Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao objekt jezične politike

Svaka država provodi jezičnu politiku i jezično planiranje. Jezičnu po­litiku čine sve vrste svjesne djelatnosti koje su usmjerene na uređivanje jezičnih pitanja. Jezična politika dio je opće politike u koju su uključe­ni različiti društveni subjekti. Provodi se u jednojezičnom i višejezičnom društvu. U jednojezičnoj državi ona je sastavnica opće politike u području obrazovanja i kulture. Jezična politika višejezične države određena je me­đunacionalnim odnosima i nacionalnom politikom. Država usvaja osnov­na načela politike u odnosu na jezike koji postoje na njezinu teritoriju i ostvaruje ju u obliku jezičnoga planiranja. Svaka jezična politika ima svoj objekt i subjekt. Objekt jezične politike jesu jezične norme u pismu, gra­matici, leksiku, stilistici, izgovoru, itd. Normiranje je usmjereno ponaj­više na pisani, a manje na govorni jezik (Slovar' 2006:265; Mečkovskaja 2001:199-208).

Kao subjekti jezične politike u novijoj hrvatskoj povijesti nastupaju dr­žavna i nedržavna tijela, institucije i pojedinci. Glavni subjekti jezične po­litike jesu 1) ministarstva, 2) znanstveno-istraživačke ustanove, 3) savjetodavna i znanstveno-nastavna tijela, 4) društvene kulturno-prosvjetne, strukovne i obrazovne organizacije, 5) jezikoslovni krugovi poznatih, uglednih jezikoslovaca i kulturnih djelatnika, 6) predstavnici priopćajnica (npr. urednici tiskovnih, radijskih i televizijskih općila te nakladnih kuća).

Među subjektima jezične politike u Hrvatskoj nema potpunoga jedin­stva glede pojedinih točaka strategije razvoja hrvatskoga standardnoga je­zika. To pokazuje dosadanja pravopisna situacija.

Nakon izbora u prosincu 2011. godine na kojima je pobijedila Socijal­demokratska partija Hrvatske (SDP), novoimenovani ministar Željko Jovanović rekao je: »Ja ću biti ministar obrazovanja, znanosti i sporta, to po­sebno naglašavam, sporta. Tako da i na toj simboličkoj razini započinju velike promjene, ne samo u mom ministarstvu nego u cijeloj Vladi« (Jutar­nji list, 5. 1. 2012.). Dakako, ministar nije imao na umu to da inačica šport potječe iz njemačkoga, a sport iz engleskoga, već mu je cilj bio povući di­stinkciju prema njegovu ministarstvu dok je njime upravljala Vlada pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Promjena riječi šport u sport u nazivu Ministarstva znanosti slikovito je označila začetak nove obrazovne i jezične politike. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) s ravnateljicom Dunjom Brozović-Rončević na čelu uputio je 3. siječnja 2012. premijeru Vlade Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću prosvjed­no otvoreno pismo u svezi s promjenom imena ministarstva (Wikizvor), no ni Institut ni javnost nisu dobili odgovor. Odgovor nije stigao ni u sve­zi s mišljenjem o jezično nelogičnom preimenovanju Ministarstva zdrav­stva u Ministarstvo zdravlja (čime se ime hrvatskoga ministarstva nadlež­noga za zdravstveni sustav izjednačilo s imenom Ministarstva zdravlja Republike Srbije).

Vlada u kojoj je ministar bio Ž. Jovanović slične je pothvate poduzima­la i na drugim područjima, pa tako i u svezi sa školskim pravopisom. Do Jovanovićeva ministarskoga mandata tri su važna hrvatska subjekta jezič­ne politike — Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, HAZU odnosno njezin Razred za filološke znanosti i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje — imali u mnogočem zajednički stav prema jezičnomu pla­niranju i jezičnoj politici, poglavito u učvršćivanju statusa i korpusa hr­vatskoga standardnoga jezika, sve dok na političku pozornicu nije došao novi subjekt jezične politike, odlučan provesti reformu u obrazovnom su­stavu, usmjerenu, u našem primjeru, na promjenu pravopisa.

U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. novinarka Ivana Kalogjera-Brkić, koja je postala savjetnicom ministra Ž. Jovanovića, objavljuje članak pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedin­stveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele. (1) U članku uz ostalo piše da će Mini­starstvo znanosti objaviti početkom iduće školske godine Osnovni pravo­pisni rječnik. Uporaba toga rječnika bit će, najavljuje se, obvezatna za sve osnovne i srednje škole i u njem će ravnopravno supostojati sve prijepor­ne dvostruke inačice iz postojećih pravopisa. To je rješenje ministru zna­nosti Ž. Jovanoviću predložio zagrebački nakladnik Anić— Silićeva Pravo­pisa Slavko Goldstein, tada posebni savjetnik predsjednika Vlade za kul­turu. U članku također piše: »Ministar Jovanović, koji je odmah nakon stupanja na dužnost najavio da će učiniti sve da bi se došlo do jedinstvenoga pravopisa, rekao nam je jučer kako je prijedlog Slavka Goldsteina vrlo ozbiljno razmotrio pa će uskoro, najavio je, imenovati tročlanu rad­nu grupu za izradu Osnovnog pravopisnog rječnika te odrediti jaka lin­gvistička imena kao recenzente.« (Jutarnji list, 17. 2. 2012.). Odmah zatim oglasila se je i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i priopćila javno­sti da će Ministarstvo kulture »predložiti MZOS-u jedan model uspored­ne uporabe pravopisa u obrazovnim ustanovama tijekom određenog raz­doblja, koji bi nastavnici i učenici koristili ravnopravno i po vlastitom iz­boru, a temeljem praćenja učestalosti korištenja moguće je, nakon toga, odrediti jedan za uporabu« (Hrvatski jezik ... 2012).

U subesjedi (intervjuu) za Globus od 13. ožujka 2012. S. Goldstein po­novno ponavlja zamisao o novom »jedinstvenom pravopisu«: »Predložio sam da se pravopisna zbrka, katastrofalna za školsku djecu, riješi tako da se dvije do tri godine u školama ravnopravno upotrebljavaju pravo­pisi po obje suprotne koncepcije, dakle po koncepciji Anića i Silića, kao i Babića, Finke i Moguša. Kroz to vrijeme trebalo bi mjeriti učestalost upo­trebe pojedinih varijanti, ne samo u školama nego i u javnoj uporabi, na osnovi čega će nadležno Ministarstvo na koncu donijeti odluku o jedin­stvenom pravopisu, u kojem će možda biti i elementi iz jedne i druge varijante.« (Globus, 13. 3. 2012.).

Međutim, ako su »mjerenja« i obavljena, re­zultati nisu objavljeni. Zašto je tomu tako, možda se može objasniti rezul­tatima istraživanja koje je 2013. godine provela Ružica Gregurić na uzor­ku od 150 učenika od petoga do sedmoga razreda osnovne škole. Rezul­tati pokazuju da bi učenicima bilo najprirodnije kad bi hrvatski pravo­pisi kao točne propisivali tvorbeno prozirne zapise podhodnik, odhraniti, nadprosječan, podpredsjednik, izšarati, rabski, vrabca, Gubcu, a također i Zagrebčanke, Zagrebčani, a koji su u hrvatskom pravopisanju odbačeni kra­jem 19. stoljeća preuzimanjem pravopisne koncepcije V. S. Karadžića i Đ. Daničića (Grčević-Gregurić 2015). Iako se u pravopisu S. Babića, B. Fin- ke i M. Moguša taj dio pravopisnih pravila nije mijenjao, osim što je uve­deno pisanje zadatak - zadatci, mladac - mladci, Slavko Goldstein njihovu je pravopisu 2000. godine zamjerio da sa »svakim novim izdanjem sve nas više vuče prema arhaičnom korienskom pravopisu, nameće nam pravo­pisne neprirodnosti, nasilno udaljuje pisanje od realnog izgovora i od su­vremenog govornog jezika, te brojnim pravopisnim dvojnostima čini do­datnu zbrku. Zbog toga ga mnogi pisci, novinari, lektori, nastavnici i dru­gi korisnici većinom ne prihvaćaju, pa se brojni još uvijek služe Anić-Silićevim Pravopisnim priručnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1986. godi­ne« (Goldstein 2000).

