Hrvatski se voli znanjem, a ne mržnjom i osvetom

Ponajprije bih htio reći da je teško vjerojatno očekivati razumne reakcije od ljudi bez kućnoga odgoja i bez solidnih znanja u struci koju predstavljaju. Na veliku žalost, u nekim su zavodima takvi postali „autoritetima”. Poneki su postali i stalni jezični savjetnici u javnosti, koji sve i svašta znaju o jeziku. Ispada da im je najveća muka danas u kroatistici, koju djelomice predstavljaju, kako osloviti tzv. nebinarne osobe jer valjda drugih jezikoslovnih problema nema. O usvajanju Zakona o hrvatskom jeziku u Saboru na službenim mrežnim stranicama nema ništa, ali danas znamo, primjerice, kako je ispravno imenovati pripadnika hutističkoga pokreta u Jemenu. Napisati, primjerice, teoriju standardnoga hrvatskoga jezika i njegovu metodologiju ili teoriju hrvatske dijalektologije nemaju mogućnost, ili napisati i objaviti rječnik čakavskoga narječja. Nisu prije službeno odgovorili ni na tekstove Snježane Kordić o nepostojanju hrvatskoga jezika, nisu službeno ništa napisali ni o ugašenom prijašnjem Vijeću za normu hrvatskoga standardnoga jezika, ni o tzv. Deklaraciji o zajedničkom jeziku u Sarajevu. Izgleda da mogu odgovoriti samo onda kada se to tiče njih i pri tom na neodgojen, neuljuđen i nepristojan način nakon kritike pojedinih radova ili govora u javnosti koji imaju više pitanja nego odgovora. Tim pokazuju svoju slabost i pravo znanstveno pa i kulturno lice. Sve što pišu kritičari o pojedinim njihovim radovima ne prepada jezikoslovlju, a što oni objavljuju, naravno vrhunski pripada znanosti o jeziku. Zanimljiva je logika u obrazloženju.

Raspravu prečesto ne mogu voditi u okviru jezikoslovlja, a njihovi kritičari završavaju na optuženičkoj klupi, kazneno prijavljivani za klevetu, pišu im se uvrjedljiva otvorena pisma i komentari ili se zahtijeva njihova smjena s uredničkih mjesta jer su objavili ono što nekomu od njih nije po volji. Skrbi li se na takav način o autoritetu krovne institucije? Kazne, prijetnje, zahtjeve smjene uredništva, javno blaćenje, podmetanje kukavičjih jaja, slanje kolegama pisama o „lošim kolegama“ dobro pokazuje razinu pojedinih djelatnika. Normalno bi bilo da na tekstove na portalu ili u časopisima odgovaraju riječima: „Imate pravo, pogriješili smo“, ili: „Nemate pravo, tu nismo pogriješili, nego smo se predomislili i sad pišemo drukčije“, ili još na neki način pa ponuditi neko trezveno obrazloženje. Ne može se naređivati autorima o čem će pisati. Ako tekst prođe znanstvenu recenziju, on je strukovno relevantan. Komu se čini da je članak ili znanstveni tekst prijeporan, neka ga u istom znanstvenom postupku opovrgne. Nema tu problema, ali na znanstven, jezikoslovan pa i pristojan način, a ne tekstovima ili komentarima koji nemaju nikakvih poveznica s onim što se piše i objavljuje. Kada se piše reagiranje na neki tekst, trebalo bi to reagiranje biti obrazloženo i tekstovno jednako onomu na koje se reagira. Govorili su ili pisali što ne valja u instituciji na čelu s upraviteljem saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović ili poznati novinar Marko Curać u nekoliko članaka, ali o njima ništa. Ima mnoštvo i drugih kroatista, književnika, čak i institucija koje izražavaju vlastito mnijenje. Treba onda svim „kritizerima“ odmah odgovoriti i ne trošiti toliko vremena i energije na pojedinca u traženju što više kompromitacija. To nalikuje na agoniju kad ne znaju na koji način kritičarima začepiti usta i ušutkati ih. Samo se tajne policije služe metodama psihičke diskreditacije nepoželjnika. Tko vuče konce, jasno je kao dan. Voda sve odnese, a sramotu ne može odnijeti!

Stalno ponavljaju jedno te isto da „napadamo” krovnu znanstveno-istraživačku mjerodavnu instituciju. Namjerno zaboravljaju da iza svake knjige ili članka stoji određen naslov, sadržaj i konkretan autor ili autori. Sve to svjesno predstavljaju na sasvim drugi način. Ta je metoda poznata: sklanjati pojedine nedosljednosti, nedostatke, nesustavnosti, neprimjerenosti, proturječja iza institucijskih leđa. Oni koji drugima propisuju pravila, sami ta pravila ne poštuju! Skrivati se pod institucijskim kišobranom uvijek je lakše nego napisati autorsku knjigu. Pri tom prečesto odgovaraju ne autori tih knjiga ili članaka nego njihovi kolege koji nemaju nikakvu vezu s tim radovima. Bilo bi dobro da istu metodu zaštite autoriteta usmjere i prema svojim kolegama koji su bili prisiljeni napustiti tu instituciju. Isto bi bilo bolje barem jedanput skrenuti pozornost na bogatu bibliografiju pojedinih istaknutih kroatista bez radnoga pokrića, na gomilu zvučnih projekata koje na kraju krajeva ne završavaju, na suautorstvo u pojedinim radovima gdje su zapravo obavili samo lekturu ili redakturu, na to da opis povijesti i jezikoslovlje nisu jedno te isto, a nakon toga opisivati životopis drugih. U narodu kažu da prvo treba počistiti pred svojim vratima i katkad pogledati u vlastito ogledalo, a zatim pisati o kolegama da su „klike”, „ekstremisti”, „bolesne osobe“ i sl. Hrvatski se voli znanjem, a ne mržnjom i osvetom!

Artur Bagdasarov