Ni krive ni dužne

Profesor ispituje sveučilištarce:

- Kako vam zvuče riječi brzojav, crtić, političar, parobrod, velesajam…?

- Normalno.

- A brzoglas, voznica, putničar, krugoval, veleigralište…?

- Čudno. (smiju se).

Onda počne razgovor: - Zašto kad je rječotvorje isto? Usporedite: vozna karta - voznica, crtani film - crtić, kratki film - kratkiš… Obično ne znaju rastumačiti ili vele nepovoljno da su ustaške ili endehaske. Otkud im loš odnos prema riječima i zašto ih i sada katkada vežu uz ideologiju Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.)?

Svaka nova država i njezin državni, politički, ustavni i dr. poredak obično preispituje svoj odnos prema prijašnjoj državi. To se tiče i odnosa prema jeziku, poglavito prema dijelu rječnjaka (leksika) i pravopisa. U doba društvene i povijesne stanovitosti (stabilnosti) procesi jezičnoga razvoja teku najčešće odmjereno, postupno, a jezične promjene dotiču odvojene, neznatne odsjeke leksičkoga sustava. U doba povijesnih i društvenih prevrata, naprotiv, tijekovi jezičnoga razvoja ubrzavaju se i zaoštruju. NDH nije iznimka u tim jezičnim procesima i u svojem čistunskom nastojanju. Nešto slično možemo vidjeti i u Rusiji u doba reforma Petra I. (početak 18. st.), nakon veleprevrata u listopadu 1917. god., te u početku 1990-ih  godina u Rusiji pa i u Hrvatskoj. Usporedite npr. hrvatske i ruske novotvorenice iz različitih doba, neke su od njih već odavno prihvaćene i uporabljive u hrvatskom jeziku (hrv. - rus.): bojna - srazin, časnik - činovnik, podjel (M. Šimundić, divizija) - vojerod, stožer - uprava, vojska - rat' (P. I. Pestelj, 1793. - 1826.); knjižnica - knižnica, korjenoslovlje - korneslovije, veleulica (ulica s drvoredom) - posad (usp. s hrv. nasad), vodoskok - vodomjot (A. Šiškov,  1754. - 1841.); otačbenik, domoljub - otčiznoljub, promidžba - obraščenije, samoživost (sebičnost) - samotstvo (V. I. Dalj, 1801. - 1872.); brzoglas - daljnoskaz, kolodvor - stan, slastičarnica - slastjožnaja (novotvorenice ruskoga iseljeništva); križaljka - krestoslovica (V. V. Nabokov, 1899. - 1977.); dalekovidnica - daljnovidjenije (ruski žargonizam televizičara 1930-ih); dlanovnik - naladonnik (rus. na ladoni - hrv. na dlanu).

Nakon promjene državnoga ustroja u svibnju 1945. god. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) objačuje svoj vladajući položaj u svim područjima društvenoga života, zastavlja se centralizirano državno upravljanje. U ideologiji KPJ-a iznose se utopijski planovi nauka tzv. marksističkoga "jugoslavizma", tj. u biti stare ideje o budućem dragovoljnom ujedinjenju i stapanju južnoslavenskih (Ilirski pokret u prvoj polovici 19. st.), odnosno jugoslavenskih (etnojezična politika u prvoj četvrtini 20. st.) naroda i njihovih jezika. [1] Važna uloga u procesu stvaranja nadetničkoga društva i superetnosa pridavana je unutardržavnomu jezičnomu jedinstvu. U višenacionalnoj, višejezičnoj državi nuždan je zajednički jezik međuetničkoga i međukulturnoga općenja, dakle jezik makroposrednik. Taj makroposrednik imao je vršiti ne samo ulogu sredstva međuetničkoga i međukulturnoga sporazumijevanja nego i ne manje važnu ulogu služenja općedržavnim potrebama (jedinstveno državno upravljanje, svi oblici prometa i vanjskih odnosa, jedinstvena vojska, poštanske veze itd.). Naravno isticanje općedržavnoga međuetničkoga jezika posrednika u višenacionalnoj Jugoslaviji bilo je tretirano i kao oruđe konsolidacije jugoslavenskoga društva, kao jedno od važnih sredstava za odgajanje jugoslavenskoga otačbeništva (domoljublja) nadetničkoga tipa. U ulozi makroposrednika izabran je sličan jezik kojim se je služilo nekoliko narodā Jugoslavije: Hrvati, Srbi, Muslimani (Bošnjaci) i Crnogorci. Jezici navedenih naroda nisu bili jedinstveni, strogo normirani, unificirani na cijelim područjima na kojima su bili rašireni. Oni su funkcionirali u uvjetima kulturno-povijesne, geoetničke, državne (osim prve Jugoslavije), političke, gospodarske i vjerske razjedinjenosti njegovih naroda na području Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. U početnoj etapi etnojezične izgradnje potrebno je bilo najprvo oslabiti, a zatim izglačati etnojezične razlike. U ondanje vrijeme centralizirana jezična politika upravljena je na stvaranje zajedničkoga pravopisa i rječnjaka (leksika).

