O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji (4)

 5. Od Zagrebačkoga dogovora 1986. do državnoga i jezičnoga raspada 1991.

Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (1985.) još je jednom pokušao stabilizirati međuetničke jezične odnose, centralizirati etnojezičnu politiku na području Hrvatske. Predsjedništvo je CK SKH-a usvojilo na svojoj sjednici 2. prosinca 1985. god. dokument pod naslovom Stavovi o aktualnim pitanjima jezične politike. Zaključci su tih radnih partijskih sastanaka održanih 1985./86. god. kasnije popularno nazivani Zagrebački dogovor. U odlukama se sa sjednice isticalo da je potrebno osigurati ravnopravnost i podupirati snošljivost u porabi hrvatskoga i srpskoga jezika, uzajamno zbližavanje naroda i narodnosti, daljnji razvitak socijalističke revolucije, jačanje radničke klase u SR Hrvatskoj. “Sada, kada naše društvo“, kaže se u rezoluciji CK SKH-a, “nailazi na mnoge ekonomske i političke poteškoće, kada se sve češće čuju glasovi protivnika samoupravne socijalističke Jugoslavije, osnovane na bratstvu i jedinstvu, pojačava se nacionalističko djelovanje na području jezika. Nije stoga slučajno da se glavna strateška linija, osobito hrvatskog nacionalizma, stalno očituje u pokušajima opovrgavanja znanstvenih činjenica da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani govore jednim jezikom, koji u različitim društvenim i nacionalnim sredinama ima svoje posebnosti i ostvaruje se u varijantnim standardiziranim oblicima” (Kočiš 1989: 12). Predsjedništvo CK SKH-a odlučno je osudilo kako pojavu separatizma tako i unitarizma na području jezika. Zadana je hitna zadaća da se napiše pravopis i nastavi izdavanje Rječnika hrvatskosrpskoga jezika (Babić 1990: 177-185).

U Zagrebu 4. veljače i 18. travnja 1986. god. održano je radno savjetovanje predsjedništava centralnih komiteta SK Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Srbije i pokrajinskih komiteta SK Kosova i Vojvodine, na kojem su sudjelovali i jezični stručnjaci (iz Hrvatske V. Anić i J. Silić, iz Bosne i Hercegovine M. Šipka), predstavnici znanstvenih, kulturnih i obrazovnih ustanova. Na savjetovanju su prihvaćeni Zaključci Zagrebačkoga dogovora, u biti: program jezične politike SKJ-a. U prvom dijelu Zaključaka dana je kratka ocjena međuetničkih jezičnih odnosa. U drugom dijelu pokazane su i negativne i pozitivne tendencije u razvitku jezika; u trećem su naznačeni putovi izlaza iz nastale jezične situacije. Navest ćemo u općim crtama sadržaj glavnih stavova Zaključaka:

• teorijski razraditi i ideološki obrazložiti opći stav o statusu standardnoga jezika Hrvata, Srba, Crnogoraca i Muslimana u njegovim inačičnim (varijantnim) ostvarajima;

• uvesti i širiti dane stavove u svim sferama društvenoga života, kritički razmotrivši ostvarivanje jezične politike u nastavnim programima, udžbenicima i priručnicima, općilima (medijima), u uredničkoj i izdavačkoj djelatnosti;

• pravno urediti status jezika i njegov naziv u Ustavu SFRJ-a, u ustavima republika i pokrajina;

• ponovno razmotriti i uskladiti oblike ostvarivanja ravnopravnosti inačica (varijanata) jezika u Skupštini SFRJ-a, saveznim organima i društveno-političkim organizacijama;

• pojačati znanstvenoistraživački rad na području jezika; s tim ciljem pozornost usmjeriti na pripremu kadrova, poglavito mladeži orijentirane na marksističku ideologiju i postignuća suvremene marksističke misli;

• kodificirati jezik: pripremiti novi nacrt pravopisnih pravila, uz privlačenje u razmatranje toga pitanja širokih slojeva društva; izdati jednosveščani rječnik, znanstvenu gramatiku; urediti i standardizirati stručno i znanstveno nazivlje; nastaviti rad na izdavanju latinicom rječnika suvremenoga srpskohrvatskoga standardnoga jezika;

• podići razinu jezičnoga obrazovanja i širiti kulturu govora;

• formirati odgovarajuće organe za pitanja jezika i jezične politike pri Centralnomu komitetu komunista i republičkim komitetima Socijalističkoga saveza radnoga naroda Jugoslavije (Babić 1990: 165-185).

