Zagovornicima srpskohrvatskoga nema ni konca ni kraja

Srpski pravopis

U Novom Sadu, u Matici srpskoj 2015. god. pretiskano je treće izdanje redakcijski izmijenjenoga i dopunjenoga Pravopisa srpskoga jezika iz 2010. god, autora Mitra Pešikana, Jovana Jerkovića i Mate Pižurice. Članovi uredništva su: Mato Pižurica (glavni urednik), Milorad Dešić, Branislav Ostojić, Živojin Stanojčić. Treće izdanje Pravopisa srpskoga jezika, kako se navodi u Predgovoru, sastavljeno je na osnovi Pravopisa srpskoga jezika Matice srpske iz 1993. i ponovljenim izdanjima iz 1994. i 2002. god., a ocjenjivači su mu Ivan Klajn i Drago Ćupić. U Predgovoru Pravopisa srpskoga jezika, koji se svojim redoslijedom poglavlja i načinom obradbe građe ponovno vraća Belićevoj pravopisnoj tradiciji, u točki petoj nalazimo sljedeće: “5) oslobođen je pozivanja na Pravopis srpskohrvatskoga jezika dveju matice iz 1960. godine i svih relacija prema hrvatskoj standardizaciji (nisu, naravno, uvođene relacije prema “novim” jezicima)” (str. 7.).

Corl

Ponajprije valja napomenuti da su se još 1967. god. srpski pisci, kao reakcija na hrvatsku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, odrekli tzv. bečkoga književnoga dogovora iz 1850. i novosadskoga savjetovanja iz 1954. god. U Borbi je 3. travnja 1967. god. objavljena srpska deklaracija pod nazivom Predlog za razmišljanje. U tom dokumentu, pod kojim su bila 42 potpisa, pozivalo se je na poništavanje odluka tzv. bečkoga i novosadskoga dogovora. Prošlo je već pedesetak godina kako se je većina srpskih pisaca odrekla toga Pravopisa iz 1960. god., a skupina srpskih lingvista to čini tek sada. Stvara se dojam da netko od strane kroatista stalno moli srpske lingviste da sačuvaju sve prethodno ili ih pozivaju da razvijaju srpski jezik prema hrvatskim komunikacijskim zahtjevima i potrebama, a autori srpskoga pravopisa su ipak odlučili ići svojim pravopisnim smjerom u području standardizacije. Kruno Krstić je u članku Hrvatski književni jezik pisao: “Bez ikakve srdžbe, mirno, bratski i prijateljski mi pitamo braću Srbe: 'Ako već vjerujete da postoji jedan jedini književni jezik Srba i Hrvata, stvoren nekada zajedničkim naporima jednih i drugih, odakle onda, po Bogu to, da mi moramo uzeti od alfe do omege ono, što vi na svojoj strani izgradiste, a odreći se svega onoga, što mi na svojoj strani načinismo?'” (Obzor, god. LXXX., br. 50., 2. ožujka 1940.; v. Samardžija, Marko: Hrvatski jezik i pravopis. Zagreb, 2012., str. 521.).

Nije jasno koga stalno pozivaju ako je njihov pravopis projekt Matice srpske u organizaciji Odbora za standardizaciju srpskoga jezika, a financiralo ga je službeno Ministarstvo prosvete, nauke i tehnologije Republike Srbije? S jedne strane srpski pravopis, kako naglašavaju, oslobođen je od pozivanja na zajednički srpskohrvatski / hrvatskosrpski pravopis Matice srpske i Matice hrvatske iz 1960. god., a s druge pak strane vraćaju ga pravopisnoj “belićevskoj tradiciji”. Hrvatski jezik koji je službeno propisan u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. god. nazivaju “novi jezik”. Valja još jednom napomenuti, ako je tko možda zaboravio, članak 12. Ustava Hrvatske: ”U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.” Ako ne poštujemo druge, onda ponaprije ne poštujemo ni sebe.

ustavrh

U pravopisnom rječniku srpskoga jezika zanimljiva je objasnidba natuknice srećan: “srećan (...) - i (ob. u zap. krajevima) sretan, sretno...” (str. 459.). Prije, u razdoblje jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma, hrvatske riječi su proglašavali provincijalizmima, arhaizmima, dijalektizmima, umjetnim tvorevinama, “šulekizmima”, “NDH-izmima”, a također i regionalizmima, tj. riječima koje se “obično rabe u zapadnim krajevima” druge Jugoslavije. Beogradski lingvist S. Vukomanović piše da je u poslijeratnom razdoblju srpski unitarizam težio “umjetnom spajanju i brisanju kulturnih i jezičnih posebnosti. Jugoslavenstvo se često poimalo u tom razdoblju kao (nad)nacija” (Vukomanović, S.: Jezik, društvo, nacija. Beograd, 1987., str. 94.). Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja neovisnih država, zar i sada postoje riječi ili oblici riječi koji pripadaju zapadnim krajevima bivše države? Takozvani “zapadni krajevi” i sada su u sastavu Srbije ili Srbije i Hrvatske? Na istoj stranici 459. nalazimo objasnidbu značenja natuknice srpskohrvatski: “srpskohrvatski (hrvatskosrpski), kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu (istor.); srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na savr. stanje, t. 103v (nap.), 109; up. srpski.” Na stranici 86. kao dopuna još jedne objasnidbe navedenih natuknica čitamo: “Napomena: S obzirom na nove realnosti (od 90-ih godina minulog veka naovamo), kada to specifične okolonosti zahtevaju (stručno-naučne pre svega), treba pisati polusloženički stručno-naučni termin srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik”. Za autora srpskoga pravopisa naziv “srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik” postoji kao povijesni pojam (historizam) za književni jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, a srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski kao suvremeni naziv u strukovno-znanstvenim jezikoslovnim (srpskim) tekstovima.