U Slobodnoj Dalmaciji od 17. lipnja 2012. novinar Siniša Kekez prenosi izraze zadovoljstva MZOS-a u povodu najave novoga ravnatelja IHJJ-a dr. sc. Željka Jozića da će izraditi institutski pravopis: »Ministarstvo zna­nosti, obrazovanja i sporta, kao nadležno za problematiku pravopisa, ja­sno izražava zadovoljstvo Jozićevom inicijativom. — Podržavamo svaku inicijativu koja vodi k rješavanju pravopisnog pitanja, pa tako i inicijativu novog ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Mišljenja smo da je upravo ta institucija jedna od najpozvanijih kada je riječ o rješavanju nesređene pravopisne prakse u Hrvatskoj. Poznat je stav ministra Željka Jovanovića i suradnika da se pitanjem jezika ne treba baviti politika, nego struka. Ministar je razgovarao s novim ravnateljem Instituta i dao punu podrš­ku inicijativi za izradu novog, jedinstvenog pravopisa utemeljenog na znanstve­nim načelima. Posebno nas veseli najava da će novi pravopis biti postavljen na internetske stranice Instituta kako bi bio svima dostupan i besplatan — priopćili su iz Ministarstva znanosti« (Kekez 2012, isticanje A. R. B.). U Jutarnjem listu od 28. lipnja 2012. novinar Tomislav Čadež također priop­ćuje javnosti ideju o pisanju novoga pravopisa i zamisli novoga ravnate­lja IHJJ-a Željka Jozića. Jozić je izjavio: »Od četiri stara napravit ćemo novi jedinstveni pravopis. Bit će na internetu i potpuno besplatan, a na njemu prvi put nitko neće zaraditi ni kunu.« (Čadež 2012).

Slična je situacija postojala i pri uvođenju Anić—Silićeva pravopisa iz 2001. godine: prethodila mu je najava 13. travnja 2000. na novinarskoj konferenciji u Zagrebu, uz potporu tadanje vlasti kao vladajućega subjek­ta jezične politike (v. Bašić 2000:8; Babić 2000:166 — 167). Razlika je bila u tom da Anić — Silićev pravopis iz 2001. ipak nije postao službenim u ško­lama (već samo »pomoćnim«), i da u Hrvatskoj tada (više) nije postojalo institucionalno tijelo kao što je bilo Vijeće za normu hrvatskoga standar­dnoga jezika koje je pri MZOŠ-u osnovao 14. travnja 2005. ministar Dra­gan Primorac.

Vijeće je bilo sastavljeno od predstavnika različitih ustanova, s pred­sjednikom akademikom Radoslavom Katičićem i njegovim zamjenikom akademikom Mislavom Ježićem. Uz privolu MZOŠ-a Vijeću je logistika bio Institut za hrvatski jezik. Na svojim sjednicama Vijeće se je bavilo pi­tanjima javne i službene uporabe hrvatskoga jezika, raspravljalo je o pro­jektima normativnih tekstova, o temeljnim pitanjima leksičke norme, raz­matralo je pojedina prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa i slično.

M. Grčević piše da je Vijeću bila »namijenjena osim rješavanja normativnih pitanja još jedna vrlo važna uloga: Vijeće je trebalo postati ključnim tije­lom koje bi promišljalo, oblikovalo i dugoročno utjecalo na državnu stra­tegiju prema hrvatskomu jeziku kao službenomu jeziku Republike Hrvat­ske« (Grčević 2012:147).

Dana 8. svibnja 2012. ministar Željko Jovanović raspustio je bez obraz­loženja Vijeće za normu. Naknadno je u javnim općilima svoju odluku protumačio ovim riječima: »Odluku o raspuštanju Vijeća za normu hrvat­skoga standardnog jezika Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta do­nijelo je iz razloga što smatramo da se jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti za to osnovani, i od države financirani, znanstveni in­stituti i visokoškolske ustanove, primjerice, Institut za jezik i jezikoslovlje [...] i dodao kako je Vijeće za normu bilo od strane politike imenovano ti­jelo, koje u biti nije služilo ničemu.« (Jutarnji list, 19. 6. 2012.). Sanda Ham, glavna i odgovorna urednica časopisa Jezik, jedna od autorica Hrvatskoga školskoga pravopisa, koji je bio usklađen s pravopisnim zaključcima Vijeća za normu, izrekla je drukčije mnijenje o raspuštanju Vijeća: »Naravno da je odluka politička [...]. U javnosti se malo zna da je prvo Vijeće za normu hrvatskoga jezika bilo osnovano u ožujku 1998. godine, da bi tri godine poslije bilo ugašeno. Dakle, dva dolaska SDP-a na vlast i dva ukidanja Vi­jeća za hrvatski jezik.« (Slobodna Dalmacija, 27. 5. 2012.). Društvo hrvatskih književnika i Razred za filološke znanosti HAZU izrazili su zabrinutost društvenim položajem hrvatskoga jezika i žaljenje što je Vijeće za normu ukinuto odlukom bez dijaloga i obrazloženja. »Jezik je bitno pitanje naci­onalnog interesa i temeljna odrednica nacionalnog identiteta«, piše Radoslav Katičić, »pa stoga svako nasilje, improvizacija i igra politike s jezikom može izazvati nesagledive štete, što nam je već bezbroj puta povijest poka­zala.« (Katičić 2013:242).

U Statutu IHJJ-a piše da je Institut 1948. osnovala Hrvatska akademija (tada Jugoslavenska akademija), no da prava i dužnosti osnivača ima Mi­nistarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Stoga je IHJJ kao važan subjekt jezične politike podčinjen Ministarstvu, a ne Hrvatskoj akademiji kao svo­jemstvarnom osnivaču. U drugim zemljama slični su instituti uglavnom podčinjeni akademijama. Ministarstvo znanosti delegiralo je u Upravno vijeće IHJJ-a trojicu poznatih i utjecajnih kroatista: Ivu Pranjkovića s Fi­lozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Josipa Silića s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Alemka Gluhaka iz Zavoda za lingvi­stička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. J. Silić bio je od 2007. voditelj projekta Hrvatskoga pravopisno-pravogovornoga priručnika (009-0000000-3384) MZOŠ-a, a M. Matešić i I. Pranjković bili su suradni­ci na tom projektu. Taj je projekt prvotno bio odbijen, pa zatim odobren.

