Što to podupire Ministarstvo kulture?

Ministarstvo kulture podupire srpskohrvatski jezik i negiranje kroatistike!?

Pročitajte na www.min-kulture.hr - "Republika Hrvatska. Ministarstvo kulture. Potpora knjizi. Pregled programa. Durieux d.o.o. Snježana Kordić: Jezik i nacionalizam - 12.000,00 kn." (str.6.). Zamislite samo, potpora knjizi o nepostojanju hrvatskoga jezika. Zinuli smo od čuda, pročitavši da je ta knjiga ipak objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Bi li makedonsko Ministarstvo kulture dalo potporu knjizi u kojoj piše da ne postoji makedonski jezik jer je to u svojoj biti bugarski jezik? Stvara se dojam kako smo se opet vratili ili se vraćamo vremenu Novosadskoga dogovora iz 1954., ili nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967., Zagrebačkoga dogovora iz 1986., kad se tadanja komunistička partija borila s hrvatskim lingvonacionalizmom, objavljujući članke ili knjige o postojanju samo "srpskohrvatskoga" jezika s različitim varijantama.

Ako nema hrvatskoga jezika, a svi ili većina hrvatskih jezikoslovaca su politizirani, kako piše u knjizi, onda se postavlja pitanje čime se bavi MK u promicanju svoje kulture (jezik je dio kulture), ili znanstveno-kulturne ustanove koje su odgovorne za razvoj svojega jezika, ili Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika? Ako Ministarstvo kulture daje financijsku potporu za izdavanje ovakve knjige, onda i ono vjerojatno smatra da u Hrvatskoj ne postoji hrvatski jezik, ili da u njoj nema znanosti o hrvatskom jeziku, ili znanstvenika koji objektivno pišu o njemu. Ako daje potporu, vjerojatno zna sadržaj knjige i zadovoljava ga „znanost" o tom da hrvatski jezik jest "izmišljotina hrvatskih znanstvenika i znanstvenih ustanova koji zastupaju ideju osebujnosti i samostalnosti svojega jezika"!? Kakav je kriterij odabira knjiga za potporu i zašto je poduprta baš ova knjiga u kojoj autorica negira kroatistiku kao znanost?

Kulturno vijeće za knjigu i nakladnistvo MK kao povjerenstvo za potporu izdavanju knjiga i časopisa ima pet članova na čelu s predsjednikom akademikom Tonkom Maroevićem (HAZU). Članovi Vijeća su: dr. sc. Andrea Zlatar-Violić (FF, Zagreb), dr. sc. Stipe Botica (FF, Zagreb), Mira Švob (Gradska knjižnica Zagreb), Borben Vladović (predsjednik DHK). Htjeli bismo vjerovati da Vijeće nema pojma o sadržaju knjige, a cijenjeni kulturni djelatnici samo stavljaju potpis pored naslova koji bi trebalo novčano poduprti. Pitanje tko ipak zna sadržaj knjige osim urednika i vjerojatno ravnatelja Uprave za knjigu i nakladnistvo gosp. Čedomira Višnjića koji nosi listu na potpis ministru. Rukopisi koji se predaju za dotaciju, što je čudno, nemaju ocjenjivače (recenzente). MZOS, naprimjer, traži ocjenjivače, a MK ne. MK prenosi svu odgovornost na izdavača, a on u svojem sažetku Upravi i Vijeću namjerno ne piše da se u knjizi radi o hrvatskom ''lingvonacionalizmu" koji vlada u kroatistici od 90-h godina 20. stoljeća. Knjiga nas opet vraća prijašnjem jezično-političkom partijskom programu, kojem je bio cilj unificirati jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca i pod dominacijom tzv. bratstva i jedinstva stvoriti ''srpskohrvatski" kao zaseban jezik. Citiramo Odjel za nakladništvo MK: ''Poticanje samog nakladništva – objavljivanja knjiga i časopisa – obavlja se putem nekoliko natječaja koji se raspisuju svake godine, a uključuju potpore za izdavanje časopisa, za izdavanje vrijednih (?) knjiga ...", a u kriteriju za vrjednovanje programa Kulturnoga vijeća između ostaloga kaže: ''Svi u roku pristigli prijedlozi programa, projekti i inicijative razmatraju se selektivno i analitično". Vidi se da je knjiga stvarno dobro prošla kroz prizmu ''vrijednosti, selektivnosti i analitičnosti".

Izgleda da podržavamo knjigu koja smatra, među ostalim, da službeni hrvatski jezik u Ustavu Republike Hrvatske jest samo "privid i apstrakcija". Koju kulturu i jezik zbilja podržavamo, hrvatski ili ipak srpskohrvatski? Ako ne poštujemo sami sebe, što onda očekujemo ili tražimo od drugih? Čudna mi čuda! Ministarstvo kulture počiva na sredstvima poreznih obveznika, pitanje je jesu li oni zadovoljni politikom odabira ovakvih knjiga. Budući da je Hrvatska prema Ustavu demokratska država, bilo koji autor ili izdavač imaju pravo iznositi svoje mnijenje. Drugo je pitanje je li opravdano da se izdavanje takve izazovne i sumnjive knjige financira iz državnoga proračuna RH.

Artur Bagdasarov, Moskva
Panorama