom smislu dobili su 1695. godine carski hatišerif prigodom uzvišenja sultanova na prijestolje. Mustafa II. oprostio je Dubrovčanima harače koje nijesu bili dosad platili, a 1703. Ahmed III. okrenuo je stalno svojim hatišerifom plaćanje godišnjeg harača u trogodišnje; to je potvrdio Mehmed svojim hatišerifom 1730. g.; to isto uradili su Osman II. 1756. g., Mustafa III. 1759. g. i Abdul-Hamid 1774. godine. Sad je trebalo da Saraka i njegov drug zaištu potvrdu ovog hatišerifa od novog sultana Selima III.

Imali su oni osim toga tražiti potvrdu od 24 razna turska fermana, koji nijesu bili sadržani u kapitulaciji potvrđenoj posljednji put 1649. godine, tj. imali su između ostalih tražiti potvrdu fermana o slobodi bogoštovlja za katoličke svećenike u Popovu, o sudstvu u trgovinskim stvarima, o kontumacijama u dubrovačkim lazaretima, o brodarenju Dubrovčana po obalama Barbareske u Africi, o vađenju koralja u turskim vodama od strane Dubrovčana, o izvozu žita, prosa i mesa iz Turske, o zabrani prodaje mletačke soli u Neretvi, Hercegnovomu i Risnu, o zabrani dolaska ulcinjskih lađa u dubrovačke luke, o odredbi da Zupci i stanovnici Kruševice ne smiju puštati da Crnogorci kroz njihovo zemljište prolaze na dubrovačko pod prijetnjom da sami plate Dubrovčanima štetu koju bi im Crnogorci učinili.

Harač

Imali su napokon urediti nekoliko poslova u Herceg-Bosni, u Novom Pazaru, neke poslove s francuskim poslanikom u Carigradu i druge poslove s Turcima.

Poslove u Herceg-Bosni trebalo je urediti na licu mjesta u Hutovu, Stocu, Mostaru, Konjicu i Ljubinju, gdje su imali prepirke s turskim zapovjednicima koje je trebalo uputiti za vršenje ugovora i zakona.

Na Hutovu trebalo je prisiliti onog bega da ne ubire đumruk [carinu] od dubrovačkih Primoraca i zaprijetiti glede toga samom stolačkom zapovjedniku. U Stocu trebalo je uputiti zapovjednika da vrati harač što [ga] je bio nezakonito ubirao od jednog katoličkog popa. Imali su se osim toga pobrinuti kod stolačkog, mostarskog i konjičkog zapovjednika da zabrane uvoz mletačke soli umjesto dubrovačke. U Ljubinju imali su prisiliti kadiju da dade jedan ilam [sudsku presudu, službeni izvještaj] glede jednog ubojstva na dubrovačkom zemljištu.

U Novom Pazaru pak imali su po potrebi započeti držinsku [imovinsku] parnicu ili vlasnički preuzam [preuzimanje] za jedno dubrovačko dvorište.

Beg na Hutovu, sjeverozapadno od Popova polja prema Metkoviću, i drugi Turci ubirali su nezakonito i na silu đumruk od dubrovačkih ljudi posebno u Stonskom primorju. Dubrovčani nijesu htjeli podnositi to bezakonje i bili su prije poslali u bosanskog paše dragomana Božovića da mu se u njihovo ime tuži na bega i da ga zamoli da mu zabrani to bezakonje. Božović svojim umijećem učini što je republika željela. Ali poslije je beg ponovio svoje ponašanje i sad je trebalo da dubrovački knez dade o tome nalog poslaniku Saraki i njegovu drugu da prolazeći kroz Stolac prikažu tužbu preko svog dragomana i zapovjedniku onog grada i da zahtijevaju da im se vrati đumruk nezakonito uzet i da mu zaprijete da će se inače tužiti u Carigradu.