Upravno vijeće IHJJ-a na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. usvaja Od­luku o imenovanju dr. sc. Ž. Jozića na položaj ravnatelja Instituta. Člano­vi Upravnoga vijeća Instituta bili su Ivo Pranjković, Josip Silić, Alemko Gluhak te Lana Hudeček i Ivana Kurtović-Budja kao predstavnice Znanstvenoga vijeća i zaposlenih u IHJJ-u. U lipnju 2012. u Odjelu za hrvatski standardni jezik IHJJ-a pokrenut je projekt, kako je pisalo na institutskim službenim mrežnim stranicama, izradbe Hrvatskoga pravopisa s »ciljem rje­šavanja temeljnih pravopisnih prijepora u hrvatskome jeziku« (http://ihjj. hr/#). Međutim, projekt novoga pravopisa nije predstavljen na institut­skim mrežnim stranicama Projekti Instituta (http://ihjj.hr/projekti/),a ni na stranici Odjela za hrvatski standardni jezik. Tamo je predstavljen samo projekt Hrvatski normativni jednosvezačni rječnik, a o pravopisnom projek­tu ništa ne piše ni u Strategiji Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010. — 2015. U Strategiji... pravopis se spominje samo utoliko što se kao traj­na zadaća određuje »proučavanje gramatičkoga ustroja hrvatskoga stan­dardnog jezika kao podloge za izradbu normativnoga rječnika, pravopi­sa« (IHJJ 2010:10).

Dana 15. travnja 2013. u Hrvatskom državnom arhivu predstavljena je u nazočnosti ministra znanosti Željka Jovanovića i ministrice kulture An- dreje Zlatar Violić radna inačica teksta Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a. Pravo­pisna pravila mogla su se preuzeti na mrežnim institutskim stranicama www.pravopis.hr.Radna inačica Hrvatskoga pravopisa objavljena je u tiska­nom izdanju Večernjega lista i u izdanju Jutarnjega lista uz knjižicu novinara Tomislava Čadeža Bitka za pravopis (Čadež 2013). Predstavljanjem rad­ne inačice teksta otvoreno je razdoblje u kojem je IHJJ prikupljao mišljenja zainteresirane javnosti (jednomjesečna tzv. »javna rasprava« koja je trajala od 15. travnja do 15. svibnja).

Većina istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova odazvala se je šutnjom na institutski poziv da sudjeluju u »javnoj raspravi«, a one ma­lobrojne ustanove i udruge koje su izrekle svoje mišljenje kao što su Raz­red za filološke znanosti HAZU, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće, dale su radnoj ina­čici novoga pravopisa negativne ocjene ili vrlo ozbiljne primjedbe. Primje­rice, u Mišljenju Društva profesora hrvatskoga jezika od 27. 4. 2013. kaže se u uvodnom dijelu da je 1) Društvo zahtjev za jednim službenim pravo­pisom uputilo tri puta nadležnomu ministarstvu (MZOŠ-u), no da nad­ležno ministarstvo nije odgovorilo, 2) da je Društvo podržalo odluke Vi­jeća za normu hrvatskoga standardnoga (književnoga) jezika, 3) da su svi do­kumenti IHJJ-a bili objavljivani pravopisom prema zaključcima Vijeća za normu i da je IHJJ zaključke Vijeća objavio na svojim mrežnim stranica­ma, 4) da hrvatski tiskani mediji i javna televizija pišu većim dijelom pre­ma Pravopisnom priručniku hrvatskog ili srpskog jezika [J. Silića i V. Anića] i da na cjelokupno stanovništvo vrše snažniji utjecaj nego što to mogu oba­viti škole, 5) da Društvo odbacuje nisku razinu komunikacije i neuljudne članke koji se o IHJJ-u objavljuju u nekim medijima ili internetskim fo­rumima. U zaključnoj 6. točki kaže se ovako: »Neobično je što je najavom ministra znanosti, obrazovanja i sporta Hrvatski pravopis Instituta za hr­vatski jezik i jezikoslovlje unaprijed proglašen službenim. Ljudima to sli­či na narudžbu i nametanje rješenja koja su dogovorena izvan jezikoslov­nih krugova. Time je Pravopis Instituta dobio težak uteg, a Društvo profe­sora hrvatskoga jezika bi željelo da se taj uteg skine. Mogućnost vidimo u poštivanju zaključaka Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika.« (Društvo... 2013). Međutim, nakon što je ministar Jovanović ukinuo Vijeće za normu, s mrežnih stranica IHJJ-a uklonjeni su njegovi zaključci. Vraće­ni su tek nakon mnogih javnih kritika.

Radna inačica Pravopisa izazvala je oštru kritiku Razreda za filološke znanosti HAZU i Matice hrvatske. Prema izjavi Razreda za filološke zna­nosti HAZU od 23. travnja 2013. radna inačica pravopisa unosi »novi ne­mir i nestabilnost u jezična pitanja«, a prema izjavi Predsjedništva Matice hrvatske od 7. svibnja 2013. inačica je Pravopisa za javnu raspravu IHJJ-a »po svojem opsegu, po iscrpnosti opisane i propisane pravopisne građe, po objašnjenjima temeljnih pravopisnih pojmova, po sadržanim primjeri­ma znatno ispod razine bilo kojeg od postojećih pravopisnih priručnika.«

Pod točkom 3 spominju se izvanjezični poticaji nastanka novoga pravopi­sa: »Sve do 2012. godine Institut podupire odluke Vijeća za normu hrvat­skoga jezika te provodi pravopisnu politiku tako što se jasno odlučuje za jedan pravopisni priručnik. Nakon ministrova ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga jezika i izbora novoga ravnatelja Instituta odlučuje napraviti svoj pravopis, a u nizu medijskih istupa ravnatelj Instituta najavljuje da će taj pravopis biti konačan, jedinstven, obvezujući. U svemu tome ne može­mo prepoznati drugo doli taktiziranje znanstvenika koji svoje znanstvene stavove oblikuju u skladu sa željama trenutne vlasti u državi ili u ustano­vi. Nijednom pravom filologu neće na pamet pasti tvrditi da njegovo dje­lo mora biti konačno i obvezujuće, takve formulacije priliče nekim drugim disciplinama.« (Izjava Matice hrvatske 2013).

Uredničko vijeće i autori Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a reagirali su protu- izjavama na svojim mrežnim stranicama na negativne ocjene Razreda za filološke znanosti HAZU i Matice hrvatske (usp. Izjava Uredničkoga vi­jeća IHJJ-a; Uredništvo IHJJ-a). Pokušaj da se pronađe kompromis i dobi­je pozitivno mišljenje Razreda za filološke znanosti o institutskom pravo­pisu rezultirao je organizacijom dolaska predstavnika Uredničkoga vijeća Hrvatskoga pravopisa na sjednicu Razreda za filološke znanosti održanu 20. svibnja 2013. Razred za filološke znanosti iznio je na sjednici pisani prijed­log u osam točaka te zatražio od Instituta da ga prihvati. Međutim, Znanstveno vijeće IHJJ-a na tematskim sjednicama o Pravopisu u svibnju 2013. prihvatilo je opaske Razreda samo djelomično, a do konačnoga i potpuno­ga suglasja nije došlo (Bagdasarov 2013:141).

Znanstveno vijeće IHJJ-a na izvanrednoj sjednici 4. lipnja 2013. usvoji­lo je pravopisna pravila te ih objavilo na mrežnoj stranici 27. lipnja 2013.

MZOS usvojio je 26. srpnja 2013. na temelju Javnoga poziva za financijsku potporu znanstveno-izdavačkoj djelatnosti za znanstvene knjige i visokoš­kolske udžbenike u tiskanom i elektroničkom obliku u 2013. godini i Kriterija o novčanom podupiranju znanstvene izdavačke djelatnosti odluku o sufinanciranju tiskanja Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a (MZOS 2013).