Cilj je jezične politike centralnih i republičkih organa SKJ-a bio, s jedne strane, pojačati ulogu partijske državne vlasti u svim područjima društvenoga života, uključujući i jezik, a s druge pak strane, oslabiti etnojezičnu napetost, unificirati i kodificirati jedan jezik u njegovim inačičnim (varijantnim) ostvarajima.

Promjena socijalnopolitičkih prigoda, jezične politike i službenoga lingvonima (hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, hrvatski jezik) neposredno ili posredno utječe na raspodjelu (distribuciju) i funkcioniranje polariziranoga hrvatskoga i srpskoga rječnjaka (leksika). Pogledat ćemo, primjera radi, u vremenskom slijedu odabir istovrijednoga niza u različitim izdanjima rječnikā F. R. Poljanca i S. M. Madatove-Poljanec: Rusko-hrvatskosrpski rječnik (Zagreb, 1962.), Rusko-hrvatski rječnik (Zagreb, 1966.), Rusko-hrvatski rječnik (Zagreb, 1973.), Rusko-hrvatski ili srpski rječnik (Zagreb, 1987.). Prvo izdanje toga rječnika u izdavačkoj kući Školska knjiga izišlo je još 1962., a 2002. god. pretisak prvoga prerađenoga izdanja (1987.). Obratimo se pozornost kako mijenja naslov nekoliko izdanja istoga dvojezičnika s različitim lingvonimima i istodobno s njim istoznačne istovrijednice ovisno o jezičnopolitičkoj situaciji u ondanjoj Hrvatskoj. U Poljančevu Rusko-hrvatskosrpskom rječniku (1962., 1966.) nakon Novosadskoga dogovora iz 1954. god. nalazimo: biber, papar; kamila, deva; kava, kafa; partija, stranka; učesnik, sudionik; škare, makaze; žohar, bubašvaba itd.; u njegovu Rusko-hrvatskom rječniku (1973.) nakon maspoka: papar, biber; deva; kava; stranka, partija; sudionik, učesnik; škare, nožice; žohar itd.; a u njegovu Rusko-hrvatskom ili srpskom rječniku (1987.) nakon Zagrebačkoga dogovora 1986.: papar, biber; deva, kamila; kava; stranka, partija; sudionik, učesnik; škare, makaze, nožice; žohar, bubašvaba itd. Odvojene se nehrvatske ili nestandardnojezične riječi iz 1960-h godina ponovno vraćaju u 1980-e godine.

Navest ćemo još nekoliko očitih primjera. U Poljančevu dvojezičnom rječniku (1973.) nalazimo samo hrvtaske riječi: dušik, kazalište, kino, liječnik, otok, riža, sigurnost, stupanj, vlak, žlica i sl., a u dvojezičniku (1987.) nalaze se istovrijednice : dušik, azot; kazalište, glumište, pozorište; kino, bioskop; liječnik, ljekar; otok, ostrvo; riža, pirinač; sigurnost, bezbjednost; stupanj, stepen; vlak, voz; žlica, kašika i sl. Naslov, rječnjak i rječored u dvojezičniku tijesno povezani su s jezičnopolitičkom situacijom na hrvatskom jezičnom području. U doba “bratstva i jedinstva” dvojezičnik rječničkom građom pokriva i srpsku i hrvatsku sastavnicu, u razdoblju odmah nakon “hrvatskoga proljeća” (1971.) nalazimo samo hrvtaske riječi, a u doba ponovnoga povratka na staro, tj. “dogovorene lingvistike” (izraz M. Petija) iznova susrećemo tzv. hrvatske i srpske inačice. Ako usporedimo Poljančev Rusko-hrvatski ili srpski rječnik (1987.) s Rusko-srpskohrvatskim rečnikom (1988.) u redakciji Bogoljuba Stankovića (Moskva - Novi Sad, 1988.) i vidjet ćemo jednaku rječopisnu koncepciju rječničkoga “zajedništva”, samo je redoslijed istovrijednica u njem premješten: azot, dušik; pozorište, kazalište; bioskop, kino; lekar, liječnik; ostrvo, otok; pirinač, riža; bezbednost, sigurnost; stepen, stupanj; voz, vlak; kašika, a riječi žlica uopće nema u tom rječniku. Uzgred valja reći da je Poljanec bio i autor udžbenikâ Istorija srpskohrvatskoslovenačkog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom (Beograd, 1931. - Zagreb, 1936.) i Pregled istorije srpsko-hrvatskog književnog jezika (Sarajevo, 1929.).