Jezičnopovijesna ropotarnica

Zanimljiva je slična, ali malo drukčija definicija značenja natuknice srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski Džepnoga pravopisa srpskoga jezika Ljube Mićunovića (Beograd, 2000.) koji je sastavljen na osnovi Pravopisa srpskoga jezika Matice srpske iz 1993. god. Na stranici 273. čitamo: ”srpskohrvatski (hrvatskosrpski), kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu, ili srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na jezik i jezičku kulturu, up. srpski”. Polazeći od usporedbe prijašnjih i sadanjega srpskoga pravopisa jednih te istih autora, od prvoga izdanje 1993. do trećega 2010. god. postojao je “zajednički srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik” kao jezik jedne jezične zajednice i “srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski” kao jezik koji se odnosi na jezičnu kulturu, pri tom kratica up. (srp. uporedi) upućuje porabnika na natuknicu srpski. Od 2010. god., valjda kao reakcija na neodziv hrvatske strane, odlučeno je srpskohrvatski / hrvatskosrpski na kraju krajeva poslati u jezičnopovijesnu ropotarnicu, a naziv i pojam srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, za svaki slučaj, ipak sačuvati “s obzirom na nove realnosti i specifične okolnosti”. Stvara se dojam da pojedini umni radnici ne znaju što još može izmisliti radi očuvanja, povratka ili preispitivanja Karadžićeve koncepcije zajedničkoga književnoga (standardnoga) jezika na već nekadanjem jugoslavenskom prostranstvu. Svaki put pojedini jugonostalgičari pokušavaju udahnuti novi život u sve nove i nove nazive i značajke za jezik. Ako ne ide naziv srpskohrvatski, tada valja uvesti srpsko-hrvatski, ako i on ne ide, tada se može predložiti i drugo kompromisno rješenje, koje bi zadovoljavalo Bošnjake i Crnogorce, u vidu “bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga jezika”. Maštarijama nema ni konca ni kraja. Gotovo cijelo 20. st. u bivšoj Jugoslaviji nastojali su mnogi jezik unitaristički ujednačiti i ujediniti pod općim imenom srpskohrvatski ili hrvatskosrpski s različitim inačicama za sve, iste pokuse prave i u 21. st. s novim nazivima.

jez

Hrvatski jezik

Zagovornici srpskohrvatskoga nisu zadovoljni starim lingvonimom, pa su odlučili stvorili novi naziv jezika - “srpsko-hrvatski”. Lijepo bi bilo jezikoslovno doznati čim se “srpskohrvatski jezik” zapravo razlikuje od “srpsko-hrvatskoga” osim crtice? Hrvatski jezikoslovci priznaju postojanje samostalnoga hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika, a skupina pojedinih srpskih lingvista jedino srpski ili srpsko-hrvatski jezik. Po ovoj nejezikoslovnoj logici sve što pripada hrvatskomu jeziku automatski postaje srpsko-hrvatsko / hrvatsko-srpsko, a ono što pripada srpskomu, ostaje samo srpsko. Uzgred budi rečeno da u hrvatskim pravopisnim rječnicima postoji natuknica srpski, a u ovom srpskom natuknica hrvatski ne postoji. Autor Pravopisnoga rečnika srpskoga jezika Milan Šipka (Novi Sad, 2010.) u Predgovoru na stranici 22., navodeći ravnopravne za srpski jezik dublete tipa pasulj i grah, spanać i špinat, srećan i sretan, šargarepa i mrkva ..., piše da “postojeće razlike ne mogu se smatrati varijantskim obeležjima, jer srpski standardni jezik, koji pripada jedinstvenoj naciji, nije varijantno razuđen”. Ako srpski standardni jezik pripada jedinstvenoj naciji, tada i hrvatski standardni jezik pripada Hrvatima, dapače riječi pasulj, spanać, srećan, šargarepa ne pripadaju hrvatskoj standardnojezičnoj normi.

Pojedini krugovi, umjesto konstruktivnoga dijaloga i poštivanja samosvojnosti i osebujnosti razvoja hrvatskoga standardnoga jezika i srpskoga standardnoga jezika, stalno čine izgrede i uznemiruju javnost. Dijalog bi valjda mogao već odavno uploviti u mirne etnolingvokulturne vode i ne brkati makar pojmove, ali bez politekanstva od strane pojedinih srpskih lingvista od kojih jedan primjerice izjavljuje u subesjedi: “Poslije raspada avnojevske Jugoslavije i srpsko-hrvatske jezične zajednice srpski književni jezik i srpski narod našli su se na raskršću bez putokaza. Dok su se pod okriljem svjetskih sila na srpskim nacionalnim teritorijama stvarale druge države i od srpskog jezika drugi jezici, srpska država i srpski lingvisti u jezičnoj politici i praksi djelovali su zbunjeno, nespremno i zatečeno.” (poveznica, 8. kolovoza 2013.). Mišljenja sam da je tu svaki komentar suvišan.

I na koncu, hrvatski jezik jest i bit će zauvijek na prvom mjestu sadanjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja. Nitko se ne će odreći svojega jezika, a kotač se povijesti ne će obrtati unatrag.

Artur Bagdasarov

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.