Ministar Jovanović poslao je ravnatelju IHJJ-a dopis s nadnevkom 31. srpnja 2013. kojim na temelju zahtjeva IHJJ-a od 10. srpnja 2013. izriče pre­poruku za uporabu Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj. U preporuci se, uz ostalo, navodi: »Donoše­njem ove preporuke prestaje važiti preporuka Ministarstva znanosti, obra­zovanja i sporta za uporabu Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama (...) od 16. veljače 2005. godine.« (IHJJ). (2) Citiranom ministrovom preporukom Hrvatski pravopis IHJJ-a zamijenio je Babić- Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis. Konačno, tiskano izdanje Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a javnosti je prvi put predstavljeno na V. simpoziju učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika koji se je održavao od 14. do 16. stu­denoga 2013. u Vodicama u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje.

Ministru Jovanoviću jako se žurilo pa je Pravopis IHJJ-a za školske udž­benike proglasio obvezujućim već 26. travnja 2013., još za vrijeme trajanja »javne rasprave« (Piteša 2013.; Školske novine, 7. 5. 2013.). Pokušaj da nepo­stojeći pravopis nametne nakladnicima kao obvezujući, zaustavilo je hr­vatsko sudstvo. Predmet je došao i do Ustavnoga suda Republike Hrvat­ske. Petar Radelj piše o tom: »Zbog traženja da se na udžbenike primje­njuju pravila koja će tek biti utvrđena, a ne ona koja su na snazi, zbog us­postavljanja pravno obvezujućeg postupka pozivanjem na buduće norme, zbog neostavljanja razumnoga roka nakladnicima za prilagodbu novona­stalim uvjetima poslovanja, zbog dovođenja autora, lektora, grafičara, ti­skara i nakladnika u stanje posvemašne pravne nesigurnosti, zbog stav­ljanja nekih nakladnika u povoljniji položaj, te zbog pokušaja oduzimanja pravne zaštite proglašavanjem toga dokumenta običnom >obaviješću<, Ustavni je sud rješenjem U-IIIB-2560/2013 od 20. svibnja 2013. odgodio iz­vršenje akta Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nazvanog Oba­vijest o roku za podnošenje zahtjeva za uvrštavanje udžbenika i pripada­jućih dopunskih nastavnih sredstava na Popis od 26. travnja 2013., nalo­žio Upravnome sudu u Zagrebu da u roku od tri mjeseca odluči o zakoni­tosti cijele te "obavijesti", i odredio da se izvršenje Ministrova akta odgađa do daljnjega ("do okončanja ustavnosudskog postupka"). Tako je sigurno da novi udžbenici do daljnjega ne će biti lektorirani prema Pravopisu dr. Željka Jovanovića i dr. Željka Jozića.« (Radelj 2013).

Upravni sud u Zagrebu donio je 11. srpnja 2013. presudu (broj Usl- 1935/13-9) kojom je djelovanje MZOS-a u svezi s propisivanjem pravopisa IHJJ-a proglasio »u cijelosti ništavnim«: »[...] tuženik je aktom od 26. trav­nja 2013. tužitelju kao nakladniku udžbenika za osnovnu i srednju školu nametnuo obvezu da do 3. lipnja 2013. udžbenike uskladi sa nepostojećim pravopisom te nepostojećim Udžbeničkim standardima i pravilnicima. Kako po mišljenju Suda nije moguće usklađivati sadržaj teksta sa nepo­stojećim i nepoznatim standardima odnosno pravopisom i bez obzira na postojanje mogućnosti naknadnog nastanka uvjeta za to usklađenje, tuže- -0- nik je osporenim aktom tužitelju na izvršenje dao nemoguć uvjet, iz kojeg razloga se osporeni akt ukazuje u cijelosti ništavim.« (Upravni sud 2013).

Ignorirajući presude Ustavnoga suda i Upravnoga suda, ministar Jovanović odredio je u rujnu 2013. preko Agencije za odgoj i obrazovanje da se u školskom XIX. natjecanju iz hrvatskoga jezika treba služiti samo Hrvat­skim pravopisom IHJJ-a, iako se u nastavi taj pravopis nikada nije rabio, a učenici ga nisu ni teoretski mogli držati u rukama jer je prvo predstavlja­nje njegova knjižnoga izdanja održano tek u studenom 2013. godine (Grčević 2015). Članovi Državnoga povjerenstva za organizaciju XIX. natjeca­nja iz hrvatskoga jezika bili su i djelatnici IHJJ-a, među njima suautori Hr­vatskoga pravopisa.

Hrvatsko sudstvo moralo se je Pravopisom IHJJ-a baviti još i u povo­du privatne tužbe ravnatelja Željka Jozića u ime IHJJ-a protiv Nataše Ba- šić kao autorice prikaza Pravopisa IHJJ-a u časopisu Jezik (61) 2014. Sudska tužba protiv N. Bašić odbijena je 2015. kao neutemeljena. Županijski sud u Zagrebu donio je 31. ožujka 2015. presudu kojom ju je pravomoćno oslo­bodio optužbe za kazneno djelo protiv ugleda i časti klevetom, čime je u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskoga kaznenoga suda u Zagrebu od 29. siječnja 2015. U razgovoru koji je tim povodom objavio Glas Koncila 12. srpnja 2015., N. Bašić razloge tužbe sagledava ovako: »Iako su tijekom tzv. javne rasprave o radnoj inačici Hrvatskoga pravopisa izrečene mnogo oštrije kritike od moje, i to nimalo biranim riječima — pa tako ugledni zagrebački sveučilišni profesor naziva podjeljak o pisanju mjernih jedinica u radnoj inačici institutskoga pravopisa brljanjem — tužena sam samo ja da se spriječi objava sljedećih nastavaka mojega prikaza i da se za­straše drugi koji bi pokušali osporavati taj pravopis.« Mišljenje o pravopi­su zbog kojega je tužena, autorica nakon tužbe nije promijenila: »Činjenica da je politika preporučila pravopis prije nego ga je imala u ruci, dokazuje da se radilo o političkoj narudžbi. Vrijeme pokazuje da je s takvom bjanko vjerodajnicom Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje imao prigodu na­praviti dobar stručni posao i pomoći da se neki politički nametnuti pro­blemi razriješe. Namjesto toga autori su ipak vodili računa što će reći na­ručitelji i medijski pokrovitelji pa su odstupili od norma i preporuka koje je taj isti Institut ranije bio izdao drugim pravopisima (primjerice Hrvat­skomu školskomu pravopisu), odnosno sam on tiskao vlastita izdanja u ne­davnoj prošlosti na drugim pravopisnim načelima i za to dobivao nagrade (Veliki školski rječnik hrvatskog jezika, 2012.). To je ono što ruši njegovu znan­stvenu vjerodostojnost.« (Glas Koncila 2015).

Iako je tužba protiv N. Bašić odbačena, ona ipak predstavlja ozbiljan je- zičnopolitički presedan. Naime, u povijesti kroatistike vjerojatno je prvi put državna ustanova protiv autora kritike izrečene u strukovnom časopi­su pokrenula sudski postupak.

