Jezik, narječje i dijalekt

U subesjedi (razgovoru) poznatoga novinara Marka Curaća i prof. dr. sc. Marija Grčevića pročitali smo sljedeće: „Kako su prije stanovita vremena izvijestili mediji, vijećnici SDP-a na sjednici Gradskoga vijeća Poreča pokrenuli su inicijativu kojom traže uvođenje čakavice u Statut Grada kao trećega službenoga jezika, uz hrvatski i talijanski. U službenom obrazloženju navedeno je kako je čakavica 2020. godine postala jezik priznat od glavne međunarodne organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika. Dobila je i svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskoga jezika u svim domenama: CKM. Čakavskim govornicima otvara se tim povijesnim događajem put za lokalno i državno priznanje, budući da se do tada čakavicu smatralo dijalektom, stoji u obrazloženju inicijative, potekle od Steve Žufića, bivšega istarskoga župana. Vrijedi podsjetiti kako je krajem ožujka 2017. u Sarajevu bila objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori govori isti jezik. Taj dokument nastao kao rezultat ideološko-kulturnoga projekta 'Jezici i nacionalizmi' doživio je osudu hrvatske jezikoslovne struke jer je imao krajnju svrhu stapanje hrvatskoga sa srpskim.“

(Razgovor s prof. dr. sc. Marijem Grčevićem...)

U svakdanjoj su svijesti dvojake razlike između jezika, narječja i dijalekta. S jedne strane, oni se razlikuju opsegom: jezik je veći negoli narječje, a narječje je veće negoli dijalekt, što nije uvijek obvezno. Standardni književni jezik (npr. engleski) može biti opsegom manji negoli njegove standardne inačice i mnoštvo dijalekata. S druge pak strane, u svakdanjoj porabi, standardni književni jezik prestižniji je negoli narječje i dijalekt. Polazeći od toga, primjerice engleski standardni jezik postat će jezik, a ostale inačice – narječja ili dijalekti. 

Ako je čakavski standardni književni jezik, a ne narječje ili dijalekt, onda mora ispunjavati nekoliko kriterija. Mora biti standardiziran i kodificiran na svim razinama svojega ustroja (strukture) i imati različite funkcionalne stilove. Njegova kodificirana inačica mora ispunjivati sve funkcije države: upravljanje, zakonodavstvo, znanost, obrazovanje. Postoji li primjerice školski udžbenik biologije, fizike, kemije, matematike i sl. na čakavskom ili kajkavskom jeziku? Postoji li normativni kodificirani rječnik ili gramatika čakavskoga  jezika? Priznaje li većina hrvatskoga stanovništva, pa i jezikoslovna kroatistika, čakavski ili kajkavski kao još jedan službeni standardni jezik diljem Hrvatske? Obično se standardni književni jezik priznaje kao jezik, a ne narječje ili dijalekt. Prema našoj osobnoj (subjektivnoj) prosudbi, čakavski, kajkavski i štokavski su regiolekti (naziv  – A. S. Gerd), tj. područna (regionalna) narječja. Upravo na sličan ili takav način opisuju to hrvatski normativni priručnici. Treba također napomenuti da bilo koja suverena država samostalno određuje status vlastitoga jezika, a ne međunarodna organizacija koja se brine o klasifikaciji svih jezika. Međunarodna organizacija mora poštivati odredbe i zakone države, a ne stvarati bez obrazloženja bilo koju svoju klasifikaciju. To još jednom govori o tom da je Hrvatskoj žurno potreban jezični zakon koji bi hrvatski jezik štitio i od sličnih prosudaba.

A sada ćemo još jednom pokušati odgovoriti zagovornicima Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku. Stalno se tvrdi da je glavni kriterij zajedničkoga jezika – uzajamna razumljivost Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba. Treba reći da je taj kriterij često nepouzdan. Razumljivost i nerazumljivost – to nisu apsolutni nego relativni pojmovi. Uvijek postoji ili mora postojati neki stupanj razumljivosti. U kojoj se točki ljestvice između potpunoga razumijevanja ili potpunoga nerazumijevanja moraju nalaziti dvije inačice da bi bile priznate jezicima? Postoje, primjerice, jezici u kojima su dijalektne područne razlike toliko znatne da stanovnici različitih zemalja ne mogu razumjeti jedan drugoga bez pomoći koinea (zajednički, obično govorni jezik) ili standardnoga književnoga jezika. Takav stupanj razlika postoji, primjerice, između donjonjemačkoga i bavarskoga dijalekta njemačkoga jezika ili sjevernoga i južnoga dijalekta kineskoga jezika. Postoji i druga jezična slika: kad ljudi govore na različitim jezicima i bez prevoditelja razumiju jedan drugoga. Primjerice, bez prevoditelja se sporazumijevaju pojedini turkijski narodi ili Norvežani i Danci ili Hrvati i Srbi i dr.

I na koncu, uzajamna razumljivost određuje ili opisuje odnose između ljudi, a ne odnose između jezika, dijalekata ili kako netko tvrdi – inačica. Stupanj uzajamne razumljivosti ovisi o želji govornika razumjeti jedan drugoga, tj. o motivaciji, a ne o stvarnoj srodnosti ili bliskosti jezika. Motivacija, sa svoje strane, ovisi o mnoštvu različitih subjektivnih čimbenika. Granice između jezika, narječja, dijalekata i govora u znatnoj su mjeri uvjetne i tiču se više društvenopolitičkoga ili sociolingvističkoga, a ne čisto jezikoslovnoga stajališta.

Artur Bagdasarov

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.