U drugoj je Jugoslaviji nanovo došlo do potiskivanja, a poslije i do zakonske i političke zabrane većine hrvatskih zamjenbenica (zamjena) za međunarodnice. Nova je komunistička vlast u Hrvatskoj u svojem internacionalnom upravljenju bila protiv mnogih nacionalnih obilježja, a većinu tadanjih oživljenica i samo djelomice novotvorenica iz NDH-a zabranila je kao dio zloglasne i neprijateljske ustaške ideologije. U uvjetima unitarističke jezične politike proglašeno (proklamirano) “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti Jugoslavije” preokrenulo se denacionalizacijom jezičnoga života u Hrvatskoj i drugim republikama. Partijci jezikoslovci također su morali dati svoj doprinos predobiću socijalističkoga (tj. komunističkoga) internacionalizma. Svoje geslo "bratstvo i jedinstvo" počeli su utjelovljivati i u jeziku. Ako smo braća, onda moramo govoriti jednim te istim “bratskim” jezikom, koji treba da je jedan i jedinstven. Oni koji su izgubili u ratu morali su se podložiti onima koji su predobili. To je geslo moralo personificirati jedinstvo u svem. "... govorimo radio, a ne ustaški krugoval, tramvaj, a ne munjovoz, govorimo partija, centralni komitet, sekretarijat, milicija… Svi internacionalisti tako reku pa i vi morate! Svi nosimo crvenu kravatu i crvenu maramu, a ne vaš dopupnik, samovez, hrvatku ili rupčić!’’

U jednoj je subesjedi Marko Samardžija, autor poznate knjige Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH (Zagreb, 2008.), veli: “Od 1945. nadalje bili smo neprestano indoktrinirani time da postoje “ustaški jezik” i “ustaške riječi” samo zbog toga da bi se što deblja sjena političke sumnje protegnula na govornike hrvatskoga jezika. Taj otpor starijeg naraštaja mogu razumjeti jer je posljedica hrvatskog ratnog raskola, ali mladima treba objasniti da, kao što nema ustaškog jezika, nema ni ustaških riječi” [2]. Prerecimo poznat izričaj: “Kada kasni munjovoz, uvijek je kriv kartoberač ”. Kada se pak zamjeralo Hrvatima da se ne služe zajedničkim međunarodnicama i srpšticama (srbizmima), to je uvijek znamenovalo da bi Hrvati trebalo da zapuste svoje riječi na račun zajedničkih (oficir, miting, muzika, milicija, nauka, štab…), ali nije vrijedilo i obratno, da Srbi treba da se posluže hrvatskim riječima (časnik, zbor, glazba, redarstvo, znanost, stožer…) kako se ne bi pokvarilo jezično “bratstvo i jedinstvo”

Poistobićivanje tih riječi s ustaškom vlašću i ideologijom potpomogli su i hrvatski rječnici. Evo što smo iznašli u Anićevu rječniku (1998.), u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002.) i na Hrvatskom jezičnom portalu (www.hjp.srce.hr) uz natuknice: brzoglas, poglavnik, krugoval, munjovoz, samokres, samovez, samovoz, slikopis - ideol. neol. 1941. Pročitali smo što znamenuje odrednica ideol. i pronašli sljedeće: "ideološki, riječ koja ima određeno značenje u kakvoj ideologiji." [3] Voljeli bismo doznati koje to "određeno značenje" imaju npr. munjovoz, samovoz... u bilo kojoj ideologiji? Što je npr. natuknica munjovoz u znamenovanju "gradsko prometno vozilo na tračnicama" nositelj neke ideologije? Onda koju ideologiju ima npr. uvježbavatelj, vježbatelj (trener); vagon za objedovanje, kola za objedovanje (vagon-restoran) [4] i dr. slične riječi u Hrvatskom jezičnom savjetniku (1999.) ili prigodnice dio kojih je već prihvaćen: daljinac (daljinski upravljač), javnik (javni djelatnik), kupinjak (kupinovo vino), limunika (grejp), međumrežje (internet), mirovnjak (pripadnik mirovne misije), naplatnica (naplatna kućica), osobnica (osobna iskaznica), premosnica (bajpas), raskružje (kružni tok) smećnjak (kanta za smeće),  sučelje (interfejs), računalo (kompjuter), uspješnica (hit, bestseler), srčani stimulator (pejsmejker), udomitelj ( obitelj ili osoba koja udomljuje dijete iz dječjega  doma; osoba koja udomljuje napuštenoga kućnoga ljubimca), uspornik (ležeći policajac)...? [5]. Kojoj ideologiji pripadaju dosadanji ili ondanji rječotvorci: S.Babić, A.Gluhak, T.Ladan, B. László, D.Lukačić, M.Pavlinović, A.D.Parčić, I.B. Šamija, M. Šimundić, B. Šulek... i mnogo onih koji se u svojem pisanju služe oživljenicama ili novotvorenicama?