Autor ovoga teksta o Pravopisu IHJJ-a kao objektu jezične politike obja­vio je više članaka u kojima propituje pojedina pravopisna rješenja done­sena u Hrvatskom pravopisu IHJJ-a. Dio tih članaka objavljen je u Hrvatskom slovu. Kao reakcija na kritiku Pravopisa objavljeno je u Hrvatskom slovu 2. svibnja 2014. Otvoreno pismo autora i urednika Hrvatskoga pravopisa Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu u povodu teksta Kuloarnost jezične politike objavljeno­ga u Hrvatskome slovu 18. travnja 2014. U njem se o mojim kritičkim pravo­pisnim primjedbama piše paušalno negativno, govori se podrugljivo da »jaučem« i »zapomažem« i pripisuje mi se neopravdano i neobjektivno da sam u jednom od svojih tekstova (u kojima pišem o transliteraciji i trans­kripciji ukrajinskih imena) »udario« »na ukrajinski jezik i naše pravopisno pravilo kojim smo ukrajinskom jeziku, godinu dana prije nego što je naša prijateljska zemlja doživjela one grozne događaje, u institutskome Pravo­pisu izašli ususret jer smo mi Hrvati jako osjetljivi na pitanja jezične samo­svojnosti i samobitnosti.« (Otvoreno pismo 2014:9). Iako se tom rečenicom mene pokušava ocrniti u javnosti, njom se zapravo razotkriva razvojni stu­panj metodološke usustavljenosti u pojedinih autora i urednika Hrvatsko­ga pravopisa IHJJ-a. S druge strane, o lošoj pravopisnoj politici koju su u hr­vatskom društvu vodili bivši ministar Željko Jovanović i njegovi pristaše nema nijedne kritične riječi ili bilo kakve ograde, već se i dalje sagledava s punim odobravanjem: »Prvi put se dogodilo da su svi udžbenici svih na­kladnika usklađeni s jednim pravopisom, sva natjecanja, matura, nastavni plan i program — sve je napokon onako kako treba biti: samo prema jed­nome pravopisu.« (Otvoreno pismo 2014:9). Međutim, vidjeli smo da hr­vatski sudovi nisu smatrali da je sve »napokon onako kako treba biti«.

Ozračje nesnošljivosti prema bilo kakvu kritičkomu razmišljanju o Hr­vatskom pravopisu IHJJ-a za autora ovoga teksta kulminiralo je napisom »Netočnosti i nagađanja o novome Hrvatskom pravopisu« u časopisu Kolo br. 2 2014. godine, koji potpisuje glavni urednik Hrvatskoga pravopisa i rav­natelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Uredništvo Kola osjećalo je potrebnim njegov tekst popratiti komentarom kojega dio glasi: »Uredništvo također s pravom očekuje da će se i najžustriji polemičari — ako im je stalo do vlastita profesionalnog digniteta - u svojim tekstovima suzdrža­ti od pamfletističkih navoda i uvredljivih aluzija na račun svojih opone- nata, odnosno neistomišljenika. Budući da, prema mišljenju Uredništva Kola, upravo takve navode i aluzije sadrži i ovaj tekst dr. sc. Željka Jozića, Uredništvo se od njih ograđuje, a posebice od autorove krajnje netole­rantne i zastrašujuće "poruke" profesoru hrvatskoga jezika i sociolingvistike na više moskovskih fakul­teta — da se on kao znanstvenik zapravo i ne smije baviti (sic!) "pravili­ma uporabe" hrvatskoga jezika i "kodificiranjem njegovih norma", odno­sno "taj posao neka ipak prepusti nama, hrvatskim jezikoslovcima"?! (Jozić 2014:153). Autorov odgovor Željku Joziću objavljen je u 3. broju časopisa Kolo za 2014. godinu (Bagdasarov 2014:211—220).

Da možda nije baš »sve« »napokon onako kako treba biti«, može se iščitati i iz recenzije Ante Bežena s Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Za­grebu koji se kao jedan od ocjenjivača Hrvatskoga pravopisa nije izjasnio za objavu Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a ako taj pravopis ne dobije status obve­zatnoga pravopisa u svim područjima državne djelatnosti. Taj status, po­znato je, nije dobio, a Beženova je recenzija ipak uzeta kao pozitivna recen­zija na temelju koje je donesena odluka o objavi Pravopisa: »Nužno je da HP IHJJ za službenu uporabu u zakonitoj pravnoj formi odobri odgovara­juće državno tijelo (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta) kao obve­zujući standard u svim djelatnostima i ustanovama u državnoj mjerodav­nosti. Osim njega ni jedan drugi pravopis ne bi trebao imati taj status. Pri­državanje službenog pravopisa valja propisati u svim administrativnim, obrazovnim i drugim područjima u kojima se govori o službenoj uporabi hrvatskoga jezika (udžbenički standard, zakoni, javne službe dr.). Ako HPIHJJ ne dobije taj status, bio bi samo još jedan, šesti pravopis u Hrvatskoj, čime bi se još pogoršalo >stanje više pravopisa< pa je opravdano pitanje tre­ba li ga tada uopće izdati.« (Bežen 2013).

Unatoč tomu što je Hrvatski pravopis IHJJ-a postao samo još jednim od hrvatskih pravopisa, u izvješću o postignućima i zaslugama MZOS-a od 11. lipnja 2014., nakon smjene ministra Ž. Jovanovića, u rubrici »Kako smo uveli red u sustav«, uz ostalo piše: »Preporukom za uporabu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dokinuta je višegodiš­nja kaotična situacija u pravopisanju« (Jovanović 2014). Ta tvrdnja sadr­žava najmanje jednu nelogičnost. Preporuku za školsku uporabu MZOŠ-a imao je od 2005. do 2013. Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, San- de Ham i Milana Moguša. Unatoč preporuci za uporabu, on nije bio ob­vezujući u osnovnim i srednjim školama. Zbog toga je Društvo profesora hrvatskoga jezika uputilo 8. lipnja 2009. ministru znanosti peticiju o »do­nošenju odluke o jednom službenom pravopisu u institucionalnom odgo­ju i obrazovanju«. (3) Dakle, to što je pravopis IHJJ-a naposljetku postao ob- vezujućim u osnovnim i srednjim školama, ne može biti rezultatom prav­no dvojbene »preporuke za uporabu«, a može biti rezultatom osobne za­uzetosti bivšega ministra Željka Jovanovića, zbog koje dio javnosti Hrvat- -0- ski pravopis IHJJ-a kolokvijalno zove upravo »Jovanovićevim« ili »Jovanović-Jozićevim pravopisom«.

Ako je i postojala navodna višegodišnja kaotična situacija u pravopisanju, postavlja se pitanje tko je branio prijašnjim ministrima znanosti da uvedu reda i da se u školstvu poštuje Hrvatski školski pravopis koji je imao preporuku za uporabu. Postavlja se i pitanje zašto se ministar Jovanović u svojem ministarstvu nije založio za poboljšanje navodno kaotične situacije npr. tako da za pisanje akata Ministarstva znanosti na svoj način "prepo­ruči" Hrvatski pravopis IHJJ-a. Budući da to nije učinio, u javnoj raspravi o Nacrtu pravilnika o izmjenama i dopunama pravilnika o uvjetima i načinu ostva­rivanja prava na pokriće troškova prehrane studeneta koja je trajala od 12. pro­sinca do 27. prosinca 2013. godine moglo je biti rečeno sljedeće: »Pravopis Nacrta odudara od Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezi­koslovlje koji je ministar obrazovanja preporučio aktom klasa 602-01113- 01/00789, ur. br. 533-18-13-0002, od 31. srpnja 2013., primjerice: "dodaci" umjesto >"dodatci". Drugim riječima Nacrt nije lektoriran u skladu s pra­vopisom koji je jedini ovoga časa preporučen za uporabu pa se postavlja pitanje je li Ministarstvo obrazovanja iskreno željelo preporučiti novi Hr­vatski pravopis i prvo ga se početi pridržavati, ili ga je preporučilo samo da poništi pravne učinke prethodno odobrenih i preporučenih pravopisa?

