Prof. dr. Ivo Maroević: „Baština bi u Dubrovniku trebala biti turistički resurs, a ne usputno događanje"

 Uviše navrata se u tisku i izjavama ljudi moglo čuti da se Dubrovnik „pretvara u muzej". Na ovaj način se nešto pozitivno stavilo u kontekst negativnog i uopće pogrješnog značenja. Zapravo ovakva formulacija i konstatacija u načelu predstavlja besmislicu. Tako se npr. moglo pročitati u tisku da Louvre ima oko 17.000 posjeta na dan što predstavlja i do tri puta više posjetitelja koji dođu u staru gradsku jezgru dnevno „u sezoni"; drugim riječima, po logici prethodnog, Louvre se „pretvara u grad" tri puta veći od Grada (barem što se tiče stanovnika i posjetitelja)!

Nadalje, postoje „sezone" lova na različitu divljač i životinje, a prava je šteta što su i ljudi tzv. najrazvijenije životinje, pa „turistička sezona" lova prečesto ima za posljedicu i pretvorbu lovca u usisno-bankarsku lovinu. Jer „domaće je domaće", ali čak su i logotipi banaka strani.

Sada pok. prof. dr. Ivo Maroević je kazao: „Muzej je instaliran u antici, u vrijeme kad je bio dom muza, dakle dok nije bio vezan ni uz predmete ni uz njihovo skupljanje. Muze su bile pokroviteljice duhovnih aktivnosti u znanosti i umjetnosti... Tek će renesansno vrijeme u svojoj interpretaciji klasičnih antiknih kategorija primijeniti izraz i pojam muzeja za kolekciju predmeta, koji će svojom materijalnošću biti nositeljima pamćenja, ali onih duhovnih vrijednosti...

Muzej je institucija koja prikuplja, čuva, proučava i komunicira materijalni svijet u interesu njegovanja i tumačenja opredmećenog ljudskog pamćenja, ali isto tako želi biti i integrativni činilac kohezije duhovnih ljudskih aktivnosti kojima se dopunjuje, osmišljuje i tumači taj svijet prošlosti i sadašnjosti, upravljen prema humaniziranju okoline i kvalitetnijem ljudskom življenju". (Ivo Maroević, Muzej i muzeologija, u knjizi: Baštinom u svijet, Matica hrvatska, Petrinja, 2004, str. 19-20).

Upoznati turiste bolje s baštinom Dubrovnika

BaštinaGrad se ne pretvara i ne može se „pretvoriti u muzej", možda eventualno imaginarno, a u toj imaginaciji zapravo bi stanovnici Dubrovnika bili - muzejski djelatnici! Zaključimo konstatacijom da bi baština u Dubrovniku trebala biti cjelogodišnji poticaj i događanje, a ne nakaradno turističko cash-and-carry iživljavanje. Znatno više novca možete zaraditi ako jednostavno živite i (d)oživljavate baštinu, a ne iživljavate se nad njom.Isti autor je 2004. rekao o potencijalu muzeja u Dubrovniku: „Stoga se zalažem za prethodnu studiju utjecaja namjene (u ovom slučaju muzejske) na spomeničke vrijednosti povijesne građevine ili cjeline. Ako takva studija pokaže da muzejska namjena ne oštećuje vrijednosti povijesne građevine i da zadovoljava muzejske potrebe, tada se može nastaviti s projektiranjem pod strogo definiranim uvjetima. Vidio sam uspješnih primjera, ali samo u onom segmentu koji se odnose na prostore koji su dostupni publici.

Druge dvije temeljne muzeološke funkcije, zaštita i proučavanje građe, u pravilu mi nisu bile dostupne. Spomenut ću kao pozitivan primjer Povijesni muzej u Barceloni ili pak muzeološku interpretaciju podzemlja Louvrea. Primjer s dosta problema je Muzej Orsay u Parizu ili pak muzej u Kneževu dvoru u Dubrovniku. ... Baština bi u Dubrovniku trebala biti turistički resurs, a ne usputno događanje.

Građani pak Dubrovnika trebali bi biti svjesni da turisti dolaze u Dubrovnik zbog njegovih prirodnih i ljudskom rukom stvorenih vrijednosti. Građanska svakodnevnica ne bi trebala biti u drugom planu, ali bi trebala biti svjesno ograničena zbog onih sadržaja od kojih Dubrovnik živi. Turizam bi trebao nuditi znatno više slojevitih načina upoznavanja s baštinom Dubrovnika, trebao bi sudjelovati u promociji baštine Dubrovnika, ali i u znalačkoj muzeološkoj interpretaciji povijesnih i kulturnih vrijednosti Dubrovnika, financiranjem onih projekata koji to nude, od razine zabave na povijesnoj razini, do razine omogućavanja individualnog otkrivanja dubrovačkih vrijednosti putem svih mogućih oblika prezentiranja slojevitih informacija u prostoru, u vodičima ili pak na virtualnoj razini. Muzeji ili muzej bi tu trebao biti pravi sugovornik".

Grad se ne pretvara i ne može se „pretvoriti u muzej", možda eventualno imaginarno, a u toj imaginaciji zapravo bi stanovnici Dubrovnika bili - muzejski djelatnici! Zaključimo konstatacijom da bi baština u Dubrovniku trebala biti cjelogodišnji poticaj i događanje, a ne nakaradno turističko cash-and-carry iživljavanje. Znatno više novca možete zaraditi ako jednostavno živite i (d)oživljavate baštinu, a ne iživljavate se nad njom.

Đivo Bašić