Od 1993. časopis Jezik, na pobudu akademika Stjepana Babića, objavljuje natječaj za najbolje riječi u protekloj godini, odnosno traže se zamjenbenice (zamjene) za nepodobne tuđice ili za one domaće riječi koje se po nekim obilježjima ne uklapaju dobro u hrvatski jezični sustav. I ove su godine dodijeljene Šreterove (liječnik Ivan Šreter ubijen je u Domovinskom ratu sa strane četnika i ne zna se gdje mu je grob) nagrade za novu hrvatsku riječ u 2010. – ispraznica (floskula), osjećajnik (emitikon) i parkomat (automat za naplatu parkiranja). Zar i dobitnici te nagrade, poduzetnik iz Graza ( Vinko Vukadin), profesorica iz Splita ( Silvana Bamba-Listeš), redarstvenica iz Zagreba (Marta Pribanić), a također dvjestotinjak drugih natjecatelja različitih zanimanja iz cijele Hrvatske pa čak i nekoliko iz Austrije, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rusije isto nositelji neke ideologije i koje tada? [7].

Poznato je da brzoglas, doglavnik, samokres, samovoz, slikopis ne spadaju u jezik iz doba NDH-a. Indijska poslovica glasi: "Ako ne znaš koga okriviti, okrivi jezik ". Treba biti oprezan i odgovoran na suznamenovanja (konotacije) koja se vežu uz NDH. Prema podatcima Marka Samardžije možemo samo uvjetno i približno reći da imamo četrdesetak riječi koje su postale u doba NDH-a, među njima su i ove: brodopratnja (eskortaza, konvoj), krugoval (radio), munjovoz (tramvaj), prijavitelj, putničar (turist), samovozar (vozač automobila), veleigralište (stadion), voznica (vozna karta)... [8]. Ako su ustaške riječi brodopratnja i prijavitelj ušle u opću uporabu, onda koje one suznamenovanja imaju tada i sada? Zanimljivo je da se riječ brodopratnja nalazi u Rječniku hrvatskosrpskoga književnoga jezika Matice hrvatske [9] i Rečniku srpskohrvatskoga književnoga jezika Matice srpske [10]. Možemo samo uvjetno ili otpilike govoriti o povijesnim novotvorenicama, a nikako o ideologemima iz razdoblja 1941. - 1945. Ne treba nam neutralne, obične riječi miješati s ideologijom. Te riječi iz NDH-a spadaju u povijesne novotvorenice i nalaze se u području istraživanja istoznamene ili inačične (varijantne) dijakronije ili sinkronije.

Riječi same po sebi nisu ni krive ni dužne jer im mi, ili tkogod namjesto nas, dajemo vlastito suznamenovanje. Treba se izbaviti od tzv. ideologema prošlosti kada stanovite, većinom stare hrvatske riječi ili npr. orječak (autorski tekst) neopravdano povezujemo s kakvom zloćudnom ideologijom. Hrvatski je jezik jedan i jedinstven i ne treba ga svjesno ili nesvjesno cijepati na državno-ideološke komade ili jezikoslovne tabore. Ljubav prema materinskomu jeziku, prema bogatoj hrvatskoj leksičkoj baštini nije nikakva ideologija, nego izraz odnosa čovjeka, građanina prema svojoj otačbini (domovini) [11], kulturnoj samosvijesti, identitetu.

Artur Bagdasarov

[1] Brozović, D.: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Liber, Zagreb, 1978.

[2] Samardžija, M.: Jezikoslovni razgovori, Riječ, Vinkovci, 2000.

[3] Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002.; sv. 1. – 12., EPH – Novi Liber, Zagreb, 2004.

[4] Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Pergamena – Školske novine, Zagreb, 1999.

[5] Babić, S.: Hrvatski književni jezik njim samim,

http://hakave.org/index.php?option=com_content&id=4524

[6] Muhvić-Dimanovski, V.: Neologizmi: problem teorije i primjene, Filozofski fakultet, Zavod za lingvistiku, Zagreb, 2005.

[7]  http://www.facebook.com/pages/%C4%8Casopis-Jezik/113657748671600

[8] Samardžija, M.: Nekoć i nedavno: odabrane teme iz leksikografije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002.

[9] Rječnik hrvatskosrpskoga književnoga jezika, I–II, A–K, Matica hrvatska – Matica srpska, Zagreb – Novi Sad, 1967. Nedovršen, prema obrađenim slovima žargonski se naziva AdoK.

[10] Rečnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga književnoga jezika, tom 1., Matica srpska, Novi Sad, 1967.

 [11] http://www.facebook.com/note.php?note_id=195020960513503&comments - Prema podatcima S.Ham riječ “*otačbina (*otačbenik) - sve do kraja 19. st. *otačbina se upotrebljava i u hrvatskom, a u 20. st. prelazi u srpski književni jezik i danas se otadžbina smatra srpskom riječi”.