Podsjećam da je Ministarstvo uprave RH 9. prosinca 2013. priopćilo: "Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje nije obvezuju­ći pravni akt te će u Nacrtu biti korišten izričaj koji će svrhu predloženih odredbi činiti najdostupnijom građanima." Ovakvo normiranje MZOŠ-a svjedoči da ono prvo odbija prihvatiti pravila Pravopisa koje je službeno preporučilo!«(4)

U medijima koji su od samoga početka podržavali i suusmjeravali pra­vopisni projekt, i danas se rijetko poštuje pravilo Pravopisa IHJJ-a o pisanju td/dc, (5) a sam se Pravopis ipak predstavlja kao pravopis koji navodno ukida »pravopisni kaos«, npr. u Jutarnjem listu od 3. ožujka 2016. u sklopu razgo­vora s ravnateljem IHJJ-a koji tvrdi: »Nakon što je "Hrvatski pravopis" In­stituta preporučen za školsku uporabu sredinom 2013. godine, svi su nakladnici prihvatili tu preporuku i uskladili udžbenike s našim pravilima, cjelokupan nastavni plan i program, sva natjecanja i državna matura — sve je to ujednačeno prema pravopisu Instituta.« (Jozić 2016). Predsjednik Uprave Školske knjige, koja je najveći hrvatski nakladnik školskih udžbe­nika i izdavač Hrvatskoga školskoga pravopisa i Babić—Moguševa Pravopisa, ukazuje na ono što smo ovdje već pokazali da prikaz iz Jutarnjega lista ne odgovara istini i da nije bila riječ o »preporuci« koju bi nakladnici dragovoljno »prihvatili«: »Dakle, to nije bilo "sređivanje pravopisnoga kaosa", nego pravopisna diktatura, pa stoga s pravom Institutov pravopis naziva­ju Jovanović-Jozićevim pravopisom.« (Žužul 2016).

Nitko nije ni jezikoslovno ni pragmatički obrazložio zbog čega bi novi Hrvatski pravopis IHJJ-a za školsku uporabu bio bolji od Babić—Ham—Moguševa Hrvatskoga školskoga pravopisa. U predgovoru Hrvatskomu pra­vopisu IHJJ-a o načelu normativne hijerarhije piše: »Kako bismo razriješi­li dvostrukosti koje se pojavljuju u praksi i u hrvatskim pravopisima i sve­li ih na najmanju mjeru, razradili smo sustav koji jedinicama koje se mogu pisati u dvama likovima određuje normativni status. Pri prosudbi normativnoga statusa vodili smo se četirima navedenim načelima. S obzirom na normativni status zapisa u pravopisnim pravilima razlikujemo preporu­čene inačice, dopuštene inačice i istovrijedne inačice. [...] Preporučena ina­čica ona je inačica za koju smatramo da u skladu s navedenim načelima ima normativnu prednost pred drugom inačicom koju navodimo. Tu ina­čicu preporučujemo za školsku i opću uporabu. [...] Dopuštena inačica ona je inačica koja u skladu s četirima navedenim načelima nema normativnu prednost, ali je zbog tradicije ili čestoće uporabe ne zanemarujemo. Uz ta­kve smo inačice nastojali dati i objašnjenje njihova normativnoga statusa. Primjer su takvih inačica podaci, zadaci itd. uz preporučene inačice podatci, zadatci ili grješka, krjepost, pogrješka, strjelica i vrjedniji uz preporučene inači­ce greška, krepost, pogreška, strelica i vredniji.« (Hrvatski pravopis 2013:VIII).

Je li za djecu u školama metodološki primjereno donositi inačice koje su pravopisno »dopuštene«, a koje se ujedno zabranjuju (IHJJ »ne prepo­ručuje«, a MZOS de facto zabranjuje) u školama i školskim udžbenicima? Ili je možda ipak tako da je Hrvatski školski pravopis metodološki gledano primjereniji za školsku uporabu nego Hrvatski pravopis IHJJ-a? Osim toga, postavlja se i pitanje zašto je većina autora Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a ra­bila u svojim knjigama i člancima »dopuštene« inačice tipa ne ću, pogrješka (usp. Školski rječnik hrvatskoga jezika 2012:XII, Hudeček i dr. 2010:18, 69, 109, 110, 115, 133; Jozić i dr. 2009:59) i zašto nakon objave Pravopisa IHJJ- -a u njihovim tekstovima dolazi do pravopisnih promjena (usp. npr. Hu­deček i dr. 2014:8). Tu vjerojatno nije riječ o pravopisnim reformama koje se provode s primarnim ciljem da se poboljša stanje u školstvu, već je riječ o nečem drugom. Koji god motivi bili presudni, normativni pravopis nije obična knjiga za koju je dostatan samo jedan subjekt u realizaciji (ministar i IHJJ) i nekoliko ocjenjivača, jer se svaki pravopis tiče većine stanovništva i povezuje prošlu, sadanju i buduću etnolingvokulturnu baštinu i narašta­je. Svaki novi pravopis bez sloge i dogovora, a to je jasno kao dan iz blis­ke jezičnopovijesne prošlosti, uznemiruje javnost i stvara između ljudi i u struci nove razdore.

Pravopis je normativni priručnik, kodifikacijski, a ne jezični savjetnik u kojem se daje prosudba što je preporučljivo, a što dopušteno. Drukči­ji kriteriji ocjenjivanja ostaju iza procesa standardizacije (odabira norme) i kodifikacije. Ako pravopisac ili normativac trenutačno ne može naći ko­načno normativno rješenje u kodifikaciji pojedinih inačica, on ih priznaje istovrijednicama. Normativni priručnik propisuje normu, a ne opisuje što je preporučeno, a što dopušteno, prihvatljivo i sl. Do dolaska ministra Jovanovića pojedini su kroatisti, pa i autori institutskoga Pravopisa, tvrdili da većih otvorenih mjesta u pravopisanju nema. Sitne pravopisne razlike, kako tvrdi i glavni urednik Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a, obično ne stvara­ju »kaotičnu situaciju u pravopisanju«. Međutim, upravo svaki novi pra­vopis u određenoj mjeri može narušiti uravnoteženost pravopisnih tradi­cija, a što se može negativno odraziti kako na pravopisanje, tako i u cjeli­ni na etnolingvokulturu.

Hrvatski pravopis IHJJ-a sastavljen je, na žalost, zbog ministarskih roko­va u žurbi, bez strukovne sloge sudionika jezične politike i ozbiljne pret­hodne raščlambe o tom što mora ući u pravopis kojim se pokušava istisnu­ti Hrvatski školski pravopis, a što ne mora. Razvidno je da novi pravopisci žele uvesti u svoj pravopis što više razlika u usporedbi s drugim pravopi­sima, no pravopis je posebna vrsta normativnoga priručnika i u njem ne bi trebalo biti mjesta za takve tendencije, pa ni za ono što zapravo pripada enciklopediji, jezičnomu savjetniku ili jezikoslovnomu rječniku, tj. različi­tim vrstama priručnika (Bagdasarov 2014:211-220).