I drugu tužbu imali su Saraka i drug mu prikazati zapovjedniku stolačkom, što je bio prisilio popa katoličkog, Dum Ivana Kristića, da mu plati harač. To bijaše suprotno adetu [običaju, tradiciji] i dubrovačkim povlasticama, jer biskup Trebinjski i Mrkanski i njegovi popovi bijahu pod [za]štitništvom Dubrovačke Republike i u Turskoj su ih smatrali kao dubrovačke podanike. Stoga imao je sada od poslanika biti pozvan stolački zapovjednik da vrati Kristiću nezakonito plaćen harač.

Onda na Pločama i u Stonu prodavalo se premalo soli, a to stoga jer se iz Neretve i Makarske protiv ugovora s Turskom uvozila mletačka sol. To bijaše velika šteta za Dubrovačku Republiku koja je od prodaje soli dobivala dobar dio svojih državnih prihoda. Saraka i Cerva imali su stoga stolačkomu zapovjedniku pokazati carev ferman o zabrani uvoza nedubrovačke soli, tražiti da se ta zabrana ne krši i da budu kažnjeni krivci. Saraka i drug mu imali su ponoviti istu tužbu i mostarskomu i konjičkomu zapovjedniku preko svog dragomana Božovića.

Na dubrovačkom zemljištu bio je prije ubijen neki Stjepanić, mletački podanik. Vlada dubrovačka bila je stoga pozvala kadiju ljubinjskog da dade ilam [sudsku presudu, službeni izvještaj] o tome. Tom prigodom bila je poslala dar od trideset reala. Ali kadija nije htio udovoljiti Dubrovčanima kazujući da je dar od 30 reala za njega premalen. Poslanici Saraka i Cerva imali su poslati u njega dragomana da ga prisili [iz]dati taj ilam [sudsku presudu, službeni izvještaj].

Novi Pazar

Dubrovčani su u Novom Pazaru imali jedno dvorište za svoju trgovinu. Njega su im Turci bili nezakonito prisvojili. Ali putem suda bili su Dubrovčani iznova dobili imovinsko pravo nad tim dvorištem. Nego je u ono doba pred poslanstvom Sarakinim Republika Dubrovačka bila obaviještena da su Turci iznova prisvojili dvorište. Zato su Saraka i Cerva dobili nalog da se na licu mjesta u Novom Pazaru točno izvijeste o pitanju i da se potrude, ako je istinita vijest, da Dubrovčani dođu opet do svojeg dvorišta.

Poslanicima Saraki i Cervi naložila je [dubrovačka] vlada još neke poslove u Carigradu. Republika je imala primiti od Turaka 5.000 pjastara koje su im bili ostali dužni Turci, te su dubrovački poslanici imali tražiti isplatu tog iznosa. Dubrovčani su imali o tome dva traženja. Jedno je bilo prema zapovjedniku turskog brodovlja u Kotoru kojemu su Dubrovčani bili dali novaca kao kredit. Drugo je traženje bilo prema zapovjednicima dviju turskih karavela i jednog šambeka (vrste lađa). Momčad ovih lađa skapala je od gladi i stoga su Dubrovčani bili predali u dug dubrovačkog dvopeka za gladnu momčad kad su te lađe došle u Dubrovačko primorje. Ova dva duga iznosila su 5.000 pjastara.

Saraka i Cerva imali su urediti i dva posla s francuskim poslanikom u Carigradu. Jedan je bio ovo. Turska je bila nakrcala đebanu [hranidbeno 'strjeljivo'] za Bosnu na četiri francuska broda koji su je imali iskrcati i predati u pet dana Turcima u dubrovačkoj luci. Zato je trebao biti određen od bosanskog paše Turčin kao primatelj. Ali je paša stolovao u Travniku i turski emin, koji su bili u Dubrovniku, bili su mu pisali da odredi tko će primiti i poslati đebanu.

Ali ulaku [glasniku, kuriru] s pismom od Dubrovnika do Travnika, kako kaže dubrovačka komisija, trebalo je osam dana, a toliko isto od Travnika do Dubrovnika, dakle ukupno šesnaest dana. Ali se tada promijenio bosanski paša jer je bio određen novi, kad je starome bilo pisano. Trebalo je stoga pisati novome i tako nije bilo moguće da đebana bude iskrcana u 5 dana, kako je bilo naređeno. Saraka i drug imali su stoga jednom spomenicom opravdati dubrovačku vladu pred poslanikom francuskim u Carigradu.

Drugi je posao, koji su Saraka i Cerva imali s francuskim poslanikom, to što je trebalo opravdati vladu poradi neke pomutnje koja je bila nastala kad je imala poslati u Beč jedno pismo ovog francuskog poslanika. Ali taj posao poslanici su imali izvršiti pomoću dubrovačkog konzula u Carigradu Chiricoa. Oni su mu imali priopćiti stvar kao strogu uredovnu tajnu i poslati ga u francuskog poslanika za ispričati dubrovačku vladu.

Darovi

Za izvršenje poslanstva bio je poklisarima dodan, kako smo rekli, dragoman Miho Božović, koji je bio dao dokaz svog umijeća poslanstvom u Bosni. Za vježbenika dragomanovog, ili kao mladića za jezike, bijaše određen Mato Pušić naredbom da se vježba u svim poslovima s dragomanom. Određeno je po ceremonijalu da s poslanicima idu pop ili kapelan i brijač, pa dva janjičara, vojnici i dubrovački trgovci.

Poslanicima je određeno za hranu, za svakog od njih, do 60 grošića na dan, tj. dukat i pô[l]; to bi bila kruna i 55 para računajući dukat od 40 grošića za K. i 7 para po vrijednosti utvrđenoj u XIX. vijeku od austrijske uprave za dukat dubrovački.

Za Božovića je određeno 150 reala da dobavi odijela i 80 cekina za provizije i troškove nalogom poslanicima da mu davaju što mu bude trebalo, uz priznanicu; 100 reala određeno je Pušiću za odijela, ali uz uvjet da to ne bude presedan za budućnost; određena je još plaća i prijevoz Pušiću; određeno je još 100 pjastara za svakog janjičara, a po dva zlatna cekina za svakog vojnika; određen je i iznos za popa i za brijača, kao i svi iznosi koje je trebalo izdati.

Harač je onda iznosio 10.000 zlatnih dukata i Vijeće umoljenih na vrijeme je odredilo odakle se ima uzeti taj iznos.

Pošto se u Turskoj nije moglo raditi bez darova, Vijeće umoljenih odredilo je i iznose za te darove; tako je bilo naloženo poslanicima da daruju 2.000 pjastara velikom veziru netom ih zatraži, a ostalim činovnicima i kajmakanima [turskim kotarskim predstojnicima, sreskim poglavarima] da se daruje onako kako su činili prijašnji poklisari s haračem. I dragoman je bio ovlašten za dijeliti darove, ali samo one koje običavaju u Carigradu dijeliti dragomani ostalih stranih podanika.

Najveći posao, kako smo rekli, a najdelikatniji i za Saraku i Cervu bio je obnavljanje hatišerifa za trogodišnji danak. U tu svrhu bila je poklisarima predana jedna osobita komisija [ugovorna obveza] zatvorena i zapečaćena uz strogi nalog da je ne smiju otvoriti nego tek onda kad budu u Carigradu. Imali su glede otvora najstroži propis, tj. da pri otvaranju ne smije nitko nazočiti, pa ni sam dragoman. U tom nalogu bijaše određeno da poslanici mogu potrošiti za sam hatišerif 4.000 pjastara. Tim novcem imao se dakle podmititi veliki vezir i, ako bude potrebno, drugi činovnici.

Odlazak poslanika iz grada na Ploče bio je utvrđen od Vijeća umoljenih za 30. travnja 1789., a određeno je da krenu put Carigrada u prvi ponedjenik [ponedjeljak] iza ovog dana, tj. 6. svibnja [1789.].

Saraka i Cerva bili su u Carigradu već 10. srpnja 1789."

(A. Vučetić, Gospar Božo Saraka, Dubrovački poslanik u Carigradu 1789., Spomenica o padu Dubrovačke Republike 31. 01. 1808. - 31. 01. 1908. , /Srđ, br. 1, 2, 3, 4, 5/, Dubrovnik, 1908, str. 221-229).

Priredio i kroatizirao: Đivo Bašić