Zanimljivo je da u Stankovićevu Rusko-srpskom i srpsko-ruskom rečniku 2015. god., u usporedbi npr. s Rusko-srpskohrvatskim rječnikom 1988. god., izbrisane su sve hrvatske riječi i navedene samo srpske: bezbednost, decembar, fabrika, hleb, fudbal, istorija, italijanski, kašika, organizacioni, pozorište, sprat, železnička stanica itd. (Stanković 2015). Tijekom izjednačivanja hrvatskoga i srpskoga jezika dio hrvatske leksičke baštine jezični unitaristi ukidaju kao staru ideologiju buržujskoga režima ili ustaštva, dio kodificiraju “po srpskosti” (npr., vojno i pravno nazivlje), a dio neutraliziraju stvaranjem srpskohrvatskih istoznačnica. Porabu jedne skupine hrvatskih riječi zabranjuju ili kažnjavaju, a iz druge skupine stvaraju često jezični mješanac uz pomoć podlokavanja jezičnih norma (ili jezične erozije), uključujući ga u različite standardrnojezične tekstove i priručnike. Jezične je agresije u doba obiju Jugoslavija bilo je dosta – ljudi su zbog hrvatskih riječi smjenjivani, otpuštani, osuđivani, zatvarani, prognjani ... (Bagdasarov 2015: 155).

Godine je 1988., 7. prosinca, Ustavni sud SFRJ-a usvojio odluku o neustavnosti 1. točke 138. članka Ustava SR Hrvatske gdje je riječ o porabi i nazivu hrvatskoga književnoga jezika. Temeljem je za takvu odluku bila, po mišljenju sudaca Ustavnoga suda SFRJ-a, povrjeda prava srpskoga stanovništva Hrvatske jer naziv “hrvatski književni jezik” ništa ne govori o tom da pripada (i) Srbima. Pokušaj je hrvatskoga Sabora da pomoću 41. amandmana promijeni formulaciju 138. članka Ustava SR Hrvatske izazvao val prosvjeda društvenih organizacija, znanstvenih društava i ustanova (Društvo hrvatskih književnika, Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatsko filološko društvo, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i dr.). Hrvatske su društvene organizacije i znanstvena društva ponovno istupili protiv “kršenja ustavnih jezičnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak, vlastiti naziv i porabu hrvatskoga jezika”. Slični su masovni pokreti za obranu materinskoga jezika bili viđeni, kako je već rečeno, koncem 1960-ih i početkom 1970-ih godina u doba porasta nacionalnoga pokreta i objavljivanja poznate Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Hrvatski Sabor je poslije dugih rasprava odbio 41. ustavni amandman u kojem se govori o “... službenoj uporabi hrvatskoga ili srpskoga jezika...”.
Zahtjevi su za određivanje i davanje pravnih i socijalnoekonomskih jamstava za zaštitu upravo hrvatskoga jezika društvene organizacije, znanstvene i kulturne ustanove Hrvatske rabili i za unutaretničko i unutarjezično združivanje (konsolidaciju) stanovništva. Privrženost se kulturi i povijesti upravo hrvatskoga jezika toliko osjeća u hrvatskoj etnolingvokulturnoj zajednici da je ona ne samo određivala iskorišćivanje dane jezične tvorevine u sociokulturne i etnopolitičke svrhe nego je i uvjetovala njezino izdvajanje iz sastava srpskoga jezika, potičući njezin divergentan razvitak i daljnju kodifikaciju.
Koncem 1980-ih godina u Srbiji se objavljuju članci o opasnosti da ćirilicu istisne latinica i potrebi da se poduzmu konkretne mjere za zaštitu ćirilice (Potreba zaštite ćirilice 1988: 8-10; Lukić 1989: 15; Stojanović 1989:14-15). Neki Srbi i Crnogorci ćirilicu podsjećaju (asociraju) s etničkom pripadnošću i čak s pravoslavljem, a latinicu s nečim što je tuđe vlastitoj kulturi, s nečim stranim, s katolicizmom. Zaštita vlastitoga pisma i s njima povezane raspre postojali su u prošlosti i u Hrvata. Tako su u veljači 1935. god. u okolici Slavonskoga Broda nastali seljački nemiri, izazvani zatvaranjem od strane žandara nekolicine seljaka sela Sibinj, optuženih za “antidržavnu agitaciju”. Bili su krivi samo zato što su pokušali skinuti natpise napisane ćirilicom, budući da se stanovništvo Hrvatske od davnine služi latinicom. (Sumarokova 1980: 116). “Pismo ‒ to su svojevrsni znakovi prepoznavanja za etnovjersko samoodređivanje naroda, njegovih kulturnopolitičkih smjerokaza i težnja” (Mečkovskaja 1998: 76).
Već je koncem 1960-ih i početkom 1970-ih godina jezična politika na području Hrvatske i Srbije imala djelomično necentralizirano obilježje i različite parametre. Za Srbiju je u većoj mjeri bila svojstvena retrospektivnost jezične politike. Njezine mjere su bile usmjerene uglavnom na očuvanje postojećega jezičnoga stanja i jezičnoga sustava razrađenoga odlukama Novosadskoga dogovora. Retrospektivnost je bila motivirana nužnošću očuvanja neprekidnosti jezičnoga jedinstva Srba, Hrvata, Crnogoraca i Muslimana (Bošnjaka). Za Hrvatsku je pak bila svojstvena perspektivnost jezične politike. Njezine su mjere bile usmjerene na promjenu onodobnoga jezičnoga stanja, na izdvajanje hrvatskoga jezika i njegovih norma. Treba reći da su pri raspadu jedinstvene federativne države upravo Srbija i Crna Gora istupale za očuvanje federacije, dok su Hrvatska i Slovenija bile za konfederacijski poredak zemlje. Pokušaji da se ojača i učvrsti uloga centra prihvaćanjem amandmana na Ustav SFRJ 1988. god. nisu dali potreban rezultat. U provedbi je jezične politike hrvatski jezik često, na veliku žalost, podsjećao na njihalo koje se ljulja sad na jednu, sad na drugu stranu, od pokušaja spajanja (integracije) do razlikovanja (etnizacije, diferencijacije) i obratno.
Hrvatska je u cjelini istupala za stvaranje vlastite države, a Srbija, u ime organa vlasti federacije, za očuvanje i jačanje federacijskoga ustroja zemlje. Liberalno je nastrojeni dio hrvatske inteligencije nastojao očuvati etnolingvokulturnu posebnost vlastitoga društva, izalažući se za posebne nazive i odvojen razvitak hrvatskoga i srpskoga jezika. Konzervativno je nastrojeni dio srpske i hrvatske inteligencije, naprotiv, nastojao oslabiti, prikriti etnolingvokulturnu raznolikost različitih naroda na jugoslavenskom jezičnom prostoru, zalažući se za kontinuitet „srpskohrvatskoga“ jezika i njegovu pripadnost i Hrvatima i Srbima. Ideje i pokušaji spajanja hrvatskoga i srpskoga jezika ne podudarali su s nastojanjem hrvatske strane očuvati i razvijati samostojnost i samostalnost vlastitoga jezika kao jednu od bitinih sastavnica istobita (indentiteta). Srpska i hrvatska jugoslavensko orijentirana strana hrvatske težnje za stvaranjem vlastite neovisne države i očuvanjem vlastitoga jezika kvalificirala je kao očitovanje područnoga “separatizma”, “etnojezičnoga nacionalizma”. Hrvatska je strana srpske težnje za jedinstvenom državom i unificiranjem jedinstvenoga jezika doživljavala kao očitovanje jugoslavenskoga “unitarizma”, “etnojezične diskriminacije i asimilacije”. Kao što se vidi, cilj i zadaće stranā u jezičnopolitičkom supostojanju i sukobu bili su potpuno suprotni. U uvjetima opće dezintegracije i decentralizacije jedinstvene države postao je neizbježan raspad šestočlane federacije (SFRJ), a zajedno s njim i pokušaji daljnjega spajanja i izjednačivanja hrvatskoga i srpskoga u jedan jezik. “Stvar je u tom“, piše G.P. Neščimenko, „da ni izdaleka svaki etnos u ime ideje integracije pripravan je odustati od svojega vlastitoga, povijesno im zauzetoga mjesta u svjetskom kulturnom prostoru, tj. od iskonskih kulturnih tradicija, jezične osebujnosti, etničke samosvijesti, tj. svega toga što ima za njega neprelazno značenje“ (Neščimenko 2014: 273).
U siječnju 1990. god. u Beogradu je održan posljednji, 14. kongres SKJ-a. Slovensko, a zatim i hrvatsko izaslanstvo napustila su kongres zbog neslaganja o putovima daljnjega razvitka partije i njezine uloge u životu zemlje. SKJ je zapravo prestao postojati. Zemlja je naglo prešla iz jednopartijskoga u višestranački politički sustav. Mnoge su nacionalne političke stranke i pokreti počeli isticati parole o preustroju i razjedinjivanju zemlje. Međuetnički rat, koji je počeo u raznim krajevima zemlje, imao je tragične posljedice za sve narode bivše Jugoslavije, potpuno je pokopao nade u bilo kakvu mogućnost očuvanja jedinstvene države.
25. lipnja 1991. god. Hrvatska (Republika Hrvatska) i Slovenija (Republika Slovenija) službeno su proglasile svoju neovisnost, a 1992. god. bila je proglašena Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) koja se sastojala od dviju republika – Srbije i Crne Gore. Godine 1990., 22. lipnja, Sabor Republike Hrvatske i 17. travnja 1992. Skupština SRJ-a su usvojili nove ustave svojih zemalja. Prema 12. članku Ustava Republike Hrvatske iz 1990.: “U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo” (Ustav SRH 1990.) , a prema 15. članku Ustava SRJ-a iz 1992.: “U Saveznoj Republici Jugoslaviji u službenoj upotrebi je srpski jezik ekavskog i ijekavskog izgovora i ćirilično pismo, ...“ (Ustav SRJ 1992.).
Dakle, unutardržavna dezintegracija, raspad SFRJ-a i stvaranje na postjugoslavenskom prostoru novih država nije se moglo ne odraziti na jezičnu situaciju, divergentni razvitak i porabu jezika Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka (Muslimana). Traženje uzajamno prihvatljivih rješenja za reguliranje etnojezičnih nesuglasja, za normiranje i kodifikaciju književnoga (standardnoga) jezika navedenih etnosa potpisivanjem Novosadskoga (1954.) i Zagrebačkoga (1986.) dogovora nisu dovele strane do zajedničkoga jezičnoga usuglašavanja i stvaranja jednoga kodificiranoga „srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga“ jezika. Književni (standardni) hrvatski i srpski jezici u nastaloj sociolingvističkoj situaciji u Hrvatskoj i Srbiji stekli su konačni, vlastiti i pravni status te počeli se razvijati samostalno (Bagdasarov 2010).

Zaglavak

Etnojezična se politika u jezičnoj izgradnji zajedničkoga jezika na hrvatsko-srpskom etnolingvokulturnom govornom području nakon Drugoga svjetskoga rata i obrazovanja federativne socijalističke Jugoslavije odvijala u daljnjim pokušajima integracije i diferencijacije jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka (Muslimana) i Crnogoraca. Etnojezična se integracija izražavala, ponajprije prema hrvatskomu jeziku, putem istiskivanja njegovih etnojezičnih osebujnosti i posebnosti i izjednačivanje sa srpskim jezikom stvaranjem ili pokušajima stvaranja jednoga etnolingvonima, kodificiranoga zajedničkoga pravopisa i unifikacije rječnjaka (leksika). Na prvoj se fazi izgradnje nove federativne socijalističke jugoslavenske države na čelu s KPJ/SKJ-om etnojezična politika zasnivala na ravnopravnosti narodā i jezikā čiji su načela bili određeni još na 2. zasjedanju AVNOJ-a 1943.god. u Jajcu. U novom je ustavu FNRJ-a 1946. god. proglašena ravnopravnost i samostalnost četiriju jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski. Sredinom 1950-ih godina 20. stoljeća etnojezična politika poprima postupno sve jači politički i kulturnoideološki narav, ponovno se pojavila koncepcija o potrebi spajanja i unifikacije jezika ponajprije Hrvata i Srba u korist “srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga“ (srpskoga), pa na kraju i potpisivanje Novosadskoga dogovora 1954. god. te izradba zajedničkoga pravopisa i početka sastavljanja općega rječnika. Narastanje jezičnoga jugounitarizma u odnosu na hrvatski jezik i opasnost daljnje etnojezične asimilacije, gubitka vlastite etnolingvokulture izazvali su donošenje 1967. god. Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracije o hrvatskom jeziku 1967. i njezin utjecaj na kasnija zbivanja, ponajprije na prekid izdavanja Rječnika dviju matica, na otkazivanje novosadskoga dogovora, tiskanja hrvatskoga pravopisa („Londonac“), a na kraju i na ustavnu promjenu iz 1974. god. naziva i statusa hrvatskoga jezika izazvali su daljnju međujezičnu divergenciju i na kraju autonomno razvijanje hrvatskoga i srpskoga jezika. Jugoslavenski unitaristički nauk marksističkoga internacionalizma na kraju krajeva pretvorio se u svoju suprotnost ‒ u ideje etnolingvokulturnoga, gospodarstvenoga i državnoga razmeđivanja i razdvajanja.

U drugoj Jugoslaviji se nastavio unitarni pokušaj za oblikovanjem srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika kao “središnjega jugoslavenskoga jezika“ uz pomoć dogovorne lingvistike koja se ispoljavala u stvaranju unificiranoga pravopisa i početkom sastavljanja općega rječnika. Zajednički se leksik nastojalo postići neutralizacijom leksičkih razilika putem stvaranja istoznačnoga ili inačičnoga niza hravtskih i srpskih riječi, preoblikom pojedinih neutralnih hrvatskih riječi u stilski obilježeni, postupkom odabira rječoporabne norme u korist ponaprije srpskoga jezika, hibridnim porabom leksičke i gramatičke hrvatsko-srpske jezične mješavine (tzv. jezične egalizacije) u priručnicima i tekstovima. Diferencijacija (etnizacija) se izražavala pokušajima hrvatske strane očuvati vlastiti etnolingvonim i samostalni razvitak hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika putem otpora, protudjelovanja jezičnomu jugounitarizmu uz pomoć daljnje kodifikacije hrvatskoga jezika stavaranjem vlastitih normativnih priručnika. Unutarjugoslavenska dezintegracija, otpor jezičnomu unitarizmu, raspad SFRJ-a i obrazovanje Republike Hrvatske omogućili su hrvatskomu jeziku neovisan i samostalan razvitak.

Međutim, i sada postoji međunarodna skupina aktivista i dijela jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti samosvojnost različitih jezika na postjugoslavenskom prostoru, pravo na vlastiti etnolingvonimi i posebni razvitak u sklopu Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. U Sarajevu 30. ožujka 2017. god. objavljena je tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija ili sarajevski bchs manifest o zajedničkom jeziku je izazvao oštre kritike od strane hrvatskih državnih dužnosnika, HAZU-a, javnih i strukovnih jezikoslovnih djelatnika. Sadanja globalizacija na čelu s engleskim jezikom i njezine integracijske i komunikacijske procese doveli su do stvaranja svjetskoga gospodarskoga, političkoga, znanstvenoga, obrazovnoga i kulturnoga prostora i učinili mogućim ostvarivanje svjetske suradnje u svim područjima društvenoga života. Ali druga strana globalizacijskih procesa jest opasnost gubitka etnokulturnoga istobita (identiteta) i lingvokulturne raznolikosti. U tom smislu prijašnja jugoslavenska unitaristička politika djelomice nalik je sadanjoj etnojezičnoj i kulturnoj europskoj globalizaciji (europeizaciji): jedna država (SFRJ: EU) – jedna nacija (Jugoslaven : Europljanin) – jedan nacionalni jezik (srpskohrvatski : engleski). Unitarizam sliči globalizmu u zanemaranju razlika među narodima i rješavanju narodnih problema uz pomoć sveopćega uzajamnoga etnolingvokulturnoga izjednačivanja (asimilaciji). Unitaristička i globalistička politika teži tomu da ljudi različitih narodnosti zaborave svoje korijene: bili su prisiljeni često gledati iste televizijske serije (Od Triglava do Vardara, Kamiondžije, Žikina dinastija : Big Brother, Ljubav na selu, Ples sa zvijezdama...), jesti istu unificiranu hranu (ćevabdžinica : Mc Donald’s), pušiti iste cigarete (Vardar, Morava, Ibar, Drina, Neretva, Drava, Opatija... : Marlboro, Winston, Camel...), piti ista pića (Cezar, Trenk...: Coca-cola, Sprite, Fanta...), slušati istu, većinom američku popularnu glazbu, te čitati slične knjige. Opet je u modi kao i prije geslo „bratstva i jedinstva“, ali sada s narodima Europske unije.

Opet nastaje globalnounitaristički svijet, ali ne kao stvarno priznavanje ili njegovanje etnolingvokulturne raznolikosti nego kao svijet izvana nametnutoga rješenja. Postupno se mijenja istobit (identitet), a jezičnokulturna baština sve više potiskuje ili ide u zaborav. Moramo uvijek imati u vidu da je jezična unifikacija jeftinija i, nažalost, vrlo funkcionalna. Pojedini izražaji sadanje etnojezične odvojenosti jest svojevrstan oblik obrambenoga otpora protiv novoga agresivnoga vala globalizacije (Bagdasarov, Nosić 2015:144). Hrvatski jezik je postao 24. službeni jezik u EU-u, ali tzv. radni jezici Europskoga povjerenstva i upravnih tijela ipak su engleski, francuski i njemački. Teško prognozirati kako će razvijati hrvatski jezik kao jedan od službenih u globalnoj europskoj zajednici među državama i jezicima koji imaju različit povijesni, politički, gospodarski, kulturni i sociolingvistički status pa i vlastite tradicije etnoligvokulturne baštine u EU-u u uvjetima odsutnosti jezičnoga zakona u Hrvatskoj koji bi ga branio u svim pojavnostima. U zadnje vrijeme sve više zemalja EU-u izražavaju zabrinutost o sudbini svoje etnokulture i predlažu hitnu preobliku globalizacije u korist etnizacije i suverenosti.

Artur Bagdasarov
Filologija, br.71., 2018., str. 25-60

Izvori i literatura

Auburger, Leopold. 2009. Hrvatski jezik i serbokroatizam.Rijeka: Maveda i HFDR. 304 str.

Babić, Stjepan. 1990. Hrvatski jezik u političkom vrtlogu. Zagreb: Ante Pelivan i Danica Pelivan. 340 str.

Babić, Stjepan 2009. Hrvatski jezik za komunističkoga razdoblja. Jezik, 3, 106-114.

Bagdasarov, Artur R. 2004. Istorija razvitija horvatsko-serbskih etnojazykovyh otnošenij (1940-e –1990-e gg. XX v.). U: Slavjanskij vestnik Vyp.2. K 70-letiju V.P.Gudkova. M.: MAKS Press. 30-49. 

Bagdasarov, Artur R. 2010. Hrvatski književni jezik i njegova norma. Rijeka: Maveda i HFDR. 196 str.

Bagdasarov, Artur R. 2012. Jezik kojim nitko nikad nije govorio. Vijenac7z6tz7z6. 470, 8. ožujka.

Bagdasarov,  Artur R. 2015. Etnolingvokulturni razlikovnik Marka Samardžije. Recenzija.  Kolo 4, 153-160.

Bagdasarov, Artur R., Milan Nosić. 2015. Materinski jezik – brana jezičnoj globalizaciji. Jezik 62, 141-145.

Bašić, Nataša. 2007. Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam. Jezik 5, 161-173.

Batović, Ante 2010. Zapadne reakcije na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, Časopis za suvremenu povijest, 3, 579-594.

Bromlej, J., V. 1983. Očerki teorii etnosa. Moskva: Nauka. 412 str.

Brozović, Dalibor. 1969. Rječnik jezika ili jezik rječnika ?: Varijacije na temu varijanata. Zagreb:Kritika. 93 str.

Butorac, Franjo. 1985. Nacionalizam i jezik. Komunist. 5.jula.

Černyšev, A., V. 1978. Dinamika jazykovoj situacii v Severnoj Indii. Mo skva: Nauka. 174 str.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika:Građa za povijest Deklaracije. 1997. 3.izm. i dop.izd. Zagreb: Matica hrvatska, 231 str.

Diklić, Zvonimir. 1989. Istine i neistine. Vjesnik: Panorama subotom. prosinac, 14-15.

Dmitriev P., A. 1981. Dvujazyčnyj slovar’ jazyka pisatelja i varianty literaturnogo jazyka (na primere slovarja I. Andriča). U: Očerki leksigrafii jazyka pisatelja: Dvujazyčnye slovari. Leningrad: Izdael’stvo Leningradskogo universiteta. 130-157.

Dogovor o jeziku i pravopisu 8.XII.1954. Vjesnik. 1989. 8. prosinca, 2.

Finka, Božidar. 1966./67. I jedinstvo jezika i književne varijante. Jezik 3, 69-70.

Gak, V., G. 1989. K tipologii form jazykovoj politiki;Ozory. U: Voprosy jazykoznanija 5, 104-133.

Hraste, Mate 1952. Dr. Dragutin Boranić: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, deseto izdanje Zagreb 1951. Jezik 1, 31-32.

Hraste, Mate 1966. O trećoj varijanti hrvatskog književnog jezika. Jezik 4, 106-113.

Ivanovič, S., I. Petranovič 1976. Russko-serbskohorvatskij slovar’. Moskva: Russkij jazyk. 712 str.

Ivić, Pavle. 1986. Razvoj književnog jezika na srpskohrvatskom jezičkom području. Književnost 10, 1743-1751. 

Izvršni komitet CK SKH i CK SKS o suvremenoj jezičnoj problematici. Jezik 3, 65-67.

Jonke, Ljudevit. 1971. Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska. 390 str.

Kameneckij, V., M. 1985. Osnovnye etapy stroitel’stva socialističeskogo obščestva v SFRJ. U: Socialističeskaja Federativnaja Respublika Jugoslavija. Moskva: Nauka. 350 str.

Karadža, M. 1991. Konstitucionnye aspekty jazykovoj problematiki. U: Funkcionirovanie jazykov v mnogonacional’nom obščestve. Moskva: Nauka, 310-324.

Kočiš, M. 1989. Jezik i Ustav. Vjesnik, 24.svibnja – 13. lipnja.

Lalević, M.S. 1963. Srpskohrvatski u mom džepu, knj.1.-3.Beograd:Branko Bonović, 1203 str.

Lukić, R.D. 1989. Ćirilica u amandmanima na Ustav SR Srbije. Politika, januara, 15.

Malić, Z. 1988. Jezik pod osobitim nadzorom. Danas, 338, 9.kolovoza, 42-44.

Mamula, Branko.1977. Mornarice na velikim i malim morima. Beograd: Vojnoizdavački zavod. 271 str.

Mamula, Branko.1985. Savremeni svijet i naša odbrana, Beograd: Vojno-izdavački zavod. 228 str.

Mečkovskaja, B., N. 1998. Jazyk i religija. Moskva: FAIR. 352 str.

Mečkovskaja, B., N. 2001.Obščee jazykoznanie:Strukturnaja i social’naja tipologija jazykov. Moskva: Flinta-Nauka. 312 str.

Mihajlovič, K. 1986. Èkonomičeskaja dejstvitel'nost Jugoslavii. (Prijevod drugoga dopunjenoga srpskoga izdanja).  Moskva:Èkonomist. 205 str.

Moskovljević, M.S. 1963. Rečnik ruskog i srpskohrvatskog jezika.Beograd:Naučna knjiga. 750 str.

Neščimenko, G., P. 2014. Jazykovaja politika i nekotorye aspekty ejo interpretacii. U: Aktualjnye etnojazykovye i etnokuljturnye problemy sovremennosti. Kniga 1. Moskva:Fond “ Razvitija fundamentaljnyh lingvističeskih issledovanij. 400 str.

Odluka AVNOJ-a o upotrebi jezika 1989. Vjesnik, 19. siječnja, 2.

Pavešić, Slavko, Barac Grum, V., Malić, D., Vince, Z. 1971. Jezični savjetnik s gramatikom. Zagreb: Matica hrvatska. 446 str.      

Pavičić, J. 1991. Dnevnik deklaracijskih zbivanja. U: Deklaracija o  hrvatskome jeziku s prilozima i Deset teza. 2. izd. Zagreb: Matica  hrvatska, 19-24.

Pavić, N. 1986. Htjeli bi i etnički čistu JNA. Vjesnik. 25. travnja.

Potreba zaštite ćirilice. 1988. Naš jezik, 1-2, 8-10.   

Pranjković, Ivo. 1998. Hrvatski standardni jezik u staroj Jugoslaviji (naprimjeru časopisa Naš jezik). U: Prinosi proučavanja hrvatske književnosti. Zagreb: Croatica, 45-46, 147-155.

Predlog za razmišljanje 1967. Borba, 3. aprila, 5.

Rendić, Smiljana. 2012. Izlazak iz genetiva ili drugi hrvatski preporod. HKV, 13.rujna. .

Russko-serbskohorvatskij slovar' 1988. Pod redakciej B. Stankoviča. Moskva: Russkij jazyk, Novi Sad: Matica srpska. 984 str.

Stanković, Bogoljub. 2015. Rusko-srpski i srpsko-ruski rečnik. 3.izd. Beograd: Zavod za udžbenike. 696. str.

Stojanović, M. 1989. Pismo i srpski Ustav.Vjesnik:Panorama subotom, ožujka, 14-15.

Sumarokova, M., M. 1980. Demokratičeskie sily Jugoslavii v bor'be pro Tivreakcii i ugrozy vojny 1929-1939. Moskva: Nauka. 240 str.

Škiljan, Dubravko 1988. Jezična politika. Zagreb: Naprijed. 162 str.

Taj hrvatski 1992. Priredio A. Selak. Zagreb: Školske novine. 348 str.

Tito, Josip Broz 1982. Vojna misao i djelo: izbor iz Vojnih djela 1936–1979.  Beograd: Vojnoizdavački zavod. 433 str.

Ujčić, T. Zapadna i istočna varijanta hrvatskosrpskog književnog jezika u školama. Jezik 5, 148-152.

Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1955. Beograd: Službeni list FNRJ. 143 str.    

Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1957., 3.ijek.izd. Beoograd: Službeni list FNRJ. 139 str.

Ustav Republike Hrvatske 1990. Narodne novine. Službeni list Republike Hrvatske

Ustav Savezne Republike Jugoslavije 1992. Službeni list SRJ”, br.1/92.,

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1964., dop.izd. Beograd: Službeni list. 158 str.

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Ustavi socijalističkih republika i pokrajina, Ustavni zakoni 1974. Beograd: Prosveta. 917 str.

Vince, Zlatko. 1959/60. Lalević, Naš pravopis. Beograd, 1958. Recenzija. Jezik 2, 60-61.

Vukomanović, S. Jezik, društvo, nacija. Beograd: Jugoslovenska revija. 165 str.

Zaključci plenuma Društva književnika Hrvatske o problemima suvremenog jezika hrvatske književnosti, znanosti, školstva i sredstva masovne komunikacije; Rezolucija Zagrebačkog lingvističkog kruga;

 Izjava o jedinstvu i varijantama hrvatskosrpskog književnog jezika. Jezik 5, 129 – 133.