Zaglavak

Jezična se politika u Hrvatskoj polako mijenja. Svjedoci smo pokuša­ja prelaska necentralizirane jezične politike u centraliziranu. Razvidno je da su vladajući i utjecajni subjekti jezične politike uoči ulaska u Europ­sku uniju i nove 2013./2014. školske godine težili za tim da se ubrza tem­po stvaranja "vlastita" pravopisa. Na tom putu smetalo im je Vijeće za nor­mu koje je na svojim sjednicama već bilo usvojilo osnovne zaključke o po­jedinim prijepornim pravopisnim pravilima prema načelima Babić-Finka-Moguševa Hrvatskoga pravopisa i Babić-Ham-Moguševa Hrvatskoga škols koga pravopisa koji su tada u školstvu bili na snazi. Nakon prvoga Vi­jeća za normu na tržište je stigao Anić-Silićev pravopis (2001.), u među­vremenu Matičin pravopis (2007.), a nakon drugoga Vijeća - Hrvatski pra­vopis IHJJ-a (2013.). U svim trima pravopisnim pothvatima izravno ili ne­izravno sudjelovali su isti sudionici jezične politike.

Vjerojatno jedino moguće i najprimjerenije rješenje hrvatske pravopi­sne problematike opisao je akademik August Kovačec 2012. godine: »Svat­ko od nas o jeziku i pravopisu ima, ili može imati, različito mišljenje, a pri­tom biti uvjeren kako je upravo on u pravu. Zato je najbolje do rješenja doći širokim dogovaranjem, prije odluke suprotstaviti oprečna mišljenja, a neslaganja premostiti argumentima. Zbog toga nije najbolje da rješenja donosi jedna ustanova ili jedna skupina pojedinaca, pogotovo ne skupina istomišljenika. Nema lakše stvari nego da se slože izabrani istomišljenici! Sve relevantne zainteresirane strukovne ustanove i udruge morale bi se moći izjasniti o svim predloženim rješenjima. Dugoročno je štetno i opasno rješenja donositi na temelju mehaničke i prividne demokracije (npr. nastav­nički referendum) pa odluke nametnuti s visoka. Upravo sustav vijeća s delegiranim neistomišljenicima iz različitih ustanova i strukovnih skupi­na može dovesti do općeprihvatljivih rješenja, koja nikoga ne će ni poni- žavati ni podcjenjivati ishitrenim oktroiranim odlukama po savjetima di­letanata. To ne bi bila demokracija — a nje su vlastodršcima puna usta ...« (Kovačec 2012:109 — 110).

Institutski pravopis, ako izuzmemo izvanjezične čimbenike njegova po­stanka, možemo sagledavati kao još jedan prijedlog i korak prema stvara­nju jedinstvenoga hrvatskoga pravopisa, najprije školskoga, a zatim mož­da i onoga općega. Da bi se jedinstveni hrvatski pravopis ostvario, Hrvat­skoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik, koje druga državna tijela ne će potkopavati, ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatsko­ga standardnoga jezika sukladno s prijedlogom Upravnoga odbora Hrvat­skoga kulturnoga vijeća od 18. veljače 2016. U okviru Vijeća mogao bi biti razrađen zakon o službenom (hrvatskom) jeziku Republike Hrvatske. U okviru toga Vijeća moglo bi djelovati i pravopisno povjerenstvo za izrad­bu zajedničkoga pravopisa.

Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije jesu alfa i omega razvoja društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je i jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće građansko, kulturno i obrazovno prostranstvo. I služiti se njime treba svatko u Hrvat­skoj. Hrvatskomu jeziku valja posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustano­va. Standardni hrvatski jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stal­no moramo svjesno njegovati, pomnjivo proučavati, brižno čuvati i razvi­jati. Skrb države i društva u provedbi jezične politike mora biti stalna i sta­bilna.

Artur Bagdasarov
Filologija br. 64.

(1) Valja napomenuti da je početkom 2007. Ivana Kalogjera-Brkić objavila članak pod naslovom Od ulaska u EU pisat ćemo ne ću, grješka i zadatci u kojem kaže: »Na pri­jedlog Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika, Ministarstvo znanosti i obra­zovanja raspisat će krajem veljače javni natječaj za izradu novoga pravopisa hrvat­skog jezika! Novi bi pravopis trebao biti potpuno usklađen s jezičnim rješenjima koja je u protekle dvije godine izglasalo Vijeće kojem predsjeda akademik Radoslav Kati- čić. Točnije, očekuje se da će donošenjem novog pravopisa s rješenjima ne ću, grješka, zadatci iz hrvatskog jezika biti istisnuti neću, greška i zadaci« (Jutarnji list, 31. 1. 2007.).

(2) Uporaba glagola važiti u citiranom tekstu u proturječju je s pravopisnim rječni­kom Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a, koji kaže: »važeći  - koji vrijedi, koji je na snazi« (Hr­vatski pravopis 2013:459). Autorice Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a u svojoj knjizi Jezični sa­vjeti pišu: »... uporaba glagola važiti i njegovih izvedenica ne preporučuje se u hrvat­skome jeziku. U RHLZ-u te u HJS-u taj se glagol upućuje na prihvatljivije istoznačni­ce.« (Hudeček i dr. 2010:142).

(3) http://www.dphj.hr/upload_data/site_files/peticija_pravopis_2009.doc.

(4) public.mzos.hr/fgs.axd?id=21204.

(5) Npr., »Prema podacima« (Jutarnji list, 28. 1. 2015.), »Značajni zadaci čekaju« (Večer­nji list, 3. 4. 2015.). Dakako, susrećemo i dvojnosti u jednom te istom listu: »Prema po­dacima Ministarstva unutarnjih poslova« (Zadarski list, 20. 1. 2015.) i »osobni podatci« (Zadarski list, 12. 5. 2015.). I sada se, primjerice, Jezik, Glas Koncila (uz pojedine iznim­ke), Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, pa uglavnom i hrvatska Wikipedija ravnaju prema Babić—Finka—Moguševu Hrvatskom pravopisu i zaključcima Vijeća za normu; Hrvat­ska revija, Kolo, Vijenac i druga izdanja Matice hrvatske prednost daju Matičinu pravopi­su; Rasprave... i Hrvatski jezik rabe Institutov pravopis, a Hrvatski jezični portal Anić—Silićev pravopis, dok mnoga druga javna općila usvajaju lektorovu i uredničku volju i naviku, osim ako autori ne ustrajavaju na nečem drugom. Mnogi jezikoslovni časo­pisi, primjerice Filologija ili Lahor, objavljuju znanstvene radove pravopisno uglavnom onako kako ih napišu autori.

Literatura

Babić, Stjepan 2000. Kritični trenutci hrvatske jezične kulture. Jezik 5, 166 — 179.

Bagdasarov, Artur R. 2013. Novi Hrvatski pravopis. Kolo 6, 135 — 151. Bagdasarov, Artur R. 2014. Kuloarnost jezične politike. Hrvatsko slovo, 18. travnja.

Bagdasarov, Artur R. 2014. Pravopisu treba sloga, a ne prepirka. Kolo 3, 211—220.

Bašić, Nataša. 2000. Sa svakom vlasti novi pravopis? Vijenac 160, 20. trav­nja.

Bašić, Nataša. 2005. Hrvatski jezik je nacionalna vrijednost s kojom se ne smije trgovati. Glas Koncila 1 (15930) 2. siječnja.

Bašić, Nataša. 2013. Kako je propala operacija »Pravopis«.

Bašić, Nataša. 2014. U povodu objave Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Politika ili struka?. Jezik 61: 1-2, 3, 4-5.

Bežen, Ante. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Pravopisni rječnik (HP IHJJ). Recenzija.

Čadež, Tomislav. 2012. Povijesni projekt Instituta za hrvatski jezik: Poči­njemo raditi novi pravopis!, Jutarnji list, 28. lipnja.

Čadež, Tomislav. 2013. Hrvatski pravopis: Inačica za javnu raspravu. Bit­ka za pravopis. Zagreb : EPH Media d. o. o. 164 str.

Društvo profesora hrvatskoga jezika. 2013. Prilog Javnoj raspravi o Pravo­pisu IHJJ-a.

Glas Koncila 2015. 12. srpnja. Josip Novaković: Jezikoslovka dr. Nataša Ba­šić o nesvakidašnjoj parnici i hrvatskom pravopisu. Glas Koncila 28 (2142).

Globus. 2012. 13. ožujka. Sabor ne smije biti pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu.

Goldstein, Slavko. 2000. Kontra arhaičnom korienskom pravopisu. Vijenac 161.

Grčević, Mario. 2012. Institucionalna jezična politika u Republici Hrvat­skoj i položaj hrvatskoga jezika danas. Kolo 5-6, 143-166.

Grčević, Mario. 2015. O jezičnoj politici puno se priča, a malo zna i slabo istražuje.

Grčević, Mario. 2015b. Trebamo li hrvatski jezični zakon?, Hrvatsko slovo, 28. VIII, 4. IX, 11. IX, 18. IX. str. 9.

Grčević, Mario, Ružica Gregurić. 2015. Razgraničenje nestandardnoga i standardnoga hrvatskoga jezika i jezično planiranje na primjeru rije­či »podhodnik«. Nestandardni hrvatski jezik prema standardnom hrvat­skom jeziku. Ur. Anđa Suvala, Jasna Pandžić. Zagreb : Agencija za odgoj i obrazovanje, IHJJ. 33-46.

Hrvatski jezik bit će 24. službeni jezik EU. 2012. 20. veljače. .

Hrvatski pravopis. 2013. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 503 str.

Hudeček, Lana, Milica Mihaljević, Luka Vukojević. 2010. Jezični savjeti. Za­greb. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 148 str.

Hudeček, Lana, Milica Mihaljević. 2014. Dehidrirao sam, nisam se dovolj­no hidratizirao..., ali sam ipak kupio hidratantnu kremu i hidratizirajući losion (o nazivima hidratacija, hidratizacija, hidracija...). Hrvatski jezik 1, 4-11.

IHJJ. 2010. Strategija Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010. — 2015. Zagreb.

IHJJ. 2013. Preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 31. srpnja 2013., Zagreb.

IHJJ. 2014. Otvoren natječaj za popunu slobodnoga sistematiziranog rad­nog mjesta voditelja Službe za računovodstvo i financije Instituta (od 25. srpnja 2014.). Zagreb.

Izjava Matice hrvatske o hrvatskome pravopisu. 2013. 7. svibnja, Zagreb.

Izjava Uredničkoga vijeća i autora Hrvatskoga pravopisa. 2013. Zagreb.

Jovanović, Željko. 2014. 11. lipnja. Evo na što sam ponosan. Zagreb.

Jozić, Željko, Ines Virč. 2009. Kajkavski ikavski govor Hrebine i kajkavski ekavski govor Kupljenova — Fonološke usporednice. Filologija 53, 55 — 92.

Jozić, Željko. 2014. Netočnosti i nagađanja o novome Hrvatskom pravopi­su. Kolo 2, 153 — 158.

Jozić, Željko. 2016. Intervju: Nismo savladali sve podjele među jeziko­slovcima, ali smo riješili pravopisni kaos. Jutarnji list, 3. ožujka.

Jutarnji list, 2007. 31. siječnja. Zagreb: Od ulaska u EU pisat ćemo ne ću, grješka i zadatci.

Jutarnji list. 2012. 5. siječnja. Zagreb: Ako kažemo špedicija, onda je šport, a ne sport! 'Ministarstvo zdravlja' čista je besmislica'.

Jutarnji list. 2012. 17. veljače. Zagreb: Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele.

Jutarnji list. 2012. 19. lipnja. Zagreb: Željko Jovanović: Pustimo da se hrvatskim jezikom bavi struka.

Jutarnji list. 2015. 28. siječnja. Zagreb: Više od 60.000 ljudi u posljednjih godinu dana nestalo je s popisa aktivnih osoba.

Katičić, Radoslav. 2013. Hrvatski jezik. Zagreb : Školska knjiga. 283 str.

Kekez, Siniša. 2012. Dr. Željko Jozić: Do ulaska u EU bit će gotov novi pravopis. Slobodna Dalmacija. 17. lipnja.

Kovačec, August. 2012. Hrvatska danas — bez sustavne jezične politike. Kolo, 5—6, 107—111.

Mečkovskaja, Nina B. 2001. Obščeje jazykoznanije: Struktura i socialjnaja tipo­logija jazykov. Moskva: Flinta—Nauka. 312 str.

MZOS. 2013. Obavijest o odobrenim financijskim sredstvima za znanstve­ne knjige i visokoškolske udžbenike u 2013. godini. Zagreb.

Otvoreno pismo autora i urednika Hrvatskoga pravopisa Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu u povodu teksta Kuloarnost jezične politike objavlje­noga u Hrvatskom slovu 18. travnja 2014. Hrvatsko slovo. 2014. 2. svib­nja, 9.

Piteša, Andriana. 2013. Ministrov tajni dopis izdavačima Mijenjaju se svi udžbenici: Djeca će učiti po novom pravopisu. Jutarnji list, 28. travnja.

Pravopisni priručnik. 2004. Priredila Ljiljana Jojić. 2004. Zagreb : EPH — Novi Liber. 188 str.

Radelj, Petar. 2013. Propala »udžbenička reforma« ministra Jovanovića.

Radelj, Petar. 2013b. Pravopis već imamo - sve drugo je nasilje!

Slobodna Dalmacija. 2012. 27. svibnja. Split: Akademik Katičić: Ugasili su nas jer im smeta duh hrvatskog jezika.

Slovar' sociolingvističeskih terminov. 2006. Moskva : Institut jazikoznanija RAN — Institut inostrannih jazykov. 312 str.

Školske novine. 2013. 7. svibnja. Zagreb: Udžbenici u okružju apsurda.

Školski rječnik hrvatskoga jezika. 2012., Zagreb : Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje — Školska knjiga. 968 str.

Večerrnji list. 2015. 3. travnja. Zagreb: Na početku mandata najviše posla za Lasića, Miličević i Bukvarevića.

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. 2013. Jezik 2—4, 41 — 160.

Upravni sud 2013. Presuda Upravnoga suda Republike Hrvatske. Zagreb, 11. srpnja 2013. Sudac Vlaho Bassegli Gozze, v. r. Poslovni broj UsI-1935/ 13-9.

Uredništvo i autori Hrvatskoga pravopisa u povodu Izjave Predsjedniš­tva Matice hrvatske od 7. svibnja 2013, Zagreb.

Zadarski list. 2015. 1. siječnja, Zadar, Nije egzodus 80% onih koji su "otišli" zbog novog zakona prijavili prebivalište u BiH i Srbiji.

Zadarski list. 2015. 12. svibnja,Zadar,  Trojanski konj.

Žužul, Ante. 2016. Pravopisna diktatura. Školske novine, 9. ožujka 2016., 3.

Wikizvor. Otvoreno pismo predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću od 3. siječnja 2012.

Pon, 25-01-2021, 